Poslovni broj: Gž R-331/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Ivan Gelenčir, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika STSI-Integrirani tehnički servisi d.o.o., OIB: 99172175603, Zagreb, Lovinčićeva 4, kojeg zastupa punomoćnica Ksenija Grejić Dolenec, odvjetnica u Zagrebu, radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9157/2020-19 od 21. ožujka 2024., u sjednici održanoj 12. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9157/2020-19 od 21. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

II. Djelomično se odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9157/2020-19 od 21. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, pod točkom III. izreke kojom mu je naloženo da naknadi tužitelju trošak za iznos od 740,00 eura, kao i pod točkom IV. kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadom troška postupka.

III. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana pa se preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-9157/2020-19 od 21. ožujka 2024. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka preko iznosa od 740,00 eura do iznosa od 1.500,00 eura (za iznos od 760,00 eura), i sudi se:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 760,00 eura kao neosnovan.

IV. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troška žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati na ime otpremnine bruto iznos od 9.129,64 eura/ 68.787,30 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate (točka I. izreke).

1.1. Istom presudom odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje time što mu je isplatio manji iznos otpremnine od one koja mu pripada temeljem odredbe članka 13. Sporazuma o pravima branitelja Domovinskog rata-radnika STSI d.o.o. iz listopada 2016., i da je takvim postupanjem počinio diskriminaciju na štetu tužitelja po osnovi priznatog mu statusa Hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, po osnovi invaliditeta, kao i zbog činjenice da protiv tuženika vodi spor radi naknade štete, u odnosu na druge radnike tuženika u jednakoj situaciji, te da isto predstavlja uznemiravanje koje ima za cilj povredu dostojanstva tužitelja, slijedom čega je odbijen i njegov zahtjev da mu tuženik na ime naknade neimovinske štete zbog povrede njegova dostojanstva isplati neto iznos od 10.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate (točka II. izreke).

1.2. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.500,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, u roku od 15 dana (točka III. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je u dijelu pod točkom II. izreke kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, a tuženik u dijelu pod točkom I. kojom je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen kao i u dijelu pod točkom III. i IV. izreke koje sadrže odluku o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači u skladu s žalbenim navodima uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno su zatražili i trošak žalbenog postupka.

2.1. Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika istu osporio i predložio je odbiti je kao neosnovanu.

2.3. Žalba tužitelja je neosnovana.

2.4. Žalba tuženika je neosnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, te je i činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom otpremnine u bruto iznosu od 9.129,64 eura/ 68.787,30 kuna, kao i zahtjev za utvrđenjem da je tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje time što mu je isplatio manji iznos otpremnine od one koja mu pripada temeljem odredbe članka 13. Sporazuma o pravima branitelja Domovinskog rata - radnika STSI d.o.o. iz listopada 2016., i da je takvim postupanjem počinio diskriminaciju na štetu tužitelja po osnovi priznatog mu statusa Hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, po osnovi invaliditeta i činjenice da protiv tuženika vodi spor radi naknade štete, u odnosu na druge radnike tuženika u jednakoj situaciji, te da isto predstavlja uznemiravanje koje ima za cilj povredu dostojanstva tužitelja, zbog čega da je tuženik dužan tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplatiti neto iznos od 1.327,23 eura/10.000,00 kuna s pripadajućom kamatom.

5. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskoga suda u bitnome proizlazi sljedeće:

- da iz o dluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 18. prosinca 2019. proizlazi da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu jer isti nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa na radnom mjestu operatera za strojnu obradu 2 u OJ strojarsko održavanje i proizvodnja, održavanje benzinskih postaja i logistike, zbog određenih trajnih osobina, odnosno sposobnosti,

-da iz izjave o odricanju od otkaznog roka od 18. prosinca 2019. potpisane od strane tužitelja proizlazi da je primio odluku o osobno uvjetovanom otkazu, da se u cijelosti odriče prava na otkazni rok u trajanju od 4 mjeseca, te da je dan prestanka radnog odnosa u prosincu 2019., pri čemu nije točno naznačen i dan prestanka radnog odnosa, kao i da se izjava odnosi isključivo na pravo na otkazni rok, te da se ne može dovoditi u vezu s bilo kakvim drugim pravom iz radnoga odnosa niti može utjecati na takva prava,

- da iz obračunske isprave za isplatu otpremnine za tužitelja koja je sastavljena nakon odluke o otkazu 19. prosinca 2019. proizlazi da je tužitelju otpremnina isplaćena po osnovi Kolektivnog ugovora za STSi d.o.o., dodatka otpremnini za otkazni rok, broju navršenih godina rada u INA-i i po osnovu iznosa prosječne bruto plaće u tri mjeseca prije prestanka ugovora, te da tužitelju nije obračunata i isplaćena otpremnina temeljem članka 13. Sporazuma o pravima branitelja iz Domovinskog rata - radnika STSI d.o.o.,

- da je člankom 13. Sporazuma o pravima branitelja Domovinskog rada - radnika STSI d.o.o. propisano da se tuženik obvezuje da će se braniteljima - radnicima tuženika u slučaju poslovno ili osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu isplatiti otpremnina u visini 85% prosječne mjesečne bruto isplaćene plaće ili isplaćene naknade plaće kao da je radio u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu neprekinutog rada u STSI-u i njegovim pravnim prednicima, osim ako to STSI i udruge drugačije utvrde dodatnim pisanim sporazumom. Sporazum je sklopljen između tuženika i Zajednice veterana Domovinskog rata INA Zagreb - ZAK INA, Udruge branitelja Domovinskog rata INA- Naftaplin-KVIN, Udruge - klub veterana Domovinskog rata INA-Rijeka-KVDR.

- da je iz obračuna plaća tužitelja iz 2015. i 2016. godine razvidno da je na istima pod rubrikom „Obustave“ naznačena članarina braniteljskoj udruzi „Udruga INA Naftaplin-

KVIN“ u iznosu od 30,00 kuna,

- da je člankom 3. Sporazuma sklopljenog između tuženika i tužitelja 18. prosinca 2019. utvrđeno kako je s danom prestanka radnoga odnosa, odnosno po odricanju prava na otkazni rok, dospjela obveza poslodavca na isplatu otpremnine u visini predviđenoj odredbama Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu, te da se poslodavac sporazumom ujedno obvezuje radniku isplatiti iznos dodatne otpremnine na ime pripadajućeg otkaznog roka sukladno odredbama Pravilnika o radu, te da će isplata biti isplaćena u roku od 30 dana od dana prestanka radnoga odnosa, dok je člankom 4. utvrđeno da radnik, osim potraživanja iz članka 3. Sporazuma te eventualnih nedospjelih i neisplaćenih plaća, odnosno naknada plaća ostvarenih do dana prestanka radnog odnosa, kao i naknade za neiskorišteni godišnji odmor, nema prema poslodavcu daljnjih tražbina po osnovi radnog odnosa niti po bilo kojoj drugoj osnovi,

- da iz iskaza svjedoka ŠZ proizlazi da je u vrijeme otkazivanja tužitelju radio kao rukovoditelj za strojarsko održavanje, da je bio nadređen tužitelju te da je koordinirao cijeli postupak otkazivanja tužitelju između tužitelja i Službe za ljudske resurse, te da je znao da je tužitelj bio hrvatski branitelj i da je bio u Domovinskom ratu, kao i da je tužitelj prethodno predao tuženiku svu dokumentaciju koja se tiče njegovog braniteljskog statusa, da kod tuženika djeluju dvije službe, Služba ljudskih resursa i tzv. TRS, koja služba je u jednom trenutku vršila digitalizaciju sve dokumentacije i propustila unijeti svu dokumentaciju tužitelja pa tako i onu o braniteljskom statusu, a koja omaška da je primijećena tek nakon obračuna otpremnine, ali da je Služba ljudskih resursa znala da tužitelj ima status branitelja i prije obračuna jer ih je čuo da o tome pričaju, te da mu je to potvrdila i djelatnica te službe CZ,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je tuženiku njegov status hrvatskog branitelja bio poznat jer je tužitelj kod tuženika zaposlen 1988., a izbivao je s posla kada je kao hrvatski branitelj bio na ratištu, te je po povratku s ratišta tuženika obavijestio o svom statusu, da je bio i još uvijek je član KVIN-Klub veterana INA, zbog čega je u računovodstvu tuženika morao i potpisati suglasnost da mu se od plaće oduzima mjesečna članarina, da je radi prisustvovanja sastancima tog kluba imao pravo odlaziti na sastanke tijekom radnog vremena, što je i činio, s čime su kod tuženika bili upoznati tijekom njegovog rada, da mu je prilikom potpisivanja sporazuma predočena ukupna cifra koja će mu biti isplaćena i koja mu je kasnije isplaćena, ali nije bilo navedeno na što se ona odnosi i koji su parametri za izračun, te da je nepravilnost u dokumentaciji i obračunu otpremnine primijetio tek nakon što su mu na to ukazali kolege, nakon čega se obratio svom nadređenom ŠZ koji ga je obavijestio da su papiri već predani.

6. Na temelju naprijed navedenog prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik imao svu potrebnu dokumentaciju tužitelja koja se odnosi na njegov status hrvatskog branitelja, da su pri obračunu plaća redovito obračunavali i obustavu s osnova članarine za članstvo tužitelja u udruzi hrvatskih branitelja KVIN, da su nadređeni tužitelju i služba koja je pripremala svu dokumentaciju vezanu za prestanak radnog odnosa tužitelja znali da tužitelj ima status hrvatskog branitelja, te da su zbog vlastite omaške tužitelju obračunali otpremninu ne uzimajući u obzir njegov status hrvatskog branitelja. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da se u situaciji u kojoj tuženik sastavlja sve dokumente koji se tiču radno pravnog statusa tužitelja i vrši obračun potraživanja tužitelja prema tuženiku, a pri tome ne konzultira radnika, već mu daje na potpis već prethodno pripremljene dokumente, te ne objašnjava visinu otpremnine prema pojedinim parametrima i propisima koje primjenjuje, niti naznačuje pisano ukupnu visinu, ne može govoriti o pravno relevantnom odricanju tužitelja od prava na isplatu razlike otpremnine, te da je stoga takvo postupanje tuženika bilo nezakonito, nepažljivo i nesavjesno. Međutim, prvostupanjski sud nije utvrdio da bi ponašanje tuženika bilo i diskriminatorno u smislu članka 1. stavka 2. i članka 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08 i 112/12, dalje: ZSD), jer je iz obračuna plaća ostalih radnika - hrvatskih branitelja razvidno da je tuženik istima uredno obračunao otpremnine sukladno Sporazumu o pravima branitelja iz Domovinskog rata iz čega proizlazi da tuženik nije postupao diskriminatorno prema braniteljima, pa se onda ne može govoriti ni da je prema tužitelju nejednako postupao jer je hrvatski branitelj, a što sve ne proizlazi ni iz iskaza samog tužitelja.

6.1. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom otpremnine, dok je odbio njegov zahtjev kojim traži da sud utvrdi da je tuženik povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje time što mu je isplatio manji iznos otpremnine i da je takvim postupanjem počinio diskriminaciju na štetu tužitelja po osnovi priznatog statusa hrvatskog branitelja, po osnovi invaliditeta i činjenice da protiv tuženika vodi spor radi naknade štete, u odnosu na druge radnike tuženika u jednakoj situaciji, te je odbio i njegov zahtjev za naknadu zbog povrede prava osobnosti, koju odluku kao pravilnu i zakonitu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

7. Pravilno se, po mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud u obrazloženju osporene odluke pozvao na odredbu članka 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 98/2014., 127/17., 98/2019., 151/22, i 64/23. ) kojom je propisano da je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni te da ta evidencija mora sadržavati podatke o radnicima. Iz navedene odredbe proizlazi da je i tuženik bio dužan voditi evidenciju o svakom radniku pa tako i o tužitelju što je propustio učiniti kada je dokumentaciju koju je tužitelj dostavio tijekom radnog odnosa i koja se, između ostalog, odnosi i na njegov status branitelja, propustio učitati u elektronički program, odnosno dosje tužitelja, zbog čega je dokumentacija temeljem koje je tuženik utvrđivao pravo na otpremninu tužitelja i njenu visinu bila nepotpuna, a što je pravilno u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke utvrdio prvostupanjski sud.

7.1. Nadalje, pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda da se tužitelj nije odrekao prava na potraživanje s osnova otpremnine u smislu članka 3. i 4. Sporazuma od 18. prosinca 2019., jer je člankom 3. ugovorena isplata otpremnine u visini predviđenoj odredbama KU i POR-a tuženika, bez naznake konkretnih odredbi koje bi upućivale na osnovu za izračun visine otpremnine, pri čemu iz samog obračuna otpremnine jasno proizlazi da je sastavljen tek nakon potpisivanja Sporazuma iz čega je razvidno da je i visina otpremnine utvrđena tek 19. prosinca 2019., odnosno nakon potpisivanja Sporazuma, što je također pravilno u svojoj odluci utvrdio prvostupanjski sud.

7.2. Pritom je stav i ovog drugostupanjskog suda da se odredbom članka 4. Sporazuma tužitelj nije odrekao potraživanja s osnova otpremnine (prava na otpremninu) niti se navedene odredbe članka 3. i 4. sporazuma mogu tumačiti na način da bi se tužitelj odrekao otpremnine ili razlike otpremnine, jer takvo što ne proizlazi niti iz Sporazuma, niti iz provedenih dokaza u postupku proizlazi da bi takvo odricanje bile ugovoreno. U tom smislu, pravilno se prvostupanjski sud pozvao i na odredbu članka 320. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem će se, u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačiti u korist druge strane, a u konkretnom slučaju predmetni Sporazum sastavio je tuženik, koji je, uz to, u konkretnoj situaciji i jača strana i ne može steći prednost iz vlastitog nepažljivog postupanja prema tužitelju kao radniku koji je u konkretnom odnosu i situaciji slabija stranka.

8. Neosnovano stoga u žalbi ističe tuženik da je zbog vlastitog propusta da tužitelju dostavi relevantnu dokumentaciju o braniteljskom statusu izgubio pravo na otpremninu s osnova braniteljskog statusa, jer iz dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj svu potrebnu dokumentaciju dostavio tuženiku još za vrijeme trajanja radnog odnosa, kao i da je tužitelj tuženiku pri obračunu plaće obustavljao iznos članarine braniteljskoj udruzi, pri čemu se posebno naglašava da je tužitelj u Domovinski rat i otišao kao zaposlenik tuženika, zbog čega je za to vrijeme izbivao s radnog mjesta, a koja činjenica tuženiku nije mogla ostati nepoznata.

9. Nadalje, neosnovano i tužitelj u svojoj žalbi ističe da je tuženik postupanjem počinio diskriminaciju na štetu tužitelja po osnovi priznatog statusa hrvatskog branitelja, po osnovi invaliditeta i činjenice da protiv tuženika vodi spor radi naknade štete, jer navedeno ne proizlazi iz dokaznog postupka, niti to svojim iskazom ne potkrjepljuje tužitelj, a što je također pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

10. Ističe se da je prema odredbi članka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08. i 112/12. u daljnjem tekstu: ZSD) diskriminacija stavljanje u nepovoljni položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljedstva, rodnog identiteta, izražavanje spolne orijentacije ili na temelju pogrešne predodžbe o postojanju navedenih osnova diskriminacije.

10.1. Kod toga, prema članku 2. ZSD-a izravna diskriminacija i postupanje uvjetovano nekim od osnova kojima se osoba stavlja ili je bila stavljena ili je mogla biti stavljena u nepovoljni položaj od druge osobe, u usporedivoj situaciji, dok neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobu u nepovoljan položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim što se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

11. Iz postupka ne proizlazi da je tuženik diskriminirao tužitelja zbog činjenice što ima status branitelja iz Domovinskog rata jer je iz obračuna plaća ostalih radnika - hrvatskih branitelja razvidno da je tuženik istima uredno obračunao otpremnine sukladno Sporazumu o pravima branitelja Domovinskog rata, što jasno pokazuje da tuženik nije postupao diskriminatorno prema braniteljima, pa se onda ne može govoriti ni da je prema tužitelju nejednako postupao kada mu nije obračunao otpremnine sukladno Sporazumu o pravima branitelja Domovinskog rata iz razloga jer je hrvatski branitelj.

12. Dakle, u postupku nije utvrđena povreda tužiteljevog prava na jednako postupanje, odnosno nije utvrđena nejednakost u postupanju motivirana nekom od nedopuštenih osnova diskriminacije, istaknutih po tužitelju, niti je u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke tužitelj učinio vjerojatnim da bi bio diskriminiran na bilo koji način čime bi se odgovornost dokazivanja da tužitelj nije bio diskriminiran prebacila na tuženika.

13. Povrh toga ističe se kako prema shvaćanju u pravnoj doktrini diskriminacija postoji kada se zadovolje četiri elementa: slične ili podudarne grupe, različito tretiranje, prema zabranjenim osnovama, te bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili neprimjeren cilj). Općenito se pod diskriminacijom podrazumijeva pravom zabranjeno pravljenje razlike između osoba ili skupina osoba. Nekoj osobi ili skupini osoba daju se, bez za to opravdanog razloga, različita prava od onih koja imaju druge osobe u usporedivoj (istoj ili u bitnome sličnoj) pravnoj situaciji, a što ovdje prema činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, koja žalbom nisu dovedena u sumnju, nije utvrđeno.

14. Za utvrđivanje diskriminacije je, osim postojanja koje od osnova iz članka 1. stavak 1. ZSD-a, nužno i da postoji relacija prema kojoj drugoj osobi u usporedivoj situaciji, dok u postupku nije utvrđena povreda tužiteljevog prava na jednako postupanje, odnosno nije utvrđena nejednakost u postupanju motivirana nekom od nedopuštenih osnova diskriminacije, odnosno da bi tužitelj bio diskriminiran po osnovi statusa branitelja iz Domovinskog rata, niti po bilo kojoj drugoj osnovi iz članka 1. stavak 1. ZSD-a, a koja bi bila vezana uz činjenicu da je protiv tuženika vodio spor radi naknade štete.

15. Kako nije utvrđeno da bi tužitelj bio žrtva diskriminacije, to nema ni pravo na naknadu štete prema propisima koji uređuju obvezne odnose, odnosno ne ostvaruje pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti. Naime, u smislu članka 11. ZSD-a pravo na naknadu štete po odredbama tog Zakona ima samo žrtva diskriminacije.

16. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud tužitelju pogrešno priznao obračunao trošak postupka kada mu je priznao nagradu za sastavljanje podneska od 21. studenog 2021. u visini od 200,00 eura kojim tužitelj odgovara na navode iz odgovora na tužbu od 26. travnja 2021., kao i za sastavljanje podneska od 11. kolovoza 2023. u visini od 200,00 eura kojim tužitelj odgovara na navode iz podneska tuženika od 19. svibnja 2023., iako bi prema Tbr. 8. točki 1. Tarife za sastavljanje obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode odgovora na tužbu, odvjetniku pripadala nagrada kao za tužbu, jer je navode iz tih podneska tužitelj mogao iznijeti već u tužbi, odnosno na ročištu za raspravu, a za koje mu je trošak pravilno priznat.

16.1. Nadalje, osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud propustio primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a utvrditi omjere uspjeha stranaka u sporu, te da je tužitelju priznao trošak u cijelosti iako je uspio samo s jednim dijelom tužbenog zahtjeva.

16.2. Prvostupanjski sud je, ocijenivši zahtjev djelomično osnovanim, djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 9.129,64 eura/ 68.787,30 kuna, a odbio za iznos od 1.327,23 eura/10.000,00 kuna, slijedom čega je tužitelj uspio sa 87,3%, a tuženik sa 12,7% tužbenog zahtjeva, pa nakon prijeboja, proizlazi da je tužitelj uspio sa 74.6% tužbenog zahtjeva.

17. Slijedom iznijetog, trebalo je žalbu tuženika u dijelu kojom pobija odluku o troškovima prihvatiti kao djelomično osnovanu i primjenom odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki III. izreke presude te ostale pravilno utvrđene troškove postupka umanjiti za više dosuđeni iznos od 760,00 eura, a u preostalom dijelu odluku o troškovima potvrditi.

18. Odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove na ime sastavljanja žalbe iz razloga što nije uspio sa žalbom pa mu ti troškovi ne pripadaju, dok je njegov zahtjev za naknadom troškova odgovora na žalbu odbijen jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

19. Odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer mu u pogledu djelomičnog uspjeha u svezi odluke o troškovima nisu nastali posebni troškovi.

20. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a i članka 380. točke 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove odluke.

Split, 12. ožujka 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić