Republika Hrvatska
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-334/25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Romini Markovinović, u pravnoj stvari tužitelja Nova ljubljanska banka d.d. iz Ljubljane, Trg republike 2, Republika Slovenija, OIB: 17719334242, kojeg zastupa punomoćnik Kristijan Galić, odvjetnik u Zagrebu, Augusta Cesarca 8 protiv I-tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel i II-tuženika Zagrebačka banka d.d. u Zagrebu, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Marko Porobija odvjetnik u OD Porobija i Špoljarić u Varaždinu, Kolodvorska ulica 12, radi utvrđenja, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 04.ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 11. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da 'Punomoć ' izdana 02. siječnja 1995. godine Zagrebačkoj banci d.d. od strane Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Klasa: 450-02/95-01/01, Ur. broj: 513-01/95-1 nikada nije niti izdana te da Ugovor o incaso cesiji između Republike Hrvatske i Zagrebačke banke d.d. - nije nikada bio sklopljen te je nepostojeći i bez ikakvih pravnih učinaka."
II Odbija se alternativni tužbeni zahtjev koji glasi:
" Utvrđuje se da je ništetna 'Punomoć ' izdana 02. siječnja 1995. godine Zagrebačkoj banci d.d. od strane Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Klasa: 450-02/95-01/01, Urbroj: 513-01/95-1 te daje ništetan Ugovor o incaso cesiji, zaključen između Republike Hrvatske i Zagrebačke banke d.d."
III. Nalaže se tužitelju da 1. tuženoj Republici Hrvatskoj isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 52.872,00 EUR, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se 1. tužena Republika Hrvatska sa preostalim zatraženim troškom u iznosu od 127.128,00 EUR, kao neosnovanim.
V. Nalaže se tužitelju da 2. tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 103.695,00 EUR, u roku od 15 dana.
VI. Odbija se 2. tužena Zagrebačka banka d.d. Zagreb sa preostalim parničnim troškom u iznosu od 308.930,00 EUR, kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 2. 07. 2018. podnio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu tužbu protiv Republike Hrvatske i Zagrebačke banke d.d. te se prije podnošenja tužbe 31. 01. 2018. obratio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora i nadležno Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu 25. 05. 2018. otklonio je mogućnost mirnog rješenja spora. Navodi da se na temelju tužbi podnesenih od strane II tuženika protiv ovdje tužitelja i protiv Ljubljanske banke d.d. vode parnični postupci pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu i Županijskim sudom u Zagrebu a vezano na status depozita stare devizne štednje prenesene na II tuženika i to pod brojevima: P-7056/09 ( prije P-601/96, P-8515/00), P-2362/11 (prije P-602/96, P-8514/00), P-1185/18 ( prije P-8516/00, P-603/96), P -3517/16 ( prije P- 398/96, P-14888/99, P-11230/09 )Također pred Vrhovnim sudom RH u tijeku je postupak povodom revizija tužitelja i Ljubljanske banke d.d. protiv presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1026/15 od 26.09.2017. kojom se preinačuje presuda OGSZG P-46081/11 od 12.07.2012. te se u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev Zagrebačke banke d.d. U navedenim postupcima ostalo je sporno pitanje aktivne legitimacije II tuženika kao tužitelja obzirom da je pravna osnova predmetnih sporova potraživanje I tužene Republike Hrvatske kao vjerovnika Ljubljanske banke d.d. temeljem pretvaranja deviznih štednih uloga građana u javni dug RH sukladno Uredbi o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug RH i Zakonu o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug RH, radi čega tužitelj smatra da II tuženik nije imao ovlaštenje za pokretanje i vođenje navedenih parničnih postupaka. U predmetnim sporovima II tuženik nastupa kao tužitelj u svoje ime a za račun I tuženika temeljem posebnog ovlaštenja dobivenog od ministra financija izdano u vidu "punomoći" 1995. godine, a za koju je prihvaćeno pravno stajalište da ta "punomoć" predstavlja ponudu za sklapanje ugovora o incaso cesiji uz odgovarajuću primjenu odredbi o cesiji iz Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj smatra da je takvo gledište sporno i da navodno davanje ponude za sklapanje ugovora o incaso cesiji ne može predstavljati potrebno ovlaštenje kojim bi se dao legitimitet za potraživanje navedene tražbine u navedenim postupcima a ovo iz razloga što nakon izdavanja "punomoći" ministar financija nije imao ovlast za njeno izdavanje obzirom da mu je sukladno čl. 3.st.2. Zakona o Vladi RH za navedeno bila potrebna suglasnost Vlade RH a što je Vlada RH u predmetu P-4681/15 službeno i izričito potvrdila i naknadno dala pisano odobrenje na sjednici održanoj 19. 04. 2012. da bi potom na sljedećoj sjednici 10. 05. 2012. opozvala dano ovlaštenje za davanje punomoći a koja radnja ima suprotan pravni učinak, pa se smatra da sporna "punomoć" odnosno ovlaštenje nikada nije niti dana. Dakle, Vlada RH naknadnim opozivom radnje potvrđivanja, oduzela je radnji potvrđivanja pravosnažnost i obvezujući učinak, uslijed čega u trenutku opoziva danog ovlaštenja ministru financija nisu bili ispunjeni zakonski preduvjeti temeljem kojih bi se moglo smatrati da je ugovor o incaso cesiji ikada zaključen. Poziva se na čl. 55.st.3. i 4. Zakona o obveznim odnosima temeljem koje naknada suglasnost ima povratni učinak ako drugačije nije ugovoreno a ako suglasnost nije dana smatra se da Ugovor nije niti sklopljen te na čl. 88.st.3. istog Zakona temeljem kojeg ako neovlašteno zastupan ni u ostavljenom roku ne odobri ugovor, smatra se da ugovor nije niti sklopljen. U konkretnom slučaju ugovor o incaso cesiji nikada nije bio zaključen i II tuženik ne može nastupati u navedenim parničnim postupcima u ime I tuženika. U sudskoj praksi slučaj gdje je prethodna suglasnost za sklapanje ugovora naknadno bila opozvana, kvalificira kao nepostojeći ugovor koji ne proizvodi pravne učinke pa smatra i da je ugovor o incaso cesiji nepostojeći. Nadalje, sukladno čl. 2. Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug RH ovakvu tražbinu nije moguće cedirati jer je javni dug neprenosiv budući da je njegov ovlaštenik samo RH a cesija potraživanja čiji je prijenos zakonom zabranjen ili koje vezano za vjerovnika ili se protivi po svojoj pravnoj prirodi prenošenju na drugoga, ne proizvodi pravne učinke sukladno čl. 436. st.1. ZOO-a. Obzirom da suglasnost nije dana, smatra se da Ugovor nije niti sklopljen, pa ne može biti ništav već je nepostojeći i bez ikakvih pravnih učinaka, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Revt- 83/2008 od 5. 12. 2012. Navodi da su svi parnični postupci započeti po tužbama II tuženika iz 1996., na temelju pobijane "punomoći“, a kojom je II tuženik ovlašten u svoje ime a za račun I tuženika RH provesti postupak utuženja i prisilne naplate deviznih depozita građana nastalih prije 27. travnja 1991. Ovlaštenje iz "punomoći" odnosi se na postupke protiv Ljubljanske banke d.d. Ljubljana i Nove Ljubljanske banke d.d. Ljubljana.
2. Stoga smatra da je nužno utvrditi da li je ministar financija u trenutku davanja "punomoći" imao potrebno ovlaštenje Vlade RH i temeljem kojeg propisa, da li naknadno dano ovlaštenje od strane Vlade RH ima učinak sklapanja ugovora o incaso cesiji s danom kada je II tuženik prihvatio ponudu i obvezuje li ugovorne strane od tog trenutka odnosno ima li retroaktivni učinak te temeljem kojeg propisa je naknadno dodijeljeno ovlaštenje ministru financija; može li se naknadno opozivanje danog ovlaštenja smatrati da "punomoć" nikada nije izdana i može li uopće proizvoditi pravne učinke te identitet potpisnika "punomoći". Iako tužitelj smatra da "punomoć" nije dodijeljena i nije proizvodila pravne učinke, podredno ističe da je "punomoć" ništetna zbog nedopuštenosti ponude za njezino izdavanje obzirom da je protivna Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva a kako bi se prikrili materijalnopravno i procesni nedostaci tijekom vođenja navedenih parničnih postupaka u vidu nepostojanja aktivne i pasivne legitimacije, nepostojanja tražbine i prekluzije prava. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da "punomoć" od 02.01.1995. nikada nije izdana te da je nepostojeći i bez pravnih učinaka ugovor o incaso cesiji zaključen između I i II tuženika a podredno da se utvrdi ništetnim "punomoć" i ugovor o incaso cesiji.
3. I tužena u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi, u bitnom, da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, ističe prigovor neistovjetnosti zahtjeva za mirno rješenje spora budući da nije sadržavao sve što mora sadržavati tužba niti sadržajno odgovara tužbi pa predlaže tužbu odbaciti. Što se tiče predmetne "punomoći" navodi da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-10456/09 od 11. 11. 2010. odlučivao o karakteru predmetnih punomoći i zauzeo pravno stajalište da se punomoć ministra financija kojom ovlašćuje II tuženika da u svoje ime a za račun RH pokrene i provede postupak utuženja i prisilne naplate deviznih depozita građana nastalih prije 27. travnja 1991., koju su građani kao bivši štediše Ljubljanske banke d.d. ustupili Zagrebačkoj banci odnosno ovdje II tuženiku u skladu s propisima RH, smatra ponudom za sklapanje ugovora o incaso cesiji koji je ugovor sklopljen prihvaćanjem te ponude od strane tih banaka. Cedent RH tim ugovorom fiducijarno prenosi na cesionara-banke tražbinu na način da formalni ovlaštenik postaje banka-cesionar a njezin ekonomski ovlaštenik i dalje ostaje cedent-RH. Dakle, radilo se samo o formalnom prijenosu tražbine dok je stvarni imatelj tražbine i dalje RH. Navedena Uredba o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug RH koja je zamijenjena Zakonom o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug RH izrijekom propisuju da sve ovlasti u provedbi tih propisa ima Ministarstvo financija, koje je imalo sve ovlasti upravljati tim javnim dugom a temeljem važećeg zakona o Vladi RH u vrijeme izdavanja "punomoći" i sada važećeg Zakona, Vlada RH ili od nje ovlašteno tijelo upravlja i raspolaže imovinom u vlasništvu RH ako posebnim Zakonom nije drugačije propisano. Temeljem navedenih propisa dana je ovlast ministru financija da upravlja navedenim javnim dugom, kao tražbinom koju RH ima prema Ljubljanskoj banci d.d. i stoga temeljem Zakona o Vladi RH, ministru financija nije trebala posebna odluka Vlade za sklapanje predmetnog Ugovora o incaso cesiji. U konkretnom slučaju nije se niti radilo o klasičnoj cesiji nego o incaso cesiji tj. fiducijarnom prijenosu tražbina na cesionara, na način da je cesionar samo formalni ovlaštenik tražbine, dok je ekonomski ovlaštenik i dalje cedent. Ministar financija imao je ovlast za sklapanje ugovora o incaso cesiji temeljem navedene uredbe i zakona i temeljem Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstva i državnih upravnih organizacija. Upravo iz razloga što za predmetnu odluku ministra financija nije bila potrebna suglasnost Vlade RH.
Smatra da tužbu treba odbaciti zbog nepostojanja tužiteljevog pravnog interesa dok u pogledu alternativnog tužbenog zahtjeva nisu ostvarene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti pa predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti.
4. II tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, u bitnom, osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor nedopuštenosti tužbe iz razloga što I i II tuženici imaju položaj jedinstvenih suparničara jer se u odnosu na njih može donijeti samo sadržajno jednaka odluka, iako II tuženik nije bio strankom postupka mirenja koji je tužitelj pokrenuo prije podnošenja tužbe, pa usporedbom sadržaja tužbe i zahtjeva za mirno rješenje spora proizlazi da ne postoji identitet spora između zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora ne sadrži zahtjev, činjenice niti dokaze kojima će se utvrditi činjenice na kojima će se temeljiti tužbeni zahtjev u parnici koja se namjerava pokrenuti a niti se navodi da će se pokrenuti parnica pa predlaže odbaciti tužbu. Dalje, tužitelj ne obrazlaže postojanje pravnog interesa na podnošenje tužbe te smatra da je tužitelj bio dužan dokazati pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja da "punomoć" nikada nije izdana i da nikada nije sklopljen Ugovor o incaso cesiji odnosno da je nepostojan i bez pravnih učinaka. S obzirom na navedeno smatra da tužbu treba odbaciti. U odnosu na tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti "punomoći", tužitelj u tužbi navodi da ista predstavlja ponudu za sklapanje Ugovora o incaso cesiji pa se može zaključiti da zahtjeva utvrđenje ništetnim ponude za sklapanje navedenog ugovora. U sudskoj praksi zauzeto je pravno shvaćanje da se ništetnost odnosi samo na dvostrane pravne poslove a što ponuda nije pa je tužba nedopuštena. Što se tiče neosnovanosti tužbenog zahtjeva navodi da sukladno čl. 3.st.2. Zakona o Vladi RH propisano je da Vlada RH ili od nje ovlašteno ministarstvo upravlja imovinom u vlasništvu RH, ako zakonom nije drugačije određeno. Ministarstvo financija obzirom na svoj djelokrug poslova ovlašteno je upravljati i potraživanja koja ima s osnova ustupljenih deviznih depozita građana kod banaka sa sjedištem izvan RH te da poduzme sve potrebne radnje radi njihove naplate. Ministarstvo financija ne samo da je zaduženo sklapati takve ugovore i obavljati sve poslove u provedbi tih propisa nego je i u skladu s Općim propisima o ustrojstvu vlasti RH, kroz državnu riznicu odnosno njenu upravu za upravljanje javnim dugom ovlašteno i dužno obavljati sve poslove u upravljanju državnim dugom. Kod incaso cesije tražbina iako je ustupljena, ekonomski ostaje kod cedenta i ne prestaje biti dijelom njegove imovine. Ponuda za sklapanje Ugovora o incaso cesiji je da II tuženik u svoje ime a za račun RH pokrene i provede postupak utuženja i prisilne naplate deviznih depozita građana nastalih prije 27. 04. 1991. Ministarstvo financija u okviru svojih ovlasti sklopilo s II tuženikom Ugovor o incaso cesiji te mu predalo i pisanu ispravu punomoć od 02.01.1995. kojom II tuženik dokazuje da je upravo njemu pravnim poslom incaso cesije ustupljeno potraživanje s osnova tzv. prenesene devizne štednje građana. Smatra da na aktivnu legitimaciju II tuženika nisu utjecale odluke Vlade sa 21. i 26. sjednice Vlade RH u 2012. koje su donesene povodom zahtjeva Općinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu P-4681/15. Zaključci Vlade samo potvrđuju da je znala za postupak II tuženika protiv tužitelja Ljubljanske banke, da ustraje i podržava sve što je Ministarstvo financija do tada učinilo u okviru svojih zakonskih ovlasti, dok je prvi zaključak sa 21. sjednice Vlada povukla radi pritiska Republike Slovenije oko ratificiranja pristupnog ugovora za EU, što je opće poznata činjenica i to s obrazloženjem da je zaključak bio bespredmetan jer se radi o sudskom postupku na koji Vlada nema upliva. Usprkos pritiscima Vlada RH nije mijenjala svoje stajalište u pogledu navedene parnice a niti su njeni zaključci to implicirali, već je Zaključak sa 26. sjednice povučen kako je to navedeno "kao akt dobre volje i dobre vjere". RH nije opozvala izdanu "punomoć" niti je raskinula odnosno otkazala ugovor o incaso cesiji pa je takav pravni odnos između oba tuženika i nadalje valjan. Sve ove navode potvrđuje i mišljenje DORH-a od 19. i 21. lipnja 2012. da za sklapanje predmetnog ugovora o incaso cesiji ministru financija nije trebala posebna odluka Vlade RH pa je ministar imao ovlast za sklapanje navedenog Ugovora. Postojanje aktivne legitimacije II tuženika za vođenje parničnih predmeta pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu protiv tužitelja i Ljubljanske banke d.d. potvrđeno je sudskom praksom Županijskog suda u predmetima Gž-1026/15 od 26. 09. 2017., Gž-2886/14 od 21. 11. 2017. i Gž-766/16 od 10. 04. 2018., odlukama Vrhovnog suda RH Rev-1127/06 od 13. 05. 2009., Rev-x-89/08 od 24. 03. 2009., Revx-117/08 od 30. 12. 2008. i Rev-x-251/09 od 16. 09. 2009. te odlukama Ustavnog suda RH U-III-3274/15 i U-III-3295/15, obje od 21. 05. 2018. Stoga predlaže da sud tužbu odbaci kao nedopuštenu odnosno podredno odbije glavni i alternativni tužbeni zahtjev kao neosnovane.
5. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u: Zahtjev za mirnim rješenjem spora od 31.01.2018. (list 11 spisa), Dopis ŽDO-a u Zagrebu broj N-DO- 136/18 od 05.02.2018. ( list 12 spisa), Dopis tužitelja od 21.03.2018. ( list 13-14 spisa), Dopis ŽDO-a u Zagrebu broj N-DO-136/18 od 23.04.2018. (list 15 spisa), Odgovor ŽDO-a u Zagrebu broj N-DO-136/18 od 25.05.2018. (list 16-17 spisa), " Punomoć" od 02.01.1995. izdana od strane RH Min. financija, KLASA: 450-02/95-01/01, Ur. broj: 513-01/95-1 (list 18-19 spisa), priopćenje sa 26. sjednice Vlade RH održane 19.04.2012. (list 25-28 spisa), priopćenje sa 21. sjednice Vlade RH održane 10.05.2012 (list 20-24 spisa), presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 299/12 od 19.03.2014. ( list 29-32 spisa), presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-83/08 od 05.12.2012. (list 33-35 spisa), presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-164/04 od 13.10.2004. ( list 36-39 spisa), presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2357/15 od 02.02.2016. (list 40-43 spisa), presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1163/1999 od 22.12.2003. (list 44-48 spisa), presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-360/13 od 30.06.2015. (list 57-58 spisa), Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-698/16 od 29.03.2017. (list 66-67 spisa), Sentenca Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 118/10 od 09.03.2010. ( list 68 spisa), Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7895/03 od 13.12.2006. ( list 69-70 spisa), Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2244/13 od 11.01.2017. ( list 71-73 spisa), Novinski članci ( list 74-96 spisa), Očitovanje Ministarstva financija od 27.03.2013. ( list 98 spisa), Mišljenje DORH-a od 19.06.2012. broj M-DO-170/12 ( list 106-107 spisa), Preslika presuda Županijskog suda broj Gž-1026/15 od 26. 09. 2017. ( list 108-113 spisa), Preslika presuda Županijskog suda broj Gž-2886/14 od 21. 11. 2017. ( list 114- 117 spisa), Preslika presuda Županijskog suda broj Gž-766/16 od 10.
04. 2018. ( list 118-121 spisa), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-
III/3274/2015 od 21.05.2018. ( list 122 – 126 spisa), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III/3295/2015 od 21.05.2018. ( list 127-130 spisa), Preslika rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev. 1127/06 od 13.05.2009. (list 131-134 spisa), Preslika rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x-89/08 od 24.03.2009. (list 135-137 spisa), Preslika rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x-117/08 od 30.12.2008. (list 138-140 spisa), Preslika rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x-251/09 od 16.09.2009. (list 141-145 spisa), Rješenje Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-3948/98 od 22.12.1998. ( list 168-170 spisa), Rješenje Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-3946/98 od 22.12.1998. ( list 171-173 spisa), Rješenje Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-3947/98 od 22.12.1998. ( list 174-176 spisa), Rješenje Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-3953/98 od 22.12.1998. ( list 180-182 spisa), sudska praksa ( list 183-209, 319-324, 480-487, 506- 534 spisa), pravno mišljenje prof.em.dr.sc. RŽ ( list 223-239 spisa), Zapisnik od 29.01.2020. pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu posl. broj P-967/17. (list 314—318 spisa), Ugovor o ustupanju tražbine od 31.10.1992. (list 363-368 spisa), Zapisnik od 06.03.2020. pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu posl. broj P- 967/17 (list 369—374 spisa), Zapisnik od 07.12.2018. pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu posl. broj P-967/17 (list 375—376 spisa), Zapisnik od 20.05.2020. pri Općinskom građanskom sudu u Zagrebu posl. broj P-967/17 (list 405—409 spisa).
6. Ocjenom izvedenih dokaza i temeljem rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 155/23 dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da su i tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev neosnovani.
7. Predmet spora je utvrđenje da Punomoć od 02.01.1995. (list 18 spisa) nikada nije izdana te da je nepostojeći i bez pravnih učinaka Ugovor o incaso cesiji zaključen između I i II tuženika i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da se utvrdi ništetnim Punomoć od 02.01.1995.i Ugovor o incaso cesiji zaključen između I i II tuženika.
8. Podneskom od 26.05.2020. tužitelj navodi da uređuje svoj tužbeni zahtjev na način da traži utvrđenje da je ništetna predmetna punomoć te da je ništetan Ugovor o incaso cesiji. Znači više nije zahtijevao utvrđenje nepostojećima punomoći i Ugovora o incaso cesiji sklopljenim između I i II tuženika već je tužitelj umjesto toga samo zahtijevao utvrđenje da je punomoć i Ugovor incaso cesiji ništenim.
9. Time se ima smatrati da je tužitelj povukao glavni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje nepostojećima punomoći i Ugovora o incaso cesiji , a kojem povlačenju su se tuženici usprotivili slijedom čega je sud primoran i o povučenom tužbenom zahtjevu odlučivati meritorno. Naime, prigovore tužitelja da se tuženici nisu očitovali o povlačenju roku 15 dana pa da se ima smatrati da su pristali na povlačenje sud nije uzimao u obzir jer niti je tužitelj dostavio obavijest o povlačenju tužbenog nego upravo suprotno smatra da je samo uredio tužbeni zahtjev te je podnesak od 26. 05.2020. i nazvao uređenje tužbenog zahtjeva, a niti je sud dostavio tuženiku obavijest o tome da je tužba povučena pa stoga nema elemenata za valjano utvrđenje suda da je tužba povučena, a suprotno tumačenje i postupanje dovele bi do nevaljanih i neovlaštenih dispozicija. Za valjano utvrđenje suda da je tužba povučena, dostatno je da je sud dostavio tuženiku obavijest o tome da je tužba povučena i da se tuženik u roku 15 dana nije očitovao na tu obavijest, a to se u konkretnom slučaju nije dogodilo.
10. Dakle, Izjave I i II tuženika dane u podnescima od 11.08.2020. i 10.07.2020. imaju učinak protivljenja povlačenju tužbenog zahtjeva.
11. Podneskom od 24.11.2020. tužitelj navodi da je 27. svibnja 2020., postupajući sukladno odredbi članka 186.a Zakona o parničnom postupku te odredbi čl. 38. Zakona o državnom odvjetništvu (NN 67/18), Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske podnio Zahtjev za mirnim rješenjem spora, u kojem je kao podnositelj zahtjeva istaknuo da u ovom postupku ima namjeru istaknuti kumulirane tužbene zahtjeve u bitnom, za utvrđenjem da ‘Punomoć’ izdana 02. siječnja 1995. godine Zagrebačkoj banci d.d. od strane Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Klasa:
450-02/95-01/01, Urbroj 513-01/95-1 nikada nije niti izdana te da Ugovor o incaso cesiji između Republike Hrvatske i Zagrebačke banke d.d. - nije nikada bio sklopljen te je nepostojeći i bez ikakvih pravnih učinaka.
12. Slijedom navedenog budući da o predmetnom Zahtjevu za mirno rješenje spora, podnesenom radi preinake tužbenog zahtjeva nadležno Državno odvjetništvo nije odlučilo u roku od 3 mjeseca od njegova podnošenja pa tužitelj navodi da su ispunile su se sve procesne pretpostavke da tužitelj, sukladno čl. 186.a. st. 5. Zakona o parničnom postupku, preinači zadnje postavljeni tužbeni zahtjev (uređen podneskom tužitelja od od 26. svibnja 2020.) slijedom čega tužitelj podneskom od 24.11.2020. postavlja zahtjev usmjeren da punomoć od 02.01.1995. nikada nije izdana te da je nepostojeći i bez pravnih učinaka Ugovor o incaso cesiji zaključen između I i II tuženika i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da se utvrdi ništetnim Punomoć od 02.01.1995.i Ugovor o incaso cesiji zaključen između I i II tuženika.
13. Pri tome valja reći da je II tuženik na ročištu od 04.03.2025. izjavio da se ne protivi preinaci tužbenog zahtjeva, dok je tuženik tijekom postupka ostao kod protivljenja povlačenju tužbenog zahtjev kao i preinaci, a kako, kao što je gore obrazloženo, sud mora odlučivati meritorno o glavnom tužbenom zahtjevu zbog učinka protivljenja, sud smatra da nema preinake tužbenog zahtjeva pa shodno tome o preinaci nije niti odlučivao te isto smatra bespredmetnim.
14. Stoga kao što je gore navedeno predmet spora je utvrđenje da Punomoć od 02.01.1995. nikada nije izdana te da je nepostojeći i bez pravnih učinaka Ugovor o incaso cesiji i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim Punomoć od 02.01.1995.i Ugovor o incaso cesiji.
15. Dakle, tuženi su učinili upitnim pitanje sadržaja tužbe i zahtjeva tužitelja za mirno rješenje spora.
16. Naime, tužitelj je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske podnio zahtjev za mirno rješenje spora 31. siječnja 2018. (str. 11 spisa) u kojem navodi da sukladno čl. 186. a ZPP-a namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske kao prvotuženika i Zagrebačke banke d.d. kao drugotuženika radi utvrđivanja ništetnim punomoći izdane 02.01.1995. od strane Republike Hrvatske, Ministarstva financija. Kao pravnu osnovu ništetnosti punomoći navodi protivnost prisilnim propisima jer Ministar financija Republike Hrvatske nije imao potrebno ovlaštenje od Vlade Republike Hrvatske, kao formalni uvjet za izdavanje punomoći, a Vlada Republike Hrvatske je tek nakon proteka 17 godina od kada je LŽ potpisao punomoć, u travnju 2012. naknadno dala odobrenje punomoći, koje je opozvala u svibnju 2012., dakle, punomoć nije nikada stupila na snagu ni proizvodila pravne učinke. Kao vrijednost predmeta spora naznačen je iznos od 10.000.000,00 kn.
17. Nakon što je pozvan na dopunu tog zahtjeva od Županijskog državnog odvjetništva, kojem je zahtjev proslijeđen kao nadležnom, podneskom od 21. ožujka 2018. (list 13 i 14 spisa), tužitelj je istaknuo da razlog navođenja vrijednosti predmeta spora iznos od 10.000.000,00 kn temelji na okolnosti da se vode sudski postupci, u kojima su Privredna banka Zagreb d.d. i Zagrebačka banka d.d. tužitelji, a tužitelj i Ljubljanska banka d.d. tuženici, u kojima pravno pitanje na koje se zahtjev za mirno rješenje spora odnosi predstavlja prethodno pitanje te odluka u tim postupcima ovisi o rješavanju pitanja valjanosti ili nevaljanosti punomoći, u kojim postupcima vrijednosti predmeta spora nadmašuju naznačenu vrijednost u iznosu od 10.000.000,00 kn pa je stoga taj iznos naznačen kao najniži mogući iznos zbroja svakog pojedinog tužbenog zahtjeva u tim postupcima. Naveo je da ne raspolaže drugim dokazima i dodatnom pravnom argumentacijom, već namjerava tražiti da se te okolnosti utvrde tijekom parnice, a da opisane činjenice i dokazi predstavljaju sve elemente tužbe na utvrđenje punomoći ništetnima, odnosno nepostojećima propisane odredbama čl. 186, 186.b, 187 i 196. ZPP-a.
18. Županijsko državno odvjetništvo se očitovalo na predmetni zahtjev za mirno rješenje spora 23.04.2018. (str. 15 spisa) navodeći da rok za odgovor na taj zahtjev teče od 26. ožujka 2018., kada je nadležno državno odvjetništvo zaprimilo potpuni zahtjev za mirno rješenje spora i da rok za davanje odgovora istječe 26. lipnja 2018. Dopisom od 25. svibnja 2018. (str. 16 i 17. spisa) Županijsko državno odvjetništvo je otklonilo mogućnost mirnog rješenja spora.
19. Slijedom navedenog iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora u vezi tužbenim zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da punomoć izdana 02.01.1995. Zagrebačkoj banci d.d. nije izdana, odnosno podrednim tužbenim zahtjevom koji se odnosi na utvrđenje da je ta punomoć ništetna, kao i da je državno odvjetništvo otklonilo mogućnost mirnog rješenja spora čime je prigovor I i II tuženih o pitanju istovjetnosti spora ocijenio neosnovanim.
20. Između stranaka nije sporno da se po tužbama II tuženika vode parnični postupci protiv ovdje tužitelja Nova Ljubljanska banka d.d. i Ljubljanske banke d.d. kao tuženika, a radi isplate deviznih iznosa koje su fizičke osobe položile kao devizne depozite kod zagrebačke podružnice Ljubljanske banke d.d. i njenih drugih organizacijskih jedinica, da je Republika Hrvatska putem Privredne banke d.d. i Zagrebačke banke d.d. isplaćivala građanima iznose temeljem te štednje a sukladno Zakonu o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske.
21. Između stranaka je sporno da li tužitelj ima pravni interes u odnosu na tužbeni zahtjev na utvrđenje da Punomoć od 02.01.1995. nikada nije izdana te da je nepostojeći i bez pravnih učinaka ugovor o incaso cesiji zaključen između I i II tuženika.
Sporno je pravno pitanje da li je Republika Hrvatska temeljem Punomoći od 02.01.1995. ovlastila II tuženika na vođenje gore navedenih parničnih postupaka u svoje ime a za račun Republike Hrvatske.
Sporno je pravno pitanje da li je ministar financija sukladno važećim propisima imao ovlast za davanje Punomoći, da li odobrenje za davanje punomoći od strane Vlade Republike Hrvatske dano na 21. sjednici Vlade 19. travnja 2012. a zatim opozvano na 26. sjednici Vlade Republike Hrvatske 10. svibnja 2012. ima se smatrati da odobrenje nije nikada bilo dano odnosno da ugovor o incaso cesiji nikada nije sklopljen ili opoziv odobrenja ne utječe na valjanost ugovora o incaso cesiji.
Sporno je i pravno je pitanje da li predmetna Punomoć predstavlja ponudu za sklapanje ugovora o incaso cesiji te da li su predmetna punomoć i ugovor o incaso cesiji nepostojeći i bez pravnih učinaka.
22. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev odnosno na utvrđenje ništetnosti predmetne punomoći i ugovora o incaso cesiji, tužitelj smatra da se radi o nedopuštenoj pobudi radi koje je izdana Punomoć i to isključivo radi nepostojanja aktivne i pasivne legitimacije, nepostojanja tražbine i prekluzije prava u parničnim postupcima koje je pokrenuo II protiv tužitelja i Ljubljanske banke d.d. Što se tiče aktivne legitimacije tužitelja i njegovog pravnog interesa za podnošenje tužbe radi utvrđenja da su punomoć i ugovor o incaso cesiji nepostojeći i bez pravnog učinka, tužitelj ima temeljem čl. 187. ZPP-a pravni interes da sud bilo u zasebnoj parnici, bilo u tijeku jednog od parničnih sporova koje je pred općinskim građanskim sudom u Zagrebu pokrenuo II tuženik protiv ovdje tužitelja, utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa odnosno u konkretnom slučaju predmetne Punomoći i ugovora o incaso cesiji. Nije sporno da tužitelj to nije tražio tužbom na utvrđenje u tim parničnim postupcima, ali da je osporio aktivnu legitimaciju II tuženika kao tužitelja u tim postupcima, radi čega postoje i prileže spisu brojne sudske odluke vezano uz zastupanje II tuženika u tim postupcima, pravnoj prirodi te punomoći i ocjeni sklapanja i naravi ugovora o cesiji. Kako ne postoji sudska odluka kojom je odlučeno o istovjetnom tužbenom zahtjevu, to tuženici ističu pogrešno prigovor presuđene stvari. U slučaju pravomoćne pozitivne odluke u ovom sporu, bilo na utvrđenje nepostojećim bilo ništetnim punomoći i ugovora o incaso cesiji, tužitelj bi u parničnim postupcima u tijeku imao mogućnost na to se pozvati prilikom osporavanja aktivne legitimacije tužitelja za vođenje tih sporova ali i osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga ovaj sud ocjenjuje da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na utvrđenje da ne postoji Punomoć i ugovor o incaso cesiji.
23. Slijedom navedenog iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora u vezi tužbenim zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da punomoć izdana 02.01.1995. Zagrebačkoj banci d.d. nije izdana, odnosno podrednim tužbenim zahtjevom koji se odnosi na utvrđenje da je ta punomoć ništetna, kao i da je državno odvjetništvo otklonilo mogućnost mirnog rješenja spora čime je prigovor I i II tuženih o pitanju istovjetnosti spora ocijenio neosnovanim.
24. Dakle, ispravom nazvanom Punomoć, a koju je II tuženiku izdalo Ministarstvo financija dana 01.01.1995. i to temeljem odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o Vladi Republike Hrvatske ( dalje ZV- NN 41/90,8/91, 14/91, 53A/91, 9/92, 55/92, 29/94) , II tuženik je dobio ovlaštenje da u svoje ime, a za račun Republike Hrvatske pokrene i provede postupak utuženja i prisilne naplate deviznih depozita građana nastalih prije 27.04.1991., a koje su građani, bivši štediše Ljubljanske banke d.d. Ljubljana ustupili Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb u skladu s propisima Republike Hrvatske.
25. Prema mišljenu ovoga suda predmetna punomoć, unatoč naslovu punomoć, po svom sadržaju niti u kojem slučaju nije samo punomoć. Radi se o ponudi za sklapanje ugovora o inkaso cesiji.
Ponuda za sklapanje Ugovora o incaso cesiji je da II tuženik u svoje ime a za račun RH pokrene i provede postupak utuženja i prisilne naplate deviznih depozita građana nastalih prije 27. 04. 1991.
Uzevši u obzir da punomoć ima karakter ponude koju je I tuženik učinio II tuženiku vezano uz predmetnu tražbinu deviznih depozita građana, a ovaj prihvatio i obavio po raznim tužbama, imaju se primijeniti odredbe koje se odnose na sklapanje ugovora kao i opće učinke ugovora.
U konkretnoj situaciji došlo je do sklapanja ugovora prihvatom I tuženikove ponude u nalogu za naplatu koju je ponudu II tuženik očito prihvatio.
Cesiji prethodi pravni posao koji se cesijom kao pomoćnim poslom izvršava.
26. Kod incaso cesije tražbina iako je ustupljena, ekonomski ostaje kod cedenta i ne prestaje biti dijelom njegove imovine. Cedent kod ovakve cesije ne ustupa svoju tražbinu radi podmirenja neke svoje obveze, ona nije ni naplatna ni besplatna, radi se o nalogu za naplatu, pri čemu cesionar postaje ovlaštenikom tražbine i naplaćuje je u svoje ime ali za cedentov račun. Priroda odnosno razlog cesije interni je odnos cedenta i cesionara i za motiv ustupa cesus ne mora znati. Pravna teorija takav prijenos potraživanja smatra fiducijarnim budući da komisionar mora prenijeti sve ekonomske koristi na komitenta te svrha takve cesije je da komisionar može u parnici nastupiti kao tužitelj. Ugovor o incaso cesiji sklopljen između tuženika nije izvanredan posao jer incaso cesija nema nikakav učinak na imovinu i imovinska prava RH u odnosu na javni dug nastao preuzimanjem obveza s osnove prenesene stare štednje. Za cesiju je dovoljan i usmeni sporazum između cedenta i cesionara pa tako također i ugovor o incaso cesiji nije formalni ugovor koji bi zahtijevao propisanu (pisanu) formu pa nije niti propisana nikakva posebna forma za izjavljivanje ponude ugovora o incaso cesiji te prihvata iste.
27. U smislu odredbe čl. 32. Zakona o obveznim odnosima (Sl.l. 29/78, 39/85, 57/89, NN. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - ZOO) ponuda je prijedlog za sklapanje ugovora učinjen određenoj osobi, koji sadrži sve bitne sastojke ugovora tako da bi se njegovim prihvaćanjem mogao sklopiti ugovor.
Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (čl. 26. ZOO-a), a ponuda je prihvaćena kad ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvaća ponudu (čl. 39. ZOO-a).
28. Ponuda je jednostrani pravni akt kojim ponuditelj određenoj osobi stavlja bez ikakvih ograda prijedlog za sklapanje ugovora koji sadrži sve bitne sastojke željenog ugovora u potrebnom obliku ako je on za određeni ugovor propisan, tako da prihvaćanjem ponude od strane ponuđenog nastaje ugovor.
29. Neovisno o tome što je ponudu potpisala neovlaštena osoba prihvaćanjem ponude od strane banaka ugovor o incaso cesiji je nastao. A druga bitna činjenica je da je tom pravnom poslu naknadno dano i odobrenje ili ovlaštenje, a naknadni opoziv nije pravno relevantan jer je ugovor nastao i ugovor postoji i jednom sklopljeni ugovor može raskinuti, poništiti, utvrditi ništavim ili izgubiti pravni učinak samo pod zakonom propisanim pretpostavkama.
30. Prema odredbi čl. 85. st. 1. ZOO-a ugovor što ga sklopi zastupnik u ime zastupane osobe i u granicama svojih ovlaštenja obvezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu, a sukladno odredbi čl. 85. st. 2. ZOO-a pod istim uvjetima i ostali pravni poslovi zastupnikovi proizvode pravni učinak neposredno prema zastupanoj osobi.
31. Zastupanje u pravnom smislu znači poduzimanje radnji u ime i za račun drugoga s neposrednim učinkom za onoga za koga se djeluje, tj. za zastupanoga. Zakon o obveznim odnosima uređuje zastupanje u materijalno pravnom smislu, pa predstavlja temeljni pravni izvor za odnos zastupanja. Ovlast za raspolaganje jest ovlast da se neko postojeće pravo prenese, optereti, promijeni li dokine pravnim poslom. Znači i cesiju sklopljenu bez ovlasti za raspolaganje moguće je osnažiti i naknadnim stjecanjem ovlasti za raspolaganje (primjerice ako cedentu ovlaštenje za raspolaganje naknadno da ovlaštenik prava).
32. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZOO-a kad zastupnik prekorači granice ovlaštenja, zastupani je u obvezi samo ako odobri prekoračenje. Ako zastupani ne odobri ugovor u roku koji je redovito potreban da se ugovor takve vrste razmotri i ocijeni, smatrat će se da je odobrenje odbijeno (st. 2.), odobrenje ima povratni učinak ako strane ne odrede drugačije (st. 3.), ako druga strana nije znala ili mogla znati za prekoračenje ovlaštenja, može odmah nakon saznanja za prekoračenje, ne čekajući da se zastupani o ugovoru očituje, izjaviti da se ne smatra vezana ugovorom (st. 4.), ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu koju je druga strana pretrpjela, ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlaštenja (st.5.).
Prema čl.88. st.1. ZOO ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
(2) Strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od neovlašteno zastupanog da se u primjerenom roku očituje odobrava li ugovor.
(3) Ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni sklopljen.
(4) U tom slučaju strana s kojom je ugovor sklopljen može od osobe koja je kao opunomoćenik bez ovlaštenja sklopila ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati da ta osoba nije imala ovlaštenje za sklapanje ugovora.
S obzirom na odredbu čl. 88. ZOO-a, ugovor koji je sklopljen od strane neovlaštene osobe, a neovlašteno zastupani ga nije naknadno odobrio je nepostojeći. Međutim kako je dano naknadno odobrenje, ugovor je sklopljen i nastao je, a jednostrano povlačenje ovlaštenja ne utječe na postojanje ugovora o cesiji.
33. Dakle, kao što je već rečeno, predmetna punomoć je ponuda za sklapanje ugovora o inkaso cesiji. Na takve se ugovore na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 436.-444. Zakona o obveznim odnosima (‘Narodne novine’, broj: 53/91). Cedent ugovorom fiducijarno prenosi na cesionara tražbinu na način da formalni ovlaštenik tražbine postaje cesionar, dok njezin ekonomski ovlaštenik i dalje ostaje cedent.
34. U konkretnom slučaju je Zagrebačka banka d.d. prihvaćanjem ponude na sklapanje ugovora dane u obliku „punomoći’, sklopila ugovor o inkaso cesiji, čime je došlo do promjene u ugovornom odnosu na strani vjerovnika, i banka je stekla aktivnu legitimaciju u svoje ime potražiti ispunjenje predmetne tražbine od Ljubljanske banke te od svakog drugog solidarnog dužnika sporne obveze.
Prema tome, u odnosu na predmetnu punomoć od 02.01.1995. i njezinu valjanosti, a kojom se ovlašćuje Zagrebačka banka d.d. da u svoje ime a za račun Republike Hrvatske provede postupak utuženja i prisilne naplate deviznih depozita građana nastalih prije 27. travnja 1991. i odnosi se ovlaštenje na vođenje postupaka protiv tužitelja i Ljubljanske banke d.d., ista predstavlja ponudu za sklapanje ugovora o incaso cesiji sa II tuženikom Zagrebačka banka d.d., da je I tužena Republika Hrvatska ovlastila temeljem iste II tuženika da u svoje ime, a za račun Republike Hrvatske pokrene i vodi postupke pred općinskim sudovima a radi naplate deviznih depozita građana- bivših štediša Ljubljanske banke d.d. koja su pretvorena u javni dug, da prihvaćanjem ponude od strane II tuženika smatra se da je sklopljen ugovor o incaso cesiji za koji nije zakonom propisana posebna forma, te da naknadni opoziv navedenog ovlaštenje od strane Vlade Republike Hrvatske u svibnju 2012., nije od utjecaja na sklopljen ugovor budući da se jednom sklopljeni ugovor može raskinuti, poništiti, utvrditi ništavim ili izgubiti pravni učinak samo pod zakonom propisanim pretpostavkama, a jednostranim povlačenjem ovlaštenja nisu automatski nastupili takvi učinci.
35. Navedeni stav potvrđen je i u brojnim presudama Županijskog suda u Zagrebu s obzirom na istaknute prigovore aktivne i pasivne legitimacije stranaka u parnicama koje je pokrenuo II tuženik Zagrebačka banka d.d. protiv tužitelja i Ljubljanske banke d.d.
Tako u odluci Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1026/2015 od 26. rujna 2017. kojom je preinačena i suđeno je u korist Zagrebačke banke d.d. po presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. 4681/11 od 12. srpnja 2012. U navedenoj odluci Županijski sud navodi da je ministar trebao sukladno čl. 1. ZID Zakona o Vladi Republike Hrvatske (N/N 29/94) imati ovlaštenje Vlade za davanje ponude za sklapanje ugovora i da je Vlada naknadno dala odobrenje na sjednici 19. travnja 2012. pa naknadno ovlaštenje ima se smatrati da je ugovor sklopljen i da naknadni opoziv ovlaštenje ne znači da ugovor nije sklopljen jer se sklopljeni ugovor može raskinuti, poništiti, utvrditi ništavim ili izgubiti pravni učinak samo pod zakonom određenim pretpostavkama odnosno jednostranim povlačenjem ovlaštenja ne nastupaju takvi učinci pa je ugovor i dalje na snazi. Stoga je stav suda da je II tuženik kao tužitelj temeljem sklopljenog ugovora o incaso cesiji sa Republikom Hrvatskom imao ovlaštenje zahtijevati isplatu.
Navedeno utvrđenje potvrdio je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-x 153/2018 od 26. rujna 2017. i Ustavni sud u svojoj odluci U-III-925/2019 od 28. rujna 2019. koji je utvrdio da su se drugostupanjski sud i Vrhovni sud između ostalog detaljno očitovali u odnosu na pitanje aktivne i pasivne legitimacije i naveli sve relevantne razloge i obrazložili pravna stajališta. Također u presudi Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 2886/2014 od 21. studenog 2017. zauzeto je isto shvaćanje da predmetna punomoć predstavlja ponudu za sklapanje ugovora o incaso cesiji uz mišljenje da je ministar financija odnosno njegov zamjenik bio ovlašten za davanje ponude jer sklapanje ugovora o incaso cesiji radi naplate devizne štednje pretvorene u javni dug ulazi u djelokrug Ministarstva, da naknadni jednostrani opoziv ovlaštenja nije odlučan i ne znači da ugovor nije na snazi već upravo suprotno.
36. U odluci Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-766/2016 od 10. travnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike
Hrvatske Rev-2540/10 od 8. siječnja 2019. i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-1251/2019 od 28. rujna 2021. (list 562-573 spisa), zauzet je isti stav da banka ima aktivnu legitimaciju za vođenje spora jer je prihvaćanjem ponude za sklapanje ugovora o incaso cesiji dane u obliku punomoći sklopio ugovor o incaso cesiji, čime je došlo do promjene u ugovornom odnosu na strani vjerovnika i da banka (PBZ) je stekao aktivnu legitimaciju za vođenje postupka.
Također i u ranijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1127/06 od 13. svibnja 2009., Rev-x-251/09 od 16. rujna 2009. zauzeto je isto pravno shvaćanje. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-3274/2015 od 21. svibnja 2018. iznio je stav da se radi o slučaju da je Republika Hrvatska potraživanja prenesena u javni dug ustupila ugovorom o incaso cesiji Zagrebačkoj banci d.d., jednako kao i u svojoj odluci U-III-3295/2015 od 21. svibnja 2018. prihvaćajući utvrđenja sudova o pravnoj snazi predmetne punomoći odnosno da se radi o valjano sklopljenom ugovoru o incaso cesiji za koji nije potrebna posebna forma i da je osnažen izdavanjem predmetne punomoći.
37. Dakle, sva dosadašnja sudska praksa stoji na istom pravnom stajalištu i izraženom pravnom shvaćanju da isprava unatoč naslovu "punomoć" predstavlja ponudu za sklapanje ugovora o incaso cesiji koji predstavlja uobičajenu vrstu ugovora u gospodarskoj poslovnoj praksi i na koju se primjenjuju odredbe čl. 436.-444. ZOO-a, da je II tuženik prihvaćanjem ponude za sklapanje ugovora dana u obliku "punomoći", sklopio ugovor o incaso cesiji, čime je došlo do promjene na strani vjerovnika i stekao je aktivnu legitimaciju u svoje ime tražiti ispunjenje tražbine od Ljubljanske banke d.d. i svakog drugog solidarnog dužnika te da činjenica da je Vlada Republike Hrvatske naknadno opozvala ovlaštenje nije od utjecaja budući da se jednom sklopljeni ugovor može raskinuti, poništiti, utvrditi ništavim ili izgubiti pravni učinak samo pod zakonom propisanim pretpostavkama ali ne i jednostranim povlačenjem ovlaštenja. Na kraju, i odlukom Europskog suda za ljudska prava od 18. siječnja 2024. proglašen je nedopuštenim Zahtjev br. 15533/22 protiv Republike Hrvatske podnesen Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koji je podnio ovdje tužitelja Nova Ljubljanska Banka d.d.
protiv Hrvatske koji se predmet odnosi na četrnaest parničnih postupaka koje su dvije hrvatske banke pokrenule protiv Ljubljanske banke i banke podnositeljice zahtjeva, tražeći povrat sredstava koja su te hrvatske banke morale isplatiti tijekom godina na ime devizne štednje koju su hrvatski državljani položili kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavne filijale Zagreb prije 27. travnja 1991., Sud u svojoj odluci navodi da su domaći sudovi u ovome predmetu detaljno obrazložili svoje odluke, presudili da su banke tužiteljice imale aktivnu procesnu legitimaciju jer su s državom sklopile ugovor o cesiji radi naplate, (inkaso cesija), odnosno ugovor kojim je dužnik (država) prenio svojim vjerovnicima (dvjema hrvatskim bankama) potraživanja koja je imao prema svom dužniku (staroj Ljubljanskoj banci), da odobrenje koje je Vlada Hrvatske dala bankama tužiteljicama 2012. godine da postupaju u ime države (vidi stavak 7. ove odluke) zapravo je bila ponuda za sklapanje navedenog ugovora o cesiji radi naplate, što su te banke prihvatile te iako je točno da je Vlada u svibnju 2012. godine povukla to odobrenje, domaći sudovi presudili su da država time nije mogla jednostrano raskinuti navedeni ugovor. S obzirom na takvu pozadinu predmeta, Sud nije uvjeren argumentom banke podnositeljice zahtjeva da su tumačenje i primjena mjerodavnog materijalnog prava domaćih sudova u pogledu pitanja procesne legitimacije i odgovornosti bili proizvoljni ili očigledno nerazumni (vidi stavak 11. ove odluke), odnosno da su njihova utvrđenja u tom pogledu bila rezultat očite činjenične ili pravne pogreške koja je dovela do „uskrate pravde”.
38. Osim toga, sve da ugovor doista nije niti nastao, tužitelj koji nije ugovorna strana ne bi imao materijalno pravnu legitimaciju za isticanjem zahtjeva za utvrđenjem da ugovor nije nastao, odnosno da se radi o nepostojećem ugovoru.
39. Za razliku od pozivanja na ništetnost ugovora što može učiniti svaka zainteresirana stranka sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a, za zahtjev za utvrđenjem da ugovor nije sklopljen, odnosno da nije nastao jer ga stranke nisu sklopile, odredbama ZOO-a nije propisano da bi to mogla zahtijevati svaka zainteresirana osoba.
40. Stoga, aktivnu materijalnopravnu legitimaciju za utvrđenjem da ugovor nije sklopljen, odnosno da nije nastao zato što ga stranke nisu sklopile, imaju samo ugovorne strane, a ne i treće osobe. Ugovor o cesiji ili ustup tražbine je ugovor kojim vjerovnik prenosi svoju otuđivu tražbinu na novog vjerovnika dok dužnik ostaje isti. Makar se ovdje radi o tri osobe, ugovor o cesiji je dvostranoobvezni ugovor kojim ustupitelj izlazi iz obveznog odnosa a na njegovo mjesto dolazi primatelj. Tužitelj nije ugovorna strana ugovora o incaso cesiji pa zbog toga nema aktivnu legitimaciju zahtijevati utvrđenje da ugovor nije nastao time da je po njemu nevaljana punomoć, a zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan i iz ovog razloga.
41. Slijedom navedenog neosnovan je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da su predmetna punomoć i ugovor o incaso cesiji nepostojeći i bez pravnih učinaka pa je odbijen kao u točki I izreke presude.
42. U odnosu na eventulano kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetne punomoći i ugovora o incaso cesiji radi nedopuštene pobude, obzirom da tužitelj smatra da je takva pobuda protivna Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva i da je punomoć izdana isključivo kako bi se prikrili materijalno pravno i procesni nedostaci tijekom vođenja navedenih parničnih postupaka u vidu nepostojanja aktivne i pasivne legitimacije, nepostojanja tražbine i prekluzije prava.
Čl.273. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.
Čl. 322. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok je čl.327. istog Zakona pripisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.
Prema ocjeni ovog suda predmetna punomoć predstavlja ponudu na sklapanje ugovora, dakle nije ugovor i ponuda ne može biti ništetna radi nedopuštene pobude, u smislu naprijed navedene zakonske odredbe dok kod ugovora o incaso cesiji ne radi se o nedopuštenoj pobudi koja je utjecala na sklapanje ugovora niti to tvrde tuženici kao ugovaratelji.
Pobuda je nedopuštena ako je u suprotnosti s Ustavom, prisilnim propisima ili moralu društva. Ona u naravi proizlazi iz određenog činjeničnog stanja, pravnog odnosa ili određenih drugih okolnosti u životnoj stvarnosti. Takve okolnosti nisu utvrđene. Pobuda bi naime trebala biti poticajni razlog za sklapanje pravnog posla. Pobuda je unutarnji prikriveni subjektivni čimbenik koji nije vanjsko vidljiv, pa je sud može utvrditi jedino ako je na neki način vanjski manifestirana, a što u ovom konkretnom slučaju nije vidljivo, odnosno navod da je punomoć izdana da se prikriju procesno i materijalno pravni nedostaci nastali tijekom vođenja postupka samo po sebi nije dovoljno da bi upućivalo na nakanu za navođenje na sklapanje ugovora, a druge okolnosti tužitelj nije navodio, a kao što je rečeno tužbenim zahtjevom ne može se osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti predmetne punomoći.
43. Ugovor o incaso cesiji nije suprotan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva jer je II tuženik prihvaćanjem ponude za sklapanje ugovora dane u obliku "punomoći", sklopio ugovor o inkaso cesiji kojim je Republika Hrvatska ovlastila ovdje II tuženika da u svoje ime, a za račun Republike Hrvatske, pokrene i provede postupke utuženja i prisilne naplate deviznih depozita građana, što je legitimno i zakonito.
44. Valja reći da predmetni ugovor o incaso cesiji nije ništetan zbog toga što je u trenutku njegovog sklapanja netko nije bio eventulano ovlašten prenijeti potraživanje i takva okolnost da ministar financija nije bio ovlašten prenijeti tražbinu nije jedan od razloga ništetnosti ugovora i ne utječe na pravne učinke koje ugovor proizvodi, niti na postojanje ili valjanost predmetnog ugovora. U konkretnom slučaju kao što je gore već rečeno cesiju sklopljenu bez ovlasti za raspolaganje moguće je osnažiti i naknadnim stjecanjem ovlasti za raspolaganje što se u konkretnom slučaju i dogodilo, uz pretpostavku da je bila potrebna suglasnost Vlade, a jednom sklopljeni ugovor može raskinuti, poništiti, utvrditi ništavim ili izgubiti pravni učinak samo pod zakonom propisanim pretpostavkama ali ne i jednostranim povlačenjem ovlaštenja. Iz provedenog dokaznog postupka, a imajući u vidu sve prigovore tužitelja na predmetni ugovor o cesiji, sud nije utvrdio povredu odredaba kogentnih normi, Ustava Republike Hrvatske ili morala stoga je u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a prigovor tužitelja o nevaljanosti ugovora sud ocijenio neosnovanim.
Slijedom navedenog odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetne punomoći i ugovora o incaso cesiji te je odlučeno kao u točki II. izreke.
45. S obzirom da je sud odlučne činjenice mogao utvrditi na temelju izvedenih dokaza i s obzirom na zauzeta pravna shvaćanja dana u obrazloženju, sud je izvođenje daljnjih dokaza ocijenio nepotrebnim jer se ne odnose na činjenice koje su prvenstveno relevantne za donošenje odluke ili se odnose na utvrđenje nespornih činjenica te je odbio daljnje dokazne prijedloge.
Tužiteljevo isticanje i prijedlog da su zatraži od Ministarstva financija podatak da li su iznosi naplaćeni u drugim parničnim postupcima preneseni u državni proračun nisu relevantni niti od utjecaja na ovaj postupak pa je sud odbio navedeni dokazi prijedlog, kao i prijedlog za saslušanjem svjedoka ZŽ, FŽ, UŽ i EŽ na okolnost ovlaštenja za izdavanje punomoći odnosno sklapanje ugovora budući da se radi o pravnom pitanju. Pri tome se ukazuje i na to da je prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja bio usmjeren na utvrđivanj činjenica koje nisu relevantne, a isti nepotrebno izvoditi s obzirom za zauzeto pravno shvaćanje pa sve da je isti i izveden sud bi donio jednaku odluku u ovoj pravnoj stvari.
46. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st.1., 155., 163. i čl. 164. ZPP-a. 1. tuženoj RH kao potreban za vođenje spora priznat trošak zastupanja po Županijskom državnom odvjetništvu koji je odmjeren u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje: Tarifa), uzimajući u obzir naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000.000,00 kn što preračunano iznosi 1.327.228,08 EUR pa mu sukladno Tbr 7/1 Tarife pripada nagrada od 7496 bodova, što iznosi 14.992,00 EUR a odnosi se na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 14.992,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife), sastava podneska od 13. kolovoza 2018. i od 03. prosinca 2020. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr.8/3 Tarife) te zastupanje na ročištu dana 06. veljače 2019. u iznosu od 7.496,00 EUR ( Tbr. 9/2 Tarife), zastupanje na ročištu dana 04. ožujka 2025. u iznosu od 14.992,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), što sveukupno iznosi 52.872,00 EUR i preko tog iznosa tuženik je odbijen, kako je odlučeno o troškovima tuženika u točkama III. i IV. izreke presude.
2. tuženiku sukladno važećoj Tarifi, vrijednosti predmeta spora od 1.327.228,08 EUR i sukladno Tbr 7/1 Tarife pripada nagrada od 7496 bodova, što iznosi 14.992,00 EUR ali mu nije priznata nagrada sukladno Tbr. 41. Tarife zatražena u dvostrukom iznosu radi stručnog i specijalističkog znanja, poznavanja slovenskog jezika i propisa, proučavanja stranih sudskih odluka, specijalističkog znanja međunarodnog javnog prava i europskog prava iz razloga jer je isti punomoćnik zastupao 2. tuženika u postupcima koje je pokretao pred općinskim sudom, u mnogim tim postupcima već izražen stav sudske prakse u pogledu pravnih pitanja koji su predmet ovog postupka a nije naveo zašto bi za ovaj spor bilo odlučno poznavanje slovenskog jezika i propisa kada se nije pozivao u ovom sporu. Osim toga, budući da je Republika Hrvatska članica EU odvjetnici su dužni kao profesionalci u svom području, jednako kao i sudovi poznavati i biti upućeni u praksu kako Europskog suda za ljudska prava tako i Suda EU pa se ne radi o posebnom specijalističkom znanju. Stoga je 2. tuženiku priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 14.992,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife), sastava podnesaka od 10. srpnja 2020. i 04. veljače 2021. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr.8/4 Tarife), sastava podnesaka od 26. srpnja 2021. i 29. rujna 2023. u iznosu od po 50,00 EUR (Tbr.8/5 Tarife), zastupanje na ročištima dana 30. kolovoza 2021., 11. listopada 2021., 27. kolovoza 2024. i 04. ožujka 2025. u iznosu od po 14.992,00 EUR ( Tbr. 9/1 Tarife), zastupanje na ročištu dana 06. veljače 2019. u iznosu od 7.496,00 EUR (Tbr. 9/2 Tarife), što sveukupno iznosi 82.956,00 EUR a uvećano za PDV iznosi 103.695,00 EUR, kako je odlučeno u točki V. izreke.
2. tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 10. ožujka 2020. kao niti trošak pristupa na ročište za objavu presude jer nije bio potreban radi vođenja ove parnice. Stoga je o odbijajućem dijelu zatraženih troškova 2. tuženika odlučeno u točki VI. izreke.
U Zagrebu, 11. ožujka 2025.
Sudac:
Romina Markovinović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 8., 9 . i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Hrvatske.
DNA:
1. Tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu
2. 1. tuženiku po ŽDO u Zagrebu
3. 2. tuženiku po odvj.
