Poslovni broj: Usž-3207/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Jelene Rajić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja EA iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Božidar Husajina, odvjetnik u Zagrebu, Ulica P. Hatza 10, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20 (ranije: Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje), uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Rijeka, E. Barčića 5, radi stambenog zbrinjavanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-500/2023-9 od 16. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se žalba tužitelja i poništava presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-500/2023-9 od 16. svibnja 2024.

II. Poništava se rješenje Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Sektora za upravno-pravne poslove, Službe za drugostupanjski postupak, posebna prava i upravni nadzor, KLASA: UP/II-371- 01/21-04/22, URBROJ: 510-05-01-01/01-21-04 od 7. prosinca 2021.

III. Poništava se rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko- pravne poslove i imovinu grada, Sektora za upravno-pravne poslove, Odjela za stambene poslove i status prognanika, izbjeglica i povratnika, KLASA: UP/I- 371-03/14-006/377, URBROJ: 251-19-12/001-21-44 od 3. ožujka 2021. i vraća se predmet prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje o zahtjevu tužitelja.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove upravnog spora.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog upravnog suda, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Sektora za upravno-pravne poslove, Službe za drugostupanjski postupak, posebna prava i upravni nadzor, KLASA: UP/II-371-01/21- 04/22, URBROJ: 510-05-01-01/01-21-04 od 7. prosinca 2021., dok je točkom II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika, rješavajući po žalbi zainteresirane osobe, poništeno je rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Sektora za upravno-pravne poslove, Odjela za stambene poslove i status prognanika, izbjeglica i povratnika, KLASA: UP/I-371-03/14-006/377, URBROJ: 251-19-12/001-21-44 od 3. ožujka 2021. (točka 1. izreke) te je točkom 2. izreke odbijen zahtjev tužitelja za stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi. Navedenim prvostupanjskim rješenjem, postupajući po zahtjevu tužitelja od 30. kolovoza 2013., bilo je utvrđeno da tužitelj sa članovima obitelji, i to suprugom LA, sinovima E i KA, sestrom OA i nećakinjom JA, ima pravo na stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi davanjem u najam stana u vlasništvu Republike Hrvatske, u Zagrebu, stambene površine 75 m2.

3. Tužitelj pravovremeno podnesenom žalbom pobija osporavanu presudu iz svih žalbenih razloga. U razlozima žalbe navodi da tuženik pogrešno tumači odredbu članka 2. stavka 5. Uredbe o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskih prava i članova njihovih obitelji, te uvjetima i postupku njihovog stambenog zbrinjavanja („Narodne novine“, broj: 133/13.; dalje u tekstu Uredba), u suprotnosti s kontekstom donošenja predmetne Uredbe i njenim provedbenim/procesnim odredbama u člancima 9. i 10., te s odredbama Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93., dalje u tekstu: ZSO). Uz žalbu dostavlja presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-359/2016 od 9. studenog 2017., kojom je, u potpuno identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao što je tužiteljeva, potvrđeno rješenje tuženika kojim je odbijena žalbe zainteresirane osobe i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je stranci u tom postupku utvrđeno prava na stambeno zbrinjavanje. Ističe da je sa svojim ocem, nositeljem stanarskog prava, živio u stanu do rujna 1991., kada je njegov otac otišao iz svog stana na područje današnje Republike Srbije te se zbog ratnih djelovanja više nije vratio u Republiku Hrvatsku, nakon čega je tužitelj u tom stanu živio sam. Nadalje, navodi da je u veljači/ožujku 1993. u predmetni stan u [adresa] (ranije [adresa]), uselio hrvatski branitelj ABC sa svojom obitelji te ga na taj način onemogućio da stanuje u stanu u kojem je on neprestano živio od 1983. godine. Nakon useljenja obitelji ABC u stan, a u cilju zaštite svojih stečenih prava, tužitelj je pozvao policiju koja je čak odbila sastaviti zapisnik o uviđaju, a razlog je bio taj što je gospodin ABC bio pripadnik Hrvatske vojske, a što je tužitelja onemogućavalo da pronađe adekvatnu profesionalnu pravnu pomoć. Prvostupanjsku presudu smatra arbitrarnom te prigovara da sud nije razmatrao i cijenio tužbene navode, već ih je samo prepisao, na koji način je povrijeđeno i ustavno pravo na pravično suđenje. Predlaže poništiti presudu prvostupanjskog suda i osporavano rješenje tuženika te odbiti žalbu zainteresirane osobe protiv prvostupanjskog rješenja. Potražuje trošak upravnog spora u sveukupnom iznosu od 5.730,30 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s odredbom članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je osporavanom presudom prvostupanjskog upravnog suda povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

7. Iz sadržaja osporavanog rješenja tuženika, kojim je povodom žalbe Republike Hrvatske poništeno prvostupanjsko rješenje te je odbijen zahtjev tužitelja za stambeno zbrinjavanje, proizlazi stav da je stanarsko pravo DA, oca tužitelja, prestalo po sili Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06.), stupanjem na snagu tog Zakona 5. studenog 1996. godine. Tuženik obrazlaže da spisu ne prileži dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je ocu tužitelja prije toga otkazano stanarsko pravo, a 1996. ni tužitelj, niti njegov otac, nisu prebivali u stanu na adresi [adresa] (kasnije: [adresa]) na kojem je otac tužitelja imao stanarsko pravo, a niti su prebivali zajedno u jednom kućanstvu. Stoga, tuženik zaključuje da nema kontinuiteta u korištenju stana do gubitka stanarskog prava na stanu. Prvostupanjski sud je potvrdio osporavano rješenje tuženika kao pravilno i zakonito, u cijelosti se priklonivši razlozima tuženika.

8. Ovaj Sud se ne može usuglasiti s takvim obrazloženjem osporavanog rješenja tuženika i prvostupanjske presude jer, činjenice i okolnosti ovog konkretnog slučaja, primjenom mjerodavne Uredbe i ZSO-a, daju osnove za drukčiji zaključak.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je otac tužitelja, FA, stekao stanarsko pravo na stanu u [adresa] (kasnije: [adresa]), temeljem Ugovora o korištenju stana od 13. siječnja 1983., sklopljenog sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja i komunalnih djelatnosti općine Trešnjevka, te se na predmetnom ugovoru kao članovi njegova obiteljskog domaćinstva navode supruga HA, te sin BA i kći OA. Nakon razvoda roditelja tužitelja 1987. tužitelj je ostao živjeti s ocem u predmetnom stanu, dok su se njegova majka i sestra odselile iz stana. Otac je uslijed ratnih zbivanja trajno prestao koristiti stan 1991., nakon čega je taj stan koristio tužitelj do 1993. kada se u stan uselila druga obitelj.

10. Odredbom članka 2. stavka 5. Uredbe propisano je da pravo na stambeno zbrinjavanje može ostvariti član uže obitelji bivšeg nositelja stanarskog prava pod uvjetom da je s njim živio neprekidno u stanu u društvenom vlasništvu na području Republike Hrvatske do dana gubitka stanarskog prava.

10.1. Sukladno odredbama članka 12. ZSO-a, članovima porodičnog domaćinstva stanara, prema ovom Zakonu, smatraju se bračni drug te osobe koje zajedno s njim stanuju posljednje dvije godine, i to: srodnici po krvi u pravoj liniji i njihovi bračni drugovi, braća i sestre, pastorčad i usvojenici, djeca bez roditelja uzeta na uzdržavanje, očuh i maćeha, usvojilac i osobe koje je stanar dužan po zakonu uzdržavati, osoba koja s njim živi u izvanbračnoj zajednici, ako se takva zajednica može izjednačiti s bračnom zajednicom, te osoba koja nije određena stanarom na stanu u kojem stanuje zbog primjene odredbe članka 67. stavaka 3. i 4. ovoga Zakona. Izbivanje iz stana osoba iz stavka 1. ovoga članka - radi izvršavanja vojne obaveze, školovanja, specijalizacije, liječenja i sl. - ne smatra se prekidom zajedničkog stanovanja. Rok iz stava 1. ovoga člana ne odnosi se na maloljetnu djecu i osobe koje su prema Zakonu o braku i porodičnim odnosima izjednačene s njima.

11. U predmetnoj upravnoj stvari je nesporno da je tužitelj, koji je sin bivšeg nositelja stanarskog prava, član uže obitelji bivšeg nositelja stanarskog prava u smislu odredbe članka 2. stavka 5. Uredbe, međutim, sporan je trenutak gubitka stanarskog prava te s tim u vezi sporno pitanje je li tužitelj s bivšim nositeljem stanarskog prava živio neprekidno u stanu u društvenom vlasništvu na području Republike Hrvatske do dana gubitka stanarskog prava.

12. Naime, po ocjeni ovog Suda, prema smislu i sadržaju svih odredbi Uredbe, njezinom cilju te razlozima za njezino donošenje, bivši nositelji stanarskog prava su osobe koje su do 1991. ostvarile stanarsko pravo na stanovima u društvenom vlasništvu i u njima živjele samostalno ili zajedno s članovima obiteljskog domaćinstva i koje su napustile predmetne stanove za vrijeme sukoba u Republici Hrvatskoj 1991.

– 1995. te u njima više ne borave i/ili nemaju valjanu pravnu osnovu za njihovo korištenje. Iz navedenog proizlazi da Uredba gubitak stanarskog prava povezuje s napuštanjem stana za vrijeme ratnih sukoba i/ili gubitkom pravne osnove za njegovo korištenje.

13. Slijedom izloženog, imajući u vidu činjenice ovog konkretnog slučaja i smisao Uredbe, ovaj Sud nalazi da podaci spisa predmeta daju osnove za zaključak da je bivši nositelj stanarskog prava to pravo izgubio 1991. kada je taj stan napustio uslijed ratnih zbivanja.

14. Međutim, ovaj Sud nalazi da osnovano zainteresirana osoba u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja prigovara da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja nije razvidno temeljem čega je prvostupanjsko upravno tijelo zaključilo da su ispunjene pretpostavke propisane člankom 2. stavkom 5. Uredbe, budući da prvostupanjsko tijelo nije obrazložilo da bi tužitelj s bivšim nositeljem stanarskog prava živio neprekidno do dana gubitka stanarskog prava, niti je taj trenutak gubitka stanarskog prava konkretno utvrđen. Stoga, za potrebe utvrđenja odlučne činjenice - trenutka u kojem je otac tužitelja izgubio stanarsko pravo te je li tužitelj sa svojim ocem živio neprekidno u stanu u društvenom vlasništvu do dana kad je njegov otac izgubio stanarsko pravo u smislu odredbe članka 2. stavka 5. Uredbe, ovaj upravni postupak treba ponoviti.

15. Člankom 5. stavkom 1. Uredbe propisano je da pravo na stambeno zbrinjavanje iz članka 2. može ostvariti podnositelj zahtjeva i članovi njegove obitelji koji žive u zajedničkom kućanstvu u skladu s odredbama posebnog zakona koji uređuje obiteljske odnose: ako nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan na području Republike Hrvatske, ili ako istu nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991. godine, odnosno ako nisu stekli položaj zaštićenog najmoprimca i ako nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan na području država nastalih raspadom SFRJ ili drugim državama u kojima borave odnosno u kojima su boravili ili da istu nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991. godine, odnosno nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca.

15.1. S tim u vezi, osnovano je zainteresirana osoba u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja isticala da prvostupanjsko tijelo nije obrazložilo po kojoj pravnoj osnovi je OA i njenu kćer JA utvrdilo kao članove obitelji tužitelja koje bi trebalo stambeno zbrinuti primjenom Uredbe, neovisno o činjenici da su u trenutku podnošenja zahtjeva živjele u zajedničkom kućanstvu s tužiteljem.

15.2. Nadalje, nasuprot žalbenim navodima zainteresirane osobe, pravilno je tuženik ocijenio da činjenica da je tužitelj nakon podnošenja zahtjeva u predmetnoj upravnoj stvari postao suvlasnikom kuće u [adresa] nakon smrti majke, nije zapreka za ostvarenje prava na stambeno zbrinjavanje, budući da je člankom 5. stavkom 2. Uredbe propisano da se činjenice o vlasništvu i suvlasništvu drugog useljivog stambenog objekta ili njegovoj prodaji, darovanju ili otuđenju iz stavka 1. točka 1. i 2. utvrđuju u vrijeme podnošenja zahtjeva za stambeno zbrinjavanje.

16. Slijedom svega izloženog, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24.), ovaj Sud je poništio presudu prvostupanjskog suda (točka I. izreke ove presude) te je, na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a, poništio osporavano rješenje tuženika (točka II. izreke) i rješenje prvostupanjskog tijela (točka III. izreke). uz vraćanje predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U ponovnom postupku pred prvostupanjskim tijelom potrebno je provesti ispitni postupak u kojem prvenstveno valja utvrditi je li tužitelj, u smislu odredbe članka 2. stavka 5. Uredbe, neprekidno živio sa svojim ocem do trenutka kada je njegov otac napustio predmetni stan, kao i utvrditi broj članova obitelji tužitelja koji mogu biti stambeno zbrinuti kao članovi obitelji tužitelja u smislu odredbe članka 5. stavka 1. Uredbe te u skladu s time donijeti novu odluku o zahtjevu tužitelja za stambeno zbrinjavanje, uvažavajući pravna shvaćanja i primjedbe ovog Suda iznesene ovom presudom.

17. Kako je ovaj Sud poništio i prvostupanjsko rješenje, tužiteljevu zahtjevu u predmetnoj upravnoj stvari nije u cijelosti udovoljeno, to je ovaj Sud odluku o trošku donio pozivom na odredbu članka 79. stavka 4. ZUS-a, kojom je propisano da, ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

U Zagrebu 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić