R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-412/2022-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CD, OIB- [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćnici Jeleni Demetrović, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB-53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 30. siječnja 2025. provedene u prisutnosti tužiteljice CD, osobno, punomoćnice tužiteljice Jelene Demetrović, odvjetnice, i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika, nakon javne objave presude, 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku "Raiffeisenbank Austria" d.d. OIB 53056966535 Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju CD OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu broj 918-50-4286535 od 26. srpnja 2007.g. isplati novčanu tražbinu koja se odnosi na razliku preplaćenog zbog primjene valutne klauzule na kamatu i glavnicu u iznosu od 5.197,71 eur (slovima: pet tisuća sto devedeset sedam eura i sedamdeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena koja teče na svaki pojedini iznos do 31. srpnja 2015.g. , a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, a od 1. siječnja 2023.g. pa do isplate sa stopom zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tnih poena, koja teče na svaki pojedini iznos kako slijedi:

- 0,96 EUR s kamatom od 01.ožujka 2008.g. pa do isplate

- 5,09 EUR s kamatom od 01.travnja 2008.g. pa do isplate

- 17,00 EUR s kamatom od 01.studenog 2008.g. pa do isplate

- 4,02 EUR s kamatom od 01.prosinca 2008.g. pa do isplate

- 20,85 EUR s kamatom od 01.siječnja 2009.g. pa do isplate

- 23,55 EUR s kamatom od 01.veljače 2009.g. pa do isplate

- 24,86 EUR s kamatom od 01.ožujka 2009.g. pa do isplate

- 17,86 EUR s kamatom od 01.travnja 2009.g. pa do isplate

- 18,75 EUR s kamatom od 01.svibnja 2009.g. pa do isplate

- 14,00 EUR s kamatom od 01.lipnja 2009.g. pa do isplate

- 10,58 EUR s kamatom od 01.srpnja 2009.g. pa do isplate

- 11,82 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2009.g. pa do isplate

- 14,04 EUR s kamatom od 01.rujna 2009.g. pa do isplate

- 14,14 EUR s kamatom od 01.listopada 2009.g. pa do isplate

- 12,45 EUR s kamatom od 01.studenog 2009.g. pa do isplate

- 16,41 EUR s kamatom od 01.prosinca 2009.g. pa do isplate

- 19,66 EUR s kamatom od 01.siječnja 2010.g. pa do isplate

- 19,66 EUR s kamatom od 01.siječnja 2010.g. pa do isplate

- 24,15 EUR s kamatom od 01.veljače 2010.g. pa do isplate

- 23,48 EUR s kamatom od 01.ožujka 2010.g. pa do isplate

- 29,48 EUR s kamatom od 01.travnja 2010.g. pa do isplate

- 28,69 EUR s kamatom od 01.svibnja 2010.g. pa do isplate

- 31,10 EUR s kamatom od 01.lipnja 2010.g. pa do isplate

- 49,68 EUR s kamatom od 01.srpnja 2010.g. pa do isplate

- 46,22 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2010.g. pa do isplate

- 58,02 EUR s kamatom od 01.rujna 2010.g. pa do isplate

- 54,37 EUR s kamatom od 01.listopada 2010.g. pa do isplate

- 48,30 EUR s kamatom od 01.studenog 2010.g. pa do isplate

- 62,09 EUR s kamatom od 01.prosinca 2010.g. pa do isplate

- 79,56 EUR s kamatom od 01.siječnja 2011.g. pa do isplate

- 67,74 EUR s kamatom od 01.veljače 2011.g. pa do isplate

- 72,34 EUR s kamatom od 01.ožujka 2011.g. pa do isplate

- 67,26 EUR s kamatom od 01.travnja 2011.g. pa do isplate

- 68,57 EUR s kamatom od 01.svibnja 2011.g. pa do isplate

- 91,89 EUR s kamatom od 01.lipnja 2011.g. pa do isplate

- 94,48 EUR s kamatom od 01.srpnja 2011.g. pa do isplate

- 114,34 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2011.g. pa do isplate

- 104,84 EUR s kamatom od 01.rujna 2011.g. pa do isplate

- 94,41 EUR s kamatom od 01.listopada 2011.g. pa do isplate

- 94,72 EUR s kamatom od 01.studenog 2011.g. pa do isplate

- 94,13 EUR s kamatom od 01.prosinca 2011.g. pa do isplate

- 99,43 EUR s kamatom od 01.siječnja 2012.g. pa do isplate

- 104,07 EUR s kamatom od 01.veljače 2012.g. pa do isplate

- 104,90 EUR s kamatom od 01.ožujka 2012.g. pa do isplate

- 102,06 EUR s kamatom od 01.travnja 2012.g. pa do isplate

- 104,36 EUR s kamatom od 01.svibnja 2012.g. pa do isplate

- 106,01 EUR s kamatom od 01.lipnja 2012.g. pa do isplate

- 103,86 EUR s kamatom od 01.srpnja 2012.g. pa do isplate

- 104,73 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2012.g. pa do isplate

- 103,19 EUR s kamatom od 01.rujna 2012.g. pa do isplate

- 99,58 EUR s kamatom od 01.listopada 2012.g. pa do isplate

- 103,92 EUR s kamatom od 01.studenog 2012.g. pa do isplate

- 106,15 EUR s kamatom od 01.prosinca 2012.g. pa do isplate

- 105,01 EUR s kamatom od 01.siječnja 2013.g. pa do isplate

- 97,52 EUR s kamatom od 01.veljače 2013.g. pa do isplate

- 104,35 EUR s kamatom od 01.ožujka 2013.g. pa do isplate

- 105,19 EUR s kamatom od 01.travnja 2013.g. pa do isplate

- 102,86 EUR s kamatom od 01.svibnja 2013.g. pa do isplate

- 95,11 EUR s kamatom od 01.lipnja 2013.g. pa do isplate

- 95,16 EUR s kamatom od 01.srpnja 2013.g. pa do isplate

- 97,40 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2013.g. pa do isplate

- 100,83 EUR s kamatom od 01.rujna 2013.g. pa do isplate

- 105,48 EUR s kamatom od 01.listopada 2013.g. pa do isplate

- 103,50 EUR s kamatom od 01.studenog 2013.g. pa do isplate

- 105,37 EUR s kamatom od 01.prosinca 2013.g. pa do isplate

- 107,47 EUR s kamatom od 01.siječnja 2014.g. pa do isplate

- 108,87 EUR s kamatom od 01.veljače 2014.g. pa do isplate

- 111,54 EUR s kamatom od 01.ožujka 2014.g. pa do isplate

- 111,05 EUR s kamatom od 01.travnja 2014.g. pa do isplate

- 108,71 EUR s kamatom od 01.svibnja 2014.g. pa do isplate

- 108,15 EUR s kamatom od 01.lipnja 2014.g. pa do isplate

- 108,83 EUR s kamatom od 01.srpnja 2014.g. pa do isplate

- 112,12 EUR s kamatom od 01.kolovoza 2014.g. pa do isplate

- 115,02 EUR s kamatom od 01.rujna 2014.g. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku "Raiffasenbank" d.d. Zagreb, Petrinnjska 59 OIB 53056966535 da tužitelju CD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 2.075,00 EUR (slovima: dviej tisuće sedamdeset pet eura), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su ona kao korisnik kredita i tuženik "RBA" d.d. kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 918-50-4286535 od 26. srpnja 2007.g. Ugovor o kreditu broj 918-50-4286535 od 26. srpnja 2007.g. zaključen je sa slijedećim osnovnim ugovorenim uvjetima kredita: iznos od 27.067,91 CHF, kamatna stopa:5,49 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom Banke o kreditiranju građana, rok otplate:

84 mjeseca, namjena: kupnja vozila marke Opel, način otplate: kredit se otplaćuje 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, – visina anuiteta : 388,84 CHF. Tužitelj smatra da su gore navedene ugovorne odredbe nezakonite, nepoštene i ništetne jer su ovakvim ugovaranjem povrijeđene zakonske odredbe Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju. To se prije svega odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope čiji parametri nisu ni na koji način određeni kao i u dijelu ugovaranja valutne klauzule. Tužitelj pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu vodi parnični postupak protiv tuženika pod brojem P-1023/2019 , a radi isplate naknade, na ime pretplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sadržane u Ugovor o kreditu broj 918-50-4286535 od 26. srpnja 2007.g., u iznosu od 9.310,30 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Predmetnim ugovorom je ugovorena primjena valutne klauzule obzirom da je iznos kredita vezan za tečaj CHF. Pri tome tužitelju nikada nije objašnjen rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, nisu mu prezentirana kretanja tečaja CHF u prethodnom višegodišnjem razdoblju niti su mu objašnjeni razlozi odnosno kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predmetne klauzule. Presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Pozivajući se na navedene presude, tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne jer su protivne odredbama Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača. Naime, odredbom čl. 12. ZOO/11 odnosno čl. 4. ZOO/05, izričito je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici istih dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Stoga je tuženik sukladno navedenom načelu bio dužan tužitelja informirati o svim rizicima koje sklapanjem ugovora prihvaća, odnosno te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula te na tome temeljiti svoju odluku o prihvaćanju iste. Odredbom čl. 81. st. 2. ZZP/03 i odredbom čl. 96. st. 2. ZZP/07, propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Istim člancima, st. 2., je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno Direktivi 93/13 EEZ, uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora. U konkretnom slučaju tuženik nije postupio po ovim odredbama jer nije tužitelju ostavio mogućnost pregovaranja o spornim odredbama te je tužitelj mogao ili prihvatiti ugovor sročen od strane tuženika ili odustati od zatraženog kredita. Isto tako, odredba čl. 296. st. 1. ZOO propisuje da su ništetne odredbe ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Prema obrazloženju VTS iz predmetne presude, a sukladno praksi suda Europske unije, ocjena da li je neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost. To se postiže predočenjem točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik kojeg je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo te znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ako se analizira predmetni ugovor o kreditu zaključen između parničnih stranaka, vidljivo je da nigdje nisu objašnjeni razlozi niti vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze. Da je tuženik doista imao namjeru da tužitelj shvati realne posljedice takvog ugovora, onda je u predmetne ugovorne odredbe trebao unijeti i konkretne rizike, u čemu se oni sastoje, objasniti i navesti kretanje tečaja CHF u nekom prethodnom razdoblju te dati daljnju procjenu kretanja tečaja, sukladno svojim stručnim znanjima i informacijama kojima kao banka raspolaže. Od svega navedenog, tužitelju je predočeno da je CHF sigurna i stabilna valuta te da anuitet po tom osnovu ne bi trebao ništa značajno rasti. Da su tužitelju rastumačeni svi potrebni parametri na temelju kojih bi mogla predvidjeti promjenu kamatne stope kao i oni koji mogu utjecati na porast tečaja franka, uz realnu procjenu rizika podizanja kredita u CHF, tužitelj nikada na tako što ne bi pristao. Evidentno je da je valutna klauzula vezana za CHF poslužila samo tuženiku kao „sigurna valuta“ te da je tuženik time štitio isključivo vlastite interese, dok je tužitelja prepustio riziku enormnog tečajnog rasta CHF. Odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama na naknadu štete pozivati i na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. st. 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Slično navodi i čl. 138. a ZZP, prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a za sve ugovore o kreditu zaključene s tuženikom u razdoblju 01.09.2004. -31.12.2008. utvrđene ništetnim odredbe kojim je ugovorena valuta vezana za CHF to je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi od njega primio sukladno odredbama čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima. Konkretna pravna posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe kojom se korisniku kredita stavlja na raspolaganje kunska protuvrijednost određenog iznosa u CHF je ta da se početni anuitet preračunava u kune i to po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita te se isti ima primijeniti na cijelo razdoblje plaćanja kredita. Tužitelj smatra da je uslijed ugovornih odredbi o nezakonitoj odredbi o valutnoj klauzuli preplatio kredit za 15.000,00 kn, koji iznos će nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja specificirati po mjesecima. Stoga tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužitelj i tuženik 26.7.2007.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 918-50-4286535 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 27.067,91 s redovnom kamatom od 5,49 % godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00 % godišnje, također promjenjiva. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te se ističe da je tužitelj u zahtjevu za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF (između više ponuđenih: eur, chf, usd, kunski kredit). Pružanje mogućnosti tužitelju kao korisniku kredita da vlastoručno odabere valutnu klauzulu kredita predstavlja pojedinačno pregovaranje te je tužitelj također obavješten o kretanju valuta na tržištu. saslušanje svjedoka djelatnika tuženika TD te djelatnika tuženika koji je sudjelovao u zaključenju Ugovora koji podatak će se dostaviti naknadno, na adresi sjedišta tuženika, na okolnost obaviještenosti tuženika u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora. Sukladno odluci Ustavnog suda U-III-5458/2011 od 30.6.2022.g. kojom je usvojena ustavna tužba nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora pa je tuženik predložio saslušanje djelatnika tuženika kako je gore navedeno. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, a suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Iz članka 7. Ugovora vidljivo je se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora (tuženika) za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Iz članka 9. Ugovora vidljivo je da je tužitelj upoznat s uvjetima kredita te je potpisom potvrdio da mu je uručena otplatna tablica. Iz otplatnih planova da je tužitelj sve informacije o kretanju tečaja mogao dobiti korištenjem usluge RBA DIREKT, koju uslugu tužitelj nije nikada iskoristio. Jednaki mjesečni anuitet ne znači da se ne mijenja iznos anuiteta jer se svaki anuitet sastoji od glavnice i kamate, odnosno anuitet se ne može promatrati kao zasebno glavnica ili zasebno kamata. Anuitet je način otplate kredita u kojem korisnik kredita plaća, u početku otplate anuitetima, viši iznos anuiteta koji se sastoji od kamate dok se u kasnijim anuitetima udio glavnice značajno povećava jer se manje plaća kamata na glavnicu koja je niža. Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužitelj je tužbu podnio 24.6.2022.g. Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike pa se na tu okolnost dostavlja i Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž 1252/2021 od 20.10.2021.g. Dakle, tužitelj je svakako u zastari s potraživanjem kamate na glavnicu, a i sa potraživanjem glavnice. U Ugovoru je jasno navedeno kako tužitelj izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita te potvrđuje da mu je uručena kreditna dokumentacija pa se tuženik protivi prijedlogu tužitelja da mu se naloži dostava dokumentacije potrebne za provođenje financijskog vještačenja. Protivno je zakonu teret dokazivanja prebacivati na tuženika, odnosno zahtijevati od tuženika da dokazuje tvrdnje tužitelja. Tužitelj kao parnična stranka dužan predložiti dokaze kojima dokazuje činjenice koje ističe. Posljedično, tuženik se protivi i provođenju financijskog vještačenja, a i iz razloga što je potraživanje tužitelja prije svega u zastari pa se, ekonomičnosti radi, predlaže najprije odlučiti o prigovoru zastare. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Dakle, tužitelj je dužan dokazati status potrošača. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 918-50- 4286535 od 26. srpnja 2007., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Andriji Ilakovcu te je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužiteljica je podneskom od 4. prosinca 2024. konačno precizirala tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 918-50-4286535 od 26. srpnja 2007. na iznos od CHF 27.067,91 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 26. srpnja 2007. ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je stavio prigovor zastare utuženog potraživanja i prigovor statusa potrošača tužiteljice.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Andrije Ilakovca utvrđeno je da je tužiteljica više platila iznos od 5.197,71 EUR glede promjene tečaja CHF. Na okolnost negativnih tečajnih razlika vještak je utvrdio, na temelju dokumentacije, tečajnu razliku za CHF kojeg je tuženik primjenjivao pri plaćanju svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 30. rujna 2007. do 31. kolovoza 2014. u ukupnom iznosu 5.160,48 EUR.

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je 2007. s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu. Uz Ugovor je dobila i Otplatni plan. Ugovor je bio zaključen s promjenjivom kamatnom stopom. U početku su rate kredita bile prema Otplatnom planu, kako je dogovoreno, a kasnije su rate kredita počele drastično rasti. Točno je da su otplate kredita, odnosno otplate rata vezane za tečaj švicarskog franka. U banci su joj ponudili ovaj Ugovor o kreditu koji je vezan za švicarski franak, tužiteljica nije nikada prije zaključivala takve ugovore i nije znala da može u tom smislu nešto birati. U banci joj nisu rekli da je za nju rizično zaključenje ovakvog Ugovora jer je Ugovor zaključen s promjenjivom kamatnom stopom, a otplate kredita se vežu za tečaj CHF-a. Misli da joj nisu rekli u banci da HNB nema utjecaja na tečaj švicarskog franka. Ugovor je prije potpisa pročitala, ali ne detaljno. Ugovor koji je potpisala mogla je prihvatiti samo takav kakav joj je ponuđen, nije u banci mogla mijenjati niti jednu odredbu iz Ugovora ukoliko joj ne bi odgovarala. Kada je plaćala rate kredita u banci prigovorila je u smislu da su se rate kredita povećale u smislu na ranije ugovoreno, ali oni su rekli da oni na to nemaju utjecaja. Novac od kredita tužiteljica je koristila za kupnju osobnog automobila koji je koristila za osobne potrebe jer je išla na posao s njim, živjela je u [adresa], a radila u Slavonskom Brodu. U vrijeme zaključenja Ugovora nije imala nikakav obrt. Ugovor je zaključila kao fizička osoba. Tužiteljica je znala što znače pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ali je vjerovala banci i mislila je da je kod njih zaštićena, nije mislila da se rate mogu toliko mijenjati. Vjerovala je da se rate kredita mogu nešto mijenjati, ali ne ovako drastično kako je to stvarno bilo. Prilikom potpisa Ugovora u banci joj nisu nudili nikakav ugovor vezan za drugu valutu.

9.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljicom, tužena nije u cijelosti informirala tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.2. Neosnovan je prigovor glede statusa potrošača tužiteljice obzirom da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je novac od kredita koristila za kupnju osobnog vozila, a koje vozilo je koristila za osobne potrebe. Također iz njezinog iskaza je utvrđeno da nije obavljala nikakvu profesionalnu djelatnost. Stoga je sud utvrdio da je tužiteljica Ugovor zaključila kao fizička osoba i novac koristila za osobne potrebe.

10. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 22. srpnja 2022., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Sukladno članku 502. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

12.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

12.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.6. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu glede valutne klauzule ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Andriji Ilakovcu.

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su tužiteljica i tužena zaključili 26. srpnja 2007. godine Ugovor o kreditu broj 918-50-4286535 u kunskoj protuvrijednosti 27.067,91 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,49% godišnje. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Rok otplate kredita je 84 mjeseci. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno. Zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Kredit je isplaćen 01.08.2007. g. Uvidom u dokumentaciju koja priliježe spisu vještak je utvrdio da je tužena primjenjivala slijedeće kamatne stope u razdoblju 26.07.2007. do 31.08.2014.: od 26.07.2007. kamatna stopa iznosila je 5,49%, od 01.11.2007. kamatna stopa iznosila je 6,45%, od 01.05.2008. kamatna stopa iznosila je 6,75%, od 01.03.2009. kamatna stopa iznosila je 7,75%, od 01.07.2011. kamatna stopa iznosila je 7,50%, i od 01.10.2011. kamatna stopa iznosila je 6,75%.

13.2. Nadalje, kao bitno iz Nalaza vještaka je utvrđeno, na okolnost tečajnih razlika iz tužbenog zahtjeva, a na temelju dokumentacije koja je vještaku bila dostupna utvrdio je tečajnu razliku za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog plaćanja svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 30. rujna 2007. do 31. kolovoza 2014. ukupno 5.197,71 EUR, a na okolnost negativnih tečajnih razlika utvrdio je vještak 5.160,48 EUR.

13.3. Glede dijela Nalaza vještaka koji govori o tzv. negativnoj razlici, odnosno razlici kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita, za sud nije relevantan.

13.5. Naime, tuženica je samo općenito stavila materijalno pravni prigovor koji zapravo samo osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnh odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naime, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetna, potrebno je da takva strana u takvom smislu postavi tužbeni zahtjev odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, ili materijalno pravni prigovor prijeboja. Ovaj stav suda potvrđen je revizijskom odlukom Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

16. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tužiteljici su dosuđeni parnični troškovi koji su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe prema Tbr.7.točka 1.OT 200,00 eur, sastav podnesaka 31. kolovoza 2023. i 4. prosinca 2024. 2x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, trošak vještačenja 450,00 eur, zastupanje na ročištima 8. rujna 2023., 12. prosinca 2024. i 30. siječnja 2025. 3x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, zastupanje na ročištu za objavu presude prema Tbr.9.točka 3.OT 100,00 eur. PDV iznosi 325,00 eur, a ukupno dosuđeni parnični trošak je 2.075,00 eur.

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 11. ožujka 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.