P-491/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedya 11

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU, po sucu toga suda Ivanu Vladić, u pravnoj stvari tužitelja DRŽAVNE NEKRETNINE d.o.o. Zagreb, Planinska 1, OIB 79058504140, koga zastupa Ante Puljiz, odvjetnik iz Zagreba, Poljička 5, protiv tuženika ALLIANZ HRVATSKA d.d. Zagreb, Ul. V. Heinzela 70, OIB 23759810849, koga zastupa Goran Krištović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kačić & Brbora iz Zagreba, Banjavčićeva 5, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane dana 28. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja AS, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Ante Puljiza, te punomoćnika tuženika ĐS, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Kačić & Brbora, danom objave 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ALLIANZ HRVATSKA d.d., Ulica Vjekoslava Heinzela 70, Zagreb, OIB:23759810849, da tužitelju DRŽAVNE NEKRETNINE d.o.o., Planinska ulica 1, Zagreb, OIB: 79058504140, na ime isplate osigurnine isplati iznos od 224,68 EUR sa zateznom kamatom od 14.09.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Središnja Europska banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ALLIANZ HRVATSKA D.D., Ulica Vjekoslava Heinzela 70, Zagreb, OIB: 23759810849, da tužitelju DRŽAVNE NEKRETNINE d.o.o., Planinska ulica 1, Zagreb, OIB: 79058504140, nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 519,14 eur sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Središnja Europska banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženog kojom traži da mu tuženik plati iznos sve navedeno kao u izreci presude. U tužbi tužitelj tvrdi da je dana 17. travnja 2023., u Ulici Titova Riva 16, u Fažani, došlo do prometne nezgode u kojoj je oštećeno vozilo u vlasništvu tužitelja marke Citroen Jumpy 2.0 HDI, registarskih oznaka [registarska oznaka]. Tužitelj tvrdi da je na dan štetnog događaja imao s tuženikom sklopljen ugovor o kasko osiguranju temeljem kojeg je izdana polica kasko osiguranja cestovnog vozila kod Allianz Hrvatska d.d. broj: 04401527016. Pored toga, tužitelj tvrdi da je na vozilu nastala imovinska šteta te je prema izvidu štete tuženika izvršio popravak vozila kod ovlaštenog Citroën servisera, društva Posedel Auto d.o.o. Tužitelj, također, tvrdi da se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku u mirnom postupku radi isplate osigurnine, sukladno odredbama sklopljenog ugovora u kasko osiguranju cestovnog vozila. Navodi da mu je tuženik isplatio nesporni iznos osigurnine od 625,66 EUR, pri čemu je za napomenuti kako je tužiteljvo vozilo u sustavu PDV-a, te tužitelj na isto koristi odbitak pretporeza PDV-a u omjeru od 50%. Za izvršene radove popravka gore navedenog oštećenog vozila, sukladno tuženikovom izvidu štete br. KA05172/23/1, serviser Posedel auto d.o.o. je tužitelju izdao račun za popravak br. 1012-1-67 od dana 12. rujna 2023., na iznos od 944,83 EUR, što je tužitelj platio dana 14.11.2023., što umanjeno za 50% odbitka PDV a iznosi 850,34 EUR, a koji iznos predstavlja stvarnu štetu tužitelju na oštećenom vozilu, koju je tužitelju kao vlasniku oštećenog vozila bio u obvezi naknaditi tuženik kao odgovorni osiguratelj. Iz korespondencije tužitelja i tuženika od dana 15. studenog 2023. te 22. studenog 2023., razvidno je kako je tuženik priznao specifikaciju troškova materijala u iznosu od 235,06 EUR, dok se iznos umanjenja računa servisera od 319,17 EUR, odnosi na razliku u visini cijene satnice za popravak vozila koju priznaje tuženik (21 EUR/h) i one koju naplaćuje serviser (28 EUR/h). Tužitelj tvrdi da tuženik posve paušalno osporava cijenu sata rada ovlaštenog servisa vozila Citroen. Nadalje, tužitelj tvrdi da na utuženi iznos potražuje zakonsku zateznu kamatu od 14.11.2024. pa do isplate, odnosno od dana/sutradan kada je tužitelj isplatio iznos naknade štete popravljaču.

Pored toga, tužitelj u tužbi tvrdi da u odnosu na visinu cijene radnog sata autoservisnih djelatnosti ističe se dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja KLASA: 034-08/18-01/093 od dana 20. veljače 2020. godine, iz kojeg proizlazi kako društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata će treće osobe obavljati posao u radionici, kao i to da oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koje mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak zahtijevati naknadu štete odnosno naknadu iz osiguranja. Tvrdi da je opisani stav je već ustaljen je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2068/21 od 18. svibnja 2022., P-1600/21 od 26. svibnja 2022., P-2095/21 od 14. lipnja 2022., P-635/21 od 18. srpnja 2022., P- 409/22 od 23. kolovoza 2022., P-1770/21 od 25. kolovoza 2022., P-1256/21 od 20. siječnja 2023., P-1706/22 od 02. ožujka 2023. i P-1805/21 od 9. lipnja 2023. Također, navodi kako nastavno na ustaljenu sudsku praksu, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-4772/2022 od 2. lipnja 2023. potvrđuje presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1770/2021 od 25. kolovoza 2022. te u točki 8.2. presude ističe kako sud prihvaća stav prvostupanjskog suda o oštećenikovoj slobodi izbora radionice u kojoj će popraviti vozilo, a koja se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima te da tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoserviserima cijene sata rada.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti poriče i osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva Tužitelja. Tuženik priznaje nastanak štetnog događaja i ne osporava da je u prometnoj nesreći od dana 17. travnja 2023. godine oštećeno motorno vozilo u vlasništvu Tužitelja, marke i tip Citroen Jumpy 2.0 HDI, registarskih oznaka [registarska oznaka].

Podredno, tuženik ne spori da je Tužitelj, kao ugovaratelj osiguranja i osiguranik, sklopio Policu automobilski kasko broj 1190-175664696, a na koju se primjenjuju, između ostalog, i uvjeti za osiguranje automobilskog kaska. Tuženik također ne osporava da je Tužitelj, zbog gore navedene imovinske štete na predmetnom motornom vozilu, izvršio popravak vozila kod servisera, društva POSEDEL AUTO d.o.o. (dalje u tekstu: „Serviser“), te da je Serviser Tužitelju izdao račun za popravak br. 1012-1-67 na iznos od 944,83 EUR. Tuženik tvrdi da je izvršio Tužitelju isplatu u ukupnom iznosu od 625,66 EUR (nesporno priznato u Tužbi) za troškove popravka predmetnog vozila čime je u cijelosti ispunio svoju obvezu sukladno Polici kasko osiguranja. Tuženik ističe kako je prilikom procjene štete i same isplate iznosa od 625,66 EUR postupio sukladno ugovoru o kasko osiguranju temeljem kojeg je izdana Polica kasko osiguranja, kao i prema Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik je kao osiguravajuće društvo prilikom dobivanja odštetnog zahtjeva temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju i izdane pripadajuće Police kasko osiguranja ovlašten i dužan procjenjivati primjerenu naknadu koja se isplaćuje po sklopljenom ugovoru o osiguranju. Naime, tuženik navodi da je kao osiguravajuće društvo, ovlašteno ponuditi servis vodeći pri tom računa o brzini vremena popravka, kvaliteti usluge te mogućnosti izravnog podmirivanja troškova računa sa servisom, odnosno Tuženik je ovlašten dati detaljne upute u pogledu odabira prikladnog servisa. Nadalje, tuženik tvrdi da je oštećenik, ovdje tužitelj, je sukladno članku 5. ZOO- a kao sudionik predmetnog odnosa temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju, bio dužan surađivati s osiguravajućim društvom radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima. Tuženik također ističe da je Tužitelj u postupku ostvarivanja prava na naknadu iz ugovora o osiguranju, odnosno iz Police kasko osiguranja, bio dužan ponašati se pažnjom dobrog domaćina kako to nalaže odredba članka 10. ZOO-a. Tuženik navodi kako pažnja dobrog domaćina u konkretnoj situaciji tj. kod popravka oštećenog vozila, a ujedno postupajući u kontekstu navedenog načela postupanja, podrazumijeva odabir najpovoljnijeg ponuđača – auto servisne radionice u mjestu sjedišta, uz uvjet da je u prvom redu zadovoljen kriterij kvalitete popravka. Razvidno je da Tužitelj prilikom odabira auto servisne radionice nije postupio pažnjom dobrog domaćina i sukladno Polici kasko osiguranja i pripadajućim Uvjetima osiguranja, tim više što u mjesta sjedišta Tužitelja postoje auto servisne radionice iste statusne i kvalitativne kategorije koje imaju niže cijene sata rada i potrošnog materijala od onih koje su iskazane na računu koje je izdao Serviser. Nadalje, osnovno pravilo kod popravljanja imovinske štete jest pravilo o uspostavi prijašnjeg stanja (naknade stvarne štete). Sukladno navedenom pravilu, tuženik tvrdi da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje kako je bilo prije nego je šteta nastala. Zato Tuženik, kao osiguravajuće društvo, svojim procjenama ne nameće cijenu, već podmiruje onaj iznos koji je utvrđen kao adekvatna naknada stvarne štete, štiteći pri tome načelo da nitko na ime naknade štete ne ostvari više od iznosa pretrpljene štete (stvarne štete). Tuženik je, sukladno priloženom izvidu štete na Tužiteljevom vozilu, za predviđeno trajanje radova na istom obračunao svaki radni sat po cijeni u ono stanje u kojem bi se nalazilo da nije bilo predmetne prometne nesreće tj. naknadi stvarne štete. Prilikom gore navedenog izračuna naknade po ugovoru o osiguranju, Tuženik je uzeo u obzir sve elemente potrebne za izvođenje radnih operacija, koristeći se pri tom tvorničkim normativima, odnosno aktualnim tržišnim uvjetima pri definiranju fonda radnih sati za izvođenje radnih operacija, kao i cijena radnih sati i potrošnog materijala. Pored toga, tuženik tvrdi da se cijena sata rada koristi samo i isključivo kao interno iskustveno mjerilo za kalkuliranje orijentacijske cijene popravka, odnosno osiguravajuća društva u Republici Hrvatskoj nemaju interni pravilnik s cijenama radnog sata kao iskustveno mjerilo za kalkuliranje orijentacijske cijene popravka, nego cijenu radnog sata određuje tržište, tj. radionice koje pružaju uslugu na određenom području. Uz sve navedeno, Tuženik ističe da je jedno od osnovnih načela obveznopravnih instituta naknade štete da ta naknada ne može biti viša od visine prouzročene-stvarne štete te stoga nitko ne može na ime naknade štete ostvariti više od iznosa pretrpljene- stvarne štete, pri čemu osiguranje ne može biti izvor bogaćenja, sukladno članku 949. i članku 1090. ZOO-a. Ako se navedeno načelo prenese na ovaj slučaj Tužitelj ne može potraživati veću naknadu od one koja mu pripada, odnosno naknada ne može biti viša od prouzročene štete što bi u konkretnom primjeru bila satnica Servisera od 21,00 EUR, jer se navedenom satnicom postiže svrha povrata u prijašnje stanje, a sve preko toga bi trebalo biti tumačeno kao pretjerana naknada po ugovoru o osiguranju (neopravdano bogaćenje), a što prema Tuženiku ne bi bilo dozvoljeno niti osnovano.

3. Nesporno je među strankama da je oštećeno vozilo, na kojem je nastao štetni događaj, bilo osigurano kod tuženika po polici osiguranja automobilskog kaska broj 1190-175664696 kao i nastanak samog štetnog događaja. Također, nesporno je da je po računu 1012-1-61 koji glasi na iznos od 944,83 eur tuženik naknadio naknadio oštećeniku štetu u iznosu od 625,56 eur dok mu nije naknadio iznos od 224,68 eur.

4. Sporno je da li je tuženik dužan tužitelju i navedeni iznos od 224,68 eur za razliku cijene rada.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u račun, nalog za isplatu te je proveo vještačenje po vještaku prometne struke.

Uvidom u račun (list 13-15 spisa) sud je utvrdio da račun glasi za popravak vozila tužitelja u iznosu od 944,83 eur.

Uvidom u nalog za isplatu (list 7-10 spisa) sud je utvrdio da tuženik ne priznaje tužitelju cijenu radnog sata popravka vozila te mu za cijenu radnog sata umanjuje iznos s obrazloženjem da nije u mogućnosti priznati cijenu radnog sata prema računu popravka u iznosu od 28,00 eur bez PDV-a budući da cijena radnog sata koja se odobrava iskazana je na izvidu šteta i iznosi 21,00 eur bez PDV-a.

Na osnovu naloga za isplatu i odluke o zaprimljenoj pritužbi sud je utvrdio da je tuženik korigirao račun popravka vozila tužitelja sa priznatom cijenom radnog sata.

6. Na temelju nalaza, mišljenja i iskaza sudskog vještaka sud je utvrdio da provedena analiza pokazuje da su sve stavke iz računa popravka realno obračunate u skladu s izvidom štete tuženika, što znači da visina štete na predmetnom vozilu bez PDV-a iznosi 755,86 EUR ili zajedno s PDV-om 944,83 EUR.

Tužitelj i tuženik nisu imali primjedbi niti pitanja na nalaz i iskaz sudskog vještaka.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz, mišljenje i iskaz sudskog vještaka jer je dat stručno i u skladu s pravilima struke. Kao što je navedeno, stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka.

7. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da cijena rada nije pravilno obračunata i da je oštećeni trebao ići vršiti popravak oštećenog automobila u drugi servis gdje je cijena popravka niža u odnosu na traženu cijenu popravka iz razloga što oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima. To također proizlazi i iz stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034-08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020.

8. Prema tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata rada nastala šteta iz čl. 1046. ZOO-a, a koja se dakle odnosi na ostatak iznosa sata rada na koji tužitelj prema cjeniku ima pravo, u ukupnom iznosu od 224,68 EUR jer tužitelj ima pravo po svom izboru odabrati servisera koji će popraviti njegov automobil.

9. Zbog kašnjenja u plaćanju tužitelj ima pravo na zateznu kamatu prema čl. 12.a ZFPIPN i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

10. Na osnovu provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio osnovanim potraživanje tužitelja prema tuženika za iznos od 224,68 EUR.

11. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i donio je odluku kao u toč. I. izreke presude.

12. Odluka o sudskom trošku temelji se na članku 154. st. 1 ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe od 12.03.2024. u iznosu od 50,00 eur, podneska od 06.06.2024. u iznosu od 50,00 eur, zastupanja na ročištu 17.09.2024. u iznosu od 50,00 eur, podneska od 13.11.2024. u iznosu od 50,00 eur, zastupanja na ročištu 28.01.2025. u iznosu od 50,00 eur, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 6,64 eur, predujam za vještačenje u iznosu od 200,00 eur, PDV 25% u iznosu od 62,50 eur ili sveukupno 519,14 eur.

Stoga je sud donio odluku kao u toč. II. izreke presude.

U Zagrebu, 11. ožujka 2025.

S U D A C

Ivan Vladić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana dostave presude, a ulaže se putem ovog suda.

DNA:

1. tužitelju po odvj. pristojba na presudu u iznosu 13,27 eur

2. tuženiku po odvj.