Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4704/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, Gospodska 28, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Jurici Grbiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3298/2022-22 od 10. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3298/2022-22 od 10. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.049,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od

10. srpnja 2024. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3298/2022-22 od 10. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 2.049,72 eura do iznosa od 2.112,22 eura (za iznos od 62,50 eura) sa zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2024. do isplate, te se u tom dijelu sudi :

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 62,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2024. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 511,36 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 028-50-2531697 od 22.10.2004.g. koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.042,63 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.112,22 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 22. listopada 2004., te restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu od broj 028-50-2531697 od 22. listopada 2004. kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 54.400,00 CHF uz rok otplate od 120 mjeseci (10 godina),

- da je kredit tužitelju odobren namjenski i da se radi o stambenom kreditu,

- da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača,

- da je ugovorom o kreditu ugovorena početna redovna kamatna stopa od 5,40 % godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika,

- da se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća,

- da se o ugovornim odredbama kojima su stranke ugovorile otplatu kredita uz primjenu valutne klauzule nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o odredbama koje suprotna načelu savjesnosti i poštenja dovode do znatne ravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja,

- da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, nepoštene, te posljedično tome i ništetne,

- da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 5.042,63 eura s osnove povrata preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

6. Tuženik u žalbi ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je sud navode i dokazne prijedloge tuženika u potpunosti zanemario. Međutim, obrazloženje presude ima sadržaj propisan odredbom čl. 338. st. 4. ZPP tako da žalbeni navodi tuženika koji se odnose na povredu prava na obrazloženu odluku nisu osnovani. Također, sud prvog stupnja je izveo sve dokaze koji su bili relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica, tako da nije jasno na koji način je sud prvog stupnja tuženika onemogućio u dokazivanju

7. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi i da je sud prvog stupnja dopuštanjem preinake tužbe počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer mu nije dostavio podnesak kojim je tužitelj uređivao tužbeni zahtjev. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, tužitelj je podneskom od 26. lipnja 2023. uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem financijskog vještakom, a kojim je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva ostao neizmijenjen, dok je kondemnatorni neznatno smanjen. Na ročištu održanom dana 11. travnja 2024. tužitelj je naveo da ostaje kod tužbenog zahtjeva iz podneska od 26. lipnja 2023. Tuženik međutim, na navedenom ročištu nije istaknuo i ukazao sudu da mu predmetni podnesak nije dostavljen, već se upustio u raspravljanje navodeći da ostaje kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda. U takvim okolnostima konkretnog slučaja kada se tijekom cijelog postupka raspravljalo o gotovo identičnom tužbenom zahtjevu koji je podneskom od 26. lipnja 2023. tek usklađen sa nalazom i mišljenjem vještaka, te kada se po takvom tužbenom zahtjevu tuženik na ročištu održanom 11. travnja 2024. upustio u raspravljanje, ocjena je ovog suda da u tužitelj nije onemogućen u raspravljanju pred sudom u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, te da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 5. ZPP. Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

8. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite, te materijalne i personalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će tužitelj vezati ugovor o kreditu i da valutna klauzula nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka odnosno da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila razumljiva. Tuženik naime u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Činjenično stanje je dakle, pravilno i potpuno utvrđeno pri čemu su dokazi izvedeni tijekom postupka pravilno ocijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

9. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom istog suda posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijena jednostranom odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se, sukladno čl. 502.c ZPP, pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje su mjerodavne i u slučaju kada je predmet spora i restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti nepoštenih odredbi, tako da žalbeni navodi tuženika da predmetne presude nisu mjerodavne za obvezni odnos stjecanja bez osnove nisu osnovani.

10. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost presude su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je ugovorom o kreditu bila ugovorena mogućnost promjene valute kredita. Naime, iz čl. 9. Ugovora o kreditu na koji tuženik ukazuje u žalbi, ne proizlazi da je takva mogućnost uopće ugovorena. Međutim, čak i da je mogućnost promjena valute kredita i bila ugovorena, to ne znači i da odredbe ugovora ne mogu biti nepoštene i posljedično tome ništetne (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-242/2024 od 3. travnja 2024.). Također, okolnost što je kredit otplaćen ne znači i da nije postojala znatnija neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača ili da tužitelj ne bi imao osnove zahtijevati i nakon otplate kredita da su pojedine odredbe ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

11. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit podigao u svrhu kupnje kuće u kojoj stanuje zajedno sa suprugom i troje djece, što proizlazi i iz ugovora o kreditu koji je upravo za tu svrhu i odobren, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelji potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03. To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da iz niti jednog dokaza ne proizlazi da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača.

12. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava visinu tužiteljevog tužbenog zahtjeva. Naime, visinu tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja utvrdio je na temelju nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke Petre Blašković na koji je u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije dokazao visinu tražbine i da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio taj dokaz.

13. U odnosu na žalbeni navod tuženika da sud nije cijenio postojanje tzv. negativnih razlika odnosno da tražbinu tužitelja nije umanjio za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet potrebno je navesti da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., kao i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 999/2023 od 17. siječnja 2024., Rev-997/2023 od 5. ožujka 2024. i Rev-876/2023 od 21. ožujka 2024.). U konkretnom slučaju, tuženik u postupku nije istaknuo niti prigovor prijeboja, niti je istaknuo protutužbeni zahtjev tako da je pravilno sud prvog stupnja postupio kada negativne razlike nije uzeo u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.

14. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

15. Tuženik međutim, osnovano ukazuje u žalbi da je već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare. O navedenom prigovoru presuda ne sadrži bilo kakve razloge tako da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu osnovano ukazuje tuženik.

16. Međutim, iako je u sud prvog stupnja u tom dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, u konkretnom slučaju ispunjene su pretpostavke za primjenu odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP budući se činjenice koje su bitne za donošenje odluke mogu, u smislu odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP, utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu. To pogotovo kada se ima u vidu da su svi dokazi koje su stranke predložile tijekom postupka i izvedeni.

17. U slučaju ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Kako je tužba podnijeta 8. lipnja 2022. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 - dalje: ZOO), tako da tražbina tužitelja nije zastarjela (identično pravno shvaćanje prihvaćeno je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.). Stoga žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tražbina tužitelja zastarjela nisu osnovani.

18. Neosnovano tuženik ističe i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, sud prvog stupnja je pravilno u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev prihvatio primjenom odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Pritom je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP vezan za utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih pravnih interesa.

19. Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o glavnoj stvari, isto je djelomično pogrešno primijenio prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka.

20. Naime, sud prvog stupnja neosnovano je tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 11. ožujka 2023.. Naime, predmetnim podneskom tužitelj je dostavljao dokaz o uplati predujma za vještačenje, pa stoga isti, suprotno stavu suda prvog stupnja, nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

21. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja tužitelju neosnovano dosudio i troškove sastava podnesaka od 26. lipnja 2023. i 12. travnja 2023. Međutim, navedeni podnesci kojima se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i kojima je postavljao tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja bili su potrebni za vođenje parnice, te je stoga sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 155. st. 1. ZPP kada je tužitelju dosudio trošak sastava tih podnesaka.

22. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja tužitelju dosudio troškove postupka prema pogrešnoj vrijednosti boda jer je sud prvog stupnja pravilno troškove postupka dosudio sukladno vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje tijekom postupka. Naime, odredbom Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle, kako je sud prvog stupnja odluku o troškovima parničnog postupka donosio kada je na snazi bila nova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. i koja je propisala da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, sud prvog stupnja je, sukladno Tbr. 52.3. OT i Tbr. 54 OT, naknadu troškova postupka pravilno dosudio prema vrijednosti boda od 2,00 eura (istovrsno pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-574/2024 od 16. travnja 2024. i Rev- 259/2024 od 26. studenog 2024.).

23. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.049,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2024. do isplate.

24. S druge strane, valjalo je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP pobijanu presudu preinačiti u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškova parničnog postupka u iznosu od 62,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2024. do isplate, te u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

25. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je sa žalbom uspio samo djelomično u odnosu na troškove postupka čime je u žalbenom postupku uspio u razmjerno neznatnom dijelu žalbe (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj