REPUBLIKA HRVATSKA

P-1664/23

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Romini Markovinović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, zastupanog po punomoćniku LM, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6/III iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 24. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 11 .ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 9012206166 sklopljenog dana 03.01.2007. godine između ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

II Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 3.736,49 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od

- 3,79 EUR 31.03.2008 do isplate

- 17,60 EUR 31.10.2008 do isplate

- 3,26 EUR 30.11.2008 do isplate

- 18,56 EUR 31.12.2008 do isplate

- 20,90 EUR 31.01.2009 do isplate

- 16,33 EUR 23.03.2009 do isplate

- 16,15 EUR 21.04.2009 do isplate

- 16,02 EUR 21.05.2009 do isplate

- 13,12 EUR 23.06.2009 do isplate

- 13,76 EUR 21.07.2009 do isplate

- 14,08 EUR 21.08.2009 do isplate

- 12,98 EUR 21.09.2009 do isplate

- 10,95 EUR 21.10.2009 do isplate

- 14,37 EUR 23.11.2009 do isplate

- 15,63 EUR 21.12.2009 do isplate

- 18,48 EUR 31.12.2009 do isplate

- 22,80 EUR 31.01.2010 do isplate

- 21,68 EUR 28.02.2010 do isplate

- 27,27 EUR 31.03.2010 do isplate

- 26,04 EUR 30.04.2010 do isplate

- 28,59 EUR 31.05.2010 do isplate

- 45,51 EUR 30.06.2010 do isplate

- 41,90 EUR 31.07.2010 do isplate

- 51,65 EUR 31.08.2010 do isplate

- 48,51 EUR 30.09.2010 do isplate

- 46,18 EUR 23.11.2010 do isplate

- 68,94 EUR 23.12.2010 do isplate

- 59,69 EUR 20.01.2011 do isplate

- 60,36 EUR 21.02.2011 do isplate

- 63,68 EUR 28.02.2011 do isplate

- 58,31 EUR 31.03.2011 do isplate

- 59,11 EUR 30.04.2011 do isplate

- 80,48 EUR 31.05.2011 do isplate

- 81,91 EUR 30.06.2011 do isplate

- 100,35 EUR 31.07.2011 do isplate

- 91,41 EUR 31.08.2011 do isplate

- 81,56 EUR 30.09.2011 do isplate

- 80,33 EUR 31.10.2011 do isplate

- 79,45 EUR 30.11.2011 do isplate

- 83,78 EUR 31.12.2011 do isplate

- 88,34 EUR 31.01.2012 do isplate

- 85,84 EUR 20.03.2012 do isplate

- 85,27 EUR 19.04.2012 do isplate

- 88,82 EUR 21.05.2012 do isplate

- 88,33 EUR 20.06.2012 do isplate

- 86,26 EUR 20.07.2012 do isplate

- 87,06 EUR 31.07.2012 do isplate

- 79,06 EUR 20.09.2012 do isplate

- 82,54 EUR 30.09.2012 do isplate

- 85,97 EUR 31.10.2012 do isplate

- 86,16 EUR 19.12.2012 do isplate

- 87,20 EUR 31.12.2012 do isplate

- 79,86 EUR 31.01.2013 do isplate

- 86,11 EUR 28.02.2013 do isplate

- 86,41 EUR 31.03.2013 do isplate

- 83,78 EUR 30.04.2013 do isplate

- 76,79 EUR 31.05.2013 do isplate

- 76,60 EUR 30.06.2013 do isplate

- 78,11 EUR 31.07.2013 do isplate

- 80,94 EUR 31.08.2013 do isplate

- 85,27 EUR 30.09.2013 do isplate

- 83,04 EUR 31.10.2013 do isplate

- 84,32 EUR 30.11.2013 do isplate

- 85,78 EUR 31.12.2013 do isplate

- 83,16 EUR 20.01.2014 do isplate

ukupno: 3.736,49 EUR po stopi koja je:

- do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne

kamate;

- od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak u iznosu od 1.432,12 eur sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka

primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.374,50 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi da je između tuženika i korisnika kredita ĆM sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012206166 (dalje u tekstu: Ugovor) od 03.01.2007. kojim je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 25.404,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je tužitelj sa LMB sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita, a radi se o tražbini preplaćenih iznosa koji su nastali kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta glavnice vezana uz švicarski franak, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke utvrđeno da je tuženik u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe. Stoga zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je u bitnome ističe prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja jer su prava koja bi proizlazila iz potrošačkog ugovora sklopljenog između korisnika kredita i tuženika strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva, da se utvrđenja iz pravomoćne presude na koju se poziva tužitelj ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju da tužitelj nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba o valutnoj klauzuli korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je sporna visina tužbenog zahtjeva te ujedno ističe prigovor zastare. Osporava tijek zateznih kamata.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao ugovor o kreditu (list 7-11 spisa), ugovor o ustupu tražbine (list 14-19 spisa), dopise (list 57 i 58 spisa), Opći uvjeti poslovanja (list 39-47 spisa), Dopis Hrvatske narodne banke (list 48-49 spisa), pisani iskaz svjedoka (list 93-94 spisa), otplatni plan (list 96-97, 134-136 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 120-133 spisa), proveden je dokaza saslušanjem svjedoka ĆM (list 178 spisa) te je izvedeno vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću od 28.10.2024. (list 143-150 spisa), Očitovanje vještaka od 05.12.2024. (list 175-176 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet spora su tužiteljevi zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 9012206166 kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita te za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe toga Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

5. Tužitelj je u tužbi zahtijevao isplatu iznosa koji će biti naknadno utvrđen, a u podnesku od 07.11.2024. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja postavio konačan tužbeni zahtjev na način da pored zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita, postavlja i zahtjev za isplatu iznosa od 3.736,49 eur sa zateznim kamatama kamatama koje teku na pojedinačne preplaćene iznose od izvršene preplate do isplate.

6. Nije sporno da su tuženik i BM sklopili ugovor o kreditu broj 9012206166 od 03. srpnja 2007. Nije sporno da je da je korisnik kredita otplatio kredit.

7. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U čl. 2.1. ugovora o kreditu određeno je da se kredit odobrava za kupnju vozila.

8. Točkom 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 25.404,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Čl. 6.2. ugovora o kreditu određeno je da se kredit u iznosu od 25.404,00 CHF otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

9. Nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

10. Iz ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su ĆM i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da BM ustupa tužitelju sve svoje tražbine prema tuženiku po osnovi ugovora o kreditu broj 9012206166 od 03. srpnja 2007., i to tražbine s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu prema tuženiku na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

11. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, i to i po osnovi valutne klauzule i po osnovi svih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi. Prema tome, predmet ustupa je cjelokupna tražbina po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i ništetnih odredbi o naknadama, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

12. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji tuženik temelji na tvrdnji da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa.

13. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj: 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

16. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

18. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 2. njene izreke utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Privredna banke Zagreb d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 2. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

21. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

23. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik ĆM. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

25. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

26. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili ĆM i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 03.01.2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač ĆM dobila sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Dopis Hrvatske narodne banke nalovljen „Pojašnjenje analize rizika koje nose krediti vezani uz valutni klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak“ datiran je s 25. kolovoza 2006., dakle, nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Osim toga, iz tog dopisa proizlazi samo to da Hrvatska narodna banka na zamolbu novinara i upitima pojedinih građana daje određeno kraće pojašnjenje (na jednoj stranici) o valutnoj klauzuli. To ne znači da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli, a pogotovo ne znači da je tuženik prije sklapanja ugovora dao korisniku kredita sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke. I u samom predmetnom dopisu Hrvatske narodne banke navedeno je da je moguće, ali malo vjerojatno da će se rata kredita povećati za 17,8% te da su novinski natpisi o povećanju rata senzacionalizam i proizvoljne tvrdnje. Prema tome, iz ovog dopisa korisnici kredita ne mogu dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o valutnoj klauzuli, a također taj dopis Hrvatske narodne banke ne isključuje obvezu tuženika da prilikom sklapanja ugovora o kreditu da korisniku kredita sve potrebne informacije.

27. Iz pisanog iskaza svjedoka ĆM proizlazi da je kredit bio namijenjen za kupnju automobila za osobne potrebe te da mu prilikom sklapanja i potpisivanja ugovora o kreditu nitko nije objasnio što točno znače odredbe ugovora kojima se navodi da je anuitet vezan za tečaj CHF, niti koje sve obveze mogu proizaći prihvaćanjem takvih odredbi i koje su specifičnosti švicarskog franka u odnosu na druge valute. Iz pisanog iskaza proizlazi i da prilikom sklapanja i potpisivanja ugovora nije mogla pregovarati niti o jednoj ugovornoj odredbi, već je sadržaj ugovora bio u cijelosti unaprijed pripremljen od strane banke po principu „uzmi ili ostavi“.

28. Iz iskaza svjedoka ĆM proizlazi da je kredit bio namijenjen za kupnju automobila za osobne potrebe, da mu je tuženik ponudio kredit kojim je ugovorena valuta švicarski franak kao najpovoljniji te da mu nije dao nikakve informacije o valutnoj klauzuli, niti mu je objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u švicarskom franku u odnosu na rizik valutne klauzule u euru.

29. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ĆM jer je u odlučnim dijelovima logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Tuženik niti ne iznosi činjenicu koji zaposlenik banke (ime i prezime) je vodio pregovore s potrošačem oko sklapanja ugovora.

30. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s ĆM nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između ĆM i tuženika također nepoštene i ništetne. Dakle, ništetna je i odredba čl. 6.2. ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula.

31. U odnosu na navode kako je valutna klauzula dopuštena sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05) valja istaknuti da to ne isključuje mogućnost da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bude ništetna sukladno odredbama ZZP-a, o čemu je ovdje i slučaj jer se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja se smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03), a kako je obrazloženo u prethodnim točkama ovog obrazloženja.

32. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

33. Prema odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) nepoštena odredba je ništava.

34. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

35. Prema odredbi čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

36. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Kako je već obrazloženo, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

37. Visinu potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule i iznosa plaćenog po osnovi naknade za obradu kredita, kao i datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića.

38. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 3.736,49 eura.

39. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi i to da je pojedine anuitete korisnik kredita platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule, nego što bi iznosila rata primjenom početnog tečaja CHF, i to u iznosu od ukupno 81,81 eura (što tuženik naziva „negativne razlike“).

40. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića jer je izrađen stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala primjedbe u dijelu koji bi se odnosio na matematički izračun vještaka.

41. Vještak je u nalazu i mišljenju zasebno iskazao negativne razlike, iako je tuženik ne u ovoj parnici ne stavlja prigovor radi prebijanja. U svezi s navedenim negativnim razlikama sud utvrđuje da plaćanjem određenih anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog tečaja izvršenim od strane korisnika kredita, korisnik kredita nije ništa primio niti je stekao bez osnove pa stoga na tuženikovoj strani nije ni nastala nikakva tražbina prema korisniku kredita odnosno prema tužitelju koja bi eventualno mogla biti predmet prijeboja.

42. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a.

43. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

44. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

45. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a to ukupno iznosi 913,22 eura. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

46. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO-a.

47. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 3.736,49 eura.

48. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

49. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

50. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

51. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 2. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

52. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

53. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.

54. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

55. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podneska od 07. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za ročišta 04. lipnja 2024. i 24. veljače 2025. u iznosu od po 200,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 800,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 200,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 250,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 eura i presudu u iznosu od 113,00 eura, te javnobilježnički trošak za pisani iskaz svjedoka u iznosu od 12,64 eur pa ukupni priznati troškovi iznose 1.432,12 eura.

56. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 18. listopada 2023., 28. studenog 2023., 22. prosinca 2023., 28. studenog 2024. zatražen u iznosu od po 200,00 eur, te podesaka od 03. lipnja 2024. u iznosu od 50,00 eur, sve uvećano za PDV od 25% jer nisu bili potrebni radi vođenja parnice.

57. Osim toga, nepotrebnim je sud ocijenio zahtjev za naknadu troškova pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR uvećano za PDV od 25%, a to stoga što se dostava presude strankama koje su obaviještene o ročištu na kojem se presuda objavljuje, u slučaju njihovog nedolaska na ročište za objavu, obavlja putem e-oglasne ploče suda istog dana kad je presuda objavljena pa je stoga trošak dolaska na ročište na kojem se presuda objavljuje nepotreban u smislu čl. 155 ZPP.

58. Stoga je odlučeno kao u toč. III i IV izreke presude.

Zagreb, 11. ožujka 2025.

Sudac

Romina

Markovinović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku