REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-1973/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Peroš Nikolić, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Anđele Hambašić, u upravnom sporu tužitelja GV iz [adresa], Villa 254, Maple 1, Dubai Hills Estate, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Luka Antunović, odvjetnik u Zagrebu, Horvatova ulica 80a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za upravne i inspekcijske poslove, Sektora za upravne poslove, strance i državljanstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi stjecanja državljanstva, nakon održane javne rasprave, dana 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-224-02/20-01/4139, URBROJ: 511-01- 203-24-12 od 25. siječnja 2024.

II Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja, državljanina Srbije, za primitak u hrvatsko državljanstvo.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora pobija zakonitost osporavanog rješenja, u bitnome navodeći da je prilikom predaje zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo predao svu potrebnu dokumentaciju za sebe i svoju majku DV. Navodi kako je rođen u [adresa] te se osjeća G od najranijih dana svog života te da su njegovi roditelji poticali njegov interes za Republikom Hrvatskom. U prilog toga govori činjenica da su mu majka i brat hrvatski državljani. Vezano za navod tuženika da nije dostavio niti jedan dokaz da se u pravnom prometu izjašnjavao osobno kao pripadnik hrvatskog naroda, poziva se na sentencu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj: Us I-9557/2009-7 od 28. travnja 2010. prema kojoj se u svakom konkretnom slučaju, na temelju utvrđenih činjenica u postupku, ispituje jesu li ispunjene pretpostavke iz članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Sentencu obrazlaže na način da Sud može prihvatiti mišljenje tuženog tijela da se radi o primarno subjektivnoj kategoriji osjećaju pripadnosti hrvatskom narodu koji se izražava kroz način života podnositelja zahtjeva, međutim takva kategorija nije i Zakonom propisana pretpostavka za stjecanje hrvatskog državljanstva. Isto tako, Zakonom nije propisano osobno izjašnjavanje pripadnosti hrvatskom narodu kao pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Navodi da je oduvijek slavio katoličke blagdane i da je vrijeme provodio u Osijeku, gdje se i rodio te da je uvijek koristio ijekavicu te hrvatske izraze zbog čega je bio ismijavan od strane školskih kolega. Navodi da je Republiku Hrvatsku oduvijek smatrao svojom domovinom pa je tako i svojim poslovnim partnerima davao preporuke da posjete Republiku Hrvatsku pa je i na taj način promicao Republiku Hrvatsku. Poziva se na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us I-7257/2011-4 od 12. lipnja 2016. u kojoj se navodi da kod ocjene dokaza treba u obzir uzeti nacionalno opredjeljivanje tijekom cijelog života, a ne samo u ranijoj životnoj dobi. Ističe kako tuženik navodi da nije dokazao svoje sudjelovanje u aktivnostima u nekim od hrvatskih društava u sredini u kojoj živi, a koja promiču hrvatske nacionalne interese i s kojima se identificiraju pripadnici hrvatskog naroda u inozemstvu. Ističe da to nije izričito naveden obvezni uvjet. Pri tome se poziva na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-527/2016-2 od 10. ožujka 2016. u kojoj se navodi da sudjelovanje u kulturnim aktivnostima zajednice iseljenika u inozemstvu nije dokaz o pripadnosti hrvatskom narodu. Dodaje da je u izjavi za primitak u hrvatsko državljanstvo naveo da nikada nije bio član nekog društva ili zajednice, kako hrvatske tako ni srpske niti neke druge te da je kao takav introvert i rijetko se druži. Smatra da je na temelju članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu za primitak u hrvatsko državljanstvo potrebno ispuniti samo jedan obvezni uvjet koji je određen člankom 8. stavkom 1. točkom 5., a to je poštivanje pravnog poretka Republike Hrvatske te da je podmirio dospjela javna davanja i da ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo, a koji uvjet je na njegovoj strani ispunjen. Predlaže provesti dokaz njegovim saslušanjem na okolnost iskazivanja pripadnosti hrvatskom narodu.

3. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje. Traži trošak za sastav tužbe, pristup na ročište te pristup na ročište za objavu, svako u iznosu od 1.000,00 eura, uvećano za PDV, ukupno u iznosu od 375,00 eura, ukupno 1.875,00 eura.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da je od tužitelja u postupku zatraženo da se očituje o svim činjenicama i okolnostima relevantnim za donošenje rješenja o primitku u hrvatsko državljanstvo, a osobito o pretpostavkama iz članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu te da detaljno obrazloži na koji je objektivan način u svom životu iskazivao pripadnost hrvatskom narodu, a također je zatraženo da dostavi preslike matične knjige učenika osnovne i srednje škole, zapisnika o prijavi namjere sklapanja braka, prijave o rođenju djece radi upisa u maticu rođenih i druge raspoložive isprave iz kojih će biti vidljivo njegovo nacionalno izjašnjavanje. Obzirom da su tužiteljevi roditelji sklopili brak u Osijeku, gdje je tužitelj i rođen, putem Policijske uprave osječko-baranjske zatraženo je da se od Matičnog ureda Osijek pribavi zapisnik o prijavi namjere sklapanja braka za tužiteljeve roditelje te prijavu o rođenju tužitelja radi upisa u maticu rođenih. Generalni konzulat Republike Hrvatske u Subotici dostavio je izjavu tužitelja u kojoj u bitnom navodi da su zbog potrebe posla njegovog oca, koji je radio u zagrebačkom Vjesniku preselili u Novi Sad kad je on bio dijete te da mu je otac radio u Vjesniku do raspada Jugoslavije. Izjavio je da se od ranog djetinjstva identificirao s Republikom Hrvatskom i nazivao ju svojom domovinom, da su mu se otac i djed po ocu izjašnjavali kao D, kao i majčina obitelj po majci, te kad su majka i brat pokrenuli postupak utvrđivanja hrvatskog državljanstva, on je živio na Tajlandu. Također je u izjavi naveo da se od najranijih dana osjećao G, da je rođen u [adresa], da su roditelji poticali njegov interes za Hrvatskom te da mu je želja da on i njegova djeca postanu hrvatski državljani. Tuženik dalje navodi da je Policijska uprava osječko- baranjska dostavila prijavu o rođenju tužitelja u kojoj je u rubrici narodnost za tužiteljevog oca upisan podatak J, a za majku O, a isti podatak je upisan i u prijavi namjere sklapanja braka za tužiteljeve roditelje. Napominje kako tužitelj navodi da je pripadnik hrvatskog naroda, međutim, za navedeno nije dostavio niti jedan dokaz da se bilo kad u pravnom prometu osobno izjašnjavao kao pripadnik hrvatskog naroda, a što je, s obzirom na njegovu životnu dob, bilo moguće, kao npr. prilikom sklapanja braka, prijave o rođenju djeteta u maticu rođenih i slično. U nedostatku neposrednih dokaza, tužitelj nije dokazao niti svoje sudjelovanje i aktivnost u nekim od hrvatskih društava u sredini u kojoj živi, a koja promiču hrvatske nacionalne interese i s kojim se identificiraju pripadnici hrvatskog naroda u inozemstvu. Od osoba koje hrvatsko državljanstvo traže temeljem pripadnosti hrvatskom narodu, osnovano je za očekivati da tu pripadnost javno tijekom svog života i izražavaju, što kod tužitelja nije slučaj. Okolnost što je tužiteljevom ocu u svjedodžbama upisan podatak J te to što su mu brat i majka hrvatski državljani podrijetlom, ne utječe na drukčije rješenje ove upravne stvari jer je za stjecanje hrvatskog državljanstva na temelju članka 16. navedenog Zakona potrebno dokazati osobnu pripadnost hrvatskom narodu. Napominje da su hrvatski državljani podrijetlom pripadnici različitih naroda. Ističe kako se slobodnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno nije moglo utvrditi tužiteljevo ispunjavanje pretpostavke pripadnosti hrvatskom narodu sukladno članku 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu te je s toga zahtjev preispitan i u smislu odredbe članka 9. Zakona o hrvatskom državljanstvu, obzirom da je tužitelj rođen u [adresa]. Međutim, u postupku je utvrđeno da tužitelj ne živi u [adresa] već u Srbiji te da u Republici Hrvatskoj nema registriran status stranca s odobrenim boravkom, slijedom čega ne ispunjava zakonske pretpostavke za primitak u hrvatsko državljanstvo niti temeljem odredbe članka 9. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Zaključno ističe da se tužitelj nikada tijekom svog života u pravnom prometu nije izjasnio kao pripadnik hrvatskog naroda.

5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika te je održao javnu raspravu.

7. Strankama je, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24 - dalje ZUS) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Odredbom članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj: 53/91, 28/92, 113/93, 130/11 i 110/15) propisano je da pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u [adresa], može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

10. Stavkom 2. toga članka Zakona propisano je da se pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu.

11. Za stjecanje hrvatskog državljanstva po članku 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu odlučno je da pripadnost hrvatskom narodu bude jasno izražena tijekom života podnositelja zahtjeva, a što iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio tijekom upravnog postupka proizlazi da nije slučaj.

12. Naime, tužitelj tvrdi da se smatra pripadnikom hrvatskog naroda, međutim tu svoju tvrdnju ničim nije dokazao, iako je člankom 16. stavkom 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu izričito propisano da se pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama.

13. Kako tužitelj svoju tvrdnju da je pripadnik hrvatskog naroda nije dokazao ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti pojedinim javnim ispravama, a što je uvjet za primitak u hrvatsko državljanstvo po pravnoj osnovi članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, pravilan je zaključak tuženika da tužitelj ne ispunjava uvjete za primitak u hrvatsko državljanstvo.

14. Stoga je Sud ocijenio nesvrsishodnim dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem na okolnost iskazivanja pripadnosti hrvatskom narodu jer sama tvrdnja tužitelja da je pripadnik hrvatskog naroda, bez da je ista potkrijepljena javnim ispravama u kojima se izjašnjavao pripadnikom hrvatskog naroda, ne može dovesti do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari.

15. Naime, tužitelj se neosnovano poziva na presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, a koje su donesene prema ranijem Zakonu o hrvatskom državljanstvu koji nije propisivao dokazivanje pripadnosti hrvatskom narodu navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, pa stoga iste nisu relevantne za ovaj upravni spor.

16. S tim u vezi, ne utječe na drukčiju odluku u ovoj upravnoj stvari niti tvrdnja tužitelja da je slavio katoličke blagdane, koristio ijekavicu i hrvatske izraze te davao preporuke poslovnim kolegama da turistički posjete Hrvatsku, a kraj nesporne činjenice da tužitelj svoju tvrdnju da je pripadnik hrvatskog naroda nije dokazao deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem hrvatske pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, iako je neosporno, s obzirom na svoju dob, za to imao prilike.

17. Također, tužitelj ne spori da nikada nije bio član neke hrvatske kulturne, znanstvene ili sportske udruge u inozemstvu pa da bi eventualno bio ispunjen uvjet za primitak u hrvatsko državljanstvo iz članka 16. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu prema kojem se pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu.

18. Tužitelj pogrešno smatra da je za primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu dovoljno da je ispunjen samo jedan uvjet i to onaj da poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, da je podmirio dospjela javna davanja i da ne postoje sigurnosne zapreke za njegov primitak u hrvatsko državljanstvo. Naime, prema članku 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, po kojem je tužitelj podnio zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo, hrvatsko državljanstvo stječu pripadnici hrvatskog naroda koji nemaju prebivalište u [adresa], a tko se smatra pripadnikom hrvatskog naroda propisano je upravo u stavku 2. toga članka Zakona.

19. Također, činjenica da su tužiteljeva majka i brat hrvatski državljani ne utječe na drukčije rješenje ove uprave stvari, budući da su isti hrvatsko državljanstvo stekli podrijetlom, a hrvatski državljani podrijetlom su pripadnici različitih naroda, kao što je i iz dokumentacije u spisu predmeta vidljivo da je tužiteljeva majka pripadnica srpskog naroda.

20. Nadalje, ne utječe na drukčiju odluku u ovoj upravnoj stvari niti to što je za tužiteljevog oca upisan podatak J, jer je za stjecanje hrvatskog državljanstva na temelju članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu potrebno dokazati osobnu pripadnost hrvatskom narodu, a što u konkretnom predmetu tužitelj nije učinio.

21. Budući da je tužitelj rođen u [adresa], njegov zahtjev tuženik je preispitao i u smislu članka 9. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Međutim, utvrđeno je da nisu ispunjene kumulativne pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva niti po toj pravnoj osnovi, budući da tužitelj ne živi u [adresa] i nema reguliran status stranca s odobrenim boravkom, a što niti ne spori.

22. Slijedom navedenog, Sud osporavano rješenje tuženika, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ne može ocijeniti nezakonitim, pri čemu su neosnovani prigovori koje tužitelj iznosi u tužbi i tijekom spora, te isti ne dovode do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari.

23. Valjalo je stoga, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presuditi kao u točki I izreke presude.

24. Odluka o trošku u točki II izreke presude temelji se na članku 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu 11. ožujka 2025.

Sudac:

Jasna Peroš Nikolić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Odvjetnik Luka Antunović, Zagreb, Horvatova ulica 80a

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za upravne i inspekcijske poslove, Sektor za upravne poslove, strance i državljanstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33

3. U spis