REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-221/2023-20

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu tužitelja ĆK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojega zastupa punomoćnica Zvjezdana Zdjelar Lalović, odvjetnica iz [adresa] protiv tužene ZAGREBAČKE BANKE d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 22. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i punomoćnika tužene, 11. ožujka 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi iznos od 17.439,10 EUR na ime neosnovano stečene tečajne razlike, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- na iznos od 1,77 EUR od 15.12.2005.

- na iznos od 0,47 EUR od 16.01.2006.

- na iznos od 2,41 EUR od 29.12.2008.

- na iznos od 12,85 EUR od 15.01.2009.

- na iznos od 14,88 EUR od 16.03.2009.

- na iznos od 4,77 EUR od 16.03.2009.

- na iznos od 6,37 EUR od 14.04.2009.

- na iznos od 5,44 EUR od 01.06.2009.

- na iznos od 0,56 EUR od 02.07.2009.

- na iznos od 5,32 EUR od 15.08.2009.

- na iznos od 1,69 EUR od 15.08.2009.

- na iznos od 5,36 EUR od 15.09.2009.

- na iznos od 1,28 EUR od 15.10.2009.

- na iznos od 5,22 EUR od 04.12.2009.

- na iznos od 4,98 EUR od 18.12.2009.

- na iznos od 13,38 EUR od 02.02.2010.

- na iznos od 13,42 EUR od 24.02.2010.

- na iznos od 19,91 EUR od 24.03.2010.

- na iznos od 18,62 EUR od 28.04.2010.

- na iznos od 26,67 EUR od 19.05.2010.

- na iznos od 34,45 EUR od 30.07.2010.

- na iznos od 54,41 EUR od 01.09.2010.

- na iznos od 76,53EUR od 15.06.2011.

- na iznos od 97,88EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 92,67EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 92,67EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 92,67EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 92,67EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 92,67EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 92,67EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 92,67EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 92,67EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 92,67EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 92,67EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,56EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,55EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,56EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,56EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,55EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,56EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,56EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,55EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,56EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,56EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,55EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,56EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,56EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,55EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,56EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,56EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,55EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 90,56EUR od 23.09.2013.

- na iznos od 92,06EUR od 09.10.2013.

- na iznos od 93,12EUR od 09.10.2013.

- na iznos od 93,12EUR od 09.10.2013.

- na iznos od 93,12EUR od 09.10.2013.

- na iznos od 93,12EUR od 09.10.2013.

- na iznos od 93,12EUR od 09.10.2013.

- na iznos od 93,12EUR od 09.10.2013.

- na iznos od 93,12EUR od 09.10.2013.

- na iznos od 93,12EUR od 09.10.2013.

- na iznos od 13.616,72EUR od 09.10.2013. pa sve do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 1.989,48 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

III Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.456,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. ožujka 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tužene za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 30. ožujka 2023. navodi da je sa tuženicom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, br. 3205526466, kreditna partija: 7102894058, dana 05. listopada 2005. godine. Temeljem čl.1. predmetnog Ugovora, tuženica je odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 80.932,79 CHF-a (51.271,54EUR/386.305,40kn), obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a tužitelj se obvezao navedeni iznos vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Rok otplate kredita je uređen čl.3. Ugovora i to 360 (slovima: tristo šezdeset) mjeseci, a otplaćuje se u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 405,75CHF obračunati po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Na primjenu gore navedenih odredbi je tužitelj pristao budući da se radi o standardiziranom i unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati niti na iste utjecati. U vrijeme zaključenja Ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženica je propustila u cijelosti informirati tužitelja o svim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je Ugovor vezan, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan korištenja kredita iz predmetnog Ugovora, a to je prilikom prve otplate anuiteta, dana 01. prosinca 2005. godine, srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Zagrebačke banke d.d. iznosio je 4,773163. Od početka otplate kredita pa nadalje, tečaj CHF se konstantno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Tako je na dan 29. prosinca 2008. godine bio 4,802826, 26. veljače 2009. godine 5,003353 te je neprestano rastao, toliko, da je zadnjom otplatom anuiteta na dan 13. srpnja 2011. godine iznosio čak 6,363639. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom da se predmetnim Ugovorom glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF. Iz svega navedenog razvidno je da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima (NN broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak. Također, odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost. Sukladno odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku NN br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i članku 118. ZZP-a sud je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tužene o valutnoj klauzuli. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Zbog neprestanog rasta mjesečnih anuiteta, tužitelj je stavljen u težak financijski položaj, a zbog čega i neko vrijeme nije bio u mogućnosti redovito otplaćivati. Nadalje, tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan korištenja predmetnog ugovora (01.12.2005.) bio važeći prema tečajnoj listi PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. te je iznosio 4,773163. Razlika više plaćenih rata kredita zbog promjene tečaja CHF na dan 13. srpnja 2011. iznosi 2.644,79EUR. Prilikom konačne otplate kredita u periodu od 23.09.2013. pa do 09.10.2013., a zbog promjene tečaja, više je plaćeno 16.783,78EUR. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženice potražuje povrat svih koristi koje je tuženica neosnovano stekla primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos od ukupno 19.428,58EUR, a koji se iznos odnosi na neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu.

1.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 13. lipnja 2024. uredio tužbeni zahtjev kojim od tužene, s osnova valute, potražuje isplatu iznosa od ukupno 17.439,10 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu tužena osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj da ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Nadalje, ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Ističe prigovor zastare. U odnosu na odluku VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tužene kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Nadalje, navodi kakao su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužena je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tužena informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tužene tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Tužena nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tužene, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Tužena ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tužena dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tužene nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Osporava zatraženi tijek zakonske zatezne kamate.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, otplatni plan, pregled uplata, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku BK, vl. obrta [obrt], te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je u pretežitom dijelu osnovan.

5. Među strankama ovoga postupka nije sporno da su dana 5. listopada 2005. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu na iznos kredita od 80.932,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je otplata kredita vezana uz valutu CHF i da je kredit u cijelosti otplaćen.

6. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužitelju novčane iznose koje tužitelj potražuje. Sporno je među strankama može li se na ovaj pravni odnos stranaka primijeniti odluka Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe prema kojoj je glavnica kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, dakle ugovorena valutna klauzula. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, aktivna legitimacija te ima li tužitelj svojstvo potrošača.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tužene, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tužena u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje protivno člancima 96. i 97. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju članka 502.a – 502.h ZPP-a. Prema članku 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da su one proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu.

9. Ugovor o kreditu od 5. listopada 2005. sklopljen je u razdoblju na koje se odnosi pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Tužitelj je potrošač pa se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude i presuda suda višeg stupnja prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što su na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF vršene isplate većih anuiteta u odnosu na početno ugovorene. Pritom je nebitno što se u odredbi članka 502.c ZPP-a spominju parnice radi naknade štete, jer je jasno da se odredba odnosi na slučajeve kakav je predmetni kada potrošač otklanja posljedice primjene nepoštenih ugovornih odredbi.

9.1. Stoga nije bilo razloga da tužitelj u ovoj parnici ponovo dokazuje osnovanost osnove tužbenog zahtjeva odnosno ništetnost osporenih ugovornih odredbi. Takvo stajalište jasno proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., jer bi „drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“ Isto stajalište Vrhovni sud ponovio je i u rješenju poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. Tvrdnju iz odgovora na tužbu da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača tuženica nije ničim potkrijepila odnosno dokazala pa je ostala na razini paušalnog navoda, a s obzirom na zakonske učinke presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na tuženici je bio teret dokaza da konkretni ugovor odstupa od onih razmatranih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i to u njenu korist). U vezi s navodom tuženice iz odgovora na tužbu da je tužitelj mogao dobiti i dobio potrebne podatke od raspoloživog službenika banke, valja navesti da potrošač kojemu nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima niti nema razloga postavljati pitanja s time u vezi ili tražiti pojašnjenja od službenika banke.

9.2. Međutim, opreza radi, a rukovodeći se shvaćanjima Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. sud je prema dokaznom prijedlogu tužitelja odlučio saslušati tužitelja na okolnost je li tužitelj prilikom sklapanja Ugovora bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, statusa potrošača i vršenih uplata.

9.3. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je kredit uzeo kod tužene jer je tamo imao otvoren račun i imao povoljne uvijete, a kredit je uzeo za adaptaciju stana u kojem je živio sa bivšom suprugom i djecom te da je stan bio u njegovom vlasništvu. U banci mu ništa nisu objašnjavali oko valute chf, niti upozorili na rizik uzimanja kredita u chf. Ugovor je sastavila tužena, i nije imao mogućnosti pregovarati sa tuženom o odredbama ugovora. Naveo je kako je u jednom trenutku rata kredita narasla te da ga je kredit gušio i on ga je zatvorio. Ističe kako je završio srednju ugostiteljsku školu i ne zna o čemu ovisi kretanje strane valute no da zna da je valutna klauzula to da se valuta otplaćuje u protuvrijednosti valute u kojoj je kredit sklopio.

9.4. Iskaz tužitelja sud prihvaća, jer je iskazivao iskreno i uvjerljivo, a njegovi su navodi realni i proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da nije bilo pojedinačnog pregovaranja sa potrošačima, pa tako niti s tužiteljem, niti je tužitelju dano objašnjenje valutne klauzule niti rizika sklapanja ugovora u valuti CHF.

9.5. Iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da osporena odredba konkretnog Ugovora o kreditu, o kojoj se nesporno nije pojedinačno pregovaralo, odgovara sadržaju odredbi koje su analizirane i utvrđene ništetnima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Zbog učinaka presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tužitelj nije ni trebao postavljati deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu.

9.6. U odnosu na sporan status tužitelja kao potrošača ukazuje se da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj novac dobiven temeljem predmetnog Ugovora o kreditu utrošio za adaptaciju stana u njegovom vlasništvu, a u spisu nema dokaza da je tužitelj dobivena sredstva koristio u poslovne svrhe. Kod utvrđivanja te sporne činjenice valja krenuti od toga tko je u obvezi tu činjenicu dokazati. Po shvaćanju ovog suda, a takvo je shvaćanje iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske (Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), teret dokazivanja da tužitelj nema svojstvo potrošača je na onome koji to tvrdi odnosno na tuženoj, a tužena u postupku takvo što nije dokazala.

9.7. U odnosu na prigovor promašene aktive legitimacije sud istoga nalazi u cijelosti neosnovanim iz razloga što je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu 05. listopada 2005. a koji Ugovor je predmet ovoga postupka i kojega je tužitelj otplatio. Ovdje valja ukazati da ovaj sud ne prihvaća navod tužene u kojem, osporavajući aktivnu legitimaciju, ističe da iz prometa po kreditu ne proizlazi da se sve uplate mogu povezati s tužiteljem. Prvenstveno, iz prometa po kreditu vidljivo je da je tužitelj anuitete uglavnom uplaćivao putem trajnog naloga na teret njegovog bankovnog računa, a nekad i osobnim uplatama u poslovnici tužene, dok je nekoliko posljednjih uplata izvršeno od strane PK. Osim toga, nije sporno (a niti to tužena tvrdi) da su navedene uplate izvršene u ime i račun tužitelja, na ime ispunjenja njegove ugovorne obveze plaćanja mjesečnih anuiteta u cilju otplate kredita te da je tužena te uplate primila i knjižila. Suprotno stavu tužene, izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužitelj je dokazao svoju aktivnu legitimaciju.

10. Odredbom članka 81. stavka 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZoZP/03), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Nadalje, prema članku 324. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

11. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje ZOO) je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

12. Naplatom kunske protuvrijednosti anuiteta po tečaju većem od važećeg tečaja na dan isplate kredita dio imovine tužitelja je bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženice. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Člankom 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

13. Radi utvrđivanja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku BK, vlasniku obrta [obrt].

13.1. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke utvrđeno je da je temeljem Ugovora o kreditu broj 3205526466 od dana 5. listopada 2005. tužena tužitelju odobrila iznos od 80.932,79 CHF uz ugovorenu kamatu od 4,50% (promjenjiva), početni anuitet od 405,75 CHF, broj mjesečnih rata je 360, srednji tečaj Banke za CHF sa naplatom prvog dana u mjesecu Sukladno Ugovoru, otplata kredita vrši se primjenom srednjeg tečaja HNB na datum plaćanja. Kredit je isplaćen dana 5. listopada 2005. u iznosu od 80.932,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više uplaćenog na ime tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe vještak je naveo kako je pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj na ime tečajnih razlika, više uplatio iznos od 17.439,10 € (prikazano pojedinačno u Tablici 5), a pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 418,97 € (prikazano pojedinačno u Tablici 6).

13.2. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je na temelju istoga uredio tužbeni zahtjev podneskom od 13. lipnja 2024., dok tužena matematičkom izračunu vještaka nije prigovorila, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Iz nalaza da proizlazi da negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog iznose 418,97 eura koji iznos je sud dužan uzeti u obzir.

13.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan, jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu s uputom suda i stajalištima iznesenima u ovoj odluci.

13.4. U odnosu na navod tužene da tražbinu tužitelja valja umanjiti za manje uplaćeno od onog što je tužitelj bio dužan platiti po početnom tečaju CHF (dakle za iznos od 418,97 eura valja reći sljedeće. Prije svega, sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je preplatio uslijed povećanja tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet njegovog konačno postavljenog zahtjeva, a niti je tužena u tijeku postupka u tom smislu postavila odgovarajući zahtjev (u obliku prigovora radi prebijanja ili protutužbe) o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Međutim, po stavu ovoga suda, takav zahtjev tužene ne bi ni bio osnovan. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne ukoliko takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga nema osnova da se tražbina tužitelja umanji za tzv. negativne razlike.

14. Tužitelj je podneskom od dana 13. lipnja 2024. povukao tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 1.989,48 EUR kojem povlačenju se tužena protivila, slijedom čega je o istome valjalo meritorno odlučiti odbijanjem tužbenog zahtjeva za isplatom navedenog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i odlučiti kao u točki II izreke.

15. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je propisno člankom 1115. ZOO-a. Tuženica je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, što jasno proizlazi iz prethodnih utvrđenja ove presude i pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi, pa je tužitelju dužna vratiti preplaćene iznose od plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa.

16. Tuženica je istaknula prigovor zastare. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o institutu stjecanja bez osnove, primjenjuje se opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a. Člankom 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema članku 245. stavku 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a prema stavku 3. istoga članka kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan. Po stajalištu ovoga suda, u konkretnom slučaju došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12, a ponovo je počela teći u pogledu zahtjeva za restituciju vezano za ništetno ugovaranje valutne klauzule u CHF 14. lipnja 2018. Takvo stajalište proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Tužba je u ovome predmetu podnesena 30. ožujka 2023. slijedom čega je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

17. Slijedom navedenoga, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.439,10 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku od uplate svakog pojedinog iznosa (kao datuma dospijeća tražbine tužitelja prema tuženici) do isplate, a kako je to navedeno u izreci presude.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi sa čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelj s tužbenim zahtjevom nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu (u pogledu osnove uspio je sa 100%, a u pogledu visine sa 90%, odnosno ukupno sa 95%) pa mu je tužena dužna naknaditi trošak.

18.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1), za zastupanje na ročištima 7. studenog 2023. i 22. siječnja 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) po 250 bodova za svaku radnju, sastav podneska od 13. lipnja 2024. u visini od 250 bodova (Tbr. 8.1. Tarife) te za sastav podneska od 20. studenog 2023. u visini od 25 bodova (Tbr.8.4), odnosno ukupno 775 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura i PDV iznosi 1.937,50 eura.

18.2. Također, tužitelju je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 398,17 eura i sudska pristojba na presudu u iznosu od 120,37 EUR.

18.3. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 30. kolovoza 2024. jer prema stajalištu ovoga suda sastav istoga nije bio nužan za vođenje ovoga postupka.

18.4. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 2.456,04 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

U Puli, 11. ožujka 2025.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici

2. tuženoj po punomoćnicima