REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P Ob-1355/2022-20

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Jasni Gažić Ferenčina u pravnoj stvari tužiteljice ČIŽN OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćnici ČIŽ, protiv tuženika ČI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnici Eleonori Katić, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja bračne stečevine, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 28. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Dorotee Dender, odvjetnice, tuženika osobno i njegovog punomoćnika, 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica FIŽN OIB: [osobni identifikacijski broj] suvlasnica u ½ dijela, stana u [adresa], koji je upisan u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u zk ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] z. k. č. br. [katastarska čestica] u naravi ulična kuća popisni broj 1567 i dvorišna kuća, dvorište i vrt u [adresa], površine 144,9 čhv, odnosno 521 m2, s kojim dijelom je povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine, etaža 6. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-6) četverosobni stan sa nusprostorijama u II (drugom) kat ulične zgrade, što je tuženi ČI OIB: [osobni identifikacijski broj] dužan priznati te dozvoliti da se izvrši zemljišnoknjižni prijenos opisanog stana sa imena tuženika ČI OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime tužiteljice FIŽN OIB: [osobni identifikacijski broj].

II. Nalaže se tuženiku ČI OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici FIŽN OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 50.000,00 USD, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku ČI OIB: [osobni identifikacijski broj] da naknadi tužiteljici FIŽN OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II/ Odbija se podredno postavljeni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ČI OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici FIŽN OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji će se utvrditi provođenjem vještačenja na ime ulaganja u stan u [adresa], u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

III/ Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 29. travnja 2021. podnijela tužbu u kojoj navodi da je brak stranaka zaključen 16. siječnja 2014. u Vijetnamu te je u tom braku rođeno jedno dijete mlt. Č, a faktična bračna zajednica je prestala tijekom travnja 2021. Neposredno prije sklapanja braka, za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, stečena je nekretnina - stan u [adresa], temeljem Ugovoru o kupoprodaje nekretnine od 21. studenog 2013. U vrijeme sklapanja tog ugovora stranke su živjele u [adresa], gdje je tuženik kao djelatnik Ministarstva vanjskih poslova bio na službi, a tužiteljica je radila kao liječnica. Stranke su odlučile nastaviti zajednički život u Zagrebu jer je tuženik trebao nastaviti službu tamo obavljati. U vrijeme kupovine, stan je predstavljao neuseljivu nekretninu te je bilo potrebno provesti opsežne građevinske radove u što su utrošena znatna sredstava, a građevinski radovi su trajali od kraja 2014. do listopada 2017., nakon čega su stranke zajednički u taj stan uselile. Nadalje navodi da je u taj stan uložila vlastita sredstva koja predstavljaju njezinu vlastitu imovinu. Naime, tužiteljica je imala ušteđevinu u iznosu 50.000 USD i koji je predala tuženiku, koji je tim novcem raspolagao i odbija joj ga vratiti. Stoga smatra da je stan u [adresa] suvlasništvo parničnih stranaka, svakog u ½ dijela s osnova bračne stečevine te traži da se utvrdi suvlasnicom. Tužbenim zahtjevom traži i isplatu od 50.000 USD. Tužiteljica postavlja i alternativni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu ulaganja u stan.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da stan u [adresa] nije njegovo vlasništvo, a niti predstavlja bračnu stečevinu. Naime, tuženik je stan darovao zajedničkom mlt. djetetu sa čime je tužiteljica bila upoznata jer je u ime mlt. djeteta potpisala ugovor o darovanju. Nadalje navodi da je emotivna veza stranaka započela u svibnju 2013. dok je tužiteljica još bila u braku sa svojim tadašnjim suprugom, a taj brak je razveden 9. rujna 2013. dok je tuženik bio na diplomatskom zadatku u Ruskoj Federaciji, sa završetkom 21. veljače 2014. U Moskvi je stanovao u unajmljenom stanu, a tužiteljica je stanovala sa svojim kćerima iz prvog braka te se u ljeto 2013. vratila u Vijetnam. Poriče se da bi stranke živjele zajedno prije braka, već je njihov zajednički život počeo dolaskom tužiteljice u Zagreb, u lipnju 2014., s kćerkom iz prvog braka. Stan u [adresa] je plaćen gotovinom, dakle imovinom koju je tuženik imao i stekao prije braka s tužiteljicom. U studenom 2013. tuženik je pozajmio FI iznos od 50.000 eura koji mu je vraćen na način da je FI vodio poslove organizacije i kontrole rekonstrukcije stana. Točno je da mu je tužiteljica predala iznos od 50.000 USD u lipnju 2014., taj novac je položen u banku, a tužiteljica je imala punomoć na tom računu. Sve troškove zajedničkog života te troškove života kćerke tužiteljice je snosio tuženik i to iz svojih primanja, a dio se koristio i od imovine tužiteljice. Stoga smatra da nije dužan isplatiti tužiteljici nikakav iznos s bilo kojeg osnova, slijedom čega predlaže tužbeni zahtjev odbiti.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je saslušao parnične stranke i svjedoka FI te je izvršen uvid u svu priležeću dokumentaciju slijedom čega je tužbeni zahtjev, kako glavni, tako i alternativni, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđen neosnovanim.

4. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je njezina životna ušteđevina iznosila 50.000 američkih dolara i imala ih je na računu u Vijetnamu, prije sklapanja braka, a kada se dogovorila sa tuženikom da njihov zajednički život nastavljaju u RH, novac je putem posrednika prebačen na tuženikov račun u RH, na način da je jedan njezin poznanik u Vijetnamu novac koji mu je proslijedila transferirao na račun tuženikova posrednika iz Moskve koji ga je dalje proslijedio na tuženikov račun u RH. Njezina je želja bila da se taj novac oroči, no tuženik joj je rekao da obzirom nije hrvatska državljanka, ne može imati otvoren račun u banci, ali joj je dao karticu za pristup tom računu. Ona nije imala potrebe taj novac koristiti, a tuženik je tražio suglasnost ukoliko bi podizala novac sa tog računa. Kada su se odnosi među njima poremetili, tražila ga je da joj taj novac vrati, ali tuženik joj je rekao da je taj novac potrošen. Tužiteljica je iz Vijetnama donijela 8.500 EUR u gotovini, koji novac je također predala tuženiku, on joj je mjesečno davao iznos od 200 EUR za hranu, a tuženik je plaćao račune.

Potvrđuje da je stan u [adresa] darovan njihovom zajedničkom sinu, ona se s time složila. Taj stan tuženik je kupio od svojih sredstava, a kada su došli u RH, nisu mogli u njemu živjeti jer ga je trebalo renovirati, radovi su trajali 3 godine, nakon čega su u taj stan uselili. Troškove renovacije platio je tuženik. Tuženik joj je ukinuo pristup računu, odnosno ukinuo joj je karticu kada je tražila isplatu.

Na poseban upit svoje punomoćnice, tužiteljica je odgovorila da je tuženik bio suglasan da se 50.000 dolara drži na računu i ne troši. Problemi u braku s tuženikom počeli su 2016. godine.

Na poseban upit punomoćnice tuženika, tužiteljica je odgovorila da se razvela od bivšeg supruga u kolovozu 2013. Potvrdila je da je za renovaciju stana u [adresa] utrošen tuženikov novac.

Pojašnjava da za vrijeme dok je tuženik bio u Koreji 2 godine, slao je 1.100 do 1.200 dolara od čega bi ona plaćala račune, troškove života i najamninu stana u [adresa] te renovaciju stana u [adresa]. Taj novac tuženik je doznačivao na njezin račun pa bi ona novac podigla i pretvorila u kune i zatim sve plaćala gotovinom. Na upit suda zašto nije prebacila 50.000 dolara na svoj račun, odgovorila je da joj je tuženik 2016. ukinuo pristup računu na kojem je bio taj novac i odbio joj ga dati.

5. Tuženik je u iskazu potvrđuje da je 50.000 dolara tužiteljica donijela kao miraz odnosno kao doprinos njihovom zajedničkom životu, to je bio njezin novac, no nije točno da su imali sporazum da se taj novac oroči i čuva već je bio namijenjen za troškove života. On je novac položio u banci na svoj račun i odmah je tužiteljici dao punomoć na sve svoje račune, a imao ih je 4. Dio od 50.000 dolara uložio je u jedan fond, to je oblik vezane štednje, moguće da se radilo o polovici tog iznosa. Živjeli su od njegove plaće, nisu ni u čemu oskudijevali, sve su si mogli priuštiti, a uzdržavali su njihovog zajedničkog sina i kćer tužiteljice koja je krenula u šesti razred kada su doselili u RH. Tuženik bi cijelu plaću donio doma, bila je dostupna tužiteljici, ona je uzimala koliko joj treba, po potrebi su trošili i dio tužiteljičine ušteđevine. Troškovi su bili veliki, plaćali su režije za 4 stana i to za stan u [adresa] koji se preuređivao, stan u [adresa] u kojem je živjela tuženikova majka, kuću na Hvaru i stan u [adresa] gdje su živjeli.

2018. je saznao da je tužiteljica otvorila svoj račun u Privrednoj banci, pa ju je pitao zbog čega, odgovorila mu je da je dobila novac od svojih iz Vijetnama te da ga želi imati na svom računu. Kako se nije suglasila da tužitelju da punomoć za svoj račun iako je imala punomoć za sve njegove račune, smatrao je da to nije ispravno te joj je punomoć ukinuo.

Stan u [adresa] kupio je prije braka i dogovorio sa prijateljem FI, koji je građevinski poduzetnik da će on kontrolirati i plaćati radove renovacije jer mu je tužitelj prethodno pozajmio 50.000 dolara te je za taj iznos on financirao renovaciju, stanovali su u njegovom stanu u [adresa] za što su plaćali režije. Troškovi renovacije stana u [adresa] su bili viši i to je platio iz svoje ušteđevine. Tužiteljičin novac se koristio za troškove života.

Tuženik je opisao situaciju iz 2016. kada ga je tužiteljica optuživala da pretjerano troši pa bih da joj dokaže da je njezin novac očuvan izvadio novac iz fonda predao joj 50.000 dolara na ruke kao dokaz da novac nije potrošio, tome je svjedočila njezina kćer. Tužiteljica se ispričala i dala mu taj novac koji je on opet položio na svoj račun. Dodatno želi reći da oni nisu živjeli u izvanbračnoj zajednici, njihov zajednički život počeo je trenutkom vjenčanja konkretnije doseljenjem u RH u lipnju 2014. Na poseban upit punomoćnice tužiteljice, tuženik je odgovorio da je 50.000 dolara pozajmio svom prijatelju FI 2013. godine, nakon što je kupio stan, i o tome postoji ugovor. Ne može se sjetiti da bi tužiteljica donijela 8.500 EUR iz Vijetnama kada su doselili u Hrvatsku, a kako je to u svom iskazu navela. Nema saznanja da bi tužiteljica na bilo koji način primala neki novac iz Vijetnama, ono što zna je da na njegov račun nisu dolazili nikakvi novci namijenjeni njoj. Tužiteljici je dao punomoć na sve račune što uključuje i dolarski fond u koji je uložio dio novaca koji mu je dala. Pojasnio je da tužiteljica i dalje ima punomoć na račune za fondove, a punomoć za račune joj je ukinuo 2018.

Nakon situacije iz 2016. koju je opisao, 50.000 dolara je ponovno uplatio na svoj tekući račun i taj novac se koristio za troškove života od 2014. do 2018. godine. 2016. godine 50.000 dolara je dao tužiteljici kao dokaz, odnosno gestu da ne troši pretjerano, posebno ne njezin novac, a do tog trenutka dio njezinog novca je bio utrošen za život.

Na upit suda odgovorio je da je tužiteljica koristila punomoć koju je imala na njegovim računima na način da je znala podići određene svote novca, to bi mu i najavila i to nije bilo često.

Renovacija stana je bila završena krajem 2016., početkom 2017. i tada su u stan uselili. Misli da je stan bio u završnoj fazi kada ga je darovao njihovom zajedničkom sinu, uz suglasnost tužiteljice.

U ljeto 2018. Otišao je u Koreju jer je tamo dobio diplomatski mandat na dvije godine i slao je novac tužiteljici, ali se radilo o nešto višem iznosu od onog koji je ona spominjala, slao je od 1.200 do 1.500 dolara.

Posebno želi reći da je kroz 5 godina plaćao zdravstveno osiguranje za tužiteljicu i njezinu kćer. Radilo bi se o ukupnom iznosu blizu 50.000 kuna.

6. Svjedok FI je potvrdio da poznaje parnične stranke, s tuženikom je dugogodišnji prijatelj, a tužiteljicu je vidio 2 ili 3 puta, upoznao se i s njezinom kćerkom iz prvoga braka te sa zajedničkim sinom stranaka. Bilo mu je poznato da tuženik kupuje nekretninu, radilo se o stanu u [adresa] kojeg je trebalo renovirati, rekao mu je da ima pripremljen novac u tu svrhu, radilo se o njegovoj ušteđevini, znao je i o kojem iznosu se radi te ga je zamolio da mu pozajmi 50.000 eura, koji novac bi mu svjedok vratio sukcesivno kada tuženik krene u renovaciju stana. Obzirom da je svjedok građevinske struke, sugerirao je tuženiku da sačini projekt građevinske obnove, a ne dizajnerske, za što je potrebno malo više vremena u smislu projekta i radova koji su počeli na proljeće 2015. godine. Svjedok je pozajmicu vraćao na način da bi plaćao račune građevinske firme koja je radila renovaciju te nabavku materijala i opreme (sanitarije, pločice, prekidači itd.). O tome je vodio internu evidenciju te se kroz godinu dana vidjelo da je pozajmica vraćena i oni su o tome sačinili izjavu. Pretpostavlja da je tuženik utrošio i više novca u rekonstrukciju, a obzirom na obim iste.

7. Iz dokumentacije u spisu, a koju sud smatra relevantnom za donošenje odluke, proizlazi:

- tuženik je temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina od 21. studenog 2013. stekao vlasništvo stana u [adresa], a taj stan je, kao i stan u [adresa], darovao sinu mlt F, temeljem ugovora o darovanju od 24. svibnja 2016., kojeg je u ime mlt Ž potpisala tužiteljica kao majka. Ugovor je proveden u zemljišnim knjigama temeljem rješenja od 13. listopada 2021.

- brak stranaka zaključen je 16. siječnja 2014. U Hanoiu, Vijetnam

- prethodni brak tužiteljice razveden je odlukom nadležnog suda u Vijetnamu 18. rujna 2013.

- tužiteljica je bila opunomoćena na svim tuženikovim računima u Privrednoj banci od 16. lipnja 2015. do 3. travnja 2018., a punomoć za raspolaganje po udjelima u fondu je i dalje važeća (prema podacima iz maila od 19. ožujka 2021.)

- tuženik je boravio u [adresa] od 1. ožujka 2010. do 21. veljače 2014. i radio u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Moskvi.

8. Relevantni pravni propis u ovom predmetu je članak 36. Obiteljskog zakona (Narodne novine 103/2015, 98/2019, 47/2023 i 156/23, dalje u tekstu Obz) koji propisuje da bračnu stečevinu predstavlja imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine te da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ukoliko nisu drukčije ugovorili. Članak 39. ObZ-a propisuje uvjete što se smatra vlastitom imovinom bračnih drugova te utvrđuje da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka ostaje njegova vlastita imovina kao i imovina koju je stekao tijekom trajanja bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenog (nasljeđivanjem, darovanjem).

Na isti način i prethodni Obiteljski zakon (Narodne novine 116/03) regulirao je pitanje bračne stečevine.

9. Analizirajući provedene dokaze u svjetlu citiranih odredbi, sud zaključuje da stranke nisu zajedno živjele sve do doseljenja tužiteljice u Hrvatsku, a što je bilo nakon vjenčanja u siječnju 2014. u Vijetnamu. Naime, tuženik je bio na radu u Ruskoj Federaciji sve do veljače 2014., a kako je prethodni brak tužiteljice razveden u rujnu 2013., nije životno logično ni moguće da su u tom kratkom međurazdoblju započeli zajednički život koji bi imao elemente izvanbračne zajednice. Nesporno je da je tuženik predmetni stan kupio u studenom 2013., dakle, prije zaključenja braka sa tužiteljicom, i stranke u tom trenutku nisu bile u izvanbračnoj zajednici. I tužiteljica u svom iskazu potvrđuje da je tuženik stan kupio od svojih novaca te da je financirao uređenje. Prema tome, radi se o vlastitoj imovini tuženika, koju je stekao i imao od prije braka, sljedom čega se ne radi o bračnoj imovini. Osim toga, taj stan je 2016. darovan zajedničkom sinu stranaka, tužiteljica je ugovor u ime mlt Ž potpisala, što znači da se suglasila sa navedenim pravnim poslom. Uostalom, to je i u svom iskazu potvrdila.

10. U vezi navodnih ulaganja novčanih sredstava tužiteljice u uređenje stana, sud prvenstveno ističe da su navodi tužbe nejasni i konfuzni. Naime, nije jasno da li tužiteljica smatra da je njezinih 50.000 dolara utrošeno u uređenje stana, pa da bi onda imala pravo na isplatu ulaganja u nekretninu tuženika (što bi bio predmet podredno postavljenog zahtjeva) ili smatra da joj tuženik mora vratiti 50.000 dolara, koji iznos predstavlja njezinu posebnu imovinu a koji novac je tuženik, prema navodima tužbe, neosnovano zadržao i odbija ih vratiti. Ovo se posebno naglašava uzimajući u obzir iskaz tužiteljice da je tuženik svoj novac trošio za uređenje stana. Da je tuženik uistinu koristio vlastita sredstva za uređenje stana, proizlazi i iz iskaza svjedoka FI, kojem je tuženik temeljem ugovora o pozajmici od 25. studenog 2013. (prije zaključenja braka) pozajmio iznos od 50.000 eura, a koji iznos mu je svjedok sukcesivno vraćao na način da je plaćao sve radove, materijal i opremu koja se kupovala i nabavljala prilikom obnove stana a koja obnova je počela 2015. godine i trajala dulje vrijeme.

Imajući u vidu da je tuženik u vrijeme zaključenja braka imao 52 godine, da je po zanimanju profesionalni diplomat, koji je radio u diplomatskim misijama po svijetu, logično je i životno da je uspio za vrijeme svoje karijere uštediti značajna novčana sredstva.

11. Stoga sud zaključuje da je stan u [adresa] kupljen i preuređen novcem koji je tuženik imao prije zaključenja braka sa tužiteljicom, te stoga predstavlja njegovu posebnu imovinu, te se ne može smatrati bračnom stečevinom.

12. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži povrat 50.000 dolara od tuženika, kao prvo sud utvrđuje da je nesporno među strankama da je upravo taj iznos tužiteljica donijela u brak, time da se iskazi stranaka o namjeni i svrsi korištenja tog iznosa donekle razlikuju. Tako tužiteljica tvrdi da je željela da se taj novac oroči, te da ga nije imala potrebe koristiti, dok s druge strane tuženik tvrdi da je to bio doprinos tužiteljice njihovom zajedničkom životu te da je bio namijenjen za troškove života.

13. Razmatrajući životne i obiteljske prilike u razdoblju kada su stranke 2014. godine, nakon zaključenja braka, doselile živjeti u [adresa], sud je uvjerenja da je novac tužiteljice uistinu bio potreban za redovne životne troškove.

Naime, tužiteljica nikada nije radila niti je ostvarivala neke prihode, sa njom je doselila i njezina tada mlt kći, zajednički sin stranaka je rođen 2014., znači, samo se od tuženikove plaće trebalo uzdržavati dvoje odraslih osoba i dvoje djece. Veliki dio sredstava tuženik je neposredno prije utrošio na kupnju stana u [adresa] (120.000 eura) gdje je predstojala obimna obnova, 50.000 eura pozajmio je FI, pa je logično da je jedini izvor prihoda bila isključivo tuženikova plaća. I troškovi koje je obitelj u to vrijeme imala su bili značajni. U stanu u [adresa] je stanovala tuženikova majka koja je još tada bila živa, stan u [adresa] nije bio useljiv, pa je obitelj živjela u stanu u [adresa], koji im je besplatno ustupio FI. Tuženik je još spomenuo i nekretninu na Hvaru, pa su se prema tome plaćali troškovi režija za tri nekretnine (dva stana u [adresa] i nekretnina na Hvaru), kao i zdravstveno osiguranje za tužiteljicu i njezinu kći.

14. Tužiteljica razvija tezu da nije mogla do svojih novaca, da joj je tuženik odbio vratiti novac, a na upit suda zašto nije prebacila novac na svoj račun, odgovorila je da joj je tuženik ukinuo pristup računu na kojem je bio taj novac 2016. godine. Međutim, to ne odgovara istini. Iz maila službenika Privredne banke koji je dostavljen uz odgovor na tužbu jasno proizlazi da je tužiteljica imala punomoć na svim tekućim kunskim i deviznim računima tuženika od 16. lipnja 2016. do 3. travnja 2018., a da je u trenutku pisanja maila (19. ožujak 2021.) i dalje imala punomoć za raspolaganje po udjelima u fondu.

Prema tome, tužiteljici je novac bio dostupan, mogla je s njim raspolagati, mogla je i pratiti kako se novac troši, no očito je pogrešno smatrala da njezin novac mora ostati netaknut (nejasno za koje potrebe i u koju svrhu), a da sve troškove mora plaćati tuženik. Nerazumljivo je i to kako je tužiteljica držala da je teret uzdržavanja cijele obitelji na tuženiku, a da njezinog doprinosa (barem vlastitom ušteđevinom) nema. Sud pronalazi i daljnju nelogičnost u iskazu tužiteljice gdje je navela da je tuženik za vrijeme dok je bio u Koreji slao novac, od čega je ona plaćala račune, troškove života, najamninu stana u [adresa] i renovaciju stana u [adresa]. No, tuženik je otišao na diplomatski mandat u Koreju 2018., kada su radovi u stanu u [adresa] bili završeni, te je tada obitelj mogla u taj stan i preseliti, pa nije bilo nikakvih računa koji bi se trebali za renovaciju stana u [adresa] u to vrijeme plaćati. Vrijeme odvijanja radova na preuređenju stana u [adresa] može se smjestiti od proljeća 2015. do kraja 2016./početka 2017., o tome je iskazivao svjedok FI, čiji iskaz sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i životan, svjedok je govorio o onome što mu je poznato iz neposrednih saznanja a iskaz je podudaran i dokumentaciji u spisu, prvenstveno računima koji su dostavljeni uz tužbu i koji datiraju uglavnom iz 2016. godine. Među tim dokumentima nalaze se i potvrde ŽI (očito jednog od izvođača radova) da je od FI u svibnju 2015. godine primio ukupno 48.900,00 kn, što dodatno potvrđuje iskaz svjedoka FI da je on plaćao radnike, izvođače i materijal te na taj način sukcesivno vraćao pozajmicu tuženiku.

15. Zaključno, dio tužbenog zahtjeva na povrat 50.000 USD, sud smatra neosnovanim jer je taj novac, koji je nedvojbeno bio posebna imovina tužiteljice, utrošen na životne troškove obitelji, te nema uporišta niti u jednom materijalnom zakonskom propisu da bi tuženik bio u obvezi taj iznos vratiti tužiteljici. Sud ponavlja da samo plaća tuženika nije bila dovoljna za život četveročlane obitelji

16. Podredno postavljen tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da joj se vrati iznos njezinog ulaganja u preuređenje stana u [adresa] je također neosnovan, jer, kako je već prethodno objašnjeno, rekonstrukcija stana se plaćala novcem koji je bio posebna tuženikova imovina (50.000 eura od posudbe FI) te dodatni troškovi koji su premašivali taj iznos, koje je tuženik plaćao iz prije stečene ušteđevine.

17. Odluka o trošku donesena je temeljem čl. 154. Zakona o parničnom postupku. Naime, pravo na naknadu troška imao bi tuženik, obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, no troškovnik nije dostavljen sudu do kraja radnog dana u kojem je glavna rasprava zaključena.

U Zagrebu, 11. ožujka 2025.

Sudac:

Jasna Gažić Ferenčina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Žalba se podnosi u pisanom obliku, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u postupku

O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika