Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-516/2024-8
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihela Grahovac kao predsjednice vijeća, te Koraljke Bumči i Marijana Garca kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog TĐ, zbog kaznenog djela protiv života i tijela – tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23 i 36/24 – u daljnjem tekstu KZ/11.), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja ZĐ podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj K-170/2023 od 10. svibnja 2024., na javnoj sjednici vijeća održanoj u izočnosti uredno pozvanih stranaka održanoj 11. ožujka 2025.,
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba privatnog tužitelja ZĐ, ukida se prvostupanjska presuda te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Dubrovniku, protiv optuženog TĐ odbijena je optužba da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela - tjelesna ozljeda – opisano i kažnjivo po članku 117. stavak 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/2021, 114/22, 114/23 i 36/24 – u daljnjem tekstu KZ/11.). Na temelju odredbe članka 149. stavak 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 88/22 i 36/24 u daljnjem tekstu: ZKP-a) te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret privatnog tužitelja.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio privatni tužitelj ZĐ po opunomoćeniku Borisu Medoviću, odvjetniku iz Dubrovnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 3. ZKP-a), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP-a) i zbog povrede odredaba kaznenog zakona (članak 469. točka 3. ZKP-a), te predlaže da Županijski sud ukine pobijanu presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3. Odgovor na žalbu privatnog tužitelja podnio je optuženik po branitelju Bojanu Lujaku, odvjetniku iz Dubrovnika, te predlaže da se žalba privatnog tužitelja odbije kao neosnovana.
4. O sjednici drugostupanjskog vijeća na traženje privatnog tužitelja uredno su obaviješteni branitelj optuženika, optuženik, privatni tužitelj i njegov punomoćnik. Branitelj je pisanim podneskom zatražio da se sjednica vijeća održi u njegovoj odsutnosti navodeći da je i optuženik upoznat sa datumom sjednice vijeća, a budući da na sjednicu vijeća nije nitko od pozvanih stranaka pristupio, sjednica vijeća je održana u njihovoj izočnosti.
5. Žalba privatnog tužitelja je osnovana.
6. Prije svega treba istaknuti da privatni tužitelj u žalbi podnesenoj po punomoćniku ističe sve žalbene osnove osim zbog troškova kaznenog postupka, ali u žalbi obrazlaže tek pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Argumentirajući međutim, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, privatni tužitelj iznimno detaljno obrazlaže zašto je pogrešna odluka prvostupanjskog suda kojom je odbijena optužba, potkrepljujući svoje žalbene navode praksom VSRH, odlukama Ustavnog suda RH kao i praksom ESLJP.
6.1. Razmatrajući žalbene osnove privatnog tužitelja treba istaknuti da je u pravu kada ističe da je sud pogrešno podveo radnju kaznenoga djela prekršaja za koje je optuženik oglašen krivim u prekršajnom postupku pod radnju kaznenoga djela protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom, opisanu i kažnjivu po članku 117. stavak 1. KZ/11 zaključujući da se radi o presuđenoj stvari navodeći da se radi o istovjetnom činjeničnom supstratu. Međutim, upravo kao što je to u svojoj žalbi i istaknuo privatni tužitelj, a prvostupanjski sud i ne spori u svojoj presudi - u konkretnom slučaju radi se o različitom zaštitnom objektu. Naime, prilikom presuđenja u prekršajnom postupku optuženik je oglašen krivim za prekršaj opisan u članku 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine br. 41/1977, 47/1989, 55/1989, Službeni list SFRJ br. 83/1989, Narodne novine br. 47/1990, 55/1991, 29/1994, 114/2022, 47/2023, u daljnjem tekstu ZOPJRM), koji se ZOPJRM opisuje kao ponašanje na drzak i nepristojan način. Suprotno navedenom, privatnom tužbom optuženiku je stavljeno na teret učin kaznenog djela nanošenje tjelesne ozljede, iz članka 117. stavak 1. KZ/11, počinjeno sa namjerom nanošenja tjelesne ozljede. Dakle, iako se radi o istom događaju, zaštitni objekt je različit, jer se kažnjavanjem za prekršaj štiti javni red i mir, a kaznenim djelom protiv tjelesne cjelovitosti - tjelesnom ozljedom – štiti se tjelesni integritet pojedinca, odnosno kažnjava se napad na tijelo pojedinca. Osim navedenog nije sporno da se u konkretnom slučaju radi i o različitim činjeničnim opisima u kojima je u jednom težište na kršenju javnog reda i mira, pa se opisuje ne samo fizički konflikt koji se dogodio već i verbalni koji je tome prethodio, dok se ne opisuje, a time i ne utvrđuje, namjera za nanošenjem tjelesne ozljede. Naime, jedan od elemenata bića kaznenog djela iz članka 117. KZ/11 upravo je namjera (izravna ili neizravna) za nanašanje tjelesne ozljede, pa je i u činjeničnom opisu za kazneno djelo tjelesne ozljede - naglasak stavljen na taj sastavni element bića kaznenog djela.
6.2. U pravu je stoga privatni tužitelj kada se poziva i na praksu Vrhovnog suda RH ali i Ustavnog suda RH koji su u nekoliko navrata već odlučivali o provedbi načela ne bis in idem. Tako je suglasno odlukama oba suda upravo konkretno kazneno djelo prekršaja različit zaštitni objekt sa kaznenim djelima protiv života i tijela (primjerice odluka VSRH Kž-252/2011-4 ili U-III-192/2012).
7. Privatni tužitelj se u svojoj žalbi detaljno osvrće i na praksu ESLJP, posebice na presudu Zolotukhin protiv Rusije (Zahtjev br. 14939/03), koja je kao prva obradila i kriterije u smislu članka 4. Protokola br. 7. EKLJP, ali i presudu A. i B. protiv Norveške (Zahtjev br. 24130/11 i 29758/11) koja je dodatno razradila kriterije definirane člankom 4. Protokola br. 7. EKLJP koje se odnose na povredu načela ne bis in idem. Prvenstveno tako treba istaknuti da je u Protokolu br. 7 EKLJP članka 4. gotovo na istovjetan način također sadržano načelo ne bis in idem (čl. 12. ZKP-a). Sukladno članku 4. Protokola br. 7. EKLJP nitko ne može biti ponovno suđen niti ponovno kažnjen u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države. Dakle, kao što je to već i u presudi Zolotukhin protiv Rusije i navedeno, u ispitivanju pojedine države treba se „…usredotočiti na one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti koje uključuju istoga okrivljenika i koje su neraskidivo povezane u vremenu i prostoru, a čije postojanje treba dokazati kako bi se osigurala osuđujuća presuda ili pokrenuo kazneni postupak…“. Presuda A. i B. protiv Norveške dodatno je razvila načelo “dovoljno bliske sadržajne i vremenske povezanosti” između postupaka o kojima je riječ i u tom smislu primjenu članka 4. Protokola br. 7.. Naime, navedena je presuda odredila da se istovjetnost ili različitost zaštitnog objekta utvrđuje kroz odgovor na pitanja; jesu li različiti postupci usmjereni na ostvarenje komplementarnih svrha te stoga odgovaraju (ne samo in abstracto, već i in concreto) na različite aspekte konkretnog društveno neprihvatljivog ponašanja; je li dvojnost postupaka o kojima je riječ predvidljiva posljedica (u pravnom i praktičnom smislu) istog spornog ponašanja (idem); jesu li konkretni postupci provedeni na način da se, u najvećoj mogućoj mjeri, izbjegne dupliciranje prilikom prikupljanja i ocjene dokaza i je li sankcija izrečena u postupku koji je prvi pravomoćno okončan uzeta u obzir u postupku koji je zadnji pravomoćno okončan kako bi se spriječilo da pojedinac na koncu mora snositi prekomjeran teret. Za utvrđenje postojanja tih kriterija na konkretan postupak pokrenut povodom privatne tužbe nesporno su važna prva dva navedena kriterija. Razmatrajući navedeno, kao što je već ovom presudom i obrazloženo, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o različitom zaštitnom objektu. Stoga navedeni postupci ostvaruju i različitu svrhu, a što ukazuje i na ispunjenje prvog kriterija u smislu navedenog članka 4. Protokola 7 EKLJP. Drugi kriterij jest posljedica istog spornog ponašanja. Nesporno je tako da je posljedica ponašanja optuženika u prekršajnom postupku – remećenje javnog reda i mira kroz drsko i nepristojno ponašanje i nametanje prekršajne kazne za počinjeni prekršaj, dok je posljedica protupravnog ponašanja optuženika (ako ono bude utvrđeno nakon provedenog dokaznog postupka), u kaznenom postupku – tjelesna ozljeda na strani oštećenika, odnosno privatnog tužitelja. Dakle, uvažavajući navedene kriterije, u konkretnom slučaju nije primjenjiv kriterij res iudicate kako se to navodi u prvostupanjskoj presudi, a stoga nije primjenjiv niti obrazloženi razlog prvostupanjskog suda koji je bio povodom za odbijajuću presudu. U skladu sa svim prethodno navedenim nisu primjenjivi navodi optuženika istaknuti u odgovoru na žalbu, da je kriminalna količina u cijelosti konzumirana pravomoćnom odlukom u prekršajnom postupku, već je odluku o vrsti i mjeri kazne, ako bude oglašen krivim za kazneno djelo tjelesne ozljede, potrebno donijeti uvažavajući prethodno iznesene kriterije koje su, zajedno sa ostalim utvrđenim okolnostima na strani optuženika, od utjecaja na vrstu i visinu kazne.
8. Slijedom navedenog valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet uputiti na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku sud će izvesti dokaze koje smatra potrebnim da bi utvrdio da li je došlo do ostvarenja bića kaznenoga djela koje je stavljeno na teret optuženiku privatnom tužbom, kako u njegovom subjektivnom tako i u objektivnom smislu i tek nakon tako provedenog postupka donijeti će novu presudu pred novim sucem pojedincem koji ni u čemu neće biti opterećen stavom iz prethodne prvostupanjske odluke.
U Zagrebu 11. ožujka 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Gordana Mihela Grahovac
