Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-844/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog CJ, zbog kaznenih djela iz čl. 139. st. 2. i 3., čl. 117. st. 1. i 2., čl. 179.a i čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ-a), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj: K-313/2024-18 od 8. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I U povodu žalbe optuženog CJ, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci kaznenih djela, a posljedično tome i u odluci o kaznenopravnoj sankciji na način da se izriče da je optuženi CJ radnjama činjenično opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece – nasiljem u obitelji – opisano u čl. 179.a KZ-a, kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom – opisano u čl. 139. st. 2. i 3. KZ-a i kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom – opisano u čl. 139. st. 2. KZ-a, sve u svezi s čl. 51. KZ-a, te mu se utvrđuju pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo iz čl. 179.a KZ-a na temelju istog zakonskog propisa u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ-a na temelju čl. 139. st. 3. KZ-a u trajanju od 7 (sedam) mjeseci i za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ-a na temelju istog zakonskog propisa u trajanju od 6 (šest) mjeseci, nakon čega se uz primjenu čl. 51. KZ-a osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, s time da mu se na temelju čl. 57. KZ-a izriče djelomična uvjetna osuda tako da će se od izrečene jedinstvene kazne zatvora na koju je optuženik osuđen izvršiti 6 (šest) mjeseci, dok se preostali dio te kazne od 8 (osam) mjeseci neće izvršiti ako optuženi CJ u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, pri čemu mu se na temelju čl. 54. KZ-a u neuvjetovani dio jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci uračunava vrijeme uhićenja, pritvora i istražnog zatvora od 17. prosinca 2023. do 12. siječnja 2024.

II Odbija se kao neosnovana žalba optuženog CJ te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi CJ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela iz čl. 139. st. 2. i 3., čl. 117. st. 1. i 2., čl. 179.a i čl. 139. st. 2. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude, te su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ-a na temelju čl. 139. st. 3. KZ-a u trajanju od sedam mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 117. st. 1. i 2. KZ-a na temelju čl. 117. st. 2. KZ-a u trajanju od jedne godine, za kazneno djelo iz čl. 179.a KZ-a na temelju istog zakonskog propisa u trajanju od jedne godine i za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ-a na temelju istog zakonskog propisa u trajanju od šest mjeseci, nakon čega je na temelju čl. 51. KZ-a osuđen na kaznu zatvora (ispravno bi trebalo stajati: jedinstvenu kaznu zatvora) u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, s time da mu je na temelju čl. 57. KZ-a izrečena djelomična uvjetna osuda tako da će se od izrečene jedinstvene kazne zatvora na koju je optuženik osuđen izvršiti šest mjeseci, dok se preostali dio te kazne od osam mjeseci neće izvršiti ako optuženi CJ u vremenu provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, pri čemu mu se na temelju čl. 54. KZ-a u neuvjetovani dio jedinstvene kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci uračunava vrijeme uhićenja, pritvora i istražnog zatvora od 17. prosinca 2023. u 8,15 sati do 12. siječnja 2024.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24, dalje: ZKP-a) optuženi CJ je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. – 6. ZKP-a.

2. Protiv te presude je optuženi CJ putem branitelja Matije Smiljanića, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, „pogrešno primijenjenih materijalnih odredaba Zakona“, što je ustvari isto što i žalbena osnova povrede kaznenog zakona, i zbog odluke o kazni (ispravno: odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi), s prijedlogom županijskom sudu da pobijanu presudu „poništi“ i optuženika oslobodi optužbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-975/2024 od 10. prosinca 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Žalba nije osnovana.

6. Premda je u uvodu žalbe naznačena žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ona se de facto sadržajno ne obrazlaže niti ni na koji način konkretizira, pa je stoga pobijana presuda u tom segmentu ispitana u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-a, pri čemu ovaj drugostupanjski sud nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

7. Prigovori koje optuženik iznosi u pravnom lijeku odreda su činjenične naravi, što znači da se isključivo žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U tom smislu optuženik u bitnome ukazuje na iskaz same žrtve ZJ, koja je u cijelosti porekla predmetne inkriminacije i potvrdila njegovu obranu, zatim na medicinsku dokumentaciju iz koje ne proizlazi da su konstatirane ozljede kod žrtve u uzročno- posljedičnoj vezi s nasilničkim ponašanjem optuženika, ističe da nije životno ni logično da bi nakon inkriminiranog nasilničkog postupanja optuženika žrtva ostala s njim u krevetu do jutra, odnosno do dolaska policijskih službenika, te da bi zasigurno netko od susjeda čuo navedeno „nasilje“ i reagirao, a da bi žrtva u opisanom ponašanju zadobila veće i ozbiljnije ozljede, te također napominje da ni svjedok ĆJ, policajac, u svom iskazu nije spominjao nikakav sukob optuženika sa žrtvom ZJ, a da je svjedok BJ imao motiv lažno teretiti optuženika, jer je ovaj odbio njegov prijedlog da za spomenutog svjedoka raspačava drogu.

8. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane i kritičke ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne optužbe, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive, logične i argumentirane razloge, koji optuženikovom žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju.

8.1. Ponajprije treba reći da sud prvog stupnja nije imao razloga posumnjati u vjerodostojnost i istinitost iskazivanja svjedoka VJ, koji u svojstvu očevica cjelokupnog događaja neposredno tereti optuženika za inkriminirano ponašanje. Ocjenjujući ovaj personalni dokaz sud prvog stupnja je u točki 15.1. obrazloženja pobijane presude iznio uvjerljivu argumentaciju kojom opravdava njegovo prihvaćanje. Na ovome mjestu valja samo posebno apostrofirati da verzija događaja ovog svjedoka korespondira s iskazom ĆJ, policijskog službenika, koji je svjedočio o stanju u kući koje je zatekao kada je u jutarnjim satima stigao na intervenciju, kao i stanju same žrtve ZJ, ali i s medicinskom dokumentacijom za imenovanu žrtvu, pri čemu naročito upada u oči činjenica da je na liječničkoj potvrdi Opće bolnice Gospić od 17. prosinca 2023. konstatirano da je „pacijenticu (žrtva ZJ) druga osoba fizički napala, udarila je glavom iznad lijevog oka“.

8.2. Vezano za optuženikovo dezavuiranje svjedoka VJ i njegovih motiva da ga lažno optuži sud prvog stupnja je dao logično i koherentno obrazloženje kojim otklanja te činjenice, pa se žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na argumentaciju prvostupanjskog suda koju je u tom kontekstu iznio u točki 15.1. obrazloženja osporene presude, a koju ovaj žalbeni sud u cijelosti prihvaća.

8.3. Što se tiče svjedoka ĆJ, policajca, valja odgovoriti žalitelju da on nije niti mogao svjedočiti o sukobu između optuženika i žrtve, budući da je na lice mjesta u svojstvu ovlaštene službene osobe došao post festum, no taj je neutralni svjedok potvrdio da je na mjestu događaja zatekao razbacane stvari i razbijeno staklo, a da je ZJ djelovala uznemireno i uplašeno, te da je u više navrata pala u plač. On je također rekao da imenovana nije bila ljuta na policiju, da mu je djelovala kao da mu nešto želi reći i da njeno stanje te zgode nije bilo dobro. Sve su to posredni indiciji koji govore u prilog vjerodostojnosti svjedočenja VJ, a s druge strane demantiraju varijantu događaja optuženika i žrtve, koji nastoje utvrđene ozljede kod potonje opravdati „grubim seksualnim odnosom“, odnosno žrtvinim spoticanjem o produžni kabel, pri čemu valja primijetiti da ovu posljednju okolnost (spoticanje o kabel) optuženik uopće nije spominjao.

8.4. Argumentum a contrario sud prvog stupnja je s pravom odbio prihvatiti obranu optuženika i svjedočenje žrtve ZJ kao pokušaj izbjegavanja kaznene odgovornosti (optuženik), odnosno kao pokušaj pogodovanja optuženiku i njegove zaštite od kaznenog progona (žrtva).

8.5. Pitanja koja optuženik postavlja u žalbi (ne bi li u tako postavljenoj inkriminaciji koja je trajala nekoliko sati žrtva ZJ zadobila veće i ozbiljnije ozljede i ne bi li netko od susjeda čuo navedeno „nasilje“ i reagirao) na razini su neargumentiranog nagađanja i kao takva bez relevantnog utjecaja na pravilnost činjeničnih zaključaka suda prvog stupnja.

8.6. Slijedom iznijetih razloga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.

9. Ispitujući pobijanu presudu u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-a, ovaj je žalbeni sud uočio da je prvostupanjski sud na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon iz čl. 469. t. 1. ZKP-a, na što se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

9.1. Riječ je o tome da je prvostupanjski sud predmetni opis inkriminiranih radnji pravno označio kao stjecaj četiri kaznena djela – nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ-a, tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. i 2. KZ-a i prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 3. i čl. 139. st. 2. KZ-a. Međutim, kada se pomnije i s većom dozom kritičnosti analizira konkretni činjenični supstrat, dolazi se do zaključka da u njemu nije opisan subjektivni element za kazneno djelo tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. i 2. KZ-a, odnosno nedostaje namjera optuženika na počinjenje ovog kaznenog djela, iz čega proizlazi da se tako koncipiranom inkriminacijom optuženiku de facto ne stavlja na teret njegova namjera da ostvari delikt iz naprijed naznačene zakonske odredbe, već samo namjera koja je usmjerena na počinjenje glavnog kaznenog djela, tj. kaznenog djela nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ-a, a da je opisani fizički napad optuženika na žrtvu ZJ, u kojem je zadobila tjelesne ozljede u vidu površinske ozljede glave i oguljotine čela, tek prividno djelo u funkciji ostvarenja naprijed spomenutog glavnog dijela iz čl. 179.a KZ- a. U tom smislu optuženik je inkriminiranim radnjama zapravo u stjecaju ostvario objektivna i subjektivna obilježja tri kaznena djela, tj. kaznenog djela nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ-a i dva kaznena djela prijetnje, ono iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ-a (na štetu ZJ) i ono iz čl. 139. st. 2. KZ-a (na štetu VJ), slijedom čega je stoga, po službenoj dužnosti, osporena presuda preinačena u pogledu pravnih oznaka djela na način preciziran u točki I izreke ove presude.

9.2. Valja na ovome mjestu konstatirati da je ovaj žalbeni sud uočio da je pobijanom presudom prvostupanjski sud ujedno povrijedio kazneni zakon i u korist optuženika. Radi se o povredi kaznenog zakona iz čl. 469. t. 5. ZKP-a, no kako je ona, kao što je rečeno, učinjena u korist optuženika, a nadležni državni odvjetnik se u tom smislu nije žalio, ovaj se sud drugog stupnja o njoj može samo deklaratorno očitovati, jer bi u protivnom prekršio načelo zabrane reformatio in peius iz čl. 13. ZKP-a. Naime, s obzirom da je optuženika za predmetna kaznena djela u stjecaju osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, sud prvog stupnja je propustio postupiti u skladu s odredbom čl. 58. st. 1. KZ-a prema kojoj je sud dužan opozvati uvjetnu osudu ako osuđeniku za jedno ili više kaznenih djela počinjenih za vrijeme provjeravanja izrekne kaznu zatvora u trajanju duljem od jedne godine. Dakle, riječ je o obligatornom opozivu uvjetne osude, te je sud prvog stupnja bio u obvezi optuženiku opozvati uvjetnu osudu koja mu je izrečena presudom Općinskog suda u Gospiću poslovni broj: Kzd-3/2019-5 od 20. svibnja 2022., pravomoćnom istog datuma. Tom prilikom je optuženik zbog kaznenog djela iz čl. 179.a KZ-a osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci uvjetno, s vremenom provjeravanja od četiri godine, a predmetne je delikte počinio upravo tijekom trajanja određenog mu roka kušnje.

10. Uslijed naprijed obrazloženog preinačenja u pravnim oznakama djela, koje se suštinski svodi na to da je optuženik počinio tri, a ne četiri kaznena djela, valjalo je preinačenjem intervenirati i u odluku o kaznenopravnoj sankciji, pri čemu je ujedno ovaj žalbeni sud u ovom segmentu postupao u skladu s odredbom čl. 478. ZKP-a.

10.1. Kod odabira vrste i mjere kaznenopravne sankcije sud prvog stupnja je uzeo u obzir kao olakotne okolnosti da se optuženik u međuvremenu zaposlio i što je otac jednog maloljetnog djeteta, dok su mu otegotnim okolnostima cijenjene ranija osuđivanost zbog također kaznenog djela iz čl. 179.a KZ-a, što znači da se pojavljuje u svojstvu specijalnog kaznenog povratnika, zatim što je predmetne delikte počinio u vremenu provjeravanja koje mu je bilo određeno u sklopu prijašnje pravomoćne uvjetne osude, te kriminalna volja i količina koju je optuženik u ovom slučaju iskazao, budući da se kroz višesatno razdoblje bezobzirno iživljavao na žrtvi ZJ.

10.2. Sud prvog stupnja obavio je valjanu ocjenu naprijed iznijetih okolnosti koje u smislu čl. 47. st. 1. KZ-a utječu na izbor i vrstu mjere kaznenopravne sankcije, zbog čega je ovaj sud drugog stupnja zadržao pojedinačno utvrđene kazne zatvora za kaznena djela iz čl. 179.a, čl. 139. st. 2. i 3. i čl. 139. st. 2. KZ-a, a zadržao je i jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, uz istodobno izricanje djelomične uvjetne osude na način preciziran u točki I izreke ove presude, neovisno o tome što ga je preinačenjem prvostupanjske presude ustvari osudio za tri, umjesto četiri kaznena djela. To prvenstveno poradi toga što je opisana kriminalna količina u pogledu intenziteta, značaja i kvalitete inkriminiranih radnji faktički ostala ista, a osim toga zadržana jedinstvena kazna zatvora u postojećoj je situaciji logična rezultanta utvrđenih pojedinačnih kazni koje u zbroju dostižu dvije godine i jedan mjesec. Ovaj je žalbeni sud uvjerenja da će se konkretnom kaznenom sankcijom ostvariti svrha opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ-a.

11. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-a donijeti odluku kao u točki I izreke ove presude, a na temelju čl. 482. ZKP-a kao u točki II istog dispozitiva.

U Varaždinu 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Tomislav Brđanović