Poslovni broj P-2092/2023-19

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐT, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Hrstiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika čiji je naziv Svea ekonomi d.o.o., čiji OIB glasi 17863542417, sa sjedištem u [adresa], D. T. Gavrana 11, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Nadramija i partneri iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 04. veljače 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti urednog pozvanih punomoćnika tuženika, 11. ožujka 2025. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha na temelju Izjave o suglasnosti zapljene, ovjerene 03. ožujka 2006. godine po javnom bilježniku Koku Borasu iz Crikvenice, pod brojem OV-13012/06

II. Nalaže se tuženiku čiji je naziv Svea ekonomi d.o.o. da tužitelju ĐT naknadi troškove postupka, u iznosu od 3.429,08 eura (slovima: tri tisuće četiristo dvadeset devet eura i osam centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 11. ožujka 2025. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 4.470,00 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužitelja ĐT za naknadu troškova postupka odbija se.

IV. Odbija se zahtjev tuženika čiji je naziv Svea ekonomi d.o.o. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 1.550,00 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 14. srpnja 2023. godine, navodi se da je zaključkom Općinskog suda u Rijeci, donesenim 29. lipnja 2023. godine pod poslovnim brojem Ovr-737/2023-3, tužitelj ĐT (u daljnjem tekstu: tužitelj) upućen na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenim ovrhe na temelju Izjave o suglasnosti zapljene, ovjerene 03. ožujka 2006. godine po javnom bilježniku Koku Borasu iz Crikvenice, pod brojem OV-13012/06. Ističe se da je 25. svibnja 2023. godine tuženik Svea ekonomi d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženik) Financijskoj agenciji (u daljnjem tekstu: FINA) podnio zahtjev za izravnu naplatu iznosa od 25.762,56 eura po računu tužitelja, na temelju citirane Izjave o zapljeni, s tim da je ta Izjava predstavljala sredstvo osiguranja naplate kredita nekadašnje Splitske banke d.d., čiji je današnji naziv OTP banka d.d., po Ugovoru o kreditu br. 15797/06 koji je 03. ožujka 2006. godine sklopljen između te banke i tužitelja. Ukazuje se na to da tuženik nikada nije dostavio ugovor o cesiji ili kakav drugi ugovor kojim bi dokazao da je tražbina prešla na njega pa da, stoga, nije niti bio aktivno legitimiran tražiti ovrhu podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu, a, osim toga, da je i iznos dospjele tražbine pogrešno određen jer su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu br. 15797/06 od 03. ožujka 2006. godine ništetne i jer su sve tražbine iz tog Ugovora o kreditu, koje su dospjele nakon 04. travnja 2011. godine, u zastari. Napominje se da, prilikom prezentacije zahtjeva za izravnu naplatu, tuženik nije dostavio obračun kamata niti je dokazao njihovu visinu. Pojašnjava se da nekadašnja Splitska banka d.d. tužitelju nikada nije otkazala Ugovor o kreditu br. 15797/06 od 03. ožujka 2006. godine, već je pustila da istekne rok otplate i potom 01. kolovoza 2014. godine tražbinu ustupila tuženiku. Iznosi se motrište o tome da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o (promjenjivoj) kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu br. 15797/06 od 03. ožujka 2006. godine ništetne pa da se, posljedično, sve tražbine tuženika prema tužitelju moraju obračunati po početno ugovorenim uvjetima. Tužbenim zahtjevom traži se da se utvrdi nedopuštenom ovrha na temelju Izjave o suglasnosti zapljene, ovjerene 03. ožujka 2006. godine po javnom bilježniku Koku Borasu iz Crikvenice, pod brojem OV- 13012/06, s tim da je tužbeni zahtjev istaknut u skladu s pravilom o eventualnoj kumulaciji iz odredbe čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) te je glavnim tužbenim zahtjevom zatraženo da se ovrha na temelju Izjave o suglasnosti zapljene, ovjerene 03. ožujka 2006. godine po javnom bilježniku Koku Borasu iz Crikvenice, pod brojem OV- 13012/06, proglasi nedopuštenom u cijelosti, dok je eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom zatraženo da se ovrha na temelju Izjave o suglasnosti zapljene, ovjerene 03. ožujka 2006. godine po javnom bilježniku Koku Borasu iz Crikvenice, pod brojem OV-13012/06, proglasi nedopuštenom djelomično, za iznos od 7.819,15 eura.

2. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz upiranje na to da dugi niz godina tužitelj nije podmirivao dugovanja prema Splitskoj banci, s tim da je ta banka tražbine prema tužitelju prenijela upravo na tuženika koji je, stoga, kao ovlašteni vjerovnik FINA-i i podnio zahtjev za izravnu naplatu na temelju Izjave o suglasnosti zapljene, ovjerene 03. ožujka 2006. godine po javnom bilježniku Koku Borasu iz Crikvenice, pod brojem OV-13012/06. U odnosu na prigovor zastare, zbog kojega tužitelj ovrhu smatra nedopuštenom, tuženik je u odgovoru na tužbu napomenuo da tužitelj nikada nije pobijao ovrhu, već da se po proteku 12 godina od prve naplate na FINA-i pozvao na zastaru, na pogrešan obračun, na izostanak dospjelosti tražbine, na činjenicu da kredit nije otkazan te na druge okolnosti.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu i obavio je uvid u spis ovoga suda poslovnog broja Ovr-737/2023.

4. Iako je tužitelj predlagao i provođenje dokaza financijskim vještačenjem, takav je dokazni prijedlog odbijen kao suvišan za presuđivanje.

5. Naime, dokaz financijskim vještačenjem tužitelj je predlagao kako bi se kroz taj dokaz utvrdio iznos razlike iz Ugovora o kreditu koji je 03. ožujka 2006. godine, pod brojem 15797/06, sklopljen između Splitske banke d.d. i tužitelja, a koji se odnosi na anuitete po početno ugovorenim uvjetima, kako onima vezanim uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 6,88% godišnje, tako i onima koji se tiču početno ugovorenog tečaja od 4,59 HRK za 1 CHF.

6. U prilogu podneska koji je sudu dostavio 16. travnja 2024. godine tužitelj je predočio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Goranke Šmer Maraš, pri čemu je naveo da financijsko vještačenje predlaže ako tuženik ospori taj nalaz i mišljenje.

7. Tuženik se u odnosu na spomenuti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje držao benevolentno, točnije niti u jednom stadiju parnice taj nalaz i mišljenje nije osporio ni na koji način.

8. Zato je sud smatrao da su rezultati vještačenja vještakinje Goranke Šmer Maraš relevantni za odlučivanje o sadržaju istaknutog tužbenog zahtjeva te da nije potrebno provoditi dokaz financijskim vještačenjem za potrebe konkretnog spora.

9. Pri tome je sud posebno respektirao načelo ekonomičnosti parničnog postupka, sadržano u odredbi čl. 10. st. 1. ZPP-a.

10. Uz izvedene dokaze i onaj čije je provođenje sud odbio iz netom pojašnjenog razloga, niti jedna od stranaka nije predlagala izvođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti u skladu s pravilima iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2., u svezi s čl. 292.a st. 1. ZPP-a.

11. Važno je, pritom, naglasiti da je postupak u ovom sporu proveden uz primjenu odredaba ZPP koje su na snazi nakon Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZP/22), i to zato jer je ZID ZPP/22 na snagu stupio 19. srpnja 2022. godine, dok je predmetna parnica pokrenuta nakon toga, konkretno 14. srpnja 2023. godine, u momentu podnošenja tužbe sudu.

12. To je, pak, značilo da je, nakon što je na (prvom) pripremnom ročištu, koje je održano 28. svibnja 2024. godine, u smislu odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a sud rješenjem zaključio prethodni postupak i ocijenio da, s obzirom na okolnosti slučaja, na istom ročištu nije bilo moguće održati i zaključiti i glavnu raspravu, sud bio dužan izraditi plan upravljanja postupkom. Ovaj je prvostupanjski sud to učinio u sadržaju raspravnog rješenja od 28. svibnja 2024. godine (s lista 104./2. sudskog spisa), pri čemu je prilikom izrade plana upravljanja postupkom respektirao one okolnosti za koje je u odredbi čl. 292.a st. 4. ZPP-a regulirano da ih plan upravljanja postupkom treba sadržavati.

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra osnovanim glavni tužbeni zahtjev.

14. Među strankama nije sporno da je u ožujku 2006. godine tužitelj sa HVB Splitskom bankom d.d. sklopio Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, koja je u momentu sklapanja tog Ugovora iznosila 6,88% godišnje, te s valutnom klauzulom u CHF. Isto tako, nije sporno da tužitelj nije redovno podmirivao svoje obveze iz tog Ugovora o kreditu, ali da mu, unatoč tome, banka nije otkazala Ugovor o kreditu, nego da je kredit dospio redovnim putem. Nadalje, nije sporno da je, kao sredstvo osiguranja, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iz ožujka 2006. godine izdana Izjava o suglasnosti zapljene koja je ovjerena 03. ožujka 2006. godine po javnom bilježniku Koku Borasu iz Crikvenice, pod brojem OV-13012/06. Konačno, nije sporno da je upravo tu Izjavu o zapljeni tuženik podnio na naplatu FINA-i, na temelju zahtjeva za izravnu naplatu koji je kod FINA-e zaprimljen 25. svibnja 2023. godine.

15. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- je li tuženik ovlašteni vjerovnik za podnošenje zahtjeva za izravnu naplatu, točnije je li na tuženika prenesena tražbina koju je raniji vjerovnik, Splitska banka d.d., imao prema tužitelju

- je li zastarjela tražbina iz Ugovora o kreditu koji je u ožujku 2006. godine tužitelj sklopio sa Splitskom bankom, odnosno tražbina iz Izjave o suglasnosti zapljene od 03. ožujka 2006. godine te

- kolika je stvarna visina tražbine iz Ugovora o kreditu koji je tužitelj u ožujku 2006. godine sklopio sa Splitskom bankom, i to posebno u kontekstu dvije tvrdnje tužitelja; one vezane uz to da je Splitska banka trebala tužitelju otkazati Ugovor o kreditu zbog neplaćanja, a da to nije učinila, već je ostavila da kredit dospije na naplatu protekom vremena na koje je Ugovor o kreditu sklopljen te one vezane uz ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

16. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

17. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo.

18. Razmatrajući rješenje na temelju kojega je tužitelj upućen na pokretanje ove parnice (s lista 7. sudskog spisa), utvrđeno je da su se razlozi za to očitovali u onima koji su sadržani u odredbama čl. 50. st. 1. t. 7., t. 9. i t. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; u daljnjem tekstu: OZ).

19. Odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a, kao razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom predviđen je onaj vezan uz to da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da ovrhovoditelj to nije ovlašten tražiti protiv ovršenika, odredbom čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a utanačen je prestanak tražbine na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, dok je odredbom čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a regulirano da se ovrha ne može tražiti ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

20. Pozivajući se na postojanje razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a, tužitelj je tvrdio da tuženik nije aktivno legitimiran tražiti protiv njega ovrhu na temelju Izjave o suglasnosti zapljene s obzirom na to da je ta Izjava izdana kao sredstvo osiguranja tražbine Splitske banke d.d. prema tužitelju iz Ugovora o kreditu iz ožujka 2006. godine.

21. No, tuženik je tijekom postupka dostavio sudu Ugovor o cesiji br. S036/2014 (s listova 108. do 137. sudskog spisa), a iz te je isprave bilo vidljivo da je svoje dospjele neplaćene tražbine prema klijentima Splitska banka prenijela na društvo CEI financijski servis d.o.o. te da je među klijentima koji su bili dužnici imenovane banke bio i tužitelj (list 136. sudskog spisa).

22. Kako je, k tome, sud utvrdio da je društvo CEI financijski servis d.o.o. promijenilo tvrtku te da, počevši od 02. rujna 2014. godine, ona glasi Svea ekonomi d.o.o. (o tome svjedoči povijesni izvadak iz sudskog registra, s listova 141. do 150. sudskog spisa), tako je osnovano spoznati da je upravo tuženik aktivno legitimiran tražiti ovrhu protiv tužitelja. Na to ga, naime, legitimira naznačeni Ugovor o cesiji.

23. Tužitelj, pritom, nije niti osporio da Splitskoj banci nije podmirio sve tražbine iz Ugovora o kreditu koji je s tom bankom sklopio u ožujku 2006. godine, što znači da je on ovršenik tražbine iz tog Ugovora, dok ovršnu ispravu predstavlja ovršna javnobilježnička isprava, konkretno Izjava o suglasnosti zapljene od 03. ožujka 2006. godine (s lista 16. sudskog spisa).

24. Osim toga, nije nevažno napomenuti da je tuženik dokazao uvjete iz odredbe čl. 32. OZ-a, i to upravo kroz dostavu Ugovora o cesiji br. S036/2014 (s listova 108. do 137. sudskog spisa),

25. Utoliko tužitelj nije u pravu kada se poziva na postojanje razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a.

26. Zbog toga ne postoji razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a da se ovrha na temelju Izjave o suglasnosti zapljene proglasi nedopuštenom, a time se, posljedično, iz tog razloga tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim.

27. U odnosu na pozivanje tužitelja na postojanje razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a, dakle na to da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, za primijetiti je da je tužitelj pred ovim sudom, pod poslovnim brojem P-1837/2023, protiv OTP banke Hrvatske d.d. vodio parnicu radi utvrđenja, pored ostalog, ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu koji je s tom bankom, ranijeg naziva Splitska banka d.d., sklopio u ožujku 2006. godine, pod brojem 15797/06 te da je u toj parnici 07. studenog 2023. godine donesena presuda kojom je usvojen njegov tužbeni zahtjev i utvrđeno da su spomenute ugovorne odredbe iz citiranog Ugovora ništetne, a ta je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovnog broja Gž-389/2024 od 05. studenog 2024. godine.

28. To podrazumijeva da niti je Splitskoj banci (koja se danas zove OTP banka) pripadalo pravo da na temelju Ugovora o kreditu iz ožujka 2006. godine isplatu potražuje uz uzimanje u obzir promjena glede kamatne stope i tečaja za valutu CHF niti isto pravo pripada tuženiku kada na temelju Izjave o suglasnosti zapljene protiv tužitelja FINA-i podnosi zahtjev za izravnu naplatu.

29. Budući da je presuda P-1837/2023 donesena nakon javnobilježničke isprave, radi se o postojanju razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a pa je zato iz te zakonske osnove ovrha djelomično nedopuštena.

30. Ona je, pritom, djelomično nedopuštena za onaj iznos čiju je visinu tužitelj dokazao predočavanjem sudu nalaza i mišljenja vještakinje Goranke Šmer Maraš (s lista 61. sudskog spisa), konkretno za iznos od 7.819,15 eura.

31. Kao posljednji od tri razloga pozivanja na nedopuštenost ovrhe tužitelj se pozvao na nastupanje zastare tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Radi se o razlogu iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a.

32. Ovršnu ispravu u konkretnom slučaju predstavlja Izjava o suglasnosti zapljene.

33. Takva isprava predstavlja odluku drugog nadležnog tijela javne vlasti što znači da tražbina koja je njome utvrđena zastarijeva za 10 godina. To je posljedica regulacije iz odredbe čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

34. Izjava o suglasnosti zapljene izdana je 03. ožujka 2006. godine, dok je tuženik, kao novi vjerovnik (po Ugovoru o cesiji br. S036/2014 od 05. rujna 2014. godine, s lista108. sudskog spisa), zahtjev za izravnu naplatu FINA-i podnio 25. svibnja 2023. godine.

35. Između 03. ožujka 2006. godine, kao dana izdavanja Izjave o suglasnosti zapljene, te 25. svibnja 2023. godine, kao dana podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu FINA-i, protekao je rok dulji od 10-godišnjeg roka zastare iz odredbe čl. 233. st. 1. ZOO-a.

36. Zato je tužitelj u pravu kada se poziva na zastaru i kada tvrdi da je nastupila zastare tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

37. Zbog postojanja razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a ovrha je nedopuštena.

38. Tijekom ove parnice tuženik niti u jednom trenutku niti je tvrdio niti je na bilo koji način dokazao da je došlo do prekida i/ili do zastoja zastare.

39. U podnesku koji je sudu dostavio u ovršnom postupku koji se pred ovim sudom vodio pod brojem Ovr-737/2023 (s lista 29. toga spisa) tuženik je isticao da je njegov pravni prednik, Splitska banka d.d., zahtjev za izravnu naplatu FINA-i podnio 2011. godine, naglašavao je da je time došlo do prekida zastare i ukazivao na to da takva ovrha suštinski nikada nije obustavljena, nego da traje do danas.

40. Međutim, takve tvrdnje tuženik u postupku nije dokazao na odgovarajući način – dokazima, i to niti onim materijalnopravnog karaktera (ispravama) niti onima personalne naravi (iskazima svjedoka i sl.).

41. Čak štoviše, takve tvrdnje tuženik nije dokazao niti u postupku koji se pred ovim sudom vodio pod brojem Ovr-737/2023.

42. Stoga je zalaganje tuženika za prekid zastare bilo neargumentirano i paušalno.

43. Tuženik prekid zastare nije dokazao.

44. Teret dokaza o ovoj okolnosti bio je pridržan upravo za njega, i to na temelju načela stranačke istine, proklamiranog u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a.

45. Dakle, sumarno, u konkretnom je slučaju zastara nastupila pa zato postoji razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a zbog kojega je ovrha nedopuštena.

46. Iz svih objašnjenih razloga za zaključiti je da postoje razlozi iz odredaba čl. 50. st. 1. t. 9. i t. 11. OZ-a zbog kojega je nedopuštena ovrha ne temelju Izjave o suglasnosti zapljene, ovjerene 03. ožujka 2006. godine po javnom bilježniku Koku Borasu iz Crikvenice, pod brojem OV-13012/06.

47. Takva je ovrha nedopuštena zbog nastupanja zastare (čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a) i zbog toga što je tražbina djelomično prestala (za iznos od 7.819,15 eura) na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je tužitelj kao ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe javnobilježnička isprava (čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a).

48. Imajući u vidu da je o svemu navedenom sud bio u mogućnosti odlučivati kroz odluku o glavnom tužbenom zahtjevu, uz uvažavanje pravila iz odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a sud nije niti došao u poziciju odlučivanja o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.

49. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

50. Odluka o troškovima postupka iz t. II. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

51. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 500,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), za sastavljanje jednog obrazloženog podneska, od 16. travnja 2024. godine, u iznosu od 500,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23, te za zastupanje na tri ročišta, od 28. svibnja 2024. godine, od 14. studenog 2024. godine i od 04. veljače 2025. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa je za svako od njih tužitelju priznata nagrada u zatraženom iznosu od po 500,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

52. Na naznačene radnje tužitelju je priznat i zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 625,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

53. Uz nabrojane troškove tužitelju je priznat trošak izvansudskog vještačenja, u iznosu od 220,00 eura. Taj je iznos tužitelj dokazao i po osnovi i po visini dostavljanjem odgovarajućeg dokaza (s lista 88. sudskog spisa).

54. Naposljetku, tužitelju su dosuđeni troškovi sudskih pristojbi; za tužbu, u iznosu od 152,04 eura, te za ovu presudu, u istom iznosu.

55. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne

presude, točnije 11. ožujka 2025. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela

XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

56. Trošak ročišta za objavu presude tužitelju nije priznat jer ga sud nalazi protivnim odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, dakle ne smatra ga potrebnim za vođenje parnice pa je zato taj dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

57. Pri tome je sud imao na umu Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, međutim u prilici u kojoj se odredba Tarife/23, kao podzakonskog akta, te zakona (ZPP-a, i to čl. 155. st. 1. tog procesnog propisa) razlikuju i u kojoj stranci pravo na troškove postupka pripada samo onda kada se radi o troškovima koji su potrebni za vođenje parnice, sud je dužan primijeniti zakon (a ne podzakonski akt).

58. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. OZ-a, kao i s čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

59. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. II. dispozitiva presude.

60. Budući da je tuženik izgubio ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada mu niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, pa tako niti u zatraženoj visini od 1.550,00 eura, zbog čega je odlučeno kao u t. IV. dispozitiva presude.

61. Iako nije krucijalno, nije na odmet navesti da je troškove postupka tuženik tražio u podnesku koji je sudu dostavio 14. studenog 2024. godine, a to je, pak, bilo prije završetka raspravljanja koje je prethodilo odlučivanju o troškovima, dakle u skladu s odredbom čl. 164. st. 3. ZPP-a.

U Rijeci 11. ožujka 2025.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).