Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-373/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dušanke Zastavniković Duplančić kao predsjednice vijeća te Renate Miličević i doc. dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog JJ, zbog kaznenog djela utaje iz članka 220. stavka 4. Kaznenog zakona (Narodne novine br.: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, broj: K- 155/2023 od 19. veljače 2024. podnio okrivljeni JJ, u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba okrivljenog JJ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Puli-Pola, broj: K-155/2023 od 19. veljače 2024. okrivljeni JJ proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv imovine – utaja iz članka 220. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97, te je na temelju istog članka osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 67. stavka 1., 2., 3. i 5. i članka 68. KZ/97 izrečena mu je uvjetna osuda kojom je određeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od 3 (tri) godine od pravomoćnosti prvostupanjske presude ne počini novo kazneno djelo i ukoliko u roku od 1 (jedne) godine isplati oštećenoj MJ iznos od 5.555,56 eura / 40.266,99 kuna. Ukoliko okrivljenik tijekom provjeravanja ne izvrši navedenu obvezu koja mu je određena, a mogao ju je izvršiti, sud će na temelju članka 69. stavka 5. KZ/97 opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene zatvorske kazne. Na temelju članka 82. stavka 1. KZ/97 od okrivljenika je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom i to iznos od 44.444,44 eura / 322.135,61 kuna, a koji iznos je okrivljenik dužan uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 45 dana od dana pravomoćnosti presude. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br.: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP) oštećenoj MJ dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 5.555,56 eura / 40.266,99 kuna te je naloženo okrivljeniku da iznos od 5.555,56 eura / 40.266,99 kuna platiti oštećenoj MJ u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, dok je oštećena MJ s preostalim djelom imovinskopravnog zahtjeva u iznosu 44.444,44 eura / 322.135,61 upućena u parnicu. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP okrivljeniku je naloženo da naknadi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP od 200,00 eura te ostale troškove iz članka 145. stavka 2. ZKP čija će visina biti određena posebnim rješenjem u smislu članka 148. stavka 4. ZKP.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljeni JJ po branitelju Rajku Brankoviću, odvjetniku iz Pule-Pola, a žalio se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, imovinskopravnog zahtjeva i oduzimanja imovinske koristi te je predložio da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu okrivljenika podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola pod brojem KO-DO-185/2023-8 od 15. ožujka 2024. koje je predložilo da se žalba okrivljenika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.
4. Prije sjednice vijeća spis je, na temelju članka 474. stavka 1. ZKP, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
5. Žalba okrivljenog JJ nije osnovana.
6. Nije u pravu okrivljenik kada navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP jer nije na pravilan način vrednovao iskaz svjedoka ĐJ, a zbog pogrešne ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka ĐJ pogrešna je odluka o krivnji okrivljenika. Naime, ocjena vjerodostojnosti iskaza pa time posljedično i pravilnost odluke o kaznenoj odgovornosti okrivljenika čine žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koju žalbenu osnovu također ističe u žalbi. Iskaz svjedoka ĐJ prvostupanjski sud je analizirao i vrednovao kako samog za sebe tako i u vezi s ostalim provedenim dokazima te je ocjenu tog iskaza dostatno obrazložio (toč. 28.), pa nije u pravu okrivljenik kada navodi da nedostaju razlozi o ocjeni vjerodostojnosti tog iskaza.
7. Pobijajući pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja (a sadržajno samo pravilnost) okrivljenik osporava utvrđenja prvostupanjskog suda da je oštećeni HJ uopće imao 50.000,00 eura i da ih je dao okrivljeniku, pri čemu uopće ne obrazlaže zbog čega ne vjeruje iskazu oštećenika da je iznos od 50.000 eura ušteđevina njega i njegove supruge, a on je 42 godine radio kao strojarski tehničar dok je njegova supruga radila punih 37 godina, nisu imali djece i živjeli su skromno, pa su uspjeli te novce uštedjeti. Svjedok ĐJ smatra da je HJ bio škrt čovjek, da mu je novac bio najvažniji, da je uredno ubirao najamnine, dok svjedoci SJ, RJ, J i FJ potvrđuju da su oštećenom HJ plaćali mjesečnu najamninu, a imajući na umu bankovne podatke o kretanju sredstava na računima oštećenika proizlazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je oštećeni HJ imao sporni novčani iznos od 50.000,00 eura . Osporavajući iskaz oštećenog HJ da je okrivljeniku predao novčani iznos od 50.000,00 eura kako bi taj novac u njegovo ime položio u banku, okrivljenik se poziva na Zakon o deviznom poslovanju prema kojem je zabranjeno izvršiti uplatu na račun tuđe fizičke osobe i da u 21,30 sati niti jedna banka ne radi. Međutim, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je oštećeni HJ u više navrata decidirano iskazao da nakon povratka iz bolnice nije želio napustiti svoj dom i otići kod okrivljenika u [adresa] jer je u kući imao 50.000,00 eura, a bilo ga je strah da mu taj novac netko ne ukrade. No okrivljenik mu je predložio da novac ponese sa sobom i da će mu on taj novac položiti u banku, pa je on na taj prijedlog pristao te su zajedno prebrojali novac koji je on predao okrivljeniku nakon čega su otišli kod okrivljenika kući u [adresa]. Dakle, niti je oštećenik rekao da je dogovoreno da se taj novac isti dan položi u banku niti je preispitivao odredbe Zakona o deviznom poslovanju, već je predao novac okrivljeniku da ga za njega položi u banku. Niti okrivljenik u obrani niti oštećeni HJ, a niti SJ i RJ u svojim iskazima ne spominju ĐJ kao osobu koja je cijelo vrijeme bila prisutna u stanu oštećenika od njegovog dolaska iz bolnice do njegovog odlaska iz stana s okrivljenikom, pa njegov iskaz da uopće nije bilo brojanja novca od strane okrivljenika i oštećenog HJ pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio jer evidentno nije bio prisutan tijekom cijelog boravka oštećenog HJ u stanu. Osporavanje iskaza SJ i RJ od strane okrivljenika koji su suglasno naveli da su vidjeli brojanje novca i to od strane oštećenika, ali i okrivljenika, da nisu istovremeno gledali događaj, a na isti način opisuju događaj, ne dovodi u sumnju njihov iskaz da se novac brojao i da ga je nakon toga preuzeo okrivljenik da ga za oštećenika položi u banku, pri čemu ti svjedoci nemaju nikakav interes teretiti okrivljenika ili pogodovati oštećeniku kod kojeg su živjeli kao podstanari bez ikakvih privilegija niti su dokazani njihovi bilo kakvi interesi u odnosu na oštećenika. I svjedok ŽJ je naveo da mu je HJ ispričao da mu je okrivljenik „uzeo 50.000,00 eura“ ne želeći bilo što detaljnije govoriti o tome, a kaznenu prijavu je oštećenik podnio po savjetu upravo tog svjedoka koji mu je „objasnio da će time pojačati svoju poziciju u građanskoj parnici“. Stoga niti činjenica da je kaznena prijava podnesena dvije godine nakon predaje novca okrivljeniku ne dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenika da je okrivljeniku predao 50.000,00 eura da ga za njega položi u banku.
7.1. Stoga, suprotno tvrdnjama okrivljenika, prvostupanjski sud je ispravnom analizom svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je okrivljenik protupravno prisvojio tuđu pokretnu stvar koja mu je povjerena i to na način da je primljeni novčani iznos od 50.000,00 eura koje mu je predao HJ kako bi ga položio u banku na ime HJ - nije položio u banku, već ga je zadržao za sebe, pri čemu je utajena stvar velike vrijednosti i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve stvari. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Kaznenog zakona kada je okrivljenika proglasio krivim zbog kaznenog djela utaje iz članka 220. stavka 4. KZ/97 jer su u njegovom utvrđenom ponašanju ispunjena sva subjektivna i objektivna obilježja inkriminiranog mu kaznenog djela.
8. Okrivljenik uvodno u žalbi navodi da se žali zbog odluke o kazni, ali taj žalbeni razlog okrivljenik uopće nije obrazložio, pa je ovaj drugostupanjski sud ispitao tu žalbenu osnovu sukladno odredbi članka 478. ZKP jer žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede Kaznenog zakona sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni. Stoga je ovaj drugostupanjski sud uzeo da je žalba okrivljenika podnesena s prijedlogom da se okrivljenik blaže kazni.
8.1. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Prvostupanjski sud je na strani okrivljenika olakotnim cijenio da do sada nije sudski osuđivan, da se uzdržavao od svog rada, kasnije od svoje mirovine, kao i njegove obiteljske prilike jer je oženjen, otac dvoje punoljetne djece te da je počinjenje ovog kaznenog djela očito izolirano ponašanje u inače urednom životu okrivljenika, dok otegotnih okolnosti prvostupanjski sud nije našao. Imajući na umu navedeno te protek vremena od učina ovog kaznenog djela, pa vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.) i o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11.), ovaj drugostupanjski sud smatra da je osuda okrivljenika na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i potom izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja od 3 (tri) godine, u cijelosti primjerena svim navedenim okolnostima te da će se njome ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno, u dovoljnoj mjeri utjecati kako na okrivljenika tako i na sve ostale da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela. Stoga, blaže kažnjavanje okrivljenika nije osnovano.
9. Jednako tako okrivljenik u žalbi navodi da se žali i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu i oduzimanju imovinske koristi, ali niti tu žalbenu osnovu nije obrazložio. Ispitujući navedenu žalbenu osnovu ovaj drugostupanjski sud nalazi da je odluka suda o imovinskopravnom zahtjevu i oduzimanju imovinske koristi, s obzirom na stanje spisa predmeta, sukladna zakonu.
10. Kako žalbenim razlozima okrivljenika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. i 2. ZKP te nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda Kaznenog zakona na štetu okrivljenika te je primjenom članka 482. ZKP odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu 11. ožujka 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Dušanka Zastavniković Duplančić
