REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj Gž-365/2024-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NLA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Aleksandra Raach, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-523/2023-34 od 26. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba tuženice, djelomično se preinačava točka I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-523/2023-34 od 26. siječnja 2024., alineja prva, na način da zakonska zatezna kamata teče na iznos od 15,87 eura od 15 prosinca 2007. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se zakonska zatezna kamata od 15. prosinca 2007. do isplate odredi i na daljnji iznos od 0,03 eura od 15. prosinca 2007. pa do isplate po navedenoj kamatnoj stopi. U preostalom dijelu se odbija žalba tuženice i potvrđuje točka I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-523/2023-34 od 26. siječnja 2024.

II. Djelomičnim prihvaćanjem i djelomičnom odbijanjem žalbe tuženice djelomično se preinačava i djelomično potvrđuje točka II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-523/2023-34 od 26. siječnja 2024., tako da sada glasi

„Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužiteljici NLA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime preplate na temelju valutne klauzule iznos od 2.870,74 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima:

- na iznos od 6,05 eura od 15. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 113,20 eura od 15. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 115,16 eura od 15. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 113,33 eura od 15. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 120,80 eura od 15. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 123,49 eura od 15. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 122,15 eura od 15. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 119,53 eura od 16. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 118,36 eura od 15. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 118,92 eura od 15. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 122,29 eura od 15. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 125,72 eura od 26. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 125,45 eura od 29. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 127,19 eura od 15. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 129,68 eura od 30. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 128,71 eura od 25. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 130,13 eura od 15. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 130,17 eura od 16. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 130,20 eura od 21. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 130,23 eura od 26. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 130,26 eura od 16. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 130,29 eura od 30. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 130,32 eura od 8. rujna 2015. pa do isplate,

- na iznos od 129,11 eura od 30. rujna 2015. pa do isplate,

sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se tuženici naloži isplata iznosa od 4.140,32 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na preostale pojedinačne iznose za razdoblje od 15. travnja 2008. do 15. listopada 2013. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

III. Tuženica je dužna nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.327,09 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troška, kao i zahtjev tuženice za naknadu troška postupka.

IV. Tužiteljica je dužna nadoknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 209,36 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija njen zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda, u točki I. izreke, naloženo je tuženici da tužiteljici na ime preplate na temelju jednostrano promjenjive kamatne stope isplati iznos od 1.641,25 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 15. prosinca 2007. do 30. rujna 2015.) do isplate, po propisanoj stopi. Točkom II. naloženo je tuženici da tužiteljici na ime preplate na temelju valutne klauzule isplati iznos od 7.011,06 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihovog dospijeća (počevši od 15. travnja 2008. do 30. rujna 2015.) do isplate, po propisanoj stopi, dok je točkom III. naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.880,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 26. siječnja 2024. do isplate po propisanoj kamatnoj stopi.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tuženica iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka jer nije postupio po uputi drugostupanjskog suda iz rješenja kojim je ukinuta presuda koju je ranije donio, poslovni broj Gž-86/2022 Županijskog suda u Puli-Pola. Počinio je i bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) jer je obrazloženje presude nerazumljivo (tako i u pogledu istaknutog prigovora zastare po tuženici). Ne sadrži navode o bitnim pitanjima i prigovorima tuženice koji se tiču svojstva potrošača, o preinaci niti o zastari preinačenog dijela. Dosuđeni iznosi iz točke I. i II. od ukupno 8.652,31 eura (odnosno, od 1.631,25 eura i 7.011,06 eura ne odgovaraju zbroju svih pojedinačnih iznosa dosuđenih tužiteljici tim točkama, nego se radi o iznosu od 1.641,28 eura i iznosu od 7.011,04 eura). U ovom je dijelu presuda i proturječna samoj sebi, a ni obrazloženje u ovom dijelu. Počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a u vezi s člankom 190. ZPP-a i 106.a ZPP-a te iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a. Iako je tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. imala sve podatke za postavljanje urednog tužbenog zahtjeva za isplatu, nakon zaključenja prethodnog postupka, 15. ožujka 2021., preinačila je tužbeni zahtjev za isplatu time što je izmijenila dane dospjeća svih isplata po obje osnove, time i tijek zakonske zatezne kamate. Podneskom od 17. listopada 2023. ustrajala je na učinjenoj preinaci i utužila sve iznose u valuti euro. Smatra da je podneskom tužiteljice od 15. ožujka 2021. i od 17. listopada 2023. došlo do preinake tužbenih zahtjeva. Tuženica se protivila prethodno opisanoj preinaci i istaknula prigovor zastare s obzirom na vrijeme preinake. Tužiteljica je već prilikom podnošenja tužbe imala sve podatke za izračun visine svojih navodnih tražbina pa se, protivno navodima suda prvog stupnja, ne radi o slučaju iz članka 190. stavka 2. ZPP-a. Kako je do preinake tužbe došlo nakon zaključenja prethodnog postupka i uz protivljenje tuženice, a sud o dopuštenju preinake nije odlučio rješenjem, a to je bio dužan učiniti, tuženica smatra da je sud prekoračio tužbeni zahtjev iz tužbe. Bitna povreda odredaba postupka počinjena je i time što sud, umjesto da postupi prema odredbi članka 106.a stavka 6. ZPP-a, kada je primio nalaz i mišljenje vještaka neposredno poštom, budući da je obvezna e-komunikacija i za vještake prema članku 106.a stavku 5. ZPP-a, i da vrati taj nalaz vještaku s uputom da ga izvoli dostaviti putem e-komunikacije jer će se u protivnom smatrati da ga je vještak povukao, donosi presudu prema tužbenim zahtjevima tužiteljice na temelju nalaza i mišljenja vještaka bez pravnih učinaka pa su i time prekoračeni tužbeni zahtjevi. Počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 502.c u vezi s člankom 354. stavkom 1. i člankom 354. stavkom 2. točke 11. ZPP-a jer tužiteljica nije dokazala da se utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjuju i na njezinu situaciju, tako ni dokazala svoje svojstvo prosječnog potrošača. Sud tužiteljicu nije ni saslušao. Počinjena je i bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 258., 259. i 260. ZPP-a i članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer se sud oglušio na prigovore tuženice, što je učinio i vještak, oglušivši se na odredbu članka 258. ZPP-a, budući da je zanemario utvrđenu preplatu iznosa od 31.195,28 kuna koji je tužiteljici priznat tijekom konverzije. Taj je iznos tužiteljici vraćen kroz preplatu pa njegovim priznavanjem i u ovom postupku dolazi do dvostrukog namirenja tužiteljice. Pored toga, sud je odbio i tzv. negativne tečajne razlike koje je trebalo obračunati. Tuženica je prigovorala točnosti izračuna vještaka u podnescima i žalbi. Sud je pogrešno primijenio i materijalno pravo, odredbe članaka 19.a, b, c, d i e Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015., dalje: ZID ZPK/15). Naime, sklapanjem sporazuma, što je bila i intencija zakonodavca, tužiteljica i tuženica su u skladu s odredbama tog zakona trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i tužiteljica je isključivo po svom izboru izjednačena s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u eurima. Time su stranke riješile sve svoje pravne odnose. Sud je pogrešno primijenio i odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., dalje: ZOO/05). Na konverziju se i ne mogu primijeniti opća pravila ZOO-a o ništetnosti, kako to proizlazi i iz shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos-1/2019. Tužiteljica je prihvatila konverziju i nema pravno na isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platila pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja, kao niti pravo na zakonske zatezne kamate na te iznose. Zato tužiteljica nakon konverzije ne može imati pravo na dosuđene tražbine. Obrazloženje iz spomenutog rješenja jasno isključuje pravo korisnika kredita koji su izvršili konverziju na bilo kakva daljnja potraživanja preplate, osim u eventualnim okolnostima računski netočno provedene konverzije ili eventualne nevaljalosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja. Nejasan je početak tijeka zatezne kamate iz izreke presude (točka I. i II. izreke). Tuženica se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007. nadalje pa vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije dana podnošenja tužbe i preinačenog zahtjeva prema članku 1115. ZOO/05. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo i u odnosu na pitanje zastare jer su u trenutku pokretanja parničnog postupka zastarni rokovi za tužiteljičine zahtjeve već istekli. Neosnovana je i primjena početka tijeka zastarnog roka s obzirom na preinaku tužbe od 15. ožujka 2021., odnosno 17. listopada 2023. Oba su zahtjeva zastarjela u cijelosti s osnove načina promjene kamatne stope jer su podnesena nakon više od pet godina od pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora. Dakle, preinačeni tužbeni zahtjevi od 15. ožujka 2021. i 17. listopada 2023. u pogledu isplate s osnove načina promjene kamatne stope i valutne klauzule zastarjeli su. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo i kada tužiteljici nije uzet u obzir iznos od 31.195,28 kuna koji iznos joj je priznat tijekom konverzije. Također je trebalo uzeti u obzir i negativnu tečajnu razliku. Tužiteljici je dosuđena isplata navodnih preplata unatoč činjenici da su obveze tužiteljice prema tuženici podmirivale i treće osobe, NL i DL na što je tuženica višekratno ukazivala. Sud o ovome ne daje razloge koji bi bili prihvatljivi i razumljivi. Pogrešno se poziva na Zakon o zaštiti potrošača iz 2009. i naknadne godine jer je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila 14. veljače 2006. pa se na odnose proizašle iz tog Ugovora može primijeniti samo Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. Pogrešno se sud poziva i na odredbu članka 502.c ZPP-a jer je ta odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013. i nema povratno djelovanje. Ukazuje na presudu Europskog suda od 9. srpnja 2020. SC banka Transilvania SA broj C-81/2019. Tumačenja prava iz EU koja daje sud Europske unije proizvode učinak ex tunc pa su obvezujuća za nacionalne sudove od dana kada je akt Europske unije kojeg je sud protumačio stupio na snagu. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Pogrešna je i odluka o troškovima postupka, jer su troškovi trebali biti dosuđeni tuženici, a ne tužiteljici. Sud je tužiteljici dosudio i troškove koji nisu bili nužni u sporu i time pogrešno primijenio odredbu članka 155. ZPP-a. Osim tužbe, ni jedan od naknadnih podnesaka tužiteljice ni prisustvovanje ročištima ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodana vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaja presude. Povrijeđeno je i načelo ekonomičnosti postupka na štetu tuženice. Nejasno je zašto i po kojoj osnovi je priznato ukupno tri podnesaka i pet ročišta, iako nikakve dokaze sud nije provodio. Očito sud nije primijenio kritički test nužnosti tih radnji i vrijednosnu kontrolu istih. Pogrešno dosuđuje tužiteljici za svaku radnju vrijednost boda od 2,00 eura za 1 bod jer je ta vrijednost boda na snazi tek od 25. studenog 2023., a rasprava je zaključena 17. listopada 2023., kada je tužiteljica i potraživala trošak postupka. Ovdje je sud također prekoračio tužbeni zahtjev u korist tužiteljice. Dosuđuje se i trošak sudske pristojbe za tužbu, iako je nejasno i je li uopće plaćena. Sud je pogrešno utvrdio odlučno činjenično stanje i u pogledu nepriznavanja iznosa preplate priznatog tijekom konverzije i negativne tečajne razlike, kao i u pogledu izvršenih plaćanja anuiteta, jer tužiteljica nije dokazala da je sama plaćala sve svoje obveze. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude i odbijanje tužbenih zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade tuženici troškova. U slučaju ukidanja predlaže da se postupak vodi pred drugim sucem s obzirom na pristrano vođenje postupka. Traži naknadu troška žalbe.

3. Sa žalbom tuženice sud prvog stupnja postupio je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

6. Predmet ovog spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od ukupno 8.652,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove tog iznosa teku od dana plaćanja svakog anuiteta (počevši od 15. prosinca 2007. do 30. rujna 2015., odnosno od 15. travnja 2008. do 30. rujna 2015., sve do isplate) i to preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja CHF za koji je vezana glavnica, sve po pravilima o stjecanju bez osnove, budući da tužiteljica tvrdi kako sklopljenim sporazumom o konverziji kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima od 8. siječnja 2016. nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača niti otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. Sud prvog stupnja prihvatio je takav zahtjev tužiteljice, zaključivši kako se poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (između kojih je i tuženica) kojom je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom. Presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, a u pogledu valutne klauzule presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Zaključuje da se navedena utvrđenja iz pravomoćnog kolektivnog spora odnose i na tužiteljicu jer ima svojstvo potrošača, a ugovor je nesporno zaključen u razdoblju na koje se odnose spomenuta utvrđenja iz kolektivnog spora. Kako je takvo postupanje tuženice bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice pa ocjenjuje da ona ima pravo na restitucijski zahtjev prema utvrđenim ništetnim odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu utvrđenom po vještaku financijske struke. Pritom, smatra kako nema pravo na uračunavanje negativnih tečajnih razlika jer ta potraživanja tužiteljica nije utužila, a tuženica ih nije postavila u formalnom obliku u formi protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prijeboja, a sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i ne može niti suditi stranci više od onog što je zatražila, sve prema odredbi članka 2. stavka 1. ZPP-a. Također, ocjenjuje kako tužiteljica nema pravo ni na utvrđeni iznos preplate u Sporazumu od 8. siječnja 2016. jer se nastala preplata koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu, a prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, nego se uspoređivao otplatni plan kredita u CHF i fiktivnog euro kredita. Smatra kako zato tužiteljica nije obeštećena za preplatu izvršenim Sporazumom, a njime se nije odrekla svojih potraživanja ni prava na potpuno obeštećenje, tužbe i sudske zaštite, zbog čega ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužila tužbom, tako i iznosa utvrđenog preplatom u Sporazumu. To sve, u bitnom, pozivom na odredbe članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje pozivom na odredbe članka 96. i 97. tada važećeg ZZP/07 te članka 3., 4., 6., 29., 1111. i 1115. ZOO-a.

8. Takva odluka prvostupanjskog suda djelomično je pravilna i zakonita.

9. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 377. stavka 2. ZPP-a. Naime, protivno žalbi tuženice, raspravio je sporna pitanja na koja ga je upozorio ovaj sud u svom ukidnom rješenju u pogledu eventualnog prestanka postojanja tražbine tužiteljice uslijed izvršene konverzije 2016. i preostalih odlučnih činjenica važnih za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Ni na koji način pritom nije prekoračio tužbeni zahtjev (na načine koje spominje tuženica), počinio bitne povrede odredaba članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a.

9.1. Nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. Zato je obrazloženje razumljivo pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prvostupanjski sud je jasno obrazložio odbijanje tuženičinog prigovora zastare, a iz presude (i tužbe) jasno proizlazi i da se tužiteljica pozvala na pravne učinke pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora u pogledu razmatranih pitanja. Obrazložio je i odbijanje prigovora zastare, kako u pogledu samom tužbom postavljenog tužbenog zahtjeva, tako i u pogledu tužbenog zahtjeva iz preinačene tužbe. U pogledu navoda tuženice da je tužiteljica imala sve podatke da već u tužbi točno i određeno postavi zahtjev, valja istaknuti da je upravo tuženica osporila visinu tužbenog zahtjeva postavljenu tužbom pa je bilo potrebno provesti provesti vještačenje radi utvrđenja te visine.

9.2. Protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud (dopuštanjem preinake nakon zaključenja prethodnog postupka) nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a u vezi s člankom 190. i 106.a ZPP- a. Razloge prihvaćanja preinake tužbe sud prvog stupnja pojasnio je primjenom odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a uz zaključak kako tužiteljica do izrade nalaza i mišljenja vještaka nije mogla precizno postaviti tužbeni zahtjev bez svoje krivnje pa ga može postaviti do zaključenja glavne rasprave. Iako o dopuštenju preinake nije odlučeno posebnim rješenjem, evidentno je prvostupanjski sud preinaku dopustio i raspravljao o njoj (a posebna žalba protiv rješenja o dopuštanju preinake ni prema odredbi članka 190. stavka 9. ZPP-a nije dopuštena), a ovaj sud dopuštenje preinake prema odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a po prvostupanjskom sudu ocjenjuje ispravnim, dopuštenim i svrsishodnim za konačno rješenje odnosa između stranaka. Također, iako je vještačenje vještaka dostavljeno sudu neposredno poštom, a propisana je dostava putem e-komunikacije, nalaz i mišljenje je dostavljen tuženici, čime ni na koji način zbog takve nepravilne dostave nije dovedena u nepovoljniji položaj. Zato pogrešna primjena odredbe članka 106.a ZPP-a po vještaku nije utjecala na pravilnost i zakonitost same odluke.

9.3. Žaliteljica se neosnovano žali na počinjenje bitne povrede odredaba postupka iz članka 502.c u vezi s člankom 354. stavka 1. i 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Neosnovano tuženica navodi kako je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora te da tužiteljica nije dokazala svojstvo prosječnog potrošača. Prvostupanjskom je presudom na jasan način, pozivom na odredbe članka 502.c ZPP-a/19 obrazložen direktan i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koje zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Dakle, tužiteljica nije bila dužna dokazivati ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi, već je dovoljno da se pozvala na utvrđenu ništetnost u navedenim presudama u povodu kolektivne tužbe. Svako drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača. S druge strane, u individualnim postupcima kakav je i ovaj, dopušteno je dokazivati da se o konkretnim spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo s potrošačem, upravo jer takva utvrđenja nisu bila predmet raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženica tijekom postupka nije dokazala da je postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, na način da bi joj prilikom sklapanja istog bile dane odgovarajuće obavijesti o načinu i parametrima promjene kamatne stope i valutne klauzule i da je tužiteljica, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Tužiteljica prema odredbi članka 3. stavka 1. točke 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ima status potrošača, a tu je činjenicu dokazala i dostavom predmetnog ugovora. Iz njega proizlazi da je kredit namijenjen za kupnju stana, a tuženica nije dokazala da je predmetni ugovor o kreditu tužiteljica realizirala za potrebe svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, što ne proizlazi ni iz jedne isprave i drugih dokaza. Neosnovane su tvrdnje da je sud svojstvo potrošača tužiteljice bio dužan ispitivati po službenoj dužnosti, pozivom na presudu suda EU u predmetu C-497/2013, jer se radi o drugačijem činjeničnom i pravnom kontekstu u kojem je donesena ta presuda, budući da se u njemu radilo o primjeni Direktive 1999/447/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 25. svibnja 1999. (radi se o određenim aspektima robe široke potrošnje i jamstvima za takvu robu te u tom kontekstu statusa kupca i njegovom svojstvu potrošača). Pritom, i u odnosu na svojstvo potrošača, primjenom Direktive 1993/2013/EEZ ne dolazi se do suprotnog zaključka jer ona propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svog obrta, poduzeća ili profesije. U odnosu na navode tuženice da prvostupanjski sud nije saslušao tužiteljicu tijekom postupka, valja reći kako sama tuženica nije ni predložila saslušanje tužiteljice ni bilo kojeg svjedoka (svog djelatnika) na okolnosti da tužiteljica nema svojstvo potrošača. Teret dokaza svojstva potrošača je na tužiteljici, a ocjena je i ovog suda kako je ona dokazala to svoje svojstvo, dok je u takvoj situaciji teret dokaza da tužiteljica nije potrošač bio na tuženici koja to nije dokazala. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako se utvrđenja iz kolektivnog spora na koja se tužiteljica poziva odnose i na njen pravni odnos s tuženicom pa nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženica. Prvostupanjski sud je zato na temelju izvedenih dokaza, imajući u vidu sadržaj predmetnog ugovora o kreditu i navode tužiteljice iznijete tijekom postupka, cijeneći i da tuženica za suprotni zaključak nije pružila dokaze, pravilno utvrdio da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu kupnje stana te zaključio da je tužiteljica u smislu članka 3. ZZP/03 imala svojstvo potrošača.

9.4. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 258., 259. i 260. ZPP-a. Pozvao je vještaka na izradu nalaza i mišljenja, označio predmet i odredio mu zadatak koji je vještak i izvršio. Tuženica je na njegov nalaz i mišljenje sadržajno imala primjedbe materijalnopravnog značaja (da se preplata prema izvršenoj konverziji ima uračunavati u predmetnu tražbinu tužiteljice; da se negativna tečajna razlika također ima uračunavati u obračun; da je pogrešan obračun prema zakonom određenoj kamati od 3,23 %) o kojima se prvostupanjski sud izjasnio u odluci, iako ovaj sud ne prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o tome da tuženica nema pravo na uračunavanje utvrđene preplate Sporazumom (u preplatu koja je predmet tužbenog zahtjeva). Iako prvostupanjski sud doista nije saslušao vještaka, čime nije primijenio odredbu članka 260. ZPP-a, to zbog navedenih okolnosti nije bilo ni moglo biti od utjecaja na pravilnost i zakonitost donesene odluke po prvostupanjskom sudu pa nije počinjena relativno bitna povreda odredaba članka 354. stavak 1. ZPP-a.

9.5. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi poslužbenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

10. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženica, kao kreditor, 14. veljače 2006. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu, potvrđen 6. travnja 2006. kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba, a na temelju kojeg je tuženica odobrila tužiteljici isplatu kredita za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.878,32 CHF te da je njime ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Nije sporno ni da je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 4,4% te da je tuženica tijekom otplatnog perioda u više navrata mijenjala (povećavala) kamatnu stopu pa je uslijed povećanja kamatne stope povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je bila dužna plaćati tuženici. Također, nije sporno da su stranke 8. siječnja 2016. sklopile Sporazum na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015., dalje ZIDZPK) o konverziji kredita u kredit u valutnoj klauzuli u eurima; da je Sporazumom o konverziji kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima utvrđena preplata uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u eure po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate u odnosu na zbroj anuiteta po kreditu u eurima u skladu s otplatnim planom za kredit u eurima do 30. rujna 2019., koja preplata iznosi 31.195,28 kuna (protuvrijednost 4.140,32 eura prema fiksnom tečaju od 7,53740), kao i da se je taj iznos koristio za podmirenje kredita u eurima.

11. Protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno odlučno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, osim u dijelu iznosa utvrđene preplate prema Sporazumu i više određenog iznosa od 0,03 eura na ime tijeka kamata od 15. prosinca 2007. do isplate. Pritom, razlika u zbroju iznosa iz točke I. presude po osnovi promjenjive kamatne stope nastala je uslijed preračunavanja pojedinačnih iznosa u protuvrijednost eura pa je ovaj sud za 0,03 eura preinačio, umanjio prvi od iznosa kojim je tužiteljica točkom I. označila tijek zakonske zatezne kamate, kako to proizlazi iz izreke presude. U pogledu manje prikazanog zbroja od 0,02 eura, kao zbroja pojedinačnih iznosa po osnovi valutne stope (tijek zatezne kamate), u taj dio nije bilo potrebe intervenirati jer je tužiteljica sama zatražila kamate u manjem iznosu za tih 0,02 eura (iako je i to rezultat spomenutog preračunavanja), na koji način je sama mogla disponirati i što ne dovodi u pitanje visinu glavne tražbine.

12. Sud prvog stupnja pravilno je zaključio da tužiteljici pripada pravo na isplatu (vraćanje) na temelju ništetnih odredbi Ugovora, unatoč sklopljenom Sporazumu od 8. siječnja 2016. jer konverzija, odnosno sklapanje navedenog Sporazuma, nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari koja se tiču ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim Sporazumom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita, sama nametnula valutnu klauzulu, nepošteno jednostrano mijenjala kamatnu stopu prema Ugovoru s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Sporazumom uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim, dakle sve uz primjenu valutne klauzule, odnosno promjenjive kamatne stope. Stoga, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata i valutne klauzule na temelju ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji iznos proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.

12.1. Neosnovano tuženica ukazuje na propust neuračunavanja negativne tečajne razlike jer tužiteljica zbog nižeg tečaja od početnog nije ništa stekla bez osnove pa ne postoji ni obveza vraćanja bilo kakvog iznosa. Osim toga, odredbama ZZP/03 zaštita je ustanovljena radi potrošača, a ne drugih, tako ni banaka, kao u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja tuženik ne može izvlačiti koristi. Niti iz odluke VSRH Rev 1277/2022 u vezi s odlukom Rev 549/2023 ne može se izvesti zaključak na koji ukazuje tuženica (da je valjalo uvažiti njene prigovore za razdoblje kada su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži) jer je u odluci broj Rev 549/2023 navedeno samo da ako u postupku, u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određeni način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i 196. ZOO/05, odnosno ako nije podnesena protutužba, da tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

12.2. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i kod utvrđenja razlike između isplaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužiteljica trebala isplatiti za razdoblje od 1. siječnja 2014., utemeljene na kamatnoj stopi od 3,23%, a propisane odredbom članka 11.b stavka 1. točka 5. ZIDZPK/13, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. Naime, ta se odredba retroaktivno primjenjuje na sve ugovore o potrošačkom kreditu, neovisno o datumu sklapanja na temelju odredbe članka 13. stavak 1. ZIDZPK/13 kojom je propisano da za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu tog Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli: referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili NRS ili prinos na trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. Pri tome, promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta. To zakonsko ograničenje visine kamatne stope se primjenjuje isključivo jednokratno i tijekom ograničenja, kamatna stopa je nepromjenjiva, a prestaje se primjenjivati s prvim dospijećem kreditne obveze, nakon što ugovoreni tečaj odnosne valute deprecira na razinu ispod navedene aprecijacije, kontinuirano u razdoblju od 30 kalendarskih dana. HNB će do 15. prosinca 2013. objaviti podatak o prosječnoj kamatnoj stopi iz ovoga stavka. Tom je zakonskom odredbom izmijenjena kamatna stopa i na postojeće stambene kredite vezane uz švicarski franak s 1. travnjem 2014. na 3,23% jer je prosječno ponderirana kamatna stopa uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u chf i kunama uz valutnu klauzulu u chf prema objavi HNB („Narodne novine“ broj 149/2013.) iznosila 4,62%, a kako na tu kamatu članak 11. b. stavak 5. ZPK-a predviđa 30% diskont, kamata se umanjuje na 3,23 % (odluka Vrhovnog suda Rev 1172/18). Stoga je pravilno prvostupanjski sud vještačenjem utvrdio razliku iznosa između uplaćenih anuiteta i anuiteta koje je tužitelj trebao uplatiti primjenom kamatne stope od 4,4% za razdoblje do 31. prosinca 2013., odnosno kamatne stope od 3,23% za razdoblje nakon 1. siječnja 2014. Zato su žalbeni navodi tuženice u tom smislu neosnovani.

12.3. Tuženica neosnovano tvrdi kako zbog izvršenih uplata od strane trećih osoba (radi se o svega nekoliko uplata) tužiteljica nema pravo tražiti njihovo vraćanje. Naime, predmetni kredit na ime tužiteljice otplaćen je u cijelosti, kako to proizlazi iz članka 5. stavak 1. Sporazuma, a u postupku nije utvrđeno da te uplate nisu izvršene u ispunjenju obveze tužiteljice, kao korisnika kredita (članak 161. stavak 1. ZOO/05). Naprotiv, radilo se upravo o takvim uplatama. Konačno, tužiteljica je u svojstvu korisnika kredita sklopila ugovor o kreditu pa je ona, kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa, aktivno legitimirana zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita. Odnos između tužiteljice i trećih osoba ne tiče se tuženice, kao kreditora, pa je pravno i neodlučno je li rate kredita otplaćivala tužiteljica ili neka treća osoba.

13. Sklapanjem navedenog Sporazuma nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužiteljice, kao potrošača, jer njime nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je definiran njihov ugovorni odnos ubuduće, a tužiteljici je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog s osnove ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Zato tuženica neosnovano ukazuje na suprotno.

14. Međutim, u Sporazumu nespornog sadržaja je u članku 4. naznačeno da su ugovorne strane suglasno utvrdile preplatu na dan 30. rujna 2015. u iznosu 31.195,28 kuna (4.140,32 eura), a člankom 5. da će se taj iznos preplate koristiti za podmirenje kredita EUR u cijelosti, a razlika isplatiti na račun tužiteljice. Taj iznos preplate valja odbiti od traženog iznosa preplate na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer bi, u suprotnom, tužiteljica bila (djelomično) dvostruko obeštećena.

15. Navedeni iznos preplate iz Sporazuma valjalo je odbiti od iznosa za koji je prema nalazu vještaka utvrđeno da tužiteljici ima pripasti na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (8.652,31 eura). Tužiteljica ima pravo na povrat više plaćenih iznosa samo po osnovi ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali uz umanjenje za već priznatu preplatu u Sporazumu, pravno valjanom ugovoru. Uračunavanje priznate preplate iz Sporazuma valjalo je izvršiti primjenom odredbe članka 172. ZOO-a. Međutim, kako tužiteljica u tom smislu nije predlagala daljnje dokaze, to je od utvrđenog iznosa preplate na temelju ništetnih odredbi valjalo odbiti taj iznos i tužiteljici dosuditi preostali iznos preplate sa zateznim kamatama. Stoga, tužiteljici u konačnici ukupno pripada iznos od 8.652,31 eura (kako slijedi iz nalaza vještaka), umanjen za iznos preplate iz Sporazuma (4.140,32 eura), što daje iznos od 4.511,99 eura. Dakle, odbijen je iznos od 4.140,32 eura koji se odnosio na glavnicu i pripadajuće pojedinačne iznose koji opisuju tijek zateznih kamata za taj iznos (od 0,44 eura s kamatama od 15. travnja 2008. do iznosa od 116,32 eura (samo dio iznosa od 110,27 eura) s kamatama od 15. listopada 2013.)

16. Valja istaknuti da navedeno (pravo na isplatu unatoč konverziji uz) nije suprotno niti pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u njemu samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. To ne znači da, unatoč sklapanju tog sporazuma ili aneksa, tužiteljica, kao potrošač, ne može i dalje tražiti isplatu više preplaćenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ako sklapanjem Sporazuma nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i ako time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Stoga tužiteljica, unatoč tome što je s tuženicom sklopila Sporazum, ima pravo na temelju utvrđene ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i na traženu isplatu (vraćanje) po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a), a sve kako bi na taj način u potpunosti ostvarila učinak zaštite, kao potrošača, odnosno kako bi se u potpunosti ostvarila ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem navedenih ništetnih ugovornih odredbi i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenom na tim ništetnim odredbama Ugovora sklopljenog između stranaka u postupku. Tek tada će ta zaštita biti djelotvorna.

18. Dakle, sud prvog stupnja je primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s odredbama članka 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio o zahtjevu tužiteljice za isplatu novčanog iznosa uz već obrazloženi propust, ali pravilno zaključivši da je na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora sklopljenog između stranaka tuženica nezakonitom primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule od tužiteljice naplatila više od onoga što je stvarno smjela naplatiti, ali je to učinila u sada odmjerenom i konačno presuđenom iznosu. Pravilno je zaključio da je u konkretnom slučaju tuženica nepošteni stjecatelj i da je, kao takva, na primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a) jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da joj sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primila ne pripada. Sklapanjem Sporazuma uz Ugovor nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je sada (kako je navedeno u izreci) odmjereni iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa tuženica dužna platiti tužiteljici.

19. Sud prvog stupnja je u pogledu prigovora zastare pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj prigovor tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a u povodu individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno 14. lipnja 2018. (u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli), a do podnošenja tužbe u ovom postupku 12. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina u kojem roku zastarijeva tražbina, u skladu s člankom 225. ZOO-a. Pravilno ocjenjuje i kako preinaka ne utječe na utvrđeno nepostojanje zastare i u pogledu tog, preinačenog dijela zahtjeva, jer se ne radi o novom zahtjevu, nego o zahtjevu usklađenom s nalazom i mišljenjem vještaka po istoj činjeničnoj osnovi kao u tužbi, a čijim je podnošenjem prekinuta zastara. Stoga, protivno žalbenim navodima, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članci 190. i 191. ZPP-a), a radi se o tome i u konkretnom slučaju, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5).

20. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 373. točke 3. i 368. stavka 1. ZPP- a valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (točka I. i II.).

21. S obzirom na izvršenu preinaku, valjalo je preinačiti i odluku o trošku postupka. Uspjeh tužiteljice sada iznosi po osnovi 100%, po visini 52%, ukupno 152%, odnosno (podijeljeno s dva) 76%, a tuženika 0% po osnovi, 34% po visini, ukupno 34% odnosno (podijeljeno s dva) 17%. Dakle, uspjeh tužiteljice iznosi 59% (76% minus 17%) i u tom omjeru joj pripada nagrada za izvršene radnje. Pritom, tuženica osnovano ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno priznao tužiteljici nagradu za zastupanje na svim ročištima i za sve podnesene podneske. Naime, tužiteljici ne pripada nagrada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu 25. studenog 2021. jer na to ročište punomoćnik nije ni pristupio pa trošak nije ni nastao. Također, ne pripada joj ni trošak za sastav podnesaka od 18. veljače 2020. i 17. listopada 2023. jer su oba ta podneska predana na ročištima tih dana pa su navodi iz podneska mogli biti izneseni na samom ročištu, a zato je taj trošak nepotreban. Preostale joj je troškove prvostupanjski sud za zastupanje po punomoćniku odvjetniku prema mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pravilno priznao i to po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023., dalje: Tarifa). Naime, kako proizlazi iz zaspisnika o održanom ročištu za glavnu raspravu i objavu odluke od 26. siječnja 2024., tog je dana, a ne 17. listopda 2023. zaključena glavna rasprava i objavljena presuda pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio navedenu Tarifu koja je stupila na snagu 25. studenog 2023.

21.1. Međutim, pravilno obračunati troškovi iznose 600 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura i PDV ukupno iznosi 1.500,00 eura te uz priznate plaćene sudske pristojbe od 298,62 eura 1.798,62 eura, odnosno u postotku prema uspjehu 935,28 eura. Trošak vještačenja bio je nužan i tužiteljici pripada u cijelosti pa su joj priznati troškovi u iznosu od 391,81 eura, čime ukupno priznati trošak tužiteljici iznosi 1.327,09 eura, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za njihovu naknadu, kao i zahtjev tuženice, sve prema odredbi članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a.

21.2. Tuženica je sa žalbom uspjela u omjeru od 47% pa joj pripada trošak za sastav žalbe po punomoćniku odvjetniku uz PDV po Tbr. 10/1 Tarife u iznosu od 312,50 eura, cijeneći spomenuti omjer 146,87 eura i trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 132,97 eura, cijeneći spomenuti omjer 62,49 eura, odnosno ukupno 209,36 eura, sve prema odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavkom

2. i 155. stavkom 1. ZPP-a.

U Puli 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić