Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: Gž-331/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov kao predsjednice vijeća, Željka Đerđa, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Igora Delina, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AB [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po v.d. voditeljici Područne službe u Dubrovniku ŠPK, protiv tuženice ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Katarini Biliš, odvjetnici u Korčuli, Hrvatske bratske zajednice 45, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja AB [adresa] protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj P-281/2022 od 7. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 11. ožujka 2025.,
r i j e š i o j e
Ukidaju se presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, poslovni broj P-281/2022 od 7. ožujka 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 2.165,08 € u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja inozemnoj zdravstvenoj blagajni, od 23. 10. 2017., do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
2. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:
„Nalaže se tužitelju AB [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tuženoj ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 597,24 € / 4.449,90 kn1, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
3. Protiv citirane presude i rješenja žalbu je izjavio tužitelj AB Zagreb (dalje tužitelj) iz svih žalbenih razloga u bitnom ukazujući da je predmet tužbenog zahtjeva regresna isplata iznosa od 2.165,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom, a koji iznos je tužitelj isplatio u ime tuženice za troškove njenog liječenja u Njemačkoj, a prvostupanjski sud je pogrešno prihvatio prigovor zastare smatrajući da se radi o naknadi štete, a što je protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima kao i ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda. Ukazuje da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju trebao pravilno primijeniti odredbu čl. 142. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju iz 2013., a koji propisuje da je Zavod dužan zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim tim Zakonom, a između ostaloga i kada je Zavod isplatio davanje koje kao pravo ne pripada osiguranoj osobi pa stoga smatra da presuda, zbog ovakvog stava da zastara nastupa u roku od tri godine, a koji stav nije valjano obrazložen, ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pa predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prizna u cijelosti, a podredno ista ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
4. Na žalbu nije odgovoreno.
5. Žalba je osnovana.
6. Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 107. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 80/22.), na koju u žalbi opisno ukazuje tužitelj, jer izreka pobijane presude nije u suprotnosti sa obrazloženjem, a u obrazloženju su dati razlozi o bitnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku pa se presuda može valjano ispitati.
7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP.
8. No u pravu je tužitelj kada u žalbi upire da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 146. i članka 147. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13. i 137/13.; dalje: ZOZO) i odredbe članka 1119. i članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.; dalje ZOO), kada je prihvatio prigovor zastare istaknut od strane tuženice kao osnovan, pogrešno smatrajući da se radi o „klasičnoj“ naknadi štete pa da bi se za zastaru potraživanja isplate primjenjivala odredba članka 230. ZOO.
9. Naime, nije sporno među strankama a što utvrđuje i prvostupanjski sud, da je tuženica, koja je zdravstveno osiguranje imala preko zdravstvenog osiguranja svog supruga JP, za vrijeme boravka u Republici Njemačkoj 23. listopada 2017. koristila svoju Europsku karticu zdravstvenog osiguranja radi pokrivanja troškova liječenja, iako je njen suprug JP promjenom prebivališta iz [adresa] na Republiku Njemačku izgubio svojstvo osiguranika zdravstvenog osiguranja, a time i ona kao njegova supruga koja je isto imala na temelju njegovog prava na zdravstveno osiguranje, a koje troškove liječenja u Republici Njemačkoj je po ispostavljenoj fakturi dana 20. veljače 2020. tužitelj podmirio blagajni inozemnog osiguranja, pa je time tužitelj izvršio izdatak za drugoga, odnosno isplatio dug tuženice prema zdravstvenom osiguranju Republike Njemačke pa prema odredbi članka 1119. ZOO ima pravo zahtijevati naknadu odnosno povrat toga iznosa od strane tuženice, a sve sukladno odredbi članka 135., članka 143. i članka 147. stavak 2. ZOZO.
10. Dakle, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ovakvom isplatom učinjenih troškova liječenja u inozemstvu, odnosno regresnom isplatom tih troškova od strane tužitelja prema blagajni inozemnog osiguranja radi o klasičnoj šteti nastaloj tužitelju jer se stvarno radi o regresnoj isplati odnosno podmirenju duga za treću osobu, ovdje tuženicu, koja je dug napravila suprotno odredbama ZOZO, odnosno za koji dug tužitelj nije bio dužan po odredbama toga Zakona takve troškove podmiriti, pa stoga tužitelj ima pravo te troškove sukladno odredbi članka 1119. ZOO tražiti od tuženice.
11. Nadalje, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da bi se u konkretnom slučaju rok zastare trebao računati prema odredbi članka 230. ZOO kojim je propisano da naknada štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, jer se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj vrsti štete bez obzira što je u ZOZO pojam „naknada štete“ uzet kao sveobuhvatan za sva potraživanja koja HZZO ima pravo potraživati prema trećim osobama, bilo da se radi o konkretno nanesenoj šteti nanesenoj HZZO ili pak o isplati HZZO, kako u tuzemstvu tako i inozemstvu, koja nema pravnog osnova ili bi isti otpao, pa bi se radilo o povratu stečenog bez valjane pravne osnove ili pak povratu onoga što je plaćeno za drugoga bez valjane pravne osnove odnosno obveze od strane HZZO.
12. Dakle, uzimajući činjenice koje su utvrđene u postupku treba reći da iste upućuju na zaključak da isplata koju je tužitelj bio dužan ex lege učiniti i da je učinio za drugoga, ovdje tuženicu, da on pridržava pravo na subrogaciju (ne pravo na naknadu štete), a da takva potraživanja zastarijevaju u općem zastarnom roku prema odredbi članka 225. ZOO protekom pet godina od isplate, pa kada je u konkretnom slučaju, a što nije bilo sporno tijekom postupka, te utvrđuje i prvostupanjski sud, isplata izvršena 20. veljače 2020., a za koje potraživanje je tužitelj saznao 28. lipnja 2018., kada je dobio podatke o troškovima učinjenim od strane tuženice za liječenje u Republici Njemačkoj, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. travnja 2022., to je svakako tužba podnesena unutar roka od pet godina, kako od saznanja za visinu duga tuženice za liječenje u Njemačkoj, tako i od isplate odnosno kompenzacije toga duga tuženice prema blagajni inozemnog osiguranja, pa je stoga prigovor zastare istaknut od strane tuženice pravilnom primjenom naprijed citiranih odredbi trebalo odbiti kao neosnovan.
13. Dakle, zbog pogrešno zauzetog pravnog stava i pogrešne primjene naprijed citiranih odredbi ZOZO i ZOO prvostupanjski sud je prihvaćajući prigovor zastare odbio tuženi zahtjev tužitelja kao neosnovan, a bez da je cijenio osnovanost te visinu tužbenog zahtjeva, odnosno u odgovoru na tužbu istaknute prigovore tuženice da li je doista i kada ona izgubila pravo na zdravstveno osiguranje na teret HZZO, te da li su osnovani njeni prigovori da nije znala da nema pravo na zdravstveno osiguranje, koji su troškovi učinjeni i druge okolnosti koje utječu, odnosno okolnosti i činjenice koje utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva, a niti je u odnosu na te činjenice u obrazloženju pobijane presude dao razloge, zbog čega je trebalo prvostupanjskom sudu spis vratiti radi provođenja dokaza odnosno provođenja glavne rasprave.
14. S obzirom da je presuda ukinuta u pogledu glavne stvari, a da odluka o troškovima postupka zavisi od konačnog uspjeha stranaka u postupku, to se odluka prvostupanjskog suda o troškovima za sada ne može valjano ispitati.
15. Uzimajući sve naprijed navedeno trebalo je, temeljem odredbe članka 370. ZPP, žalbu tužitelja uvažiti, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.
16. Odluku o troškovima postupka kao i troškovima nastalim u svezi pravnog lijeka prvostupanjski sud će donijeti u konačnoj odluci.
17. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će obnoviti provedene dokaze, provesti ostale dokaze predložene u pravcu utvrđivanja osnova i visine naknade te pravilnim utvrđenjem činjeničnog stanja i sveobuhvatnom ocjenom provedenih dokaza donijeti novu i zakonitu odluku.
Zadar, 11. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Katija Hrabrov
