REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-3256/2024-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Šutalu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 29. siječnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Miru Glavaša, odvjetnika, te punomoćnice tuženika Sofije Petković, odvjetnice, dana 11. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 041-50- 2918803, zaključen 30.06.2005. godine u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 17.617,82 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB 53056966535, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. istog Ugovora o kreditu broj 041- 50-2918803, zaključen 30.06.2005. godine kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu, te isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. (NAKNADA) Ugovora o kreditu broj 041-50-2918803, zaključen 30.06.2005. godine kojim se regulira naknada (za obradu kredita – ulazna naknada), koja glasi: "NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela".

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb , Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB 53056966535, da tužitelju UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova preplaćenog iznosa otplate kredita povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 369,44 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

20,85 Kn/2,77 EUR počevši od 30.11.2007. do isplate

20,74 Kn/2,75 EUR počevši od 31.12.2007. do isplate

21,12 Kn/2,80 EUR počevši od 31.01.2008. do isplate

21,32 Kn/2,83 EUR počevši od 29.02.2008. do isplate

21,68 Kn/2,88 EUR počevši od 31.03.2008. do isplate

21,14 Kn/2,81 EUR počevši od 30.04.2008. do isplate

28,06 Kn/3,72 EUR počevši od 31.05.2008. do isplate

28,41 Kn/3,77 EUR počevši od 30.06.2008. do isplate

27,90 Kn/3,70 EUR počevši od 31.07.2008. do isplate

27,92 Kn/3,71 EUR počevši od 31.08.2008. do isplate

28,22 Kn/3,75 EUR počevši od 30.09.2008. do isplate

30,52 Kn/4,05 EUR počevši od 31.10.2008. do isplate

28,98 Kn/3,85 EUR počevši od 30.11.2008. do isplate

30,94 Kn/4,11 EUR počevši od 31.12.2008. do isplate

31,24 Kn/4,15 EUR počevši od 31.01.2009. do isplate

31,38 Kn/4,16 EUR počevši od 28.02.2009. do isplate

52,65 Kn/6,99 EUR počevši od 31.03.2009. do isplate

52,78 Kn/7,01 EUR počevši od 30.04.2009. do isplate

51,80 Kn/6,88 EUR počevši od 31.05.2009. do isplate

51,09 Kn/6,78 EUR počevši od 30.06.2009. do isplate

51,28 Kn/6,81 EUR počevši od 31.07.2009. do isplate

51,65 Kn/6,86 EUR počevši od 31.08.2009. do isplate

51,62 Kn/6,85 EUR počevši od 30.09.2009. do isplate

51,24 Kn/6,80 EUR počevši od 31.10.2009. do isplate

51,96 Kn/6,90 EUR počevši od 30.11.2009. do isplate

52,53 Kn/6,97 EUR počevši od 31.12.2009. do isplate

53,35 Kn/7,08 EUR počevši od 31.01.2010. do isplate

53,16 Kn/7,06 EUR počevši od 28.02.2010. do isplate

54,27 Kn/7,20 EUR počevši od 31.03.2010. do isplate

54,06 Kn/7,17 EUR počevši od 30.04.2010. do isplate

54,47 Kn/7,23 EUR počevši od 31.05.2010. do isplate

58,02 Kn/7,70 EUR počevši od 30.06.2010. do isplate

57,29 Kn/7,60 EUR počevši od 31.07.2010. do isplate

59,52 Kn/7,90 EUR počevši od 31.08.2010. do isplate

58,75 Kn/7,80 EUR počevši od 30.09.2010. do isplate

57,51 Kn/7,63 EUR počevši od 31.10.2010. do isplate

60,12 Kn/7,98 EUR počevši od 30.11.2010. do isplate

63,45 Kn/8,42 EUR počevši od 31.12.2010. do isplate

61,09 Kn/8,11 EUR počevši od 31.01.2011. do isplate

61,92 Kn/8,22 EUR počevši od 28.02.2011. do isplate

60,87 Kn/8,08 EUR počevši od 31.03.2011. do isplate

61,06 Kn/8,10 EUR počevši od 30.04.2011. do isplate

65,52 Kn/8,70 EUR počevši od 31.05.2011. do isplate

65,95 Kn/8,75 EUR počevši od 30.06.2011. do isplate

67,08 Kn/8,90 EUR počevši od 31.07.2011. do isplate

65,23 Kn/8,66 EUR počevši od 31.08.2011. do isplate

63,22 Kn/8,39 EUR počevši od 30.09.2011. do isplate

57,56 Kn/7,64 EUR počevši od 31.10.2011. do isplate

57,41 Kn/7,62 EUR počevši od 30.11.2011. do isplate

58,29 Kn/7,74 EUR počevši od 31.12.2011. do isplate

59,06 Kn/7,84 EUR počevši od 31.01.2012. do isplate

59,16 Kn/7,85 EUR počevši od 29.02.2012. do isplate

58,63 Kn/7,78 EUR počevši od 31.03.2012. do isplate

58,99 Kn/7,83 EUR počevši od 30.04.2012. do isplate

59,24 Kn/7,86 EUR počevši od 31.05.2012. do isplate

58,82 Kn/7,81 EUR počevši od 30.06.2012. do isplate

61,27 Kn/8,13 EUR počevši od 24.07.2012. do isplate

po kamatnoj stopi u visini od 15 % godišnje do 31.12.2007. godine, a na dalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. 07. 2015. godine, te na dalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trg. društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena.".

V. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska esta 69,OIB 53056966535, da tužitelju UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 1.234,91 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

1,57 EUR počevši od 31.08.2005. do isplate

1,94 EUR počevši od 30.09.2005. do isplate

1,96 EUR počevši od 31.10.2005. do isplate

2,29 EUR počevši od 30.11.2005. do isplate

0,96 EUR počevši od 31.12.2005. do isplate

0,60 EUR počevši od 31.01.2006. do isplate

4,36 EUR počevši od 31.10.2008. do isplate

6,59 EUR počevši od 31.12.2008. do isplate

8,20 EUR počevši od 31.01.2009. do isplate

8,93 EUR počevši od 28.02.2009. do isplate

6,93 EUR počevši od 31.03.2009. do isplate

7,31 EUR počevši od 30.04.2009. do isplate

4,24 EUR počevši od 31.05.2009. do isplate

1,98 EUR počevši od 30.06.2009. do isplate

2,58 EUR počevši od 31.07.2009. do isplate

3,77 EUR počevši od 31.08.2009. do isplate

3,67 EUR počevši od 30.09.2009. do isplate

2,46 EUR počevši od 31.10.2009. do isplate

4,72 EUR počevši od 30.11.2009. do isplate

6,54 EUR počevši od 31.12.2009. do isplate

9,11 EUR počevši od 31.01.2010. do isplate

8,52 EUR počevši od 28.02.2010. do isplate

12,02 EUR počevši od 31.03.2010. do isplate

11,36 EUR počevši od 30.04.2010. do isplate

12,65 EUR počevši od 31.05.2010. do isplate

23,85 EUR počevši od 30.06.2010. do isplate

21,54 EUR počevši od 31.07.2010. do isplate

28,58 EUR počevši od 31.08.2010. do isplate

26,15 EUR počevši od 30.09.2010. do isplate

22,24 EUR počevši od 31.10.2010. do isplate

30,49 EUR počevši od 30.11.2010. do isplate

41,00 EUR počevši od 31.12.2010. do isplate

33,56 EUR počevši od 31.01.2011. do isplate

36,17 EUR počevši od 28.02.2011. do isplate

32,85 EUR počevši od 31.03.2011. do isplate

33,45 EUR počevši od 30.04.2011. do isplate

47,53 EUR počevši od 31.05.2011. do isplate

48,90 EUR počevši od 30.06.2011. do isplate

60,66 EUR počevši od 31.07.2011. do isplate

54,62 EUR počevši od 31.08.2011. do isplate

48,01 EUR počevši od 30.09.2011. do isplate

47,30 EUR počevši od 31.10.2011. do isplate

46,79 EUR počevši od 30.11.2011. do isplate

49,94 EUR počevši od 31.12.2011. do isplate

52,69 EUR počevši od 31.01.2012. do isplate

53,06 EUR počevši od 29.02.2012. do isplate

51,16 EUR počevši od 31.03.2012. do isplate

52,44 EUR počevši od 30.04.2012. do isplate

53,32 EUR počevši od 31.05.2012. do isplate

51,84 EUR počevši od 30.06.2012. do isplate

51,51 EUR počevši od 24.07.2012. do isplate

i to do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB 53056966535, da tužitelju UZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 363,89 EUR, sa zateznim kamatama i to do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.398,17 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 30. lipnja 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.617,82 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseci. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s važećim Odlukama o kamatnim stopama banke, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 5,65%. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa tužitelju je povećavana nekoliko puta, zbog čega je tužitelj tuženiku platio više iznose anuiteta od onih utvrđenih prvotnim otplatnim planom. Tužitelj se poziva na Zakon o zaštiti potrošača kojim se određuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, te na odredbe čl. 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima. Također upućuje na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 u kolektivnom postupku, koji je Savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač kao ovlašteni tužitelj vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika. Tužitelj ističe kako je tuženik kamatnu stopu određivao na temelju ugovorne odredbe koja je ocijenjena ništetnom te da je svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzročilo stjecanje bez osnove na strani tuženika, te tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je preplatio temeljem povećane kamatne stope.

2. Tužitelj ističe da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno također i da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga i na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćenog iznosa kredita na ime preplaćene valutne klauzule potražuje isplatu s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

3. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom podneskom od 03. studenog 2022. godine tužitelj traži donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnom odredbe čl. 2., 7. i 3. Ugovora o kreditu, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu te naknadu za obradu kredita od 3,30%. Ujedno da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.783,36 kn / 369,44 eur i iznos od 9.304,40 kn / 1.234,91 eur, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe kako tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-6632/17, međutim, da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. Ističe kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te se o njoj pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno ističe i prigovor zastare. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu navodi kako je ista bila lako uočljiva, jasna i razumljiva odredba, a tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke. Također je vodio računa o svom položaju na tržištu, imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. U odnosu na naknadu za korištenje kredita navodi kako je iznos sporne naknade točno i jasno određen u članku 3. Ugovora o kreditu.

5. Tuženik se u podnesku od 16. studenog 2022. godine usprotivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.

6. Sud je rješenjem od 26. travnja 2022. godine prihvatio preinaku tužbe na način kako je to tužitelj izvršio podneskom od 31. listopada 2022. godine, obzirom je isto bilo svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka te se stoga radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP).

7. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, Odluke o promjeni kamatnih stopa po kreditima građana, Uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Opel, Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o. te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

8. Sud je odustao od dokaza saslušanjem zaposlenika tuženika, obzirom je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga.

9. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

10. Među strankama nije sporno da je dana 30. lipnja 2005. godine sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 5,65% godišnje. Isto tako, nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao.

11. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu sa općim uredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome, da li se radi o ništavim odredbama, te da li tužitelj osnovano ima pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove prema čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO).

12. Također je sporno da li je potraživanje tužitelja u zastari.

13. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim Ugovorom te razlika između tečaja CHF na dan isplate Ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

14. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

16. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

17. Prema odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a. st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

18. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe ugovora utvrđuje ništetnim, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim.

19. Pri tome valja navesti kako sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji bi potvrdio da je tužitelju ugovor bio jasan i razumljiv, što nije niti sporno, jer javni bilježnik ne može tumačiti odluke koje donosi banka, a isto tako nije niti mogao biti upoznat s činjenicom jesu li tužitelju prilikom sklapanja ugovora kod tuženika bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, odnosno na ukupnu cijenu zajma.

20. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao životan i uvjerljiv, utvrđeno je da je tužitelju predmetni kredit bio potreban za kupnju osobnog automobila pa kako su se odlučili za kupnju Opel Corse, otišli su u auto kuću PSC. Tamo su dogovorili kupnju automobila i od prodavača su dobili Ugovore o kreditu. S tim Ugovorima išli su kod javnog bilježnika radi ovjere. U banci uopće nije bio prije potpisivanja Ugovora, nije o odredbama Ugovora razgovarao s nekim zaposlenikom banke. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao obrt niti dioničko društvo. Automobil je kupio u osobne svrhe. Nije pročitao predmetni Ugovor o kreditu. S prodavačem u auto kući nije razgovarao o odredbama Ugovora o kreditu. Nije znao da je ugovorio kredit s valutnom klauzulom. Znao je da kupuje auto na kredit jer je došao u auto kuću s 1.000,00 kn i rečeno mu je da je takva kupnja najpovoljnija. Automobil mu je bio potreban jer više nije mogao za osobne potrebe koristiti službeni automobil. Nije znao da je kredit vezan za švicarski franak. Ponavlja kako je dobio od prodavača Ugovor o kreditu i rečeno mu je da ga ovjeri kod javnog bilježnika. Sam je otplaćivao ratu kredita.

21. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da su mu zaposlenici objasnili plasiranje ugovora, ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale niti je tuženik dokazao da je tužitelj bio odgovarajuće informiran o svim posljedicama, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

1 0

22. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, te je stoga utvrđen njegov status potrošača.

23. Na tvrdnju tuženika da stranke nisu sklopile ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom valja reći kako je već u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje je tuženik sklapao s korisnicima kredita (potrošačima), uključujući i tužitelja, a u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, bile uočljive (jer su bile jasno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi) ali nisu bile razumljive potrošačima jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.

24. Pozivanje tuženika na odredbe svojih Općih akata nije osnovano, jer takvi akti tužene kao kreditora kojima ona definira povećanje kamatne tope i način obračuna kamate, kao stručni akti možda i jesu razumljivi osobama s ekonomskim obrazovanjem i znanjima, ali nedvojbeno nisu razumljivi prosječnom potrošaču pa tako ni tužitelju. Stoga je tužena kao kreditor, u skladu s osnovnim načelima obveznog prava, bila dužna prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, informirati tužitelja na način koji je jasan i razumljiv prosječnom potrošaču koji nema ekonomsku naobrazbu, o smislu i sadržaju odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi te parametrima o kojima ovisi njezina visina u budućem razdoblju vraćanja kredita, što tužena u konkretnom slučaju nije učinila.

25. Prema pravnom stavu koji je izražen u presudi Europskog suda od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13 nije dovoljno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate ugovora o kreditu potrošaču samo gramatički razumljiva, već je potrebno da potrošaču budu na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina njene promjene tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice na svoju financijsku situaciju.

26. Pri tome se ne dovodi u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima koje zaključuje sa svojim klijentima ugovara takvu kamatu (promjenjivu), već je odlučan način na koji se ugovara promjenjivost stope te kamate, te odredaba po kojima se glavnica veže uz valutu CHF. Predmetne ugovorne odredbe sastavio je tuženik kao trgovac po unaprijed formuliranom standardnom obrascu te tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje.

27. Navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora, unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

28. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će

1 1

anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

29. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

30. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta.

31. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u članku 16. stavku 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

32. Naglašavajući važnost ove odredbe i njezin položaj u sustavu zaštite potrošača Europski sud je naveo da je riječ o kogentnoj odredbi (odredbi s obvezujućim učinkom) koju, što više, valja smatrati normom ekvivalentnom nacionalnim pravnim pravilima kojima se štiti javni poredak (presuda EU broj C- 488/11 od 30. svibnja 2013.).

33. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, kako to navodi tuženik, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o

1 2

ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

34. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

35. Stoga, a kako su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženice, da se o tim odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, da on nije imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, iz čega proizlazi da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika, slijedom čega je takva odredba ništava, sukladno odredbama navedenih zakona o zaštiti potrošača i rečene odluke povodom tužbe za kolektivnu zaštitu.

36. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imala utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF ili pak parametrima o kojima ovisi promjena tečaja.

37. Nadalje je sud analizirajući provedene dokaze utvrdio da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 2.695,80 kuna, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. S obzirom da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista

1 3

ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

38. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

39. U odnosu na prigovor tuženika da je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu prestao postojati pa da više ne postoji dužničko-vjerovnički odnos između stranaka, ističe se da se citirane odredbe odnose na sve ugovore, pa i one temeljem kojih su preuzete obveze ispunjene, jer tim odredbama nije propisano da se odnose samo na one ugovore u kojima još postoji dužničko-vjerovnički odnos između stranaka, pa dakle činjenica da je kredit zatvoren nije zapreka za odlučivanje o tome jesu li pojedine njegove odredbe ništetne i o povratu stečenog bez osnova ako se utvrde ništetnima.

40. Također valja napomenuti da okolnost da je sporni ugovor o kreditu solemniziran sama po sebi ne otklanja primjenu navedenih propisa niti utječe na pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl. 1111. st. 1 i čl. 1115. ZOO-a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a. a kako se radio povredi u pravcu ništetnosti odredaba koje su bitan element ugovora - cijena - to nema mjesta niti zaključku da bi se radilo o povredi manjeg značaja.

41. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF te naknade za obradu kredita i odlučiti kao u izreci pod točkom I, II i III.

42. Prema odredbi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra

1 4

zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

43. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora te iznosa plaćenog na ime naknade za obradu kredita.

44. Radi utvrđivanja visine potraživanja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim 516,20 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 2.783,36 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 369,44 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 9.304,40 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 1.234,91 EUR. Ukupno naplaćena naknada prilikom prvog korištenja kredita iznosi 2.741,76 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 363,89 EUR.

45. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, obzirom je isti izrađen objektivno, jasno i stručno, na temelju relevantne dokumentacije, tim više što stranke nisu imale primjedbi ni prigovora na isti.

46. Naime, tuženik nije prigovorio matematičkoj točnosti financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak. Vještak nije primijenio pogrešan obračun već je izračun dao upravo sukladno zadatku suda.

47. Neosnovan je i prigovor tuženika da je vještak izračun sačinio uvaživši samo više plaćene iznose jer je temelj ovog postupka tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora koji je sklopio u svojstvu potrošača. Tužitelj od tuženika, čak i u vrijeme kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita, nije ništa primio (primio je samo isplaćeni iznos kredita). Stoga niti tuženik, koji nije niti potrošač, temeljem citiranih odredbi o posljedicama ništetnosti te povrata stečenog bez osnove, nije ovlašten tražiti uračunavanje niže plaćenih iznosa.

48. Međutim, istaknuti prigovor zastare djelomično je osnovan.

49. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Podnošenjem

1 5

tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odredbom čl. 241. ZOO-a.

50. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

51. U slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a, počeo je teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, tj. od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. godine.

52. S obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj ustao s tužbom 03. prosinca 2021. godine, a s obzirom na ranije izneseno, zastara za restitucijski zahtjev zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli počela je teći 14. lipnja 2018. godine, a zbog ugovorene jednostrano promjenjive kamate od 14. lipnja 2014. godine. Dakle, opći zastarni rok od 5 godina nije pretekao prije utuženja na osnovu isplate zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, ali jest za zahtjev po osnovi isplate zbog ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamati.

53. Prigovor zastare potraživanja u odnosu na ulaznu naknadu nije osnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva u odnosu na naknadu za obradu kredita još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

54. Slijedom navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu stečenog bez osnove s obzirom na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 2.783,36 kn/369,44 eur sa pripadajućim kamatama odbiti i odlučiti kao u izreci pod točkom IV.

55. Visina tužbenog zahtjeva u odnosu na posljedice ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka u iznosu od 1.234,91 eur i 363,89 eur.

56. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom

1 6

trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podnesaka od 21.01.2022.g., 26.08.2022.g., 03.11.2022.g. i 28.11.2022.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 200,00 eur, te za zastupanje na ročištima 08.09.2022.g., 26.04.2023.g. i 29.01.2025.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 200,00 eur, što ukupno iznosi 1.600,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 400,00 eur ukupno iznosi 2.000,00 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eur i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eur, tako da ukupno trošak tužitelja iznosi 2.398,17 eur.

57. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom VII.

U Zagrebu, 11. ožujka 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.