REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-840/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, Trg Matije Gupca 12, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj: P-241/2019-29 od 30. lipnja 2023., u sjednici održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj: P-241/2019-29 od 30. lipnja 2023. u pobijanim dijelovima (točkama I., II., III., IV., V., VI. i IX izreke) te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeni su ništetnim dijelovi odredaba sadržani u članku 4. točki 1. i članku 7. točki 2. Ugovora o kreditu broj: 9010891514 od 16. prosinca 2005. (točke I., II. i IV. izreke) te je potom naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjene kamatne stope na pojedinačne iznose u razdoblju od dospjelosti (razdoblje od 1. rujna 2007. do zaključno 30. prosinca 2013.) do 30. rujna 2015. (točka III. izreke) pa potom i na više uplaćene iznose zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima koji su iznosi dospjeli u razdoblju od 29. listopada 2008. do zaključno 29. rujna 2015. pa do 30. rujna 2015. (točka V. izreke) te isplatiti iznos od 2.623,74 eura/19.768,15 kuna sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate (točka VI. izreke) a tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju i troškove parničnog postupka u iznosu od 2.163,23 eura/16.298,86 kuna (točka IX izreke), dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu u cijelosti i to iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga. Posebno naglašava kako se radi o kreditu za koji je izvršena konverzija na koju je tužitelj kao potrošač informirano pristao te i u vezi s tim poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenu u oglednom postupku poslovni broj: Gos-1/2019 pa da tužitelj više nema pravo ni na kakav dodatni zahtjev te smatra da se utvrđenjem prvostupanjskog suda ukida tuženikovo pravo ugovaranja promjenjive kamatne stope uopće.

2.1. Tuženik se potom poziva i na dopuštenost valutne klauzule iz članka 22. Zakona o obveznim odnosima te posebno pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da je prvostupanjski sud, očito omaškom, dva puta tužitelju dosudio troškove postupka (u točki VI. i u točki IX. izreke).

2.2. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te njemu dosudi sve troškove postupka uključujući i troškove žalbe u iznosu od 311,08 eura ili pak da tu presudu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja JK protiv tuženika Privredne banke d.d. Zagreb najprije za utvrđenje ništetnima odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržanih u članku 4. točki 1. i članku 7. točki 2. Ugovora o kreditu broj: 9010891514 koji su 16. prosinca 2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita (dalje: Ugovor o kreditu) pa potom i za isplatu po osnovi preplata izvršenih po tim ništetnim odredbama i to tako što najprije zahtijeva plaćanje zateznih kamata na pojedinačne mjesečne iznose dospjele u razdoblju od 1. rujna 2007. do 29. rujna 2015. od dana dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do 30. rujna 2015. pa potom isplatu iznosa od 2.623,74 eura/19.768,57 kuna sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do konačne isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen takav tužbeni zahtjev u cijelosti nakon što je prvostupanjski sud ocijenio da se radi o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, temeljeći takvu ocjenu na presudama donesenima u kolektivnom sporu na koje se tužitelj kao potrošač pozvao te na pravu potpunog obeštećenja do kojega nije došlo u postupku konverzije koja je provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2018. dalje: ZID ZPK/15) ali tim odredbama nije riješen problem ništetnosti ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i tužiteljeva prava na restituciju u smislu članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda u svim elementima zakonita i pravilna pa slijedom toga tuženikova žalba neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

10. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 16. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 34.450,00 švicarskih franaka za adaptaciju stambenog objekta, s kamatama po stopi od 4,35% godišnje, promjenjivoj u skladu s odlukom tuženika i na rok otplate od 240 mjeseci (20 godina).

10.1. Nesporno je i da je tuženik nakon sklapanja Ugovora o kreditu nekoliko puta povećavao kamatnu stopu i da je došlo do značajnog rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu kunu tako da su anuiteti kredita znatno povećani.

10.2. Nije sporno ni da su stranke 10. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija u skladu s odredbama ZID ZPK/15 kojom je tuženik priznao tužitelju preplatu u iznosu od 9.460,95 kuna/1.255,68 eura koja je i konzumirana te da nedospjela glavnica u eurima na dan 30. rujna 2015. izračunata prema članku 19.c točki 7. ZID ZPK/15 iznosi 14.583,75 eura.

11. Iz rezultata je provedenog vještačenja po sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke Zrinku Ručeviću pak utvrđeno kako preplata zbog povećanja stope ugovorenih (redovnih) kamata (s početnih 4,35% do 6,10% godišnje) i porasta tečaja švicarskog franka (u odnosu na početni koji je iznosio 4,77 kuna za jedan švicarski franak do najviše 6,52 kune za jedan švicarski franak) do zaključno 30. rujna 2015. iznosi ukupno 3.879,42 eura (1.182,56 eura zbog povećanja kamatne stope u razdoblju od 1. rujna 2007. do zaključno prosinca 2013. i 2.696,86 eura zbog aprecijacije švicarskog franka u razdoblju od listopada 2008. do 29. rujna 2015.).

11.1. Vještak je uračunao i efekte konverzije (preplatu u iznosu od 1.255,68 eura) pa je ostao iznos glavnice od 2.623,74 eura (3.789,42 manje 1.255,68 eura).

12. Točka se VI. izreke prvostupanjske presude stoga odnosi na isplatu glavnog zahtjeva u iznosu od 2.623,74 eura koji preostaje nakon uračunavanja efekata konverzije, zajedno sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, a ne na troškove parničnog postupka kako to u žalbi neosnovano navodi tuženik, tako da je o troškovima postupka odlučeno samo u toki IX. izreke.

13. Ostale se točke kondemnatornog dijela prvostupanjske presude (točke III. i V.) odnose na plaćanje zateznih kamata na ukupni iznos glavnice prije uračunavanja efekata konverzije, dakle na iznos od 3.789,42 eura (1.182,56 eura po osnovi preplate zbog povećanja kamatne stope i 2.696,86 eura po osnovi preplate zbog aprecijacije švicarskog franka), koje kamate teku od dana dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa točno označenog u navedenim točkama izreke prvostupanjske presude pa do 30. rujna 2015. (do konverzije), nakon čega, od 1. listopada 2015., zatezne kamate teku samo na preostali iznos glavnice preplate ostao nakon uračunavanja efekata konverzije, dakle na iznos od 2.623,74 eura kako je i odlučeno u točki VI. izreke prvostupanjske presude.

14. U ovom je predmetu stoga još sporno pravno pitanje ima li tužitelj više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je tužitelj pristao, ali i to radi li se o valjanim ili pak ništetnim odredbama Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

15. Najprije valja naglasiti kako se radi o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj stopi redovnih kamata, s obzirom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

16. Ništetnost je odredaba Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima utvrđena već u kolektivnom sporu, pa je u tom smislu utvrđeno kako se nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama na štetu potrošača a tuženik je u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost potrošača odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora ali u tome nije uspio.

17. Radi se stoga o ništetnim odredbama u smislu odredaba članaka 81., 82., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (16. prosinca 2005.) jer se radilo o ugovornim odredbama koje nisu jasne i lako razumljive i o njima se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokovale su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača što je, kako je već navedeno, utvrđeno već u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

18. Što se tiče valutne klauzule koja je u hrvatskom pravu dopuštena (člankom 22. ZOO/05) treba naglasiti kako je takva klauzula u valuti kakva je švicarski franak bez informiranog pristanka potrošača a prema kojoj potrošač u cijelosti snosi rizik promjene tečaja koji je u slučaju navedene valute bio znatan, u konkretnom slučaju nije u pravnom smislu odraz dispozitivne zakonske odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO/05 koja je neutralna prema svojim adresatima (kako proizlazi i iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016.).

18.1. S obzirom na to, ima se smatrati kako sporna odredba Ugovora o kreditu kojom je sav rizik tečajnih razlika s takvom valutom (tzv. valutom "utočišta"), kao što je švicarski franak, prebačen na tužitelja kao korisnika kredita i potrošača ne može biti odraz dispozitivne norme iz članka 22. stavka 1. ZOO/05, već da su stranke Ugovorom o kreditu na drugačiji način uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga nisu isključene od ocjene nepoštenosti u smislu odredaba članka 81. ZZP/03.

19. U pogledu ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope njezinim povećanjem na temelju odluke samog tuženika treba pak reći kako je ta odredba nepoštena pa time i ništetna zbog izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzatnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope.

19.1. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su naime biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da su te odredbe opravdano ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

19.2. Može se prihvatiti tuženikova tvrdnja kako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba (članaka 81. do 87. ZZP/03) ne zbog ugovaranja same promjenjivosti već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, kao što je i navedeno u ranijem dijelu obrazloženja a nesporno je Ugovor o kreditu u cijelosti, pa tako i spornu odredbu, formulirao tuženik kao trgovac.

19.3. Nije dakle nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 1,75 postotnih poena (6,10% u odnosu na početnih 4,35%) te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

19.4. Iako se na kraju tužiteljeva obveza iz Ugovora o kreditu doista svela na fiksnu te relativno nisku kamatnu stopu – onu početno ugovorenu od 4,35% na koji se način kredit pokazao povoljnijim od kredita u kunama i eurima, tek je na ovaj način unesena pravična ravnoteža u ovaj obveznopravni odnos koji zbog toga nije izgubio identitet jer ugovor o kreditu može opstati bez odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Ostaje još pitanje pravnih učinaka tzv. konverzije odnosno ima li tužitelj više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice i postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

20.1. Radi se o tzv. konverziji, dakle ne konverziji propisanoj u članku 325. ZOO/05 jer za to ne postoje pretpostavke, u prvom redu zato što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe a potom i zato što je tuženik zakonskom odredbom bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu.

20.2. Zato se, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka a svođenje kredita na kredit u eurima i po odgovarajućoj kamatnoj stopi poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogla utvrditi preplata koja međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute švicarski franak te rješava situaciju ubuduće a ta situacija je detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice i promjenjivosti kamatne stope.

20.3. Iako je točno da je konverzijom smanjena i glavnica neotplaćenog kredita na iznos od 14.583,17 eura i to zasigurno predstavlja učinak konverzije kojim se međutim situacija potrošača rješava ubuduće, ali ne predstavlja obeštećenje zbog preplaćenog iznosa kredita do konverzije. Obeštećenje predstavlja samo priznata preplata koja se stoga i uračunava, kako je to učinjeno i u ovom slučaju.

21. Tuženik se neopravdano poziva i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1//2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je odgovoreno na postavljeno pravno pitanje:

"Je li sporazum o konverziji, sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15), nepostojeći ili ništetan kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" a koji odgovor glasi – "Sporazum o konverziji na osnovi Zakona o Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli".

21.1. Tom je odlukom stoga samo odgovoreno na pitanje da je sporazum o konverziji valjan, što u ovoj parnici tužitelj i ne osporava ali, kako je već ranije navedeno, tim je sporazumom riješena situacija za ubuduće i sadrži izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze, stope redovnih kamata i iznosa neotplaćene glavnice a njime je postignut i sporazum o raspolaganju preplatom što, kao što je navedeno u točki 20.3. ovoga obrazloženja, ne predstavlja obeštećenje zbog preplate iznosa kredita do konverzije.

22. Ovaj drugostupanjski sud stoga ocjenjuje kako se Dodatkom nije u cijelosti riješila preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu i da tužitelj ima i dalje pravo na razliku između utvrđene visine preplaćenih iznosa i priznate preplate jer tzv. konverzija to nije riješila niti je o tome nešto rečeno u samom Zakonu – ZID ZPK/15.

23. Kako iz nalaza i mišljenja vještaka i drugih isprava u spisu proizlazi da je na dan 30. rujna 2015. stvarna preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu iznosila ukupno 3.879,42 eura a preplata priznata konverzijom nesporno iznosi 1.255,68 eura, jasno je da tužiteljevo potraživanje još uvijek postoji i to u iznosu od 2.623,74 eura pa je tuženiku valjalo naložiti isplatiti tužitelju taj iznos zajedno sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

24.1. Tužitelju svakako pripadaju i zatezne kamate na preplaćene iznose obračunate od dospjelosti do 30. rujna 2015. jer nisu uračunate prilikom utvrđivanja visine glavnice preplate koju je tuženik još dužan isplatiti tužitelju sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. (u protivnom bi ta glavnica bila veća za iznos obračunatih zateznih kamata u apsolutnom iznosu do 30. rujna 2015.).

25. Iz svih je navedenih razloga valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu (uključujući i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IX. izreke) te ujedno odbiti i zahtjev za naknadu troškova žalbe pa time, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić