Poslovni broj: Us l-1609/2023-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja Instituta za migracije i narodnosti, Zagreb, Trg Stjepana Radića 3, OIB: 80265403319, kojeg zastupaju odvjetnici iz odvjetničkog društva Mihočević & Bajs d.o.o. Zagreb, Smičiklasova 18, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (sada: Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb, OIB: 63540940694, kojeg zastupa službena osoba BR, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Družba sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog, Zagreb, Frankopanska 17, OIB: 54453702438, koju zastupa opunomoćenik Mario Šarušić, odvjetnik u Zagrebu, Baštijanova 2A, Grada Zagreba, Ureda za zastupanje, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa BRT, službena osoba i Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, Kapucinska 21, Osijek, OIB: 61379160880, kojeg zastupa FR, službena osoba, radi naknade za oduzetu imovinu, 11. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/20-01/368, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23- 02 od 2. ožujka 2023.
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje djelomičnog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, Sektora za upravno-pravne poslove, Odjela za naknade i izvlaštenja, Središnjeg odsjeka, KLASA: UP/I-942-01/19-01/2, URBROJ: 251-19-11-1/001-20-35 od 30. listopada 2020.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Poslovni broj: Us l-1609/2023-31
IV. Nalaže se tužitelju da zainteresiranoj osobi Družbi sestara milosrdnica, Sv. Vinka Paulskog, Zagreb, Frankopanska 17, OIB: 54453702438, nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eur (slovima:tisuću dvjesto pedeset eura), PDV uključen, u roku od 30 dana od dostave odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tužitelj u navedenom roku zainteresiranoj osobi ne nadoknadi troškove spora, zainteresiranoj osobi pripadaju i zakonske zatezne kamate, od dana donošenja odluke o troškovima spora do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-942-01/20-01/368, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 2. ožujka 2023., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko- pravne poslove, Sektora za upravno-pravne poslove, Odjela za naknade i izvlaštenja, Središnjeg odsjeka, KLASA: UP/I-942-01/19-01/2, URBROJ: 251-19-11-1/001-20-35 od 30. listopada 2020. Navedenim prvostupanjskim djelomičnim rješenjem u toč. 1. izreke Družbi Sestara Milosrdnica sv. Vinka iz Zagreba, Frankopanska 17, OIB 54453702438 daje se u vlasništvo (vraća) 300/2409 dijela zemljišta oznake zk.č.br. 1025, park I. Lučića površine 2409 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], po katastru k. č. br. [katastarska čestica], zgrada, [adresa], površine 300 m2, upisana u posjedovni list 3661 k. o. [katastarska općina], pod toč. 2. izreke određuje da su obveznici naknade (vraćanja) iz toč. 1. Grad Zagreb (OIB: 61817894937) i Institut za migracije i narodnosti iz Zagreba, Trg S. Radića 3 (OIB: 80265403319), pod toč. 3. izreke određuje da će Zemljišnoknjižni odjel Općinskog građanskog suda u Zagrebu, nakon pravomoćnosti tog rješenja, provesti po službenoj dužnosti promjenu zemljišnoknjižnog stanja, sukladno toč. 1. izreke, dok će Gradski ured za katastar i geodetske poslove provesti promjene u katastarskom operatu, pod toč. 4. izreke utvrđuje Družbi Sestara Milosrdnica sv. Vinka iz Zagreba, Frankopanska 17, OIB 54453702438 pravo na naknadu za 2109/2409 dijela zemljišta oznake zk.č.br. 1025, park I. Lučića, površine 2409 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pod toč. 5. izreke utvrđuje da se nekretnina iz toč. 4. izreke ne može vratiti naturalno te da će se po pravomoćnosti rješenja za istu odrediti zamjenska nekretnina ili naknada na temelju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, pod toč. 6. izreke određuje da je obveznik naknade iz toč. 4. i 5. izreke Republika Hrvatska, a pod toč. 7. izreke da svaka stranka snosi svoje troškove.
2. Tužitelj tužbom osporava rješenja tuženika i djelomično rješenje prvostupanjskog tijela, u točkama 1. - 3. izreke, navodeći da je u postupku činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pogrešno su primijenjene odredbe članaka 54. stavak 1. i 17. stavak 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" br. 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02., 98/19.; dalje: Zakon o naknadi); te su počinjene povrede upravnog postupka. Ističe da je očevidom utvrđeno kako se na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (300/2409 dijela zk.č.br. 1025 k. o. [katastarska općina]) nalazi prizemni objekt, da je nekretnina u posjedu tužitelja i da je tužitelj koristi za obavljanje svoje djelatnosti, te smatra pogrešnim stav tuženika da nekretnina
Poslovni broj: Us l-1609/2023-31
(zemljište) nije privedeno namjeni. Ističe da je Institutu za geografiju, koji je pravni prednik tužitelja, izdano 9. svibnja 1975. odobrenje za građenje privremenog objekta Instituta na gradilištu označenom kao zk.č.br. 1025. k. o. [katastarska općina]; dana 25. svibnja 1976. izdana je Institutu za geografiju sanitarna suglasnost za upotrebu poslovnog montažnog objekta izgrađenog na predmetnoj nekretnini, a 1. ožujka 1977. Institutu za geografiju je izdana uporabna dozvola; prilikom provođenja očevida 5. travnja 2019. utvrđeno je da na predmetnoj nekretnini u naravi postoji prizemni objekt. Dakle, navedeni objekt služi tužitelju za obavljanje njegove djelatnosti, te je tužitelj posjednik (korisnik) nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisan i u katastru zemljišta (posjedovni list br. 3661 k. o. [katastarska općina]). Ističe da iz lokacijske informacije (koja prileži spisu predmeta) proizlazi da se predmetna nekretnina nalazi u površinama javne i društvene namjene
- za visoko učilište i znanost, tehnološki parkovi (planska oznaka 06). Sukladno čl. 7. Statuta tužitelja, njegova osnovna djelatnost je znanstvena djelatnost koja obuhvaća područja međunarodnih migracija, iseljeništva, hrvatskih i drugih manjina u europskim zemljama, unutarnjih migracija, etničnosti u Hrvatskoj i svijetu, nacionalnih manjina i zajednica u Republici Hrvatskoj. Tužitelj predmetnu nekretninu i objekt na istoj koristi za obavljanje znanstvene djelatnosti, dakle predmetna nekretnina privedena je namjeni za koju je i predviđena. Navode da se radi o privremenom objektu koji je trebalo srušiti smatra neosnovanim jer predmetni objekt (zgrada) na nekretnini postoji od 1975. godine pa do danas, za istu su izdane sve potrebne dozvole i ista je upisana u katastar zemljišta. Poziva se na sadržaj odredbe članka 17. stavak 5. Zakona o naknadi, kojim je propisano da se pod zemljištem privedenim namjeni smatra ono zemljište na kojem je izgrađen objekt ili su izvedeni znatniji radovi na objektu kao i ono zemljište na kojem je općina, odnosno grad izvršila pripremu za izgradnju, pri tome je irelevantno radi li se o privremenom ili stalnom objektu. Osporava tvrdnju da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 54. st. 1. Zakona o naknadi jer u odnosu na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (300/2409 dijela zk.č.br. 1025 k. o. [katastarska općina]) ne postoji pravna osnova na temelju kojega bi ista postala vlasništvo tužitelja na temelju nekog posebnog propisa. U tom smislu ističe da je u postupku utvrđeno postojanje iznimke od naturalnog povrata imovine jer je podnositelj pravna osoba iz oblasti znanosti, a na dan 11. listopada 1996. (dan stupanja na snagu Zakona o naknadi) predmetna nekretnina bila je u posjedu podnositelja, te predmetna nekretnina služi za obavljanje djelatnosti podnositelja. Osporava stav tuženika da na predmetnoj nekretnini u korist tužitelja i njegovih pravnih prednika nikada nije bilo upisano pravo korištenja, pravo raspolaganja, pravo građenja ili drugo pravo te da tužitelj nikada nije dostavio odluku o davanju na korištenje predmetne nekretnine na kojoj je izgrađen objekt, te smatra da iz odredbe članka 54. stavak 1. Zakona o naknadi ne proizlazi takav zaključak, a navedeno ne proizlazi niti iz odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) kojima je uređeno stjecanje prava vlasništva. Odredbom članka 114. st. 1. ZV-a propisano je da se vlasništvo može steći na temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, odredbama članka 159. i 160. ZV-a uređeno je stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Tužitelj smatra da je stekao pravo vlasništva dosjelošću na dijelu zk.č.br. 1025 k. o. [katastarska općina], površine 300 m2 u odnosu na koji je (toč. 1. izreke djelomičnog rješenja) određen povrat u naravi. Nadalje tužitelj iznosi razloge zbog kojih smatra da je stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću: - tužitelj je nastao udruživanjem Centra za istraživanje migracije (do 1977. godine tvrtka je glasila Institut za geografiju Sveučilišta u Zagrebu) i Zavoda za migracije i narodnosti na temelju Samoupravnog sporazuma o udruživanju u Institut za istraživanje migracija i narodnosti od 9. siječnja 1984., te iz priložene potvrde o pravnom sljedništvu br. R3-15918/19. od 4. rujna 2019. proizlazi
Poslovni broj: Us l-1609/2023-31
da je tužitelj pravni sljednik Instituta za geografiju Sveučilišta u Zagrebu, Marulićev trg 19 koji je 1977. godine promijenio tvrtku i sjedište u Centar za istraživanje migracija, [adresa], a što proizlazi i iz povijesnog izvatka iz sudskog registra te Statuta tužitelja; - Institutu za geografiju izdano je 9. svibnja 1975. odobrenje za građenje privremenog objekta Instituta, na gradilištu označenom kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]; - prije toga je rješenjima Sanitarnog inspektorata naloženo Institutu da pokrene postupak za odobrenje urbanističkih uvjeta za izgradnju privremenog montažnog objekta na istoj katastarskoj čestici te je dana sanitarna suglasnost za istu lokaciju, dana 24. prosinca 1975. preveden je tehnički pregled objekta te je zaključeno da su primijenjena sva pravila zaštite na radu pa da se predlaže izdati suglasnost za upotrebu izvedenog objekta; - 25. svibnja 1976. izdana je Institutu za geografiju sanitarna suglasnost za upotrebu poslovnog montažnog objekta koji je izgrađen u [adresa]., a Institutu za geografiju izdana je uporabna dozvola 1. ožujka 1977.; - rješenjem Sekretarijata za privredu od 9. ožujka 1977. utvrđuje se da Centar za istraživanje migracija ispunjava uvjete tehničke opremljenosti i zaštite na radu u novootvorenim poslovnim prostorijama u [adresa], a za obavljanje djelatnosti znanstvenog istraživanja i drugih stručnih poslova iz područja migracija, organizacije dodiplomske i poslijediplomske nastave i dr.; - predmetni objekt gradio je Industrijski kombinat „Krivaja" na temelju Ugovora o građenju br. 389/74 od 3. svibnja 1973. i Aneksa Ugovora o građenju od 22. svibnja 1974. ; - za potrebe financiranja izgradnje sklopljen je 15. studenog 1973. Ugovor o kreditu u kojem je kao nositelj kredita naznačen Institut za geografiju koji je vršio uplate dospjelih anuiteta, a što proizlazi iz dopisa od 25. ožujka 1977. Tužitelj citiranu dokumentaciju prilaže tužbi. Slijedom navedenoga smatra da je u samostalnom, poštenom, zakonitom i istinitom posjedu predmetne nekretnine putem svojih pravnih prednika od dovršetka izgradnje objekta, dulje od 40 godina, uslijed čega smatra da je primjenom članka 159. ZV-a u vezi članka 129. stavak 1. ZV-a, stekao vlasništvo predmetne nekretnine, najkasnije 1. ožujka 2017. kada je preteklo 40 godina od dana izdavanja uporabne dozvole za zgradu izgrađenu na dijelu zk.č.br. 1025 k. o. [katastarska općina], a koji dio odgovara cijeloj k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Kako smatra da je pravo vlasništva stekao na temelju ZV-a, radi ishođenja odluke podobne za uknjižbu u zemljišnim knjigama kod Trgovačkog suda u Zagrebu pokrenuo je parnični postupak protiv Grada Zagreba, koji se vodi pod poslovnim brojem P-1092/2020. Smatra da u obrazloženjima osporavanih rješenja nema odlučnih činjenica o razlozima odlučivanja. Slijedom navedenoga predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika, djelomično rješenje (u cijelosti), te da sud naredi tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.
4. Zainteresirana osoba - Družba sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog (dalje u tekstu: ovlaštenik naknade) u odgovoru na tužbu, od 25. rujna 2023., ističe da je nakon stupanja na snagu Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, sklopljen 9. listopada 1998. (dalje: Ugovor) pitanje naknade za oduzetu imovinu koja je prethodno bila u vlasništvu pravnih osoba Katoličke Crkve, uređeno ponajprije Ugovorom, a tek podredno Zakonom o naknadi. Ugovor je, sukladno članku 140. Ustava RH po pravnoj snazi iznad zakona. Sukladno Ugovoru, prvenstven način povrata imovine je u naravi, a tek supsidijarno se obvezuje naći odgovarajuću zamjenu ili isplaćivati naknadu u novcu. U odnosu na pozivanje tužitelja na čl. 17. st. 5. Zakona o naknadi (iznimka od vraćanja u vlasništvo neizgrađenog građevinskog zemljišta prijašnjem vlasniku na njegov zahtjev u slučaju da je na
Poslovni broj: Us l-1609/2023-31
zemljištu izgrađen objekt; zemljište privedeno namjeni) protivi se navedenom jer je konkretno zemljište eksproprirano i preneseno u Zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije, dok djelatnost tužitelja nije ni u kojoj vezi s tim, odnosno ne radi se o situaciji gdje bi zemljište bilo dano određenoj osobi radi izgradnje objekta u određenu svrhu, pa bi izgradnjom takvog objekta zemljište bilo privedeno namjeni i ne bi se na zahtjev vraćalo prijašnjem vlasniku. Ističe da je za primjenu odredbe članka 17. stavka 1. Zakona o naknadi, potrebno da se radi o zemljištu koje je privedeno upravo onoj namjeni radi koje je oduzeto. Primjerice Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Us-11193/2009-5 od 11. siječnja 2012. navodi da ako je zemljište oduzeto radi izgradnje sportsko rekreacijskog parka, u postupku treba nesporno utvrditi jesu li na tom zemljištu i izgrađeni sportsko rekreacijski objekti; u presudi poslovni broj Us-2832/2010-5 od 20. svibnja 2010. zauzet je stav da se ne vraća zemljište koje je privedeno namjeni ali u postupku treba dokazati da je privedeno upravo onoj namjeni radi koje je oduzeto. Ističe da predmetna nekretnina nije privedena namjeni radi koje je oduzeta, te na predmetnoj čestici nikada nije postojalo upisano pravo korištenja, pravo raspolaganja, pravo građenja ili slično u korist tužitelja ili njegovih prednika. U zemljišnim knjigama predmetna nekretnina vlasništvo je Grada Zagreba, te vrijedi zakonska predmnijeva da je Grad Zagreb stvarni vlasnik nekretnine, a investitor privremenog objekta obvezan je na uklanjanje objekta u trenutku provedbe urbanističkog plana, bez prava na naknadu. Slijedom navedenoga, privremeni objekt nije vezan uz svrhu oduzimanja i istog je potrebno srušiti kada zemljište stvarno bude privedeno namjeni predviđenoj urbanističkim planom. Dakle, ovlaštenik naknade smatra da su ispunjeni uvjeti iz čl. 17. st. 1 Zakona o naknadi, ali ne i uvjeti iz članka 17. stavka 5. Zakona o naknadi. U odnosu na odredbu čl. 54. st. 1. Zakona o naknadi, ovlaštenik naknade ističe da je predmetna odredba iznimka od pravila te da je istu kao takvu i potrebno tumačiti, odnosno potrebno je, između ostaloga, da se radi o imovini koja je postala vlasništvo tužitelja na temelju posebnih propisa, primjerice Zakona o ustanovama, Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, Zakona o poljoprivrednom zemljištu i slično, a što u konkretnom slučaju nije dokazano, te se ne radi o imovini koja je postala vlasništvo tužitelja na temelju posebnih propisa. Na dan donošenja Zakona o naknadi predmetna nekretnina bila je u vlasništvu i posjedu Grada Zagreba, a ne služi niti za obavljanje djelatnosti za koju je osnovana pravna osoba tužitelja. Naime, radi se o starom objektu koji ni na koji način nije od nikakvog značaja za obavljanje znanstvene djelatnosti tužitelja. Stoga smatra da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 54. Zakona o naknadi. U odnosu na pozivanje tužitelja na stjecanje vlasništva dosjelošću ističe da navedeno nije predmet ovog upravnog spora, te se odredba čl. 54. Zakona o naknadi ne odnosi na stjecanje dosjelošću, već stjecanje imovine koja je ranije bila u društvenom vlasništvu pa je stupanjem na snagu određenih posebnih zakona postala vlasništvo Republike Hrvatske ili dosadašnjih nositelja prava korištenja, prava raspolaganja, prava građenja i slično. Navedeni stav proizlazi iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Us- 11416/2009-6 od 14. ožujka 2012., u kojoj je, između ostaloga navedeno da je pitanje stjecanja vlasništva putem dosjelosti predmet rasprave u posebnom sudskom postupku na redovnom sudu, a ne u upravnom sporu, gdje je predmet utvrđenja zakonitost rješenja upravnih tijela prvog i drugog stupnja te ispunjenosti uvjeta iz Zakona o naknadi. Stoga ovlaštenik naknade predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, te obveže tužitelja na naknadu troškova upravnog spora.
5.1. Tužitelj je 9. veljače 2024. dostavio podnesak u kojemu je ponovio tužbene navode i istaknuo da osporava tvrdnju da se u konkretnoj stvari u odnosu na pitanje mogućnosti naturalnog povrata imovine ima primijeniti Ugovor, pri čemu i sam Ugovor
Poslovni broj: Us l-1609/2023-31
u članku 2. i 3. prednost u primjeni daje Zakonu o naknadi. Tako odredba članka 2. st. 1. toč. 1. Ugovora propisuje: „U želji da financiranje Katoličke Crkve bude uređeno na suvremen i djelotvoran način, u skladu s demokratskim društvenim ustrojem, Republika Hrvatska se obvezuje da će: 1. a) Katoličkoj Crkvi vratiti imovinu koja joj je oduzeta u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama." Također, odredbom čl. 3. st. 1. Ugovora određeno je da: „Republika Hrvatska se obvezuje da će Katoličkoj Crkvi, u razumnom roku, vratiti u naravi imovinu koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama."
5.2. Stoga zaključuje da Ugovor daje prednost odredbama Zakona o naknadi nad odredbama Ugovora u pogledu pitanja naturalnog povrata oduzete imovine, što je potvrđeno, između ostalih, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž - 1025/2020 od 25. studenog 2022. u kojoj je navedeno da Ugovor ne isključuje primjenu odredaba Zakona o naknadi, te kod primjene Zakona o naknadi Republika Hrvatska kao ugovorna strana mora poštovati odredbe tog Ugovora, ali se imovinskopravni odnosi na cjelokupnoj imovini koja je oduzeta na temelju propisa i odluka iz članka 2. i 3. Zakona o naknadi, rješavaju primjenom tog Zakona o naknadi i u skladu s istim, pa prema tome i na imovinu na koju se odnosi naprijed citirani Ugovor. (...); da bi se utvrdilo da li tužitelj uopće ostvaruje pravo na povrat za oduzetu imovinu, odnosno da li postoje ili ne postoje uvjeti za naturalni povrat bilo je nužno prethodno provesti upravni postupak prema odredbama Zakona o naknadi, a u slučaju kad se utvrdi da naturalni povrat nije moguć tada se trebaju primijeniti odredbe navedenog Ugovora o drugim oblicima naknade izvan upravnog postupka, bilo donošenjem odluke o zamjenskim nekretninama ili utvrđivanjem novčane naknade ako zamjena nije moguće; (...) zamjenska dobra određuje Mješovito povjerenstvo Hrvatske biskupske konferencije i Vlade Republike Hrvatske na prijedlog neke od ugovornih stranaka.
5.3. Tužitelj ističe da naturalni povrat u ovoj upravnoj stvari nije dopušten, niti moguć. Naglašava da je nekretnina koja je predmet ovog postupka eksproprirana i prenesena u Zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije odlukom Gradske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju broj: 203/1946, pri čemu nije bila određena svrha eksproprijacije. Odredba članka 17. stavak 1. Zakona o naknadi ne primjenjuje se na način da se najprije utvrdi je li oduzeto zemljište privedeno namjeni radi koje je oduzeto jer takva namjena nije niti određena odlukom o eksproprijaciji, već se primjenjuje na način da se utvrdi je li zemljište privedeno namjeni koja je predviđena urbanističkim planom. Iz lokacijske informacije koja prileži spisu proizlazi da se predmetna nekretnina nalazi u površinama javne i društvene namjene - za visoko učilište i znanost, tehnološki parkovi (planska oznaka 06). Stoga smatra pogrešnim tvrdnje tuženika da se predmetni dio nekretnine ne može smatrati privedenim namjeni. Također smatra da je tuženik, u smislu odredbe članka 54. Zakona o naknadi, propustio primijeniti i odredbe Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (Narodne novine; broj: 96/93) i Zakona o ustanovama (“Narodne novine”; broj: 76/93).
5.4. Odredbom čl. 57. st. 1. Zakona o ustanovama određeno je da sredstva za rad koja su pribavljena od osnivača ustanove, stečena pružanjem usluga i prodajom proizvoda ili su pribavljena iz drugih izvora čine imovinu ustanove. U trenutku stupanja na snagu navedenog zakona tužitelj je za potrebe svoga rada koristio predmetnu nekretninu, odnosno objekt na adresi [adresa], što je razvidno iz činjenice da je tužitelj navedeni objekt izgradio 1975., odnosno 1977. godine. Dake, stupanjem na snagu citiranog Zakona o ustanovama navedeni objekt i predmetni dio zemljišta na kojem se isti nalazi smatrali su se imovinom tužitelja.
Poslovni broj: Us l-1609/2023-31
5.5. Nadalje, odredbom čl. 75. st. 1. toč. 9. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti određeno je da danom stupanja na snagu tog zakona ovdje tužitelj, nad kojima je Republika Hrvatska stekla osnivačka prava stupanjem na snagu Zakona o ustanovama ("Narodne novine", br. 76/93.), nastavlja s radom kao javni institut u vlasništvu Republike Hrvatske. Odredbom st. 2. istog članka određeno je da društvena sredstva koja su danom stupanja na snagu Zakona o ustanovama postala imovinom pravnih osoba iz stavka 1. ovoga članka ostaju imovina u njihovu vlasništvu. Stoga smatra da je na temelju citiranih odredbi posebnih propisa, tužitelj kao javni institut u vlasništvu Republike Hrvatske stekao pravo vlasništva na predmetnom dijelu nekretnine u odnosu na koju se vodi ovaj postupak. Dakle u odnosu na tužitelja je valjalo utvrditi da je stvarni posjednik predmetne nekretnine koju koristi za potrebe tužiteljeve djelatnosti, te je stekao pravo vlasništva na temelju posebnih propisa slijedom čega nema zapreke za primjenu odredbe čl. 54. st. 1. Zakona o naknadi. Ne osporava činjenicu da na predmetnoj nekretnini nikada nije postojalo upisano pravo korištenja, pravo raspolaganja, pravo građenja ili slično, a za korist tužitelja ili nekog od njegovih pravnih prednika, za što smatra da ne predstavlja zapreku za primjenu odredbe čl. 54. st. 1. Zakona o naknadi.
5.6. Poziva se i na sadržaj obrazloženja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2463/2019 od 6. studenog 2019., za koju smatra da je donesena u činjenično i pravno identičnoj stvari (1. zemljište oduzeto za potrebe Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije; 2. stranka postupka je bila pravna osoba - institut; 3. oduzeto zemljište je služilo obavljanju djelatnosti tog instituta iako na istoj nije bio izgrađen objekt; 4. institut nikada nije bio upisan kao vlasnik, nositelj prava korištenja, raspolaganja, građenja i slično; 5. institutu su bile izdane građevinska i druge dozvole za gradnju i adaptaciju), u kojoj je, između ostaloga, navedeno da je “iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo je da se u konkretnom slučaju radi o nekretnini koja je nakon oduzimanja postala općenarodna imovina odnosno kasnije društveno vlasništvo, a na temelju naprijed navedenog posebnog propisa postala vlasništvo Instituta. Također. proizlazi da je u vrijeme donošenja Zakona o naknadi, kao i danas, predmetna nekretnina u posjedu naprijed navedene javne ustanove kojoj je izdavano niz odobrenja za gradnju građevina i adaptaciju postojećih.” (...) “Naime, svi raniji društveni subjekti koji su imali na korištenju nekretnine u ranijem društvenom vlasništvu postali su vlasnici tih nekretnina na temelju posebnih zakonskih propisa”. Valja istaknuti da je u navedenoj presudi utvrđeno i da je Institut jedini korisnik predmetne nekretnine.
6. Ovlaštenik naknade dostavio je 29. veljače 2024. podnesak u kojemu je ponovio prethodne navode te istaknuo da temeljno načelo u postupcima povrata treba biti povrat oduzete imovine naturalnom restitucijom, a ukoliko naturalna restitucija nije moguća primjenjuje se princip zamjene nekretnina, te ukoliko oduzetu imovinu nije moguće vratiti niti zamijeniti, kao krajnji princip određuje se novčana naknada. Dakle, da bi se odstupilo od temeljnog principa naturalnog povrata, potrebno je da su ispunjene određene zakonske pretpostavke. Navodi da Visoki upravni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka navodi kako se pod “zemljištem privedenim namjeni“ misli na privođenje upravo onoj namjeni radi koje je zemljište oduzeto. U protivnom, ukoliko bi se privođenje zemljišta bilo kakvoj namjeni, a ne upravo onoj radi koje je oduzeto, imalo smatrati iznimkom od naturalnog povrata, time bi svatko mogao izvršiti određene radove ili pripreme za gradnju bilo čega kako bi izbjegao naturalni povrat ranijem vlasniku. Time bi de facto došlo do zlouporabe ovog instituta i do kršenja temeljnog principa povrata osobama Katoličke crkve koji se odnosi na prvenstvo naturalne restitucije. U odnosu na navode tužitelja o primjeni čl. 54. Zakona o naknadi, Poslovni broj: Us l-1609/2023-31
ističe kako se ne radi o slučaju gdje bi Grad Zagreb ugovorom ili drugim pravnim poslom prenio vlasništvo tužitelju na način da se predmetno zemljište koristi za obavljanje njegove djelatnosti. Naime, tužitelj nikada nije stekao niti pravo korištenja koje bi onda eventualno stupanjem na snagu Zakona o ustanovama postalo pravom vlasništva tužitelja.
7. Zainteresirana osoba - Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku dostavila je 7. ožujka 2024. odgovor na tužbu u kojemu se u cijelosti priklonila navodima tuženika iznesenim u osporavanom rješenju, te predložila da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
8. Zainteresirana osoba - Grad Zagreb, Stručna služba Gradske uprave dostavila je 27. ožujka 2024. odgovor na tužbu u kojemu se u cijelosti priklonila navodima tuženika i predložila je da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, obzirom da je u postupku pravilno utvrđeno da se dio predmetnog zemljišta, odnosno 300/2409 dijela zemljišta oznake z. k. č. [katastarska čestica], park, I. Lučića, površine 2409 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] vraća u vlasništvo ovlašteniku naknade Družbi sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog iz Zagreba, Frankopanska 17, budući da tužitelj dio predmetnog zemljišta nije stekao u vlasništvo sukladno članku 54. stavku 1. Zakona o naknadi, a što bi predstavljalo iznimku od vraćanja istog u vlasništvo prijašnjem vlasniku.
9. Tužitelj je 29. ožujka 2024. dostavio podnesak u kojemu se očitovao na navode ovlaštenika naknade u kojemu je ponovio tužbene navode te osporio tvrdnju ovlaštenika naknade da se privedenost namjeni zemljišta procjenjuje isključivo u odnosu na svrhu radi koje je zemljište oduzeto, jer takvim tumačenjem bi od primjene čl. 17. Zakona o naknadi bila oduzeta sva zemljišta koja su oduzeta odlukama u kojima nije bila navedena svrha oduzimanja. Smatra da je u citiranoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2463/2019 od 6. studenog 2019. također navedeno da nije postajao pravni posao kojim je na Institut kao ustanovu preneseno pravo vlasništva ili korištenja niti je u zemljišnim knjigama to pravo bilo upisano za korist tog instituta. Međutim, iz činjenice da su tom institutu izdavane dozvole i druga rješenja vezana uz tu nekretninu (identične kao i ovdje tužitelju), Sud je izveo zaključak da je taj institut bio stvarni korisnik tog zemljišta te da je to zemljište stupanjem na snagu Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti prešlo u vlasništvo tog instituta. Slijedom toga, Sud je ocijenio da su ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu čl. 54. st. 1. Zakona o naknadi.
10. Ovlaštenik naknade dostavio je 29. travnja 2024. podnesak u kojemu je ponovio prethodno iznesene navode, te se pozvao na sadržaj presude Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Us - 2832/2010-5 od 20. svibnja 2010. u kojoj je navedeno da u postupku treba dokazati da je zemljište privedeno upravo onoj namjeni radi koje je oduzeto.
11.1. Dana 25. veljače 2025. u ovome sudu održana je rasprava u nazočnosti opunomoćenika tužitelja, opunomoćenika ovlaštenika naknade, opunomoćenika zainteresirane osobe - Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, a u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe - Grada Zagreba, Stručne službe Gradske uprave, primjenom odredbe članka 91. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine”, broj 36/24 – dalje: ZUS), na kojoj raspravi je omogućeno strankama izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.
11.2. Na navedenoj raspravi nazočne stranke ostale su kod prethodno iznesenih navoda.
Poslovni broj: Us l-1609/2023-31
12. Sud je izveo dokaze uvidom u spis i spis upravnog postupka te je u smislu odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
13. Iz spisa tuženika proizlazi da je ovlaštenik naknade podnio 30. lipnja 1997. zahtjev za povrat nekretnina ranije upisanih u z. k. ul. [broj ZK uloška] sve k. o. [katastarska općina], sukladno odredbama Zakona o naknadi.
14.1. Historijat postupka koji je prethodio donošenju djelomičnog rješenja u ovoj upravnoj stvari pravilno je i detaljno citiran u obrazloženju djelomičnog rješenja, isti je za stranke nesporan, te ga sud neće ponovno iznositi.
14.2. U provedenom postupku, u bitnome za ovaj upravni spor, utvrđeno je:
- da je zahtjev pravodobno podnesen te da je, sukladno odredbi članka 12. stavak 1. Zakona o naknadi, Družba Sestara Milosrdnica sv. Vinka iz Zagreba, Frankopanska 17, ovlaštenik naknade, jer ista na teritoriju Republike Hrvatske ima neprekinuto pravno sljedništvo, obavlja djelatnost i ima sjedište od prije 11. listopada 1996., odnosno prije donošenja Zakona o naknadi (točnije od svojeg formiranja 1856. godine);
- da je zemljište ranije oznake zk.č. 4344/1 površine 10 jutara 992,1 čhv (61114 m2) bilo upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao vlasništvo Družbe Sestara Milosrdnica sv. Vinka iz Zagreba te je odlukom Gradske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju broj: 203/1946 eksproprirano i preneseno u Zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije; Zemljište ranije oznake zk.č. 4344/1 k. o. [katastarska općina], površine 61114 m2, ekspropirano je Družbi Sestara Milosrdnica sv. Vinka te uneseno u Zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije 1946. godine, te se nalazi unutar granica građevinskog područja Grada Zagreba, a prema zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] sporni dio predmetne nekretnine koji je predmet ovog postupka sada ima oznaku zk.č. 1025.
- da je naknadno došlo do formiranja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] tako da je na očevidu održanom 5. travnja 2019. stručna osoba Gradskog ureda preklapanjem planova stare i nove katastarske izmjere identificirala predmetnih 2409/61114 dijela zemljišta ranije oznake zk.č. 4344/1 k. o. [katastarska općina], utvrdivši da isti danas odgovara zemljištu oznake zk.č. 1025 k. o. [katastarska općina], odnosno: k. č. [katastarska čestica], zgrada [adresa] površine 300 m2, u naravi prizemni objekt na adresi [adresa], u koji nije bilo moguće ući (zaključano), korisnik Institut za migracije i narodnosti iz Zagreba, Trg S. Radića 3;
- da je (predmetno) zemljište oznake zk.č. 1025, park UI. B površine 2409 m2, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao vlasništvo Grada Zagreba;
- da se prema lokacijskoj informaciji dobivenoj od Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Sektora za prostorno uređenje i graditeljstvo KLASA: 350-01/19-002/54 od 12. travnja 2019., sukladno važećoj Odluci o donošenju Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba ("Službeni glasnik" broj: 12/16 - pročišćeni tekst), k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nalazi u površinama javne i društvene namjene - za visoko učilište i znanost, tehnološki parkovi (planska oznaka D6);
- da navedeni Gradski ured u svojoj elektronskoj bazi podataka ne sadrži podatke o postupcima koji su vođeni·prije 1996. godine, stoga ne može odgovoriti na upit o tome je li k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], bila izgrađena na dan 11. listopada 1996., odnosno je li na istoj izvršena priprema zemljišta za izgradnju te je li opremljena komunalnom infrastrukturom, kao i dostaviti podatke o eventualno izdanim lokacijskim i građevinskim dozvolama;
- da je rješenjem Grada Zagreba, Sekretarijata za komunalne poslove, građevinarstvo i saobraćaj, Odjela za urbanizam i građevinarstvo, Odsjeka za odobravanje izgradnje investicionih objekata Broj: UP/I-05/12-9286/2-1974 od 9.
Poslovni broj: Us l-1609/2023-31
svibnja 1975., "Institutu za geografiju Sveučilišta iz Zagreba", Marulićev trg 19/11, odobreno građenje privremenog objekta Instituta na gradilištu oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koje.se nalazi u Zagrebu, Ulica Đure Salaja, prema investiciono-tehničkoj dokumentaciji uz uvjet da je ovaj objekt Instituta privremen, a u trenutku provedbe urbanističkog plana investitor je dužan objekt porušiti bez prava na naknadu, u smislu članka 24. Odluke o izgradnji objekata građana, građansko-pravnih osoba i manjih investicionih objekata;
- da je Sekretarijat za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove Općine Trnje izdao dozvolu Broj: UP/I-05/1-591/2-1977 od 1. ožujka 1977. godine, za upotrebu privremenog objekta - baraka u [adresa]., izgrađenog na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].
- Tužitelj je kao upisani korisnik k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] dostavio 25. travnja 2019. podnesak u kojemu je naveo da je Institut nastao udruživanjem Centra za istraživanje migracija (koji je pravni sljednik Instituta za geografiju) i Zavoda za migracije i narodnosti ito sporazumom o udruživanju od 9. siječnja 1984., te je kao dokaz dostavio presliku Statuta donesenog 16. prosinca 2013. Stupanjem na snagu Zakona o ustanovama ("Narodne novine" broj: 76/93), Institut je kao znanstvena ustanova postao javna ustanova nad kojim je Republika Hrvatska stekla osnivačka prava, dok je danom stupanja na snagu Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti ("Narodne novine" broj: 96/93) i Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ("Narodne novine" broj: 123/03), Institut nastavio rad kao javno znanstveni institut u vlasništvu Republike Hrvatske. Institut je korisnik k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te je i postavio zahtjev Gradu Zagrebu za izdavanje tabularne isprave koji je odbijen s obzirom na shvaćanje da tužitelj nije dokazao valjanu pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva od Grada Zagreba, pri čemu je u tijeku i predmetni postupak sukladno odredbama Zakona o naknadi (dopis KLASA: 944-13/09-01/67 od 11. ožujka 2011.).
14.3. Svu prethodno citiranu materijalnu dokumentaciju tužitelj je u upravnom postupku (kao i naknadno u ovome sporu) priložio spisu.
15. Nesporno je da je sukladno članku 7. Statuta tužitelja, osnovna djelatnost Instituta znanstvena djelatnost koja obuhvaća područja međunarodnih migracija, iseljeništva, hrvatskih i drugih manjina u europskim zemljama, unutarnjih migracija, etničnosti u Hrvatskoj i svijetu, nacionalnih manjina/zajednica u Republici Hrvatskoj.
16.1. Člankom 17. stavkom 1. Zakona o naknadi propisano je da će se neizgrađeno građevinsko zemljište koje je u društveno vlasništvo preneseno na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona i koje je na temelju pravomoćne odluke nadležnog tijela oduzeto iz posjeda prijašnjih vlasnika ili osobe na koju je pravo prenio prijašnji vlasnik, a kojim općina, odnosno grad do stupanja na snagu ovoga Zakona nije dalje raspolagala ili koje do donošenja ovoga Zakona nije privedeno namjeni, dati u vlasništvo prijašnjem vlasniku na njegov zahtjev.
16.2. Stavkom 5. navedenog članka propisano je da se pod zemljištem privedenim namjeni smatra ono zemljište na kojem je izgrađen objekt ili su izvedeni znatniji radovi na objektu kao i ono zemljište na kojem je općina, odnosno grad izvršila pripremu za izgradnju.
16.3. Odredbama članaka 52. do 57. Zakona o naknadi propisana su opća pravila koja predstavljaju iznimke od vraćanja nacionalizirane, konfiscirane i na drugi način oduzete imovine u vlasništvo.
16.4. Tako odredba članka 54. stavak 1. Zakona o naknadi propisuje da se ne vraća u vlasništvo i posjed imovina pravnih osoba iz oblasti zdravstva, socijalne skrbi, odgoja, obrazovanja, kulture, zaštite kulturne i prirodne baštine, znanosti, energetike i vodoprivrede, športa i drugih javnih djelatnosti, koja je postala vlasništvo tih pravnih
Poslovni broj: Us l-1609/2023-31
osoba na temelju posebnih propisa, a koja na dan donošenja ovoga Zakona je u njihovom posjedu i služi za obavljanje njihove djelatnosti za koju su osnovane.
17. Na navedenom očevidu je utvrđeno da zemljište oznake zk.č. 1025, park UI. I. Lučića površine 2409 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u katastru odgovara k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 300 m2, na kojoj se nalazi prizemni objekt na adresi [adresa], kojeg koristi Institut za migracije i narodnosti, kao i (u ovoj upravnoj stvari nespornom dijelu) k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 1940 m2, koja je u naravi park sa stablima, pješačkom stazom i jednim asfaltiranim dijelom s rampom, korisnik Grad Zagreb i dijelu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi [adresa] površine 1207 m2, korisnik javno dobro putevi.
18. Nesporno je da Grad Zagreb do stupanja na snagu Zakona o naknadi nije raspolagao zemljištem oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], niti je isto privedeno namjeni, već je na zemljištu izgrađen privremeni montažni objekt kojega je tužitelj bio dužan u trenutku provedbe urbanističkog plana porušiti bez prava na naknadu.
19. Nadalje, nakon oduzimanja zemljišta općina (Grad Zagreb) nije isto dodijelila određenoj pravnoj osobi radi građenja niti sklopila ugovor o međusobnim pravima i obvezama, kao ni neposrednu pogodbu o ustupanju zemljišta radi građenja.
20. Također Grad Zagreb kao vlasnik čestice u postupku nije isticao prigovor u smislu da bi zemljište bilo pripremljeno za izgradnju u skladu s prostornim planovima.
21. Činjenica da se neizgrađeno građevinsko zemljište nalazi na već izgrađenim građevinskim područjima sama po sebi ne znači da je na tom zemljištu obavljena i priprema za izgradnju radi namjene zemljišta određene prostornim planom (Upravni sud Republike Hrvatske, presuda poslovni broj Us-8178/1997 od 7. rujna 2000.).
22. Nadalje, u smislu odredbe članka 54. stavak 1. Zakona o naknadi valja istaknuti da navedena odredba podrazumijeva, između ostaloga, da je predmetnoj ustanovi po prijašnjim propisima nekretnina dana na korištenje posebnim aktom skupštine općine ili drugog tijela koje je bilo ovlašteno raspolagati nekretninom u društvenom vlasništvu.
23. Naime, smatra se da je imovina u društvenom vlasništvu postala vlasništvo pravne osobe na temelju Zakona o ustanovama, samo ako je riječ o imovini na kojoj je do dana stupanja na snagu navedenog zakona ustanova imala trajno pravo korištenja u skladu s tada važećim propisima.
24. U tom smislu, suprotno shvaćanju tužitelja, nije primjenjivo na ovaj upravni spor shvaćanje izneseno u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2463/2019 od 6. studenog 2019., obzirom da tužitelj, prema Zakonu o ustanovama kao ni prema članku 75. stavak 2. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti, nije stekao vlasništvo sporne čestice. .
25. Dakle u postupku je pravilno utvrđeno da tužitelj kao pravni slijednik investitora privremenog objekta - barake izgrađenog na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i kao evidentirani korisnik istog u katastarskom operatu, nije dokazao postojanje iznimke iz članka 54. stavka 1. Zakona o naknadi jer tužitelj, kao pravna osoba iz oblasti znanosti, nije postao vlasnikom sporne kč.br. na temelju posebnih propisa, iako je na dan donošenja Zakona o naknadi (nesporno) u posjedu čestice i prema vlastitim navodima montažni objekt služi za obavljanje djelatnosti za koju je tužitelj osnovan.
26. Iz sadržaja citiranog odobrenja za građenje Grada Zagreba, Sekretarijata za komunalne poslove, građevinarstvo i saobraćaj, Odjela za urbanizam i građevinarstvo, Odsjeka za odobravanje izgradnje investicionih objekata Broj: UP/I- 05/12-9286/2-1974 od 9. svibnja 1975., izdanog Institutu za geografiju Sveučilišta iz Zagreba, proizlazi da je odobreno građenje privremenog objekta Instituta na gradilištu oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koje se nalazi u Zagrebu, Ulica Đure Salaja, ali uz uvjet
Poslovni broj: Us l-1609/2023-31
da je ovaj objekt Instituta privremen, a u trenutku provedbe urbanističkog plana investitor je dužan objekt porušiti bez prava na naknadu, u smislu članka 24. Odluke o izgradnji objekata građana, građansko-pravnih osoba i manjih investicionih objekata. Dakle, i iz privremenog odobrenja za postavljanje montažnog objekta proizlazi da nositelj odobrenja nije imao i pravo korištenja zemljišta u smislu odredbi o pravu korištenja društvenog vlasništva.
27. Dakle, tužitelj je morao biti svjestan privremenosti postojećeg objekta, koji također ne ispunjava kriterije u smislu članka 17. stavak 1. Zakona o naknadi.
28. Nadalje, suprotno shvaćanju tužitelja, isti nije postao vlasnikom predmetne čestice na temelju posebnih prethodno citiranih zakona, već je vlasnik predmetne čestice Grad Zagreb, koji je i upisan u zemljišnim knjigama (zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za suvlasnički dio 2109/2409 zkč. br. [katastarska čestica]).
29. Činjenica da je tužitelj u katastarskom operatu, posjedovni list 3661 k. o. [katastarska općina] upisan kao korisnik kč. br. [katastarska čestica] ([adresa] - zgrada sa 300 m2) sama po sebi ne utječe na donošenje drugačije odluke. .
30. Prvenstveno valja istaknuti da predmet ove upravne stvari ne može biti utvrđivanje prava vlasništva tužitelja na spornoj čestici, kako je to već citirano u sadržaju obrazloženja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Us-11416/2009-6 od 14. ožujka 2012.
31. U odnosu na spor koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1092/2020 valja istaknuti da je isti, prema podacima iz eSpisa prekinut rješenjem poslovni broj P-1092/2020-11 od 21. siječnja 2021. do pravomoćnog okončanja ove upravne stvari.
32. U odnosu na pitanje hijerarhije prava između Zakona o naknadi i Ugovora, sud se poziva na stav iznesen u prethodno citiranoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž - 1025/2020 od 25. studenog 2022. u kojoj je navedeno da Ugovor ne isključuje primjenu odredaba Zakona o naknadi, te kod primjene Zakona o naknadi Republika Hrvatska kao ugovorna strana mora poštovati odredbe tog Ugovora, ali se imovinskopravni odnosi na cjelokupnoj imovini koja je oduzeta na temelju propisa i odluka iz članka 2. i 3. Zakona o naknadi, rješavaju primjenom Zakona o naknadi i u skladu s istim, pa prema tome i na imovinu na koju se odnosi naprijed citirani Ugovor.
33. Stoga sud zaključuje da je u provedenom postupku i pravilno primijenjeno materijalno pravo.
34. Također, sud smatra da je obrazloženje osporavanog rješenja u skladu s odredbama članka 98. stavak 5. i članka 120. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku (“Narodne novine” broj 47/09 i 110/21 - dalje: ZUP).
35. Zaključno, sud smatra da je u postupku pravilno utvrđeno da sporno zemljište nije privedeno namjeni, te je pravilno utvrđen izostanak zapreke iz članka 54. stavak 1. Zakona o naknadi jer za sporno zemljište ne postoji pravna osnova na temelju kojega bi isto postalo vlasništvo tužitelja na temelju nekog posebnog propisa, te na istom zemljištu nikada nije postojalo upisano pravo korištenja, pravo raspolaganja, pravo građenja ili slično, za korist tužitelja ili nekog od njegovih pravnih prednika.
36. Slijedom navedenoga, sud je u skladu s odredbom članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev u cijelosti i odlučio kao u toč. I. – II. izreke ove presude.
37. Kako je tužitelj izgubio upravni spor u cijelosti, valjalo je primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u toč. III. izreke ove presude.
38. Naknadu troška u ovom upravnom sporu zatražio je i ovlaštenik naknade u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura i to za radnju sastava tužbe (u iznosu od 1.000,00 eura uz pripadajući iznos PDV-a), sukladno Tbr. 27 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i
Poslovni broj: Us l-1609/2023-31
naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023), uz primjenu Tbr. 52. stavak 3. Tarife.
39. Kako je ovlaštenik naknade u cijelosti uspio u upravnom sporu, te kako sud nastali trošak ocjenjuje opravdanim, valjalo je primjenom odredbe članka 144. stavak 1. i članka 147. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u toč. IV. izreke ove presude.
U Osijeku 11. ožujka 2025.
Sutkinja
Blanka Sajter
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.
DNA:
1. Tužitelju po opunomoćeniku
2. Tuženiku
3. Zainteresiranoj osobi - Družba sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog, Zagreb, Frankopanska 17 - po opunomoćeniku
4. Zainteresiranoj osobi - Grad Zagreb, Ured za zastupanje, Zagreb, Trg Stjepana
Radića 1
5. Zainteresiranoj osobi - Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku
