Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj:Gž-938/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, Gjure Deželića 70/II, protiv tuženice AB, ..., ..., ..., zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3623/2021-22 od 31. svibnja 2024., u sjednici održanoj dana 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice AB kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3623/2021-22 od 31. svibnja 2024. u dijelu pod toč. I, II, III i IV izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. NAČIN OTPLATE Ugovora o kreditu broj 038-50-3191890 od 15.12.2005, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF…"

II Nalaže se tuženiku AB, ... da isplati tužitelju BJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.654,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose

- 2,66 EUR od 31.10.2008.

- 5,31 EUR od 31.12.2008.

- 7,22 EUR od 31.1.2009.

- 8,08 EUR od 28.2.2009.

- 5,81 EUR od 31.3.2009.

- 6,27 EUR od 30.4.2009.

- 2,57 EUR od 31.5.2009.

- 0,57 EUR od 31.7.2009.

- 2,00 EUR od 31.8.2009.

- 1,88 EUR od 30.9.2009.

- 0,43 EUR od 31.10.2009.

- 3,15 EUR od 30.11.2009.

- 5,34 EUR od 31.12.2009.

- 8,45 EUR od 31.1.2010.

- 7,74 EUR od 28.2.2010.

- 11,96 EUR od 31.3.2010.

- 11,16 EUR od 30.4.2010.

- 12,72 EUR od 31.5.2010.

- 26,23 EUR od 30.6.2010.

- 23,45 EUR od 31.7.2010.

- 31,95 EUR od 31.8.2010.

- 29,02 EUR od 30.9.2010.

- 24,29 EUR od 31.10.2010.

- 34,26 EUR od 30.11.2010.

- 46,93 EUR od 31.12.2010.

- 37,96 EUR od 31.1.2011.

- 41,11 EUR od 28.2.2011.

- 37,10 EUR od 31.3.2011.

- 37,82 EUR od 30.4.2011.

- 54,82 EUR od 31.5.2011.

- 56,47 EUR od 30.6.2011.

- 70,53 EUR od 31.7.2011.

- 63,25 EUR od 31.8.2011.

- 55,28 EUR od 30.9.2011.

- 54,16 EUR od 31.10.2011.

- 53,55 EUR od 30.11.2011.

- 57,33 EUR od 31.12.2011.

- 60,63 EUR od 31.1.2012.

- 61,07 EUR od 29.2.2012.

- 58,79 EUR od 31.3.2012.

- 60,33 EUR od 30.4.2012.

- 61,38 EUR od 31.5.2012.

- 59,61 EUR od 30.6.2012.

- 60,08 EUR od 31.7.2012.

- 58,75 EUR od 31.8.2012.

- 55,88 EUR od 30.9.2012.

- 58,94 EUR od 31.10.2012.

- 60,41 EUR od 30.11.2012.

- 59,38 EUR od 31.12.2012

pa do isplate do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju CJ naknadi troškove postupka u iznosu do 1.541,98 eur sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 31. svibnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

V Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi: " Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 038-50-3191890 od 15.12.2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 20,350.10 (dvadesettisućatristopedeset švicarskih franaka i deset centima) po srednjem tečaju

Kreditora na dan korištenja kredita.."

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I, II, III i IV izreke žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te tuženici naknadi parnični trošak, zajedno s troškom sastava žalbe koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 190. Zakona o parničnom postupku kada je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom od 19. prosinca 2023. Nadalje, sud prvog stupnja počinio je bitnu povredu odredaba čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. navedenog Zakona, budući da ta odredba nije pravilno primijenjena, kao i onu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Tuženica da je u predmetnom postupku tvrdila i ukazivala da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača, kao i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a koje navode sud prvog stupnja u cijelosti zanemaruje. Ističe kako je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, a i tužitelj je iskazao kako mu je predmetni kredit ponuđen kao najpovoljniji. Pobijanom presudom pogrešno su primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, te prvostupanjski sud ne utvrđuje niti jednu od pretpostavki iz čl. 96. st. 1. i čl. 99. navedenog Zakona. Sud prvog stupnja se ni na koji način ne očituje o istaknutom prigovoru zastare pa se pobijana presuda u tom dijelu ne može ispitati. Ističe kako je nalazu vještaka prigovorila u cijelosti, jer je isto provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit, što nesporno nije ugovoreno, a sud prvog stupnja niti te prigovore nije otklonio. Pogrešno sud prvog stupnja tuženicu smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, te je nejasno o kojim je to parametrima tuženica trebala upoznati tužitelja, s obzirom da se tečaj CHF mijenja na međunarodnom i domaćem tržištu te tuženica na njegove promjene nije mogla utjecati. Pogrešna je i odluka o troškovima postupka, a posebno ističe kako sud prvog stupnja pogrešno sve poduzete radnje dosuđuje prema vrijednosti boda od 2,00 EUR, iako je navedena vrijednost boda na snagu stupila tek 25. studenog 2023.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženica u žalbi ističe kako je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da prema odredbi čl. 190. st. 2. istoga Zakona se iznimno od odredbe st. 1. istoga članka tužba može preinačiti do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

5.1. Tužitelj je za visinu svog potraživanja saznao nakon provedenog vještačenja u predmetu, slijedom čega je pravilno sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. ZPP dopustio preinaku tužbe.

6. Nadalje, pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 1. ZPP, na koju u žalbi također ukazuje tuženica, budući da obrazloženje pobijane presude sadrži sve što sukladno navedenoj zakonskoj odredbi mora sadržavati.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

8. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

9. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim dio odredbe 7. Ugovora o kreditu broj: 038-50-3191890 od 15. prosinca 2005. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF…", kao i zahtjev da se naloži tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.654,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče počev od 31. listopada 2008. pa do 31. prosinca 2012.

10. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoren način otplate kredita u valuti CHF, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP), slijedom čega je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetna.

11. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

12. Tužitelj je u konkretnom slučaju podnio tužbu 30. travnja 2021., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, a koji rok se računa od pravomoćnosti presuda donesenih po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

13. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, 110/15 i 14/19), te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

14. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

15. Osim toga, u postupku je saslušan tužitelj kao stranka, koji je iskazao da je predmetni Ugovor potpisao, a da nije bio upoznat s nikakvim rizicima, odnosno da ga banka nije informirala o svim rizicima u kreditnom odnosu, te da nije shvaćao ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, slijedom čega je prvostupanjski sud odluku u postupku utemeljio i na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni ugovor o kreditu, pri tome pravilno smatrajući neosnovanim navode tuženice da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim odredbama, odnosno da su mu objašnjene pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule. Naime, odabir valute u kojoj će se kredit uzeti, kao ni odluka da li će se kredit uzeti ili ne pod ponuđenim uvjetima banke i uz promjenjivu kamatnu stopu, ne znači da je postojala mogućnost pregovaranja, a sama ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena i ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na rizik vezan uz valutnu klauzulu. Prosječnom potrošaču, a kakvim se može okarakterizirati i tužitelj, nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF.

16. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju automobila za osobne potrebe, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača, posebno stoga što iz stanja spisa ne proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen u svrhu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita.

17. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja postavljenom radi utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovarena valutne klauzule kao pod toč. I izreke pobijane presude.

18. Provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, je utvrđeno da je tužitelj zbog ugovorene primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platio veći iznos od ukupno 1.654,08 EUR za utuženo razdoblje, pa mu je taj iznos pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od datuma dospijeća pojedinog anuiteta do isplate, sukladno čl. 29. ZOO.

19. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20. Prema odredbi čl. 1111. st. ZOO kad bio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

21. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je tužitelju zakonsku zateznu kamatu valjalo dosuditi na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana kada ga je preplatio, a kako je to obračunato u nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke.

25. Neosnovano tuženica u žalbi ističe kako je pogrešno sud prvog stupnja prilikom dosude parničnog troška primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 – dalje Tarifa). Naime, prema Tbr. 52. toč. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstva primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. U konkretnom slučaju odluka o trošku postupka donesena je 31. svibnja 2024., dakle, u vrijeme kada je navedena Tarifa stupila na snagu.

26. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u dijelu kojim je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

27. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I, II, III i IV izreke.

28. U ne pobijanom dijelu pod toč. V izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Zadar, 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Delin