Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-979/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženice AB, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, Maksimirska 25, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10404/2023-18 od 30. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 10404/2023-18 od 30. rujna 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

II O troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

"I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 016-2785/2005 od 27.12.2005. sklopljenog između GI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika tuženiku AB, [adresa], [osobni identifikacijski broj], a koja u čl. 5. glasi:

''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''

II/ Nalaže se tuženiku AB, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju GI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.106,74 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 09.01.2006. do isplate po stopi koja se određuje, do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2023. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku AB, [adresa], [osobni identifikacijski broj] da naknadi tužitelju GI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u visini 1.613,09 €, EUR sa zateznim kamatama od dana 30. rujna 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja te tuženici naknadi parnični trošak, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Nadalje, tuženica je predložila saslušanje svjedoka na okolnost da je sa tužiteljem pregovarala o spornim odredbama Ugovora o kreditu i to prvenstveno djelatnika tuženice. Neosnovani su navodi tužitelja kako nije bio informiran o svim značajkama Ugovora, jer su prilikom svakog sklapanja ugovora potrošačima objašnjene sve značajke ugovora, kao i mogućnost sklapanja ugovora u različitim valutama te naplate naknade za obradu kredita. Odbijanjem dokaznih prijedloga tuženice sud prvog stupnja je počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka te je pogrešno utvrdio činjenično stanje. Iznos od 1,25% od iznosa kredita, točnije iznos od 1.106,74 EUR se zasigurno ne može smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita, a ni jedna okolnost ili činjenica utvrđena tijekom postupka ne dovodi do toga da je postupanje tuženice prema tužitelju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sam tužitelj je bio upoznat sa visinom usluge. Osim toga, prema pozitivnim zakonskim odredbama ugovaranje naknade za obradu kredita bilo je dopušteno prema pozitivnim zakonskim odredbama, a na sve odredbe Ugovora je tužitelj dobrovoljno i pristao. Tužitelj se neosnovano poziva na učinke kolektivnih presuda i u pogledu naknade za obradu kredita, jer isto nije bilo predmet tog postupka. Smatra kako je sud prvog stupnja arbitrarno i bez navođenja jasnih, argumentiranih i na zakonu utemeljenih zakona svojevoljno ukinuo pravni interes zastare. Osporava i odluku o troškovima postupka te ističe kako je sud prvog stupnja odredio parnični trošak za svaku pojedinu radnju primjenjujući pogrešan tarifni razred. Također, pogrešno je tužitelju priznat trošak pristojbe na tužbu, koja tužitelja ne pripada po odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, s obzirom da je tužba podnesena 17. studenog 2023.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-2785/2005 zaključenog 27. prosinca 2005. između tužitelja, kao korisnika kredita i prednice tuženice, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza tužitelja da prednici tuženice plati troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita te da se naloži tuženici na ime plaćene naknade za odobrenje kredita isplatiti tužitelju iznos od 1.106,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. siječnja 2006. pa do isplate.

6. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 9. siječnja 2006. naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 1.106,74 EUR, temeljem odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu. Smatra kako predmetna odredba Ugovora nije lako razumljiva, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati je li ista poštena ili ne, pa kako odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, to je takve ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 i 125/07) nepoštena ugovorna odredba, slijedom čega je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.

7. Po ocjeni ovog suda, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), na koju sadržajno u žalbi ukazuje tuženica kada navodi da sud prvog stupnja nije saslušao predloženog svjedoka na okolnost da je sa tužiteljem pregovarala o spornoj odredbi.

8. Naime, iz spisa proizlazi da je tuženica u odgovoru na tužbu predložila saslušanje tužitelja i svjedokinje ČI, djelatnice banke, a na okolnost da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno o svojoj slobodnoj volji, mogao utjecati na njegov sadržaj, odnosno pregovarati o spornoj odredbi. Sud prvog stupnja je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke te odlučio izvesti dokaz saslušanjem djelatnice banke, koji dokaz nije izveo, a o tome nije dao razloge.

9. Ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora. Tako stoga što nije zadaća Ustavnog suda utvrđivati činjenice i ocjenjivati dokaze umjesto sudova (odluka i rješenje Ustavnog suda broj: U-III-4820/2010 od 1. listopada 2015., www.usud.hr).

10. Stoga banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe, odnosno pregovarati o istoj, dok s druge strane zaposlenik banke može isticati da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

11. Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od **.**.2009. G S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

12. Slijedom navedenoga, ako je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da se o istoj pojedinačno pregovaralo ili ne, to podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača i tužitelja izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu.

13. Stoga je trebalo, na temelju čl. 369. st. 1. ZPP, ukinuti pobijanu presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom radi održavanja nove glavne rasprave.

14. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja otkloniti će bitnu povredu u postupanju na koju mu je ukazano, s time da će u nastavku postupka, vodeći računa o svemu iznesenom, upotpuniti činjenično stanje prema uputi ovoga suda, nakon čega će donijeti novu presudu i o odlučiti o troškovima postupka, s tim da će se o troškovima u povodu žalbe tuženice odlučiti u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP), uz napomenu da se prema stajalištu sudske prakse deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.

Zadar, 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Delin