REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-324/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Lovri Sardeliću, u pravnoj stvari tužitelja IVAMONT d.o.o., Ivanić Grad, Vulinčeva 24, OIB: 86660343460, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Mučnjak, odvjetnik u Ivanić-Gradu, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 28. siječnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 11. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, platiti tužitelju IVAMONT d.o.o., Ivanić Grad, Vulinčeva 24, OIB: 86660343460 iznos od 6.205,42 EUR / 46.754,74 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

- 3.042,05 EUR / 22.920,35 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.02.2019. pa do isplate,

- 3.007,42 EUR / 22.659,39 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.02.2019. pa do isplate,

- 155,95 EUR / 1.175,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.02.2019. pa do isplate

računajući do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno odredbama članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno odredbama članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove ovog postupka u iznosu od 250,00 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu dana 13. veljače 2024. godine. U tužbi u bitnome navodi da tužitelj ima od 11. studenog 2004. sa tuženikom sklopljenu dugoročnu policu osiguranja broj [broj police osiguranja] kojom je ugovorena javna odgovornost prema trećima. Nadalje navodi da je, na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-520/2015-29 od 11.01.2017. i presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-368/2017-2 od 22.10.2018., FINA radi naplate glavnice, parničnih troškova i pripadajuće zakonske zatezne kamate provela ovrhu po računu IVAMONT d.o.o. te da je sveukupno prisilno naplaćen iznos od 6.205,42 eura. Navodi da se zahtjev za isplatu po prije navedenog presudi odnosi na dva štetnih događaja koja su se dogodila u razdoblju od 02. do 06. lipnja 2014. u kojima je uslijed obavljanja registrirane djelatnosti tužitelja (izvođenja radova antikorozivne zaštite u postrojenju INA Rafinerija nafte Sisak na postrojenju KP-4) došlo do štete na vozilima trećih osoba. Obzirom da je tužitelj u trenutku nastanka štetnog događaja bio osiguran kod tuženika policom osiguranja prema trećima iz točke I. ove tužbe, to tužitelj potražuje od tuženika povrat isplaćenih iznosa naknade štete trećim osobama prema presudi iz točke II. ove tužbe, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od trenutka prisilne naplate utuženih iznosa pa do isplate. Navodi da se tužitelj zahtjevom za isplatu u mirnom postupku obratio tuženiku dana 22. svibnja 2023., no tuženik je dopisom od 07. lipnja 2023. zahtjev tužitelja otklonio kao neosnovan. Navodi da je tuženik upoznat sa postojanjem parničnog postupka iz ove tužbe, obzirom da je IVAMONT d.o.o. tražio njegovo miješanje u tom postupku. Slijedom svega iznesenog, tužitelj predlaže da se donese presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da ističe prigovor zastare zahtjeva tužitelja kao osiguranika prema tuženiku kao osiguratelju u skladu s odredbom čl. 230. st. 1. i čl. 234. st. 4. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da su oštećene osobe zatražile naknadu štete od osiguranika 2015. godine podnošenjem tužbe u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku pod poslovnim brojem Pn-520/2015. Prisilna naplata po navedenoj presudi, kao i po presudi Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-368/2017 izvršena je 14. prosinca 2018., dok je tužba podnesena 12. veljače 2024., te slijedom navedenog, tuženik ističe kako je u predmetnom slučaju protekao trogodišnji zastarni rok. Navodi da tuženik priznaje činjenicu nastanka štetnog događaja kao i činjenicu da je u vrijeme nastanka istog IVAMONT d.o.o. bio osiguran kod tuženika po polici osiguranja broj [broj police osiguranja], kojom policom je ugovorena izvanugovorna (javna) odgovornost. Navodi da tuženik osporava osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva te spori da bi predmetne štete bile pokrivene predmetnim ugovorom o osiguranju od izvanugovorne odgovornosti i to temeljem nekoliko ugovornih isključenja osiguranje. Prvenstveno, čl. 4. st. 1. točka 11. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti propisano je da osiguranjem nisu pokrivene štete na stvarima koje su posljedica štetnih emisija, ako takvi utjecaji postupno djeluju štetno. U konkretnom slučaju radovi antikorozivne zaštite izvođeni su kroz nekoliko dana, kroz koje vrijeme su štetne emisije, čestice antikorozivnog agensa postupno padale na vozila. Naime, riječ je o antikorozivnom materijalu koji je specifičan jer je teži od zraka višestruko ali nakon špricanja pod tlakom se raspršuje u mikronske čestice u vidu aerosola koji pomiješan sa zrakom postaje jednako težak i lebdi. Kada se ta karakteristika poveže sa činjenicom dugotrajnog očvršćivanja, moguće je nastajanje štetnih posljedica nakon proteka određenog vremena. Nadalje, čl. 4. st. 1. točka 15. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti, iz osiguranja su također isključene štete na vozilima ukoliko je vozilo smješteno na parkiralištu, osim ako nije posebno ugovoreno i plaćena dodatna premija. Navodi da u konkretnom slučaju, parkirališta nisu posebno ugovorena te nije plaćena dodatna premija za štete na vozilima smještenim na parkiralištu. Zaključno, čl. 18. st. 1. Općih uvjeta za osiguranje imovine određeno je kako je osiguranik dužan poduzeti sve propisane, ugovorene i sve ostale razborite mjere potrebne da se spriječi nastanak osiguranog slučaja, a ako osigurani slučaj nastupi, dužan je poduzeti sve što je razborito i u njegovoj moći da se ograniče njegove štetne posljedice. S obzirom na broj oštećenih vozila te izjavu osiguranika da je šteta nastajala kroz nekoliko dana, a prema izjavama oštećenih i duže, jasno je kako nisu poduzete sve potrebne mjere u smislu naprijed citirane odredbe. Da predmetni rizik nije pokriven osiguranjem dokazuje i činjenica da je tužitelj znao ili morao znati da izvođenje radova u blizini parkiranih vozila može dovesti do oštećenja istih pa je slijedom toga mogao biti svjestan posljedica takvog postupanja, a sve sukladno čl. 4. st. 1. točki 1. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti kojim je jasno određeno kako se osiguranje ne odnosi na odgovornost osiguranika za namjerno prouzročenu štetu nastalu kao posljedicu svjesnog postupanja suprotno propisima po kojima se obavlja djelatnost odnosno zanimanje kao izvor opasnosti naveden u polici. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Podneskom od 3. prosinca 2024. tužitelj se u bitnome očitovao na odgovor na tužbe te u odnosu na zastaru navodi da je predmet ovoga spora zahtjev za isplatu plaćenog iznosa, a ne isplata osigurnine niti naknada štete od tuženika, stoga se u ovom slučaju primjenjuje opći zastari rok od 5 godina sukladno čl. 235. ZOO-a. Nadalje navodi da je u skladu s odredbom čl. 234. st. 4. ZOO-a zastara osiguranikovog (tužiteljevog) zahtjeva (za isplatu) prema tuženiku (osiguratelju) počinje teći od kada je oštećenicima naknadio štetu odnosno kada je sporni iznos naplaćen putem FINA-e dana 13. veljače 2019. te kako se u konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastari rok od 5 godina, pa stoga nije nastupila zastara obzirom da je tužba podnesena dana 12. veljače 2024. Nadalje navodi da se zahtjev za isplatu u ovom sporu ne temelji na ugovoru o osiguranju nego na odredbi čl. 964 ZOO-a. te da se u slučaju sumnje odredbe uvijek tumače u korist slabije ugovorne strane, u ovom slučaju tužitelja. Nadalje navodi da tuženik u odgovoru na tužbu osporava da bi predmetne štete bile pokrivene predmetnim ugovorom o osiguranju pozivanjem na odredbu članka 4. stavak 1. točku 11. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti, međutim za te navode ne dostavlja valjano obrazloženje niti predlaže dokaze. Tužitelj ističe da šteta nije nastala postupno nego je šteta nastala odmah, odnosno u istome trenutku kada je došlo do kontakta između kemijske supstance (boje) kojom je vršena antikorozivna zaštita i površine vozila, jer boja za razliku od topline, dima i sl. drugih emisija djeluje trenutno, što je jasno potvrđeno provedenim vještačenjima o postupku pred Općinskim sudom u Sisku. Navodi da tuženik osporava da bi predmetne štete bile pokrivene predmetnim ugovorom o osiguranju pozivanjem na odredbu članka 4. stavak 1. točku 15. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti, međutim niti za te navode ne dostavlja valjano obrazloženje niti predlaže dokaze. Tužitelj ističe da šteta nije nastala na (javnom) parkiralištu te se prema točki 15. Uvjeta pojam parkirališta se ima tumačiti u smislu odredbi Zakonu o sigurnosti prometa na cestama kojom točkom su se htjele isključiti štete koje su nastale na javnim parkiralištima, a ne na internim parkiralištima koja se nalaze unutar mjesta rada tužitelja-osiguranika (Rafinerije Sisak). Dakle, ovdje nema mjesta primjeni točke 15. Uvjeta jer mjesto štetnih događaja nije javno parkiralište koje je dostupnom svima, nego se ovdje radi o internom parkiralištu. Nadalje navodi da se tuženik poziva na odredbu članka 18. stavak 1. Općih uvjeta za osiguranje imovine, međutim tužitelj ističe kako tužitelj-osiguranik nije mogao spriječiti nastanak osiguranih slučaja i/ili otkloniti ili ograničiti štetne posljedice – budući da nije znao za nastanak štetnih događaja sve do trenutka dok ga tuženik nije obavijestio da su oštećenici podnijeli odštetne zahtjeve, dakle znatnim protekom vremena nakon što je tužitelj-osiguranik završio sa poslovima antikorozivne zaštite koji su trajali nekoliko mjeseci. Nadalje, budući da se radi o šteti na površini vozila koja je nastala od čestica boje, koja oštećenja nisu vidljiva golim okom iz mjesta rada tužitelja-osiguranika, to isti nije niti mogao znati da je došlo do bilo kakve štete pa da bi mogao spriječiti njeno nastajanje i/ili otkloniti ili ograničiti štetne posljedice. U odnosu na navode tuženika koji se odnose na utvrđenja i dokaze iz postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku pod poslovni broj Pn-520/2015 tužitelj ukazuje kako se radi o postupku koji je istovrstan postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku pod posl.br. P-164/2015, te da je tuženik o istom postupku bio uredno obaviješten sukladno članku 211. Zakona o parničnom postupku te u odnosu na tuženika postoji intervencijski efekt, odnosno tuženik stoga nema pravo u ovom postupku isticati prigovore niti osporavati utvrđenja iz postupka P-143/2015 i P- 164/2015 obzirom da je o istome uredno obaviješten i u koji se mogao miješati i tamo dokazivati sve svoje, pa time i ove tvrdnje iz odgovora na tužbu, no to nije učinio, odnosno odlučio se ne miješati. Navodi da je tuženik povodom istovrsnog zahtjeva od 19.06.2020. (oštećeni TH) iz istovrsnog štetnog događaja, temeljem iste police osiguranja, u predmetu tuženika broj 62 IMOD 5261 2020 ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim i dana 22.07.2020. izvršio povrat plaćenog iznosa (glavnice, troškova i kamate). Navodi da je tuženik plaćanjem regresnog zahtjeva u predmetu tuženika broj 62 IMOD 5261 2020 nesporno na drugi (konkludentan način) priznao u cijelosti osnov tužiteljevog zahtjeva, odnosno odgovornost za štetu obzirom da su predmet plaćenog zahtjeva u predmetu broj 62 IMOD 5261 2020 i zahtjeva u ovom postupku istovrsni štetni događaji koji su se dogodili u razdoblju od 02. do 06. lipnja 2014. godine. Iz takvog očitovanja tuženika se nedvojbeno može objektivno utvrditi da je tuženikova volja da priznaje cjelokupni dug koji proizlazi iz istovrsnih štetnih događaja / istoga osnova. Tuženik ne bi platio obvezu po regresnom zahtjevu broj 62 IMOD 5261 2020 da se ne smatra odgovornim za štetu, odnosno da ne postoji osnova za isplatu, odnosno da postoje razlozi za isključenje iz osiguranja iz čl. 4. st. 1. Uvjeta. Plaćanje u predmetu tuženika broj 62 IMOD 5261 2020 je rezultat postignute suglasnosti volje među strankama (postavljanje zahtjeva od strane tužitelja i njegovo priznanje od strane tuženika) obzirom da isplata proizlazi iz ugovornog odnosa – police osiguranja sklopljene između tužitelja i tuženika.

4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud došao je do uvjerenja da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 6.205,42 eura.

6. U postupku je prvenstveno sporno da li je osnovan prigovor zastare potraživanja tužitelja te je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to: polica osiguranja broj [broj police osiguranja] od 30. listopada 2013. (list 5-6; 73-74 spisa), Uvjeti za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti (list 7-10; 75-78 spisa), Opći uvjeti za osiguranje imovine (list 11-18; 79-86 spisa), presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-520/2015-29 od 11. siječnja 2017. i presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-368/2017-2 od 22. listopada 2018. (list 19-42 spisa), specifikacija izvršenja osnove za plaćanje (list 43-45 spisa), rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-520/2015-36 od 13. prosinca 2018. (list 46-47 spisa), zahtjev za regres od 22. svibnja 2023. (list 48-49 spisa), e-mail korespondencija s prilozima (list 50-61 spisa), Obavijest o likvidaciji štete od 22. srpnja 2020. s prilozima (list 97-99 spisa), sudska praksa (list 100-161 spisa), zahtjev za regres od 15. lipnja 2020. (list 162-163 spisa), specifikacija izvršenja osnove za plaćanje (list 164 spisa).

8. U postupku nije sporno su tužitelj kao ugovaratelj osiguranja i osiguranik te tuženik kao osiguratelj sklopili ugovor o dugoročnom osiguranju koje počinje teći dana 11. studenog 2004., a za koji je izdana polica osiguranja broj [broj police osiguranja] (list 5-6; 73-74 spisa). Nadalje, nije sporno da je u razdoblju od 2. do 6. lipnja 2014. uslijed obavljanja registrirane djelatnosti tužitelja u vidu izvođenja radova antikorozivne zaštite u postrojenju Ina rafinerija nafte došlo do štete na vozilima trećih osoba.

9. Iz police osiguranja broj [broj police osiguranja] (list 5-6; 73-74 spisa) proizlazi da je predmet osiguranja javna odgovornost prema trećima i odgovornost prema djelatnicima, te da je taj ugovor bio na snazi i u trenutku nastanka štetnog događaja.

10. Uvidom u presudu Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-520/2015-29 od 11. siječnja 2017. i presudu Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-368/2017- 2 od 22. listopada 2018. (list 19-42 spisa) utvrđeno je da su navedeni postupak pokrenuli ĆH i ZH pred Općinskim sudom u Sisku te da je isti pokrenut 1. rujna 2015. godine, a protiv tuženika IVAMONT d.o.o. koji je tužitelj u ovom postupku. Nadalje je utvrđeno da je u tom postupku naloženo IVAMONT d.o.o. platiti ĆH iznos od 12.360,71 kn i ZH iznos od 12.133,94 kn (točka I.a. i I.b. izreke). Nadalje je naloženo IVAMONT d.o.o. platiti ĆH i ZH trošak i to svakoj u iznos od 4.250,00 kn (točka IV. Izreke) te je naloženo IVAMONT d.o.o. platiti ĆH i ZH trošak u iznosu od 4.450,00 kn (točka V. Izreke). Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-368/2017-2 od 22. listopada 2018. potvrđene su točke I.a., I.b., IV. i V. presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-520/2015-29 od 11. siječnja 2017.

11. Uvidom u rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-520/2015-36 od 13. prosinca 2018. (list 46-47 spisa) utvrđeno je da je istim naloženo IVAMONT d.o.o. platiti sudsku pristojbu za žalbu protiv presude u iznosu od 1.000,00 kn.

12. Uvidom u specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (list 43-45 spisa), utvrđeno je da je Financijska agencija provela ovrhu po računu IVAMONT d.o.o. te da je temeljem te ovrhe ŠH, ZH, odvjetniku Željku Stankoviću te državnom proračunu po osnovi glavnice, kamata i troškova postupka sveukupno prisilno isplaćen iznos od 46.754,74 kn / 6.205,42 eura.

13. Uvidom u zahtjev za regres od 22. svibnja 2023. (list 48-49 spisa) i e-mail korespondencija s prilozima (list 50-61 spisa) proizlazi da se tužitelj obratio tuženiku radi isplate iznosa kojeg potražuje tužbom u ovom postupku, a koji iznos mu je u postupku pred Financijskom agencijom prisilno zaplijenjen i prenesen u korist ŠH, ZH, odvjetnika Željka Stankovića te državnog proračuna. Navedeni zahtjev tuženik je odbio cijeneći isti neosnovan (list 60-61 spisa)

14. Smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim sud nije posebno cijenio preostale izvedene dokaze jer bi se istima, prema stavu ovog suda, utvrđivale okolnosti koje nisu sporne ili nisu od utjecaja na donošenje odluke.

15. U konkretnom slučaju tužiteljeva tražbina prema tuženiku temelji se na ugovoru o osiguranju sklopljenom između stranaka. Stoga, ovdje se ne radi o regresnom zahtjevu gdje bi tužitelj potraživao regres za isplaćene naknade štete od one osobe koja je odgovorna za štetu, kako to smatra tužitelj, već je upravo tužitelj ta osoba koja je odgovorna za štetu trećim osobama. Odredbom čl. 234. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO) propisano je da tražbine ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala, dok je stavkom 4 istog članka propisano da kad u slučaju osiguranja od odgovornosti trećega, oštećena osoba zahtijeva naknadu od osiguranika ili je dobije od njega, zastara osiguranikova zahtjeva prema osiguratelju počinje od dana kad je oštećena osoba tražila sudskim putem naknadu od osiguranika, odnosno kad joj je osiguranik naknadio štetu. Dakle, ukoliko su oštećenici pokrenuli sudski postupak radi naknade štete protiv osiguranika prije nego im je osiguranik naknadio štetu – zastara osiguranikovog zahtjeva prema osiguratelju teče od dana kada su oštećenici pokrenuli sudski postupak protiv osiguranika; a ukoliko je osiguranik dobrovoljno naknadio štetu oštećenicima dakle u situaciji kada oštećenici nisu niti pokrenuli sudski postupak jer im je već prije toga dobrovoljno nadoknađena šteta – zastara osiguranikovog zahtjeva prema osiguratelju počinje teče od dana kada je osiguranik nadoknadio štetu oštećenicima (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-101/2024 od 14. siječnja 2025.).

16. Iz spisa proizlazi da su ĆH i ZH pred Općinskim sudom u Sisku pokrenuli postupak koji se vodio pod poslovnim brojem Pn-520/2015 te da je isti pokrenut 1. rujna 2015. godine. U skladu sa odredbama čl. 234. st. 1. i 4. ZOO-a zastara tužiteljevog potraživanja, a koje on potražuje u ovom postupku, nastupila je 1. rujna 2018. godine kada je prestalo tužiteljevo pravo zahtijevati ispunjenje obveze u skladu s odredbom čl. 214. st. 1. ZOO-a. Ovaj postupak je pokrenut dana 13. veljače 2024. iz čega proizlazi da je osnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.

17. U odnosu na tužiteljeve navode da je tuženik priznao dug time što je 22. srpnja 2020. izvršio tužitelju plaćanje iznosa u kojem je tužitelj nadoknadio štetu drugom oštećenku (TH) iz istog štetnog događaja valja ukazati da samim time što je tuženik isplatio osigurninu tužitelju za jednog oštećenika (TH) iz istog štetnog događaja ne predstavlja samo po sebi i volju za priznanjem duga po osnovi naknade štete za druge oštećenike iz tog događaja. Naime, da bi se radilo o priznanju duga mora se raditi o volji dužnika da prizna određeni dug u skladu sa odredbom čl. 240. st. 2. ZOO-a, dok je uvidom u Obavijest o neosnovanom odštetnom zahtjevu (list 60-61 spisa) tuženik nedvojbeno odbio isplatiti osigurninu za oštećenike ĆH i ZH, a isto je napravi i davanjem odgovora na tužbu u ovom postupku.

18. Sud je odbio dokazni prijedlog priklopa spisa Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-520/15 budući da se okolnosti na koje je predložen mogu utvrditi iz dokumentacije dostavljene u spis. Nadalje je odbijeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, vještačenje po vještaku kemijske struke, priklop spisa Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-143/15, P-164/15 i P-138/15, priklop ovosudnog spisa P-1345/21 te pribava spisa tuženika broj 62 IMOD 5261 2020 budući da je utvrđen osnovanim prigovor zastare, a kako je to navedeno u obrazloženju ove odluke te nije bilo potrebno raspraviti tuženikovo osporavanje osnova i visine tužiteljevog potraživanja kao i učinak iz čl. 211. ZPP-a. Naime, provođenje svih ranije navedenih dokaza dovelo bi do nepotrebno odugovlačenja postupka i povećanja troškova, a posebice imajući u vidu obvezu suda da postupak provesti bez odugovlačenja u razumnom roku i sa što manje troškova.

19. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

20. Odluka o tuženikovi troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT), sukladno tuženikovom zahtjevu i vrijednosti predmeta spora (6.205,74 eura), i to: trošak za pristup na ročište održano 28. siječnja 2025. (Tbr. 9/1 OT), u iznosu od 100 bodova što u skladu s odredbom Tbr. 54 OT iznosi 200,00 eura, a što uvećano za PDV (50,00 eura, Tbr. 46 OT) ukupno iznosi 250,00 eura.

21. Slijedom svega iznesenog, a vezano za troškove parničnog postupka tuženika odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Zagrebu, 11. ožujka 2025. godine

SUDAC

Lovre Sardelić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz nalog za pristojbu na presudu

2. tuženiku po punomoćniku