REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5323/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Odvjetničko društvo Leko i Partneri d.o.o., OIB 35913314365, Zagreb, Domagojeva 18, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika A1 Hrvatska d.o.o., OIB 29524210204, Zagreb, Vrtni put 1, kojeg zastupa punomoćnik Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2022/2024-4 od 30. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 331/2023 od 27. ožujka 2024., na sjednici održanoj 11. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Dopušta se tuženiku podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2022/2024-4 od 30. srpnja 2024. i to u odnosu na u prijedlogu naznačenu povredu ljudskih prava na pravično suđenje.

II. O troškovima postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude citirane u izreci ove odluke.

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj se istom protivi te predlaže prijedlog odbaciti.

3. Stranke zahtijevaju troškove postupka u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.

4. Prijedlog je osnovan.

5. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 155/23. - dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je utvrdio da je tuženik (dalje: predlagatelj) u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio pravna pitanja za koje on smatra da su važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i to:

1. “Je li pravno dopušten prijedlog ovrhovoditelja za ponovnu naplatu ovršnih osnova koje su izbrisane iz očevidnika naplate FINE te po kojima je naplata obustavljena na temelju ZPONSA?“

2. “Bi li odbijanjem tuženika da tužitelja uputi na predlaganje ponovne naplate rješenja o ovrsi koja su izbrisana na temelju ZPONSA iz očevidnika naplate FINE te po kojima je naplata obustavljena kao i tuženikovim odbijanjem da plati pristojbe FINI za takve zahtjeve, a u okolnostima mogućnosti tužitelja da od sudova traži ishođenje rješenja o ovrsi drugim sredstvima i na drugim predmetima ovrhe, tuženik “onemogućio tužitelja u obavljanju daljnjih radnji zastupanja nakon pravomoćnosti i ovršnosti 12.078 ovršnih predmeta čime je … tužitelj onemogućen u naplati nagrade?“

3. “Treba li smatrati da su nakon stupanja na snagu ZPONSA, po sili ZPONSA u cijelosti prestale odvjetničke punomoći kao pojedinačni ugovori o nalogu radi prisilne naplate tražbina na računima insolventnih dužnika u vezi s rješenjima o ovrsi koja su kao ovršne osnove izbrisane iz očevidnika naplate FINE zbog nemogućnosti naplate po tim računima te primjenjuju li se u takvom slučaju (cjelovit prestanak naloga te djelomični prestanak Ugovora među strankama), u pogledu visine odvjetničke nagrade, one odredbe tog Ugovora koje uređuju visinu plaćanja odvjetničke nagrade? Koje odredbe ugovora o zastupanju između klijenta i odvjetnika “preživljavaju“ prestanak tog ugovora? Ili se u slučaju prestanka ugovora o zastupanju između klijenta i odvjetnika primjenjuje Tarifa HOKA kao da ugovor o zastupanju u cijelosti više ne postoji, čak ni u dijelu plaćanja odvjetničke nagrade za slučaj prestanka takvog ugovora?

4. “Jesu li sudovi udovoljili dužnosti rukovođenja vještačenjem, nadziranja rada vještaka i brižljivoj ocjeni nalaza i mišljenja vještaka kao dokaza kada su propustili uočiti da vještak uopće nije razmatrao 12.078 spornih rješenja o ovrsi jer ih u stadiju vještačenja visine odvjetničke nagrade, uopće nije bilo u spisu (dostavljeni su u spis par godina nakon vještačenja, odnosno u drugoj polovini 2023. g., dok su nalaz i mišljenje izrađeni u svibnju 2021.g.)? Je li nalaz i mišljenje financijskog vještaka koji utvrđuje visinu odvjetničke nagrade valjan dokaz (na kojem su obje presude utemeljene) u okolnostima u kojima vještak utvrđuje tu nagradu na temelju podataka koje je isključivo dao tužitelj, bez ikakvog dokaza o tome da je tužitelj uopće i poduzeo radnje za koje traži nagradu i bez mogućnosti provjere obračunate nagrade, jer u spisu nema rješenja o ovrsi u kojima su te nagrade utvrđene kao trošak ovršnog postupka? Mogu li se sudske presude zasnivati na nalazu i mišljenju vještaka kao na valjanom dokazu o činjenicama, u okolnostima u kojima vještak vlastitu spoznaju crpi jedino i isključivo iz napisa jedne od stranaka bez ikakve kontrole autentičnosti stranačke tvrdnje, a svoju metodu vještačenja svede jedino na kontrolu ispravnosti matematičkog izračuna te stranke, pri čemu sud prvog stupnja, suprotno čl. 260. ZPP nije vještaka pozvao da dade nalaz i mišljenje na ročištu za glavnu raspravu, čime je tuženiku uskratio pravo na ispitivanje vještaka, a time i pravo na raspravljanje).“

5. “Je li ostvarena povreda postupovnog prava iz čl. 299. st. 2. i 3. ZPP koja očigledno pogoduje tužitelju, dok istovremeno tuženika stavlja u neravnopravan parnični položaj u okolnostima u kojima oba suda, unatoč jasno istaknutom prigovoru tuženika o zakašnjelosti dostave dokaza, dopuštaju dostavu spornih rješenja o ovrsi kojima je tužitelj raspolagao prije podnošenja tužbe i u vrijeme podnošenja tužbe (dakle mogao ih je i bio ih je dužan dostaviti sudu i tuženiku već uz tužbu), tijekom glavne rasprave u novom suđenju, dakle davno nakon zaključenja prethodnog postupka?“

6. „Jesu li ostvarene povrede postupovnog prava koje ugrožavaju pravnu sigurnost i povredu ustavnih i konvencijskih prava stranke (ovdje tuženika) na pristup sudu i pravičan sudski postupak koji uključuje pravo na raspravljanje i pravo na obrazloženu Prvostupanjsku i Drugostupanjsku presudu (čl. 375. st. 1. ZPP), u okolnostima u kojima prvostupanjski sud u Prvostupanjskoj presudi pri donošenju te presude, a drugostupanjski sud u Drugostupanjskoj presudi pri odlučivanju o žalbi tuženika, u pogledu odlučnih tvrdnji i razloga tuženika, ne odgovaraju na tvrdnje, shvaćanja i dokaze tuženika (ne daju razloge o odlučnim navodima i dokazima tuženika), iznijetih tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka o tome DA:

(i) Sud prvog stupnja nikad nije odgovorio tuženiku na njegovo traženje od 15. lipnja 2021.g. za produljenje roka radi očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka “Omazić“ d.o.o.;

(ii) Sud prvog stupnja nikad nije odlučio o zahtjevu tuženika za izuzeće vještaka “Omazić“ d.o.o. niti se na taj zahtjev osvrnuo u Prvostupanjskoj presudi; (iii) Unatoč navodima iz žalbe tuženika od 3. travnja 2024.g., sud drugog stupnja u Drugostupanjskoj presudi ni jednom rječju nije adresirao žalbene navode tuženika o njegovom neodgovorenom zahtjevu za produljenje roka radi očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka kao ni o njegovom zahtjevu za izuzeće vještaka, te konačno i o posljedicama nedavanja nalaza i mišljenja vještaka tijekom glavne rasprave usmenim putem čime je tuženiku uskraćeno temeljno ljudsko pravo na raspravljanje i kontradiktornost parničnog postupka (tč. 40. žalbe tuženika od 3. travnja 2024.g., alineja šesta);

7. „Jesu li ostvarene povrede postupovnog i materijalnog prava koje ugrožavaju pravnu sigurnost i povredu ustavnih i konvencijskih prava stranke (ovdje tuženika) na pristup sudu i pravičan sudski postupak koji uključuje pravo na obrazloženu Prvostupanjsku i Drugostupanjsku presudu (čl. 375. st. 1. ZPP), u okolnostima u kojima prvostupanjski sud u Prvostupanjskoj presudi pri donošenju te presude, a drugostupanjski sud u Drugostupanjskoj presudi pri odlučivanju o žalbi tuženika, u pogledu odlučnih tvrdnji i razloga tuženika, ne odgovaraju na tvrdnje, shvaćanja i dokaze tuženika (ne daju razloge o odlučnim navodima i dokazima tuženika), iznijetih tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka o tome DA: (i) Odredbe ZPONSA ne dopuštaju tzv. “reaktivaciju“ spornih rješenja o ovrsi koja su izbrisana iz očevidnika naplate FINE zbog insolventnosti tuženikovih dužnika koja u prosjeku traje deset, u nekim slučajevima i dvadeset godina;

(ii) Tuženik nije postupio protupravno time što je odbio dati uputu tužitelju za navedenom “reaktivacijom“ spornih rješenja o ovrsi i platiti 2,7 milijuna kuna pristojbi FINI na svoj rizik zato jer je to pravno nedopušteno;

(iii) Su se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u shvaćanju br. SU-IV-245/2019-3 od 27. studenog 2019.g. kao i opsežna praksa svih županijskih sudova u Republici Hrvatskoj nedvojbeno izjasnili o tome da nije dopuštena tzv. “reaktivacija“ ovršnih osnova koje su izbrisane iz očevidnika naplate FINE zbog insolventnosti dužnika koja traje najmanje tri godine;

(iv) Da tuženik nije spriječio tužitelja u naplati odvjetničke nagrade time što mu nije dao upute iz gornje tč. 26. ovog Prijedloga jer je tužitelj mogao, štoviše bio dužan tražiti promjenu sredstava i predmeta ovrhe po čl. 5. st. 3. Ovršnog zakona i tako pokušati naplatiti svoju nagradu;

(v) Da je Ugovor o zastupanju među strankama okvirni ugovor koji na općenit način uređuje principe odnosa stranaka naročito komercijalne i financijske (poslovna suradnja), dok pojedinačni ugovori o nalogu nastaju tek izdavanjem i prihvatom punomoći za konkretno zastupanje tuženika od strane tužitelja u konkretnom ovršnom postupku;

(vi) Da su po sili ZPONSA prestali nalozi i Ugovor o zastupanju među strankama u dijelu koji se odnosi na zastupanje u povodu 12.078 rješenja na koje je ZPONS utjecao pa su izbrisana iz očevidnika naplate FINE zbog insolventnosti tuženikovih dužnika u svemu, osim u odredbi 6.9 tog Ugovora koja uređuje naplatu odvjetničke nagrade tužitelju za slučaj prestanka tog Ugovora;

(vii) Da je nalaz i mišljenje vještaka Omazić d.o.o. nevaljan dokaz zato što vještak u izradi nalaza i mišljenja nije imao na raspolaganju sporna rješenja o ovrsi, niti je tražio njihovu dostavu, već je nekritički prepisao brojevne podatke iz tužiteljeve excel tablice, uključujući i podatke o visini odvjetničke nagrade čime je onemogućio tuženika da provjeri zahtjeve tužitelja, a sudovi su na temelju takvog dokaza donijeli Prvostupanjsku i Drugostupanjsku presudu, pri čemu je sud prvog stupnja onemogućio tuženika da ispita vještaka usmenim putem jer vještaka nije ni pozvao na glavnu raspravu, a time mu je istovremeno uskratio pravo na raspravljanje; (viii) Da je tužitelj još prije podnošenja tužbe raspolagao sa spornih 12.078 rješenja o ovrsi koja je vlastitom krivnjom dostavio sudu i tuženiku tek u tijeku nove glavne rasprave u novom suđenju, dakle davno nakon zaključenja prethodnog postupka, a sud mu je sve to odobrio pa po tome i presudio.

(ix) Da je nalaz i mišljenje vještaka Omazić d.o.o. nevaljan dokaz zato što i iz tužiteljevog popisa spornih predmeta i iz procesno zakašnjele dostave dokumentacije proizlazi da u najvećem broju predmeta sporni tužiteljevi prijedlozi za ovrhu i rješenja o ovrsi naprosto NE POSTOJE.".

6. Naznačenim pitanjima te daljnjim razlozima prijedloga predlagatelj ističe da zbog opisanih propusta oba suda da odgovore na tvrdnje i dokaze tuženika u prvostupanjskom suđenju i na njegove žalbene navode u drugostupanjskom suđenju, obje presude ukazuju se arbitrarnima. Predlagatelj na taj način ističe povredu temeljnih ljudskih prava i to povredu prava na pravično suđenje s aspekta arbitrarnosti i povrede prava na obrazloženu sudsku odluku. U biti predlagatelj ističe da je do opisane povrede došlo iz razloga jer da dokaz vještačenjem nije izveden na način da je vještak usmeno saslušan na ročištu za glavnu raspravu, posebice na okolnosti iz prigovora tuženika na pisani nalaz i mišljenje, te iz razloga da nisu dati razlozi u obrazloženjima nižestupanjskih odluka koji se odnose na odlučne okolnosti (uključujući i na odlučne žalbene prigovore).

7. Opisanim razlozima predlagatelj je učinio vjerojatnim da nižestupanjski sudovi nisu u svojim odlukama dali odgovarajuće razloge koji mogu dovesti do uvjerenja da su sudovi stvarno ispitali slučaj s obzirom na specifične okolnosti slučaja i da su odgovorili na sve bitne navode stranaka, poštujući mjerilo relevantnosti i dostatnosti i to u odnosu one tuženikove prigovore koji se osobito sadržajno očituju u prvom naznačenom pitanju, drugom, četvrtom, šestom i sedmom, ali isto tako i u trećem i petom naznačenom pitanju, s obzirom na predmet spora – naknada štete – izgubljena zarada. To i s obzirom na razloge vezane za odgovarajuću primjenu odredbi materijalnog prava kojeg je trebalo povezati s utvrđenjima i zaključkom o načinu prestanka ugovora između stranaka, posljedicama takvog prestanka te je li se posljedice koje tužitelj trpi i na kojima temelji tužbeni zahtjev mogu dovesti u uzročnu vezu s postupcima ili propustom tuženika tj. postoji li na strani tuženika štetna radnja koja bi bila protupravna i uzročnoj vezi s štetom koju je tužitelj utužio ili protivna onome što su stranke ugovorile, te s obzirom na razloge vezane za realnost ostvarenja zarade.

7.1. Tako je u ovosudnoj odluci Rev-2151/2015-2 od 5. svibnja 2022. rečeno:

„Izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom tijeku stvari ili u okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (tj. ušla u oštećenikovu imovinu) da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim. Dakle, sa stajališta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđene pretpostavke – da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tijek stvari), kao i dopuštenost osnove po kojem bi bila ostvarena. O tome da li postoje sve ove pretpostavke, koje samo ukoliko su kumulativno ispunjene, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovu istih mjerila. (Tako i Vrhovni sud u odluci Rev-113/14 od 28. veljače 2018.).“.

7.2. S obzirom na citirano, predlagatelj je učinio vjerojatnim povredu prava na obrazloženu sudsku odluku, kao i povredu prava na kontradiktorno raspravljanje, činjenicom da nije izveden dokaz vještačenjem u smislu odredbe čl. 260. st.1. ZPP, odnosno da mu je u nižestupanjskim postupcima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje kao temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

8. Zbog svega navedenoga razmatrajući prijedlog tužitelja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP ovaj sud je zaključio da su ispunjene pretpostavke koje zahtijeva odredba čl. 385.a st. 2. ZPP, pa je revizija dopuštena na temelju odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP (za preostala naznačena pitanja se smatra, u smislu te odredbe, da su povučena).

9. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl. 166. st. 3 ZPP.

Zagreb, 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug