Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3396/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednice vijeća, te Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja URA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Vlasta Joksimović, odvjetnica u Sisku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina& Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2262/2023-8 od 8. svibnja 2024. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 11. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2262/2023-8 od 8. svibnja 2024. godine.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskoga suda naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 2.389,75 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno u izreci kao i naknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 785,18 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 8. svibnja 2024. godine do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga koji su propisani odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, te da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti. Zahtjeva naknadu troška žalbenoga postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

5. U ovome stadiju postupka sporna je osnova potraživanja.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio ustanovljeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a na navode žalitelja valja odgovoriti da presuda i rješenje sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

7. Neosnovano žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP. Odredbom članka 338. st. 4. ZPP propisano je da će u obrazloženju presude sud izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio; sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.

7.1. Kako iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud presudu sastavio u skladu s citiranom odredbom članka 338. st. 4. ZPP, žalitelj neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1 ZPP.

8. Prvostupanjski sud je, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju slobodne ocjene dokaza, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. U skladu sa odredbom čl. 220. st. 2. ZPP sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica.

8.1. Naime, tužena je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdila da je s tužiteljem pregovarala o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, dokazujući to dostavom promotivnih uvjeta važećih u vrijeme zaključenja ugovora i saslušanjem javnog bilježnika Vladimira Grebla iz Popovače i tužitelja.

8.2. Međutim, tužena nije predložila saslušanje zaposlenika banke koji je pregovarao sa tužiteljem na okolnost utvrđenja da je tužitelj bio informiran o tečajnom riziku u fazi sklapanja ugovora o kreditu, dok su promotivni materijal i letci na koje se poziva tuženica bili analizirani i cijenjeni u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i nisu dokaz da je tužitelj bio obaviješten o naravi, riziku i posljedicama sporne ugovorne odredbe prilikom sklapanja konkretnih Ugovora o kreditu.

8.3. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio saslušanje javnog bilježnika koji je javno ovjerio predmetni ugovor o kreditu jer se njegovim saslušanjem ne može dokazivati činjenica obaviještenosti tužitelja kao potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF budući da javni bilježnici prema postojećem zakonodavnom okviru nemaju dužnost upozoriti potrošača na navedene okolnosti. Takav stav zauzeo je i Ustavni sud u odluci broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.

8.4. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022. pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog saslušanja tužitelja. Naime, budući da tuženik nije obrazloženim prijedlogom predložio saslušanje zaposlenika banke koji je pregovarao s potrošačem i sklopio predmetni ugovor, iskaz tužitelja kao potrošača koji već u tužbi tvrdi da nije primio nikakve obavijesti o osporenoj ugovornoj odredbi, a za koje je već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su mu bile nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo i da su uzrokovale znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, nije za očekivati da bi tužitelj saslušan kao stranka iskazivao suprotno od onog što tvrdi u tužbi, odnosno da bi mu bile dane odgovarajuće obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja, pa izvođenje dokaza saslušanjem potrošača također nije bilo potrebno niti u tom smislu od utjecaja na ishod ili pravičnost postupka u cjelini.

9. Tuženik neosnovano upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije (Narodne novine

- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak I 14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama), niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženika.

10. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

11. Nesporno je da su tužitelj i tužena sklopili dana 13. srpnja 2006. godine Ugovor o [broj kredita] (dalje: Ugovor), za kupnju automobila, za iznos od 20.395,52 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 84 mjeseca. U čl. 7. ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod toč. 1., 2., 3., 4., 5.6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tužene, među njima i ovdje tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12.1. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, što je sud prvog stupnja i učinio.

13. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite, odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

14. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, posebice ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, i odredba 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP/07) uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

15. Tužitelj se u tužbi poziva na sadržaj navedenih sudskih odluka, a iz ovdje utvrđenih i nespornih činjenica o sadržaju odredbi o valuti glavnice i okolnostima njegovog sklapanja, proizlazi da se te sudske presude odnose i na ovdje sporni ugovor stranaka o kreditu.

16. Imajući u vidu izložena pravna utvrđenja i shvaćanja u citiranim sudskim presudama iz postupka kolektivne zaštite potrošača, sama okolnost da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nije dokaz da joj je tužena prije sklapanja ugovora dala sve potrebne informacije o rizicima valute CHF.

17. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi, tužitelju kao prosječnom potrošaču, ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, a iz navoda i dokaza koje je tužena predložila ne proizlazi da je takve informacije dala tužitelju prije sklapanja ugovora.

18. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženu da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Zbog toga nije osnovan u žalbi istaknuti žalbeni razlog pogrešne primjene članka 99. ZZP/2007 jer su u skladu s tim propisom odredbe o glavnom predmetu ugovora izuzete iz testa poštenosti samo ako su transparente, a što nije situacija utvrđena u ovom predmetu.

18.1. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi tužene da sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03.

18.2. Valja navesti da i je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

18.3. Stoga čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

18.4. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

19. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

20. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.

21. Budući da je tužena iznos glavnice primila temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, njena obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

22. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (pravnog shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da od dana pravomoćnosti presude, donesene povodom kolektivne tužbe u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipanj 2018.), pa do podnošenja tužbe (30.03.2023.) u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO, to se istaknuti prigovor zastare ukazuje u cijelosti neosnovan.

23. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kao takav, među strankama nije sporan.

24. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava prihvaćen je restitucijski zahtjev za isplatu utuženoga iznosa.

25. Budući je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.)

26. Odluku o troškovima parničnoga postupka tužena ne osporava konkretnim žalbenim prigovorima, dok ovaj sud nije ovlašten paziti na pravilnu primjenu materijalnoga prava u odnosu na odluku o troškovima parničnoga postupka sukladno odredbi članka 365. st. 2. ZPP.

27. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u cijelosti.

U Zagrebu, 11. ožujka 2025. godine

Predsjednica vijeća:

Vlasta Feuš