Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4311/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika US, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Andreji Krstinić, odvjetnici iz Raba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Rabu poslovni broj P-1232/2021-40 od 2. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Rabu poslovni broj P-1232/2021-40 od 2. lipnja 2023. u pobijanoj točki I. izreke, te dijelu točke II. izreke kojim je tužiteljici naloženo naknaditi tuženici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 18.780,68 EUR, u roku od 15 dana.

II Tuženici se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom citiranom u izreci odlučeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništavim Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između sada pokojne ĆS, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa] kao primateljice uzdržavanja i tuženice US, rođene AS, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], od 23. svibnja 2019. te se poništava u potpunosti pravni učinak ovog ugovora od dana njegova sklapanja.

II. Utvrđuje se postojanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je tužiteljica JS zaključila sa sada pokojnim ČS dana 24. siječnja 2017. godine usmenim putem i koji je bio uredno izvršavan u cijelosti od strane tužiteljice prema sada pokojnom ČS.

II. Utvrđuje se da je tužiteljica vlasnica nekretnine na otoku [adresa], koja je u zemljišne knjige Općinskog suda u Crikvenici-Stalna služba na [adresa] upisana kao kč. br. [katastarska čestica], kuća br. 303 sa 157 m2 i dvorišta as 500 m2, oranice a 248 m2, ili sveukupno 905 m2, sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Mundanije u cijelosti, i da je vlasništvo navedene nekretnine stekla na temelju usmeno zaključenog i provedenog ugovora o doživotnom uzdržavanju od 24. siječnja 2017. godine, što je tužena dužna trpjeti i izdati tužiteljici valjanu tabularnu ispravu s kojom će joj omogućiti zemljišno-knjižni prijenos ove nekretnine na svoje ime, a što će u suprotnom zamijeniti ova presuda.

III. Nalaže se tuženoj nadoknaditi trošak ovog parničnog postupka tužiteljici u roku od 15 (petnaest ) dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 18.780,68 EUR, u roku od 15 dana, dok se za iznos od 7.897,76 EUR zahtjev tuženice za naknadom troška odbija.“

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/20, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred drugim sucem.

3. Tuženica u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu a tuženici dosuditi trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. na koju se ukazuje u žalbi, a kako će nastavno biti obrazloženo.

6. U predmetnom postupku tužiteljica svoj zahtjev temelji, u točki I., na odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) jer smatra da je ugovor o doživotnom uzdržavanju od 23. svibnja 2019. protivan Ustavu i moralu društva, te u točki II., na tvrdnji da je između nje i pok. ČS bio sklopljen usmeni ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je u cijelosti izvršen i na temelju kojeg je ona stekla vlasništvo nekretnina upisanih u z.kul. 377/1 k. o. [katastarska općina]-Mundanije, te traži od tuženice, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica te nekretnine, da joj izda valjanu tabularnu ispravu za prijenos vlasništva.

7. Sud je izvršio uvid u sporni ugovor od 23. svibnja 2019., ovjeren po javnom bilježniku pod posl. br. Ov-2165/2019., te ocijenio da isti ne sadrži nezakonite, neustavne niti nemoralne odredbe.

8. Tužiteljica pri tom svoje navode o nezakonitosti i nemoralnosti spornog ugovora temelji na tvrdnji da je postojala nemoralna pobuda već kod sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju između pok. ĆS, kao davateljice uzdržavanja i pok. ČS, kao primatelja uzdržavanja, i aneksa tog ugovora, jer da je svrha tog ugovora, kao i sklapanja braka između pok. ĆS i pok. ČS, bila da ista nezakonito prisvoji njegovu imovinu, te istu prenese na članove svoje obitelji (tuženica je nećakinja pok. ĆS).

9. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju prema čl. 579. obvezuje se davatelj uzdržavanja da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

9.1. Takav je ugovor dakle po svojoj prirodi i po zakonskoj stipulaciji ugovor kojim davatelj uzdržavanja stječe imovinu, ili dio imovine, primatelja uzdržavanja, pa takva posljedica ne može biti nezakonita niti nemoralna. Radi se o naplatnom ugovoru kod kojeg jedna strana daje uzdržavanje, a druga joj zauzvrat, s odgodom do trenutka svoje smrti, daje svu ili dio svoje imovine kao naknadu.

10. Tužiteljica pri tom ističe da pok. ĆS nije izvršavala obveze iz ugovora sklopljenog s ČS, već da je upravo ona vodila brigu o ČS. Neispunjenje obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti, prema čl. 583. st. 3. ZOO, razlog za raskid ugovora, a ne i za ništetnost istog. Niti pok. ČS, niti pok. ĆS nisu tražili raskid ugovora.

11. Iz iskaza svih saslušanih svjedoka koji su suglasno iskazivali utvrđeno je kako su pok. ĆS i pok. ČS bili u braku 30 godina tijekom kojeg su sagradili objekt – stambenu kuću s apartmanima na k. č. [katastarska čestica], kuća br. 303 sa 157 m2 i dvorišta as 500 m2, oranice a 248 m2, ili sveukupno 905 m2, sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Mundanije. Pok. ĆS bavila se iznajmljivanjem tih apartmana. Sukladno sklopljenom ugovoru o doživotnom uzdržavanju, ĆS je živjela i brinula se o pok. ČS sve do njegove smrti u dobi od 93 godine 24. srpnja 2020.

12. Iz čl. 2. st. 3. Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između ĆS i tuženice US dana 23.05.2019., Ov-2165/2019 (listovi 57 do 60 spisa) utvrđeno je kako ugovorne strane nisu ugovorile zajednički život, a u stavcima 1., 2. i 4. tog članka izvršavanje ugovornih obveza ugovoreno je na način da je davateljica uzdržavanja dužna osigurati izvršavanje tih obveza, osobno ili od strane treće osobe. Tužiteljica nije tvrdila, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju ĆS bila bolesna. Iz suglasnih iskaza saslušanih svjedoka proizlazi kako je ĆS kratko nakon smrti njenog supruga u listopadu 2020. pozlilo te je u bolnici umrla **.**.2020. (izvadak iz matice umrlih za pok. ĆS od dana 3.11.2020. - list 51 i 52 spisa).

13. Tuženica je u svom iskazu navela kako da joj zbog pandemije Corona virusa teta ĆS nije dozvoljavala da dođe na [adresa] s malom bebom, te da iz razloga što joj dijete nije bilo primilo sva cjepiva nije došla niti na sprovod. No, da sukladno dogovoru s tetom su umjesto nje pomogli njeni roditelji, i oko sprovoda kad je ČS umro, te su se krajem ljeta 2020. vratili na [adresa] da pomognu teti čistiti kuću te pripremiti sve za sezonu, te su ostali više tjedana.

Nakon smrti ĆS da su se vratili na [adresa] te obavili sve vezano za sprovod.

14. Sukladno iskazu tuženice, svjedok AS, otac tuženice je iskazao kako je njegova sestra ĆS bila u dobrom imovinskom i zdravstvenom stanju u ljeto 2020. te on i njegova supruga kao roditelji tužene bili s njom sve do 10 dana prije nego što je hospitalizirana.

14.1. Također, i svjedokinja IS, čije saslušanje je predložila i tužiteljica, a nesrodna je sa strankama, je iskazala kako je ĆS stalno govorila da će se o njoj brinuti US i da su na jesen 2020. s njom bili roditelji tužene, koji su dolazili uvijek kad je trebalo obavljati teže poslove. Oni su se na njeno inzistiranje vratili u Bosnu, jer je znala ako treba nešto da može nju nazvati, kako je i bilo.

15. Slijedom navedenog, sud je sa osnovano zaključio da je US obavljala svoje ugovorne obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju na način da su njeni roditelji po potrebi pomogli ĆS, a što je sukladno sklopljenom ugovoru o doživotnom uzdržavanju. Osim toga, nesporno niti jedna od ugovornih strana tog ugovora nije zahtijevala raskid ugovora radi neispunjavanja ugovornih obveza (čl. 583. st. 3. ZOO-a).

16. Pri tom prividan ugovor nema za posljedicu ništetnost ugovora, što tužiteljica toč. 1. tužbenog zahtjeva zahtijeva, već je pravna posljedica da isti među strankama nema učinka, kako propisuje čl. 285. st. 1. ZOO-a. Pravno nepostojeći ugovor ne može biti protivan niti Ustavu, niti prisilnim propisima niti moralu društva, jer nešto čega nema, što ne postoji, ne može biti niti ništetno. Tužiteljica je isticala i postojanje mana volje kod sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju i to psihičke prisile. No, zbog toga, ugovorna strana koja je tome bila izložena može tražiti da se ugovor poništi, a što nije predmetom ovog postupka. Jednako tako, predmetom ovog postupka nisu niti valjanost braka ČS i ĆS, niti ugovor sklopljen između njih (što tužiteljica u žalbi ističe, ali je sud ocjenjivao njezine navode iz tužbe i postupka pa se ne radi o proizvoljnim navodima obrazloženja, kako sugerira žalba).

17. Člankom 580. st. 1. ZOO-a propisano je, da ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta.

17.1. Dakle, nije dovoljna niti pisana forma, već je za valjanost ugovora o doživotnom uzdržavanju propisan poseban oblik- ugovor mora biti sudski ovjeren, solemniziran ili sklopljen u obliku javnobilježničkog akta.

18. Pravilno zato prvostupanjski sud zaključuje da usmeni ugovor o doživotnom uzdržavanju ne bi bio valjan, pa na temelju takvog ugovora tužiteljica ne može steći pravo vlasništva nekretnine k. č. [katastarska čestica], kuća br. 303 sa 157 m2 i dvorišta sa 500 m2, oranice a 248 m2, ili sveukupno 905 m2, sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Mundanije (pri čemu tužiteljica nije ni u kakvom pravnom odnosu s tuženicom pa je već radi toga neosnovan zahtjev za izdavanje tabularne isprave za prijenos vlasništva na toj nekretnini).

19. Tužiteljica u žalbi prvenstveno prigovara da je sud donio odluku samo na temelju iskaza svjedoka i tuženice te priložene dokumentacije, a da bi odluka bila drugačija da je saslušana sama tužiteljica.

20. Tužiteljica je u tri navrata uredno pozvana na ročište radi saslušanja, te je tražila odgodu ročišta održanih 14. prosinca 2022., 6. travnja 2023. i 22. svibnja 2023.

20.1. Iz navedenog jasno proizlazi da tužiteljica tijekom razdoblja od preko pet mjeseci nije mogla pristupiti na ročište, opravdavajući isto bolešću djeteta (Downov sindrom) te činjenicom da njezin suprug, koji je upravo u toj fazi postupka bio i njezin punomoćnik, ne može pristupiti na ročišta zbog bolničkog liječenja njegovog oca koji se liječi u gradu Nuernbergu u SR Njemačkoj. Tužiteljica je u postupku bila zastupana po odvjetniku Hrvoju Bosancu, da bi prvo pored njega opunomoćila za zastupanje i svog izvanbračnog supruga te u podnesku od 6.12.2022. odvjetnik predlaže odgodu ročišta jer će se i tužiteljica i suprug sasvim sigurno nalaziti u inozemstvu do kraja godine. Rješenjem od 6. prosinca 2022. sud je odbio suglasni prijedlog stanaka za odgodu ročišta određenog za 14. prosinca 2022., te odlučio da će se na istom saslušati pozvani svjedoci, ali je odgodio provođenje dokaza saslušanjem stranaka koji je također bio predviđen na tom ročištu. Podneskom od 9.12.2022. tužiteljica je otkazala punomoć odvjetniku Hrvoju Bosancu a umjesto njega opunomoćila za zastupanje svog izvanbračnog supruga, te je sud na ročištu od 14. prosinca 2022. saslušao samo svjedoke SS i FS, a provođenje ostalih dokaza odredio za ročište od 6. travnja 2023. Dopisom od 30.3.2023. poslanom od stane odvjetnika Hrvoja Bosanac, te dopisom od istog dana ĐS ponovno je zatražena odgoda ročišta iz istih razloga tj. teške bolesti oca ĐS te je navedeno da je supruga roditelj njegovatelj i u dane izbivanja iz doma nema osobe koja bi preuzela brigu o djetetu, a priloženi su dokazi o bolesti oca punomoćnika tužiteljice i njegovom putovanju u SR Njemačku iz kojih proizlazi da je otputovao 26.3.2023. a vratio se 31.3.2023.

21. S obzirom na to, da se razlozi zbog kojih je tražena odgoda ne odnose neposredno na tužiteljicu, niti na njezinog punomoćnika, koji se iz SR Njemačke, prema dokazima koje je priložio, vratio 31.3.2023. dakle prije zakazanog ročišta, da se radi o trajnom stanju djeteta tužiteljice, te da se razlog odgode za nju na taj način vremenski nije mogao odrediti, opravdano je sud zaključio da bi daljnje odgađanje rasprava u postupku bilo protivno načelu ekonomičnosti. Pri tom u situaciji kada je tužiteljica od početka postupka, pa do poziva na ročište radi saslušanja kao stranka, imala punomoćnika odvjetnika, da istog punomoćnika odvjetnika ima i u ovoj žalbenoj fazi, osnovano sud zaključuje da je na taj način mogla postupiti i u fazi postupka kada je trebala pristupiti sudu radi saslušanja kao stranka, a da se razlog odgode koji navodi ne odnosi osobno na nju i trajne je naravi.

22. Pri tom je saslušanje stranaka dokaz koji se provodi iznimno. Sud naime može odlučiti da se izvede dokaz saslušanjem stranaka samo kad nema drugih dokaza ili kad unatoč izvedenim drugim dokazima ustanovi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica (čl. 264. ZPP).

23. Zato nije ostvarena bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 268. st. 3. ZPP, kako se prigovara u žalbi.

24. Od svjedoka koje je tužiteljica predložila saslušana je IS, dok ostali svjedoci nisu pristupili ročištima niti valjano opravdali izostanke (osim MS), pa je sud osnovano zaključio glavnu raspravu, pri čemu valja imati na umu da tužiteljica nije određeno naznačila na koje bi okolnosti trebalo saslušati te svjedoke, ali prvenstveno sam sadržaj tužbenog zahtjeva.

25. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između pok. ĆS i tuženice, nije utemeljen na činjeničnom historijatu tužbe (u kojem se tužiteljica, suprotno žalbenim prigovorima, pozivala na to da se radi o fiktivnom pravnom aktu pa je sud bio dužan ocijeniti takve navode) niti navodima tužiteljice iz postupka, a sud je isti ocijenio prvenstveno uvidom u sam navedeni ugovor te provedenim personalnim dokazima. Iz činjenica koje je tužiteljica navela tijekom postupka ne proizlazi da bi osporeni ugovor, po sadržaju u svemu u skladu s odredbom čl. 579. ZOO, bio protivan Ustavu ili zakonu, niti da bi bio nemoralan, dok neizvršavanje obveza iz ugovora, koje u ovom postupku nije dokazano, nije razlog ništetnosti nego može biti razlog za raskid tog ugovora. Tužiteljica je tvrdila da je ona pružala doživotno uzdržavanje pok. OS, ali ne i pok. ĆS, a samo je ugovor sklopljen između tuženice i pok. ĆS, predmet ovog postupka u odnosu na točku I tužbenog zahtjeva.

25.1. Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u usmenoj formi je ništetan, pa se na temelju takvog ugovora ne može steći vlasništvo nekretnine. Radi toga uopće nije odlučno je li tužiteljica izvršavala u stvarnosti sadržaj ugovora o doživotnom uzdržavanju s pok. ČS ili je to činila njegova supruga, sada pok. ĆS (kako proizlazi iz provedenih dokaza).

26. Budući da tužiteljica svoj zahtjev za utvrđenje vlasništva nekretnina koje su bile predmetom pobijanog ugovora o doživotnom uzdržavanju iz točke I. tužbenog zahtjeva, temelji upravo na tvrdnji da je ona, a ne pok. ĆS, brinula o pok. ČS, na temelju usmeno sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju, sud je osnovano ocijenio valjanost tog ugovora. Žalbene tvrdnje o tome da bi pok. ČS bio fizički i psihički zlostavljan pa nije mogao sklopiti ugovor s tužiteljicom u valjanoj formi, predstavljaju predbacivanje izvršenja kaznenog djela kakvima obiluje i sama tužba, u kojoj se istovremeno navodi da je pok. ČS spavao, jeo i pio u kući tužiteljice, da mu je u svojoj kući pružala njegu, pa su navodi žalbe o tome da bi on bio „zatočen“ od strane supruge kontradiktorni navodima tužbe i ne potvrđuju žalbene prigovore o tome, da bi isti bio spriječen sklopiti ugovor u zakonom propisanoj formi. Ugovor o doživotnom uzdržavanju između OS i ĆS bio je sklopljen 1990. godine, 2002. godine sklopljen je Aneks tog ugovora, a ČS je živio sve do 2020. godine, tri godine nakon što je, prema tvrdnji tužiteljice, sklopljen usmeni ugovor o doživotnom uzdržavanju između njih, i to zato što je ČS u kući tužiteljice „spavao, jeo i pio“ pa su tvrdnje o tome da bi isti bio fizički spriječen sklopiti valjan ugovor s tužiteljicom, kontradiktorne i nevjerodostojne.

27. Pravilno je zato primijenjeno materijalno pravo citiranih odredaba ZOO, kada je tužbeni zahtjev odbijen. Razlozi na koje se tužiteljica poziva a to je da je svrha ugovora između pok. ČS kao primatelja uzdržavanja i pok. ĆS kao davateljice uzdržavanja, bilo stjecanje imovine primatelja uzdržavanja, nisu razlozi za ništetnost takvog ugovora kao naplatnog pravnog posla, dok predmet spora nije raskid niti tog, niti ugovora između pok. ĆS kao primateljice uzdržavanja i tuženice kao davateljice uzdržavanja pa niti da je u postupku dokazano, da bi doista sadržaj ugovora s pok. OS izvršavala tužiteljica, isto ne bi, u situaciji kada takav ugovor nije sklopljen u valjanoj formi, utjecalo na osnovanost tužbenog zahtjeva.

28. Odluka o parničnom trošku pravilno je donesena, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP a iz sadržaja žalbe proizlazi da se presuda pobija samo u dijelu u kojem tužiteljica nije uspjela u sporu.

29. U skladu s navedenim je, na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

30. Tuženici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, o čemu je odlučeno na temelju čl. 166. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić