Poslovni broj: Usž-2374/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja SM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Vladimir Burić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Burić & Mišljenović Dasović j.t.d., Osijek, Europske avenije 12, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi disciplinskog postupka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 5 Us I-87/2023-9 od 14. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 11. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 5 Us I-87/2023-9 od 14. studenog 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbija se tužbeni zahtjev za poništenje točke I. rješenja tuženika, klasa: UP/II-114-04/22-02/122, urbroj: 511-01- 158-22-4 od 22. studenog 2022. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tj. svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).
Nastavno u žalbi tužitelj pobliže navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da su upravna tijela, a i prvostupanjski sud povrijedili pravila postupka, jer su ocjenu utemeljili na nezakonitim dokazima, a što je dovelo do nezakonitih odluka u kojima nedostaju odlučni razlozi na kojima se temelje.
Dalje u žalbi tužitelj navodi da mu tijekom postupka nije omogućeno izjasniti se o svim bitnim pitanjima tijekom upravnog postupka, a niti upravnog spora, a ti su propusti doveli do pogrešno utvrđenih činjenica i pogrešne primjene materijalnog prava. Dodaje da prvostupanjski sud navedene propuste nije otklonio, a posebno daje osvrt na dokazna sredstva koja su u konkretnom slučaju upotrijebljena, a s obzirom da nije riječ o objektivnim, valjanim i vjerodostojnim dokazima o počinjenom disciplinskom djelu, da nije na zakonit način dokazan ni disciplinska odgovornost tužitelja. Slijedno svim navedenim razlozima u žalbi, tužitelj zaključuje da su odluke disciplinskih tijela, a i pobijana presuda utemeljeni na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a što je dovelo do donošenja nezakonitih odluka. Tužitelj u žalbi posebno upire na povredu ustavnih prava, odnosno prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i poništi pobijanu presudu, odnosno da sam otkloni nedostatke i donese odluku kojom će meritorno riješiti o predmetnoj stvari. Tužitelj u žalbi traži i naknadu troškova žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.
6. Iz spisa predmeta, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kao i činjenice koje je sam utvrdio (članak 33. stavak 2. ZUS-a).
7. Rješenjem tuženika 22. studenog 2022. (točka I. izreke), odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Osijek, klasa: UP/I-114-04/20-02/348, urbroj:
511-01-158-22-85 od 8. srpnja 2022. u odnosu na djela pod točkom IV. i V. te se u odnosu na taj dio rješenja potvrđuje odluka o odgovornosti i pojedinačno utvrđene disciplinske kazne, kao i izrečena jedinstvena disciplinska kazna – prestanak državne službe. Prvostupanjskim rješenjem od 8. srpnja 2022. tužitelj, policijski službenik u PU osječko-baranjske, na rasporedu u Sektoru kriminalističke policije, na radnom mjestu policijski službenik kriminaliteta droga, u zvanju policijski inspektor, zaposlen u MUP- u RH od 3. srpnja 2000., stručni prvostupnik (baccalaureus) oglašen je odgovornim za disciplinska djela opisana u članku 96. stavku 1. točki 5. Zakona o policiji ("Narodne novine", 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19. – dalje: ZOP) kao odavanje podataka iz članka 35. ZOP-a neovlaštenim osobama. Obilježja tih djela su pobliže opisana u točkama IV. i V. izreke, te mu je na temelju članka 110. stavka 2. točke 6. ZOP-a u vezi članka 17. stavka 1. točke 2. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika ("Narodne novine", 141/11. – dalje: Pravilnik) izrečena disciplinska kazna – prestanak državne službe.
8. Dakle, na temelju činjenica utvrđenih u disciplinskom postupku proizlazi da je tužitelj počinio teške povrede službene dužnosti, koje su prema zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka opisane u članku 96. stavku 1. točki 5. ZOP-a, kao "odavanje podataka iz članka 35. ZOP-a neovlaštenim osobama". Tužitelj je u skladu s utvrđenim činjenicama neovlašteno dostavio i učinio dostupnim podatke koji su klasificirani kao službena tajna "ograničeno" pobliže navedenim osobama.
9. Tužitelj u bitnom osporava postojanje činjenica na kojima je utvrđena njegova disciplinska odgovornost, navodi da je njegova disciplinska odgovornost utemeljena na nezakonitim dokazima, a u odnosu na te prigovore i druge tužbene navode je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao dostatne i valjane razloge zbog kojih je prihvatio pravilnim zaključke i stajališta disciplinskih tijela na kojima temelje disciplinsku odgovornost tužitelja.
10. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u provedenom upravnom sporu te održane usmene i javne rasprave, sud je pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, a za takvu odluku je dao valjane, dostatne i relevantne razloge s kojima je ovaj Sud suglasan u cijelosti.
11. Prije svega valja reći da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da u predmetnom slučaju nije protekao zastarni rok od dvije godine za pokretanje disciplinskog postupka u smislu članka 109. stavak 2. ZOP-a, jer je danom predaje zahtjeva nadležnom disciplinskom sudu pokrenut postupka protiv tužitelja (6. studenog 2020.), a da izmjena zahtjeva od 22. veljače 2022., koja je dopuštena, nema utjecaja na zastarni rok propisan u članku 109. stavku 2. ZOP-a.
12. Prema stajalištima iznesenim u upravnoj-sudskoj praksi, kao i ustavno-sudskoj praksi u disciplinskom postupku činjenično stanje se može utvrditi svim dokaznim sredstvima, a pri čemu nema zapreke da se upotrijebe i dokazi koji su u povodu istog događaja provedeni kod istih ili drugih mjerodavnih tijela, s time da se u svakom pojedinom slučaju odluka donosi na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, odnosno na temelju ocjene svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj svezi.
13. U vezi navedenog valja reći da tužitelj odlučnu činjenicu odavanja podataka iz članka 35. ZOP-a neovlaštenim osobama u provedenom disciplinskom postupku nije osporio, već je tu činjenicu potvrdio, ističući da je sporne podatke dostavio neovlaštenim osobama "na čuvanje", kao i da time nije nastala šteta.
14. Stoga, prvostupanjski sud prihvaća ocjenu tuženika da su razlozi kojima tužitelj opravdava svoje postupanje neodlučni i bez utjecaja na donošenje drugačije odluke, jer je tužitelj kao službena osoba znao da navedene podatke mora koristiti isključivo i samo u službene svrhe radi obavljanja policijskih poslova, a ne te podatke dostaviti osobama izvan službe.
Stoga je sud prihvatio i daljnji zaključak tuženika da se disciplinska odgovornost tužitelja ne temelji samo na zapisniku o vještačenju sačinjenim po TDINSIG2, a niti je odlučan prigovor tužitelja da je riječ o dokazu koji je u kaznenom postupku ocijenjen nezakonitim dokazom.
Naime, u osvrtu na navedeni prigovor, koji tužitelj ponavlja i u žalbi, valja reći da se kazneni postupak i disciplinski postupak razlikuju, a zbog čega se u disciplinskom postupku primjenjuju i različiti dokazni standardi nego u kaznenom postupku, a takva stajališta su već iznesena u upravno-sudskoj, kao i ustavno-sudskoj praksi.
15. U osvrtu na žalbeni navod o povredi prava na pošteno suđenje, odnosno povredi načela jednakosti oružja kao njegovom sastavom elementu u prvostupanjskom upravnom sporu, dodaje se da to načelo ne zahtijeva od suda prihvaćanje svih dokaznih prijedloga stranaka, već zahtijeva vođenje postupka na način koji ne narušava pravičnu ravnotežu među strankama u procesnom smislu te pružanje stranci razumne mogućnosti iznošenja i dokazivanja činjenica na način koji ju ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku. Promatrajući prvostupanjski upravni spor u svjetlu zahtjeva koji proizlaze iz načela jednakosti oružja, ovaj Sud ne nalazi povrede ovoga ustavnog i konvencijskog načela, smatrajući ujedno valjanim, dostatnim i relevantnim obrazloženje prvostupanjskog suda u vezi ocjene tužbenih navoda.
S obzirom na relevantnost razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i opseg tih razloga, ovaj Sud nalazi da je otklonjena bila kakva sumnja u donošenje arbitrarne sudske odluke.
16. Naime, s obzirom da rješenja disciplinskih sudova već sadrže dostatne razloge na kojima su utemeljena osporena rješenja, prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi očitovao samo o ključnim navodima tužitelja koje je isticao tijekom postupka, ne ponavljajući pri tome doslovno razloge koji su već navedeni u tim rješenjima, a koji upućuju na neosnovanost tužiteljevih prigovora, na kojima ustraje i tijekom upravnog spora.
17. Stoga, uvažavajući sve razloge iznesene u obrazloženju pobijane presude, ovaj Sud nalazi da opisanim postupanjem suda u konkretnom slučaju nije dovedeno u pitanje ostvarenje ustavnog prava na pošteno suđenje na koje tužitelj ukazuje u žalbi.
18. Stoga, a kako tužitelj pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije uspio osporiti tijekom disciplinskog postupka, a niti tijekom sudskog postupka, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je opisanim postupanjem počinio težu povredu službene dužnosti, odavanjem podataka iz članka 35. ZOP-a neovlaštenim osobama, opisanu u članku 96. stavku 1. točki 5. ZOP-a, zbog čega mu je na temelju članka 110. stavka 2. točke 6. ZOP-a za navedene povrede izrečena disciplinska kazna prestanka državne službe.
19. Izbor kazne za teže povrede službene dužnosti podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih tijela, a upravno-sudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen je na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. ZUS- a).
20. U konkretnom slučaju je izbor kazne obavljen u okviru zakonom dane ovlasti, a sud ne nalazi da bi disciplinska kazna bila protivna svrsi radi koje je ta ovlast dana, a ujedno su obrazloženi razlozi koji su doveli do izbora vrste izrečene disciplinske kazne, a na temelju članka 110. stavka 7. ZOP-a je tužitelju izrečena jedinstvena kazna, a za svaku pojedinu povredu je kazne istovrsna i obje se odnose na prestanak državne službe. Dakle, i u slučaju da je tužitelj proglašen odgovornim samo za jedno od navedena dva djela, to ne bi imalo utjecaj na izricanje drugačije kazne u konkretnoj upravnoj stvari.
21. Stoga, ovaj Sud smatra da opseg obrazloženja prvostupanjske presude odgovara obvezama prvostupanjskog suda koje proizlaze iz članka 60. stavka 4. ZUS- a, a postupak je u cijelosti proveden sukladno zahtjevima ustavnog prava na pošteno suđenje.
22. Stoga je, ovaj Sud, ocijenivši da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.
23. Odluka o trošku se temelji na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, jer je tužitelj upravni spor izgubio u cijelosti, pa je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu 11. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović
