Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4806/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ismaru Avdagiću, odvjetniku u Zagrebu, Trnjanska cesta 63, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Žurić i Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-299/2024-17 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-299/2024-17 od 19. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. [broj kredita] sklopljenog dana **.**.2004. između tužiteljice, kao korisnika kredita i Volksbank d.d, OIB: 78427478595, Zagreb, Varšavska 9, pravnog prednika tuženika, kao kreditora, u dijelu čl. 5. koji glasi: "Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade .... sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke..." i u čl. 5. st.1. koji glasi: "Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jednocijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita." (točka I. izreke). Također, tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 617,96 eura (točka II. izreke) i iznos od 1.034,15 eura (točka III. izreke) sve sa pripadajućim zateznim kamatama, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 899,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2024. do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništavosti Ugovora o kreditu i restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku temeljem ništavih ugovornih odredbi o administrativnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku utvrdio:

- da su prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita dana **.**.2004. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.950,00 CHF uz rok otplate od 25 godina,

- da je u čl. 5. i čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito administrativnu naknadu od 1,75 % jednokratno za iznos odobrenog kredita,

- da je tužiteljica temeljem spornog dijela Ugovora o kreditu tuženiku dana **.**.2004. platila administrativnu naknadu u iznosu od 617,96 eura, te dana 27. listopada 2017. i iznos od 1.034,15 eura s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne, a iste proizlaze i iz isprava koje su pročitane tijekom prvostupanjskog postupka. U prvostupanjskom, a i u žalbenom postupku, sporno je da li je prijeporni dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu ništav, te da li, posljedično tome, postoji obveza tuženika da vrati tužiteljici naplaćenu administrativnu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita koju je tužiteljica temeljem te ugovorne odredbe platila tuženiku.

7. Sud prvog stupnja odlučujući o spornom pitanju utvrdio je da sporni dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, te da se o predmetnom spornom dijelu odredbe nije pojedinačno pregovaralo. Također, utvrdio je da je sporna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da je stoga ista nepoštena.

8. Tuženik osporava utvrđenja sud prvog stupnja ističući u žalbi da je sud prvog stupnja presudi utemeljio isključivo na iskazu tužiteljice koji nije vjerodostojan uslijed čega je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Međutim, takvi žalbeni navod tuženika su neosnovani. Naime, sud prvog stupnja je, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, pravilno ocijenio kako materijalne tako i personalne dokaze (iskaz tužiteljice) te je utvrdio sve pravno relevantne činjenice potrebne za donošenje pravilne i zakonite presude. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je pogrešnom ocjenom dokaza počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženik. U odnosu na žalbeni navod tuženika da sud prvog stupnja nije utvrdio da li je tužiteljica prosječni potrošač potrebno je navesti da je iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica sporni ugovor sklopila u svojstvu potrošača, te da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu koji je tužiteljici odobren u svrhu kupnje stana, što uostalom proizlazi i iz teksta samog ugovora. Osim toga, niti jednog dokaza ne proizlazi da tužiteljica sporni ugovor nije sklopila u svojstvu potrošača ili da ne bi bila prosječni potrošač kako to navodi tuženik u podnijetoj žalbi.

9. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tu činjeničnu tvrdnju tužiteljica nije potkrijepila niti jednim dokazom. Naime, iz samog teksta spornog ugovora o kreditu, proizlazi da predmetni ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika u smislu odredbe čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje ZZP/03). S obzirom da se radi o spornim ugovornim odredbama iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, to je, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03, upravo na tuženiku bio teret dokaza da dokaže da se o spornim odredbama pregovaralo. Tuženik u postupku nije dokazao da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo tako da su predmetni žalbeni navodi tuženika neosnovani. Osim toga, tuženik u postupku i nije jasno naveo s kime je to točno kod tuženika tužiteljica pregovarala oko spornih ugovornih odredbi pri čemu iz iskaz tužiteljice jasno proizlazi da nije mogla pregovarati sa tuženikom ne samo o spornim odredbama ugovora, već o bilo kojim drugim odredbama koje sadrži ugovor o kreditu.

10. Tuženik u žalbi ističe da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da stoga sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 nije bilo dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, odredba čl. 5.1. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje tuženiku platiti administrativnu naknadu od 1,75 % jednokratno na iznos odobrenog kredita je jasna i lako uočljiva. Međutim, ista nije razumljiva jer iz iste je nejasno iz kojih razloga tu naknadu tuženiku treba platiti, u čemu se točno u odnosu na plaćanje te naknade sastoji protučinidba tuženika, te iz kojih razloga visina iste iznosi upravo 1,75 % iznosa odobrenog kredita. U tom smislu potrebno je i navesti da zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 84. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Stoga okolnost što je obveza plaćanja administrativne naknade jasno određena u brojčanom smislu (1,75 % od iznosa odobrenog kredita) ne znači i da je ista razumljiva u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03.

11. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita koju je tuženik tužiteljici naplatio temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu potrebno je navesti da je ugovorna odredba kojom je tužiteljica bila obvezna platiti tuženiku "sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke" ne samo nerazumljiva nego i nejasna. Iz iste ne proizlazi iz kojih razloga tužiteljica bila dužan platiti tu naknadu, te zašto visina iste iznosi upravo iznos koji je tuženik naplatio tužiteljici. Stoga i taj dio odredbe nije izuzet od ispitivanje nepoštenosti kako to neosnovano tuženik tvrdi u žalbi.

12. Bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude je i ukazivanje tuženika da nije koristio nepoštenu poslovnu praksu. Naime, sud prvog stupnja nije tužbeni zahtjev prihvatio iz razloga što je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, već stoga što je sporne ugovorne odredbe o naplati naknada nepoštene i posljedično tome ništetne.

13. Neosnovano je i tuženikovo ukazivanje da je sud prvog stupnja neosnovano utvrdio da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetnom iz razloga što je prijevremenom otplatom kredita tuženiku nastala šteta. Naime, prouzročenje štete predstavlja izvanugovorni odnos, dakle obvezni odnos koji svoju pravnu osnovu nema u ugovoru. U konkretnom slučaju, tuženik je spornu naknadu naplatio ne zato što mu je prouzročena šteta, već stoga što je plaćanje takve naknade ugovoreno čl. 5. Ugovora o kreditu. Dakle, pravna osnova naplate ta naknade nije izvanugovorni odnos prouzročenja štete, već obvezni odnos koji svoju pravnu osnovu ima u ugovoru odnosno ugovornoj odredbi.

14. Osim toga, potrebno je i navesti i da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa se stoga opravdano može zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata. Međutim, takvo postupanje protivno je kogentnoj odredbi čl. 1068. st. 4. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) koja propisuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

15. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice. Naime, odredbom čl. 361. st. 1. ZOO/91 propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništavosti ugovora (čl. 104. st. 1. ZOO), te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, kako to pravilno u pobijanoj presudi navodi prvostupanjski sud, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. S obzirom da se radi o obveznom odnosu koji pravnu osnovu ima u izvanugovornom odnosu stjecanje bez osnove, to je tražbina tužiteljice, sukladno odredbi čl. 371. ZOO zastarijeva u roku od pet godina. Stoga neosnovano tuženik u žalbi ističe da tražbina tužiteljice zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku. Osim toga, ništetnost spornih odredbi pravomoćno je utvrđena tek u ovom postupku, pa kako zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, tražbina tužiteljice ni u kom slučaju nije zastarjela neovisno o tome primjenjuje li se petogodišnji ili trogodišnji zastarni rok.

16. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratit tužiteljici posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 214. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi kojima se korisnika obvezuje da plaća sporne naknade predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom iznijetog, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata spornih naknada, tako da nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

17. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. i 2 ZZP/03 i čl. 210. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom prihvatio. Stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

18. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te stoga što su razlozi koji su navedeni nejasni i proturječni. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom je potrebno i navesti i da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

19. Osim odluke o glavnoj stvari i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova.

20. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

21. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

22. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj