Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5243/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice IS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužiteljice DS iz [adresa] (Ud), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. tužitelja ZS, pokojnog L iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje sve zastupaju punomoćnik FS i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ljubičić & Vrdoljak d.o.o. iz Splita, protiv tuženice LSE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zvonimir Đuran, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, poslovni broj P- 942/2022 od 10. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba 1. do 4. tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, poslovni broj P-942/2022 od 10. srpnja 2024. u dijelu pod točkom I. izreke:

- kojim je (točka 1.1. glavnog zahtjeva) odbijen glavni tužbeni zahtjev kojim tužitelji zahtijevaju utvrditi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju, sklopljen 17. rujna 2015., između pokojnog CS, kao primatelja uzdržavanja i tuženice, kao davateljice uzdržavanja, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Aljoše Gojanovića iz Vodica, pod brojem OV-6826/15 ništetan pravni posao, bez pravne važnosti, te da ne proizvodi pravne učinke i

- kojim je (točka 1.1. prvog podrednog zahtjeva) odbijen prvi podredni tužbeni zahtjev kojim tužitelji zahtijevaju donijeti presudu kojom će se poništiti predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, poslovni broj P-942/2022 od 10. srpnja 2024. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je:

- kao neosnovan odbijen drugi podredni tužbeni zahtjev kojim tužitelji zahtijevaju raskid predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju (točka 1.1. drugog podrednog zahtjeva),

- kao neosnovan odbijen dio tužbenog zahtijeva kojim tužitelji zahtijevaju utvrditi da u ostavinu iza pokojnog ostavitelja CS, koji postupak se vodi kod Općinskog suda u Šibeniku pod brojem O-528/16 ulaze nekretnine navedene u izreci te odluke i novčana sredstva kod Jadranske banke d.d., Šibenik (točka 1.2. glavnog zahtjeva, 1.2. prvog podrednog tužbenog zahtjeva i točka 1.2. drugog podrednog tužbenog zahtjeva)

- kojim je kao neosnovan odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka (točka 1.3. glavnog zahtjeva, 1.3. prvog podrednog tužbenog zahtjeva i točka 1.3. drugog podrednog tužbenog zahtjeva) i

u dijelu pod točkom II. izreke u cijelosti te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ostavljeno je da se o troškovima nastalim strankama podnošenjem žalbe i odgovora na žalbu odluči konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, pod točkom I. izreke:

- odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev kojim tužitelji zahtijevaju utvrditi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen **.**.2015. između sada pokojnog CS, kao primatelja uzdržavanja i tuženice, kao davateljice uzdržavanja, koji ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Aljoše Gojanovića iz Vodica pod brojem OV-6826/15, ništetan pravni posao, bez pravne važnosti, te da ne proizvodi pravne učinke, kojim zahtijevaju utvrditi da u ostavinu iza pokojnog ostavitelja CS, koji postupak se vodi kod Općinskog suda u Šibeniku pod brojem O-528/16, ulaze nekretnine navedene u izreci te odluke i novčana sredstva kod Jadranske banke d.d., Šibenik te kojim zahtijevaju naknadu troškova parničnog postupka

- odbijen je kao neosnovan prvi podredni tužbeni zahtjev kojim tužitelji zahtijevaju donijeti presudu kojom će se poništiti predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju, kojim zahtijevaju utvrditi da u ostavinu iza pokojnog ostavitelja CS, koji postupak se vodi kod Općinskog suda u Šibeniku pod brojem O-528/16 ulaze nekretnine navedene u izreci te odluke i novčana sredstva kod Jadranske banke d.d., Šibenik te kojim zahtijevaju naknadu troškova parničnog postupka i

- odbijen je kao neosnovan drugi podredni tužbeni zahtjev kojim tužitelji zahtijevaju raskid predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju, kojim zahtijevaju utvrditi da u ostavinu iza pokojnog ostavitelja CS, koji postupak se vodi kod Općinskog suda u Šibeniku pod brojem O-528/16 ulaze nekretnine navedene u izreci te odluke i novčana sredstva kod Jadranske banke d.d., Šibenik te kojim zahtijevaju naknadu troškova parničnog postupka.

Točkom II. izreke te presude naloženo je tužiteljima da tuženici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 15.000,00 eura sa zateznom kamatom koje teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žale se tužitelji pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlažu da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati neki od postavljenih tužbenih zahtjeva ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovorom na žalbu tuženica osporava osnovanost žalbe i predlaže da drugostupanjski sud potvrdi pobijanu presudu te zahtjeva naknadu troška nastalog joj podnošenjem odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Sud prvog stupnja je, pozivom na čl. 580. st. 3. i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 153/23., dalje: ZOO) odbio glavni tužbeni zahtjev, kao i podredne tužbene zahtjeve (točke 23. do 27. obrazloženja prvostupanjske presude) uz obrazloženje:

- da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je pokojni CS imao dugogodišnje zdravstvene probleme, ukupno 26 dijagnoza (između kojih smetnje s povišenim srčanim tlakom, dijabetes zbog kojeg je od 2007. na inzulinu, zbog čega su se razvile retinopatija i polineuropatija, da je od 2013., zbog zatajenja bubrega na dijalizi, da mu je 2008. amputirana desna potkoljenica, a 2014. da mu amputiran dio lijevog stopala), ali da među dijagnozama nije ni jedna psihijatrijska,

- da se nikada nije liječio kod psihijatra, niti je imao psihičke probleme, prije niti nakon potpisivanja ugovora o doživotnom uzdržavanju,

- slijedom čega da u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju nije imao psihopatoloških smetnji koje bi utjecale na njegovu sposobnost za rasuđivanje, kao i slobodno odlučivanje svojom voljom, te je bio sposoban shvatiti značenje i pravne posljedice zaključenja ugovora kakav je predmetni,

- da na strani tuženice u odnosu na pokojnog PS prilikom potpisivanje predmetnog ugovora nije bilo prijevarnog ponašanja,

- kao i da je tuženica u cijelosti ispunjavala ugovorom preuzete obveze, da je

- pobijani ugovor sastavljen u valjanoj formi i

- da ni jedna od strana ugovora nikada nije zatražila raskid ugovora.

6. Nezadovoljni takvom odlukom žalitelji ističu da sud prvog stupnja nije proveo ocjenu dokaza na način kako to propisuje čl. 8. ZPP-a, već da je dokaze samo prepisao i na temelju toga da je iznio svoj zaključak. Smatraju da su stoga činjenice ostale nepotpuno utvrđene, da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama i to da je tuženica kao medicinska sestra znala za težinu zdravstvenog stanja pokojnog ostavitelja i da je stoga mogla procijeniti da neće živjeti dugo nakon sklapanja ugovora (moralnost), da je za sav svoj rad prije sklapanja ugovora od pokojnog bila uredno plaćena, da je brzo nakon sklapanja ugovora zatrudnjela i da je za vrijeme trajanja ugovora rodila pa da je logično da ugovor stoga nije mogla izvršavati, kao i da ugovor nije izvršavala na način kao je ugovoreno.

7. U vezi navoda žalbe valja odgovoriti da u žalbenoj fazi postupka više nije sporno da je ugovor sastavljen u propisanoj formi (čl. 580. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, Nar. nov. broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) i da je forma kao razlog ništetnosti otpala.

7.1. Sporna je pravilnost zaključka suda prvog stupnja da nema razloga za utvrđenje predmetnog ugovora ništetnim u smislu čl. 322. ZOO-a.

8. Iz navoda žalbe da se iščitati da tužitelji ustraju na tvrdnji da nemoralnost kao razlog ništetnosti leži u činjenici da je ostavitelj bio vrlo teško bolesna osoba i da je tuženica kao medicinska sestra (koja činjenica nije bila sporna tijekom postupka) to sigurno znala, a da je unatoč tome s tužiteljem sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju.

8.1. Ovaj sud slaže se s tvrdnjom tužitelja da je tuženica kao medicinska sestra znala za zdravstveno stanje pokojnog primatelja uzdržavanja, i to ne samo s obzirom na svoje zanimanje (medicinska sestra, koja činjenica nije sporna), već i jer je o njemu brinula i 5 godina prije no što je sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju, a što je, nesporno je konstatirano u čl. 5. tog Ugovora (tu činjenicu tužitelji nespornom čine i u žalbi). U tom smislu i sud prvog stupnja pravilno utvrđuje u kakvom je zdravstvenom stanju bio pokojni primatelj uzdržavanja (navedeno pod točkom 5. alineja ove odluke). Međutim, ovaj se sud ne slaže s navodima žalbe da iz same činjenice znanja o teškom zdravstvenom stanju pokojnog primatelja uzdržavanja proizlazi nemoralnost tuženice prilikom sklapanja predmetnog pravnog posla s pokojnim primateljem uzdržavanja.

9. Ono što tužitelji ispuštaju iz vida je da svaki ugovor o doživotnom uzdržavanju, po svojoj prirodi, u sebi sadrži i element aleatornosti jer u vrijeme njegova sklapanja (da bi bio valjan) ne bi smjelo biti poznato koliko će trajati i kolika će biti visina obaveze davatelja uzdržavanja u ispunjavanju ugovora, a okolnost da je tuženica, kao davateljica uzdržavanja, znala za teško i neizlječivo zdravstveno stanje primatelja uzdržavanja sama po sebi ne može isključiti postojanje elementa aleatornosti niti sama po sebi govori da je izvan svake sumnje znala da će primatelj uzdržavanja brzo nakon sklapanja ugovora preminuti. To znanje, u situaciji kad je tuženica i prije sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju brinula o ostavitelju (5 godina), samo zbog kratkog proteka vremena od sklapanja ugovora (**.**.2015.) do smrti primatelja uzdržavanja (**.**.2016.), nužno ne nameće kao zaključak da je ugovor sklopljen iskorištavanjem tuđe nevolje s ciljem postizanja nerazmjerne imovinske koristi. Ovo osobito jer se radilo o bolestima s kojima je pokojni dugo živio, ali za koje bolesti se, iako su doista teške, s obzirom na suvremenu medicinu, nije moglo sa sigurnošću zaključiti koliko će dugo još ostavitelj/ primatelj uzdržavanja živjeti nakon sklapanja ugovora s tuženicom, a niti su to tužitelji dokazali u ovom postupku (tako nešto ne proizlazi ni iz jednog dokaza koji je proveden).

9.1. Stoga i na dugotrajnu brigu tuženice o primatelju uzdržavanja i prije sklapanja ugovora o doživotnome uzdržavanju, bez obzira što je za taj dio tuženica primila naknadu (što se navodi u žalbi) u konkretnome slučaju treba gledati kao na okolnost iz koje proizlazi zaključak da na strani tuženice kao davateljice uzdržavanja nije bilo niti nedopuštene pobude niti nemoralnosti. Točno je da je tužena znala za bolesti primatelja uzdržavanja i činjenicu da su neizlječive. No isto tako je činjenica da je trajanje takvih bolesti individualno i ovisi o nizu faktora, što znači da u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju tužena, jer se do tada već niz godina brinula o ostavitelju, nije mogla znati koliko će vremena još primatelj uzdržavanja živjeti i ona biti u obvezi ispunjavati preuzete obveze prema njemu. Za suprotno nema dokaza u spisu, a niti se navodima žalbe uopće navodi iz kojeg bi dokaza proizlazio suprotni zaključak.

9.2. Zbog navedenog se, u okolnostima konkretnog slučaja, znanje tuženice o bolestima primatelja uzdržavanja u vrijeme kada je s njim sklopila sporni ugovor ne može smatrati nemoralnim postupanjem s ciljem iskorištavanja primatelja uzdržavanja i u tome se ne može s uspjehom tražiti elemente ništavosti toga ugovora (u kojem smislu je i u sudskoj praksi već izraženo shvaćanje u sličnim situacijama, primjerice Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 720/2008 od 10. lipnja 2009., Rev- 972/22-2 od 28. veljače 2024.).

9.3. Isto tako, u takvim okolnostima činjenica što je tuženica u konačnici, u smislu danog i primljenog, nakon sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju, s obzirom na vrijeme koje je proteklo od sklapanja istog (**.**.2015.) do smrti primatelja uzdržavanja (**.**.2016.), moguće i prošla povoljnije jer je stekla bitno veću imovinsku korist u odnosu na ono što je uložila, ne čini taj Ugovor ništavim. Ta okolnost može stvoriti kod nasljednika veću ili manju sumnju u razloge sklapanja Ugovora, u sadržaj volje stranaka o tim razlozima, ali same za sebe ne dovodi u pitanje aleatornost prijepornog Ugovora i ta sumnja ne može nadomjestiti dokaze (kojih u konkretnom slučaju ili nema ili to ne dokazuju) za tvrdnju tužitelja da je taj Ugovor protivan moralu.

10. Slijedom toga neosnovano se osporava pravilnost prvostupanjske odluke pod točkom I. izreke jer se ne radi o pravnom poslu koji bi bio protivan moralu društva, koji nije sastavljenu pisanoj formi ili koji je sklopljen zbog pobude koja ne bi bila dopuštena.

11. Pri tome, iako ta činjenica nije isticana tijekom postupka pred sudom prvog stupnja i unatoč čl. 352. st. 1. ZPP-a, žalitelju ovaj sud ipak odgovara da zabrana sklapanja ugovora kakav je predmetni, osobama koje obavljaju posao medicinske sestre, ne proizlazi ni iz jednog propisa, pa se ne može sklapanje predmetnog ugovora od strane tuženice smatrati nemoralnim, samo radi činjenice što je ista po zanimanju medicinska sestra (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-776/18-6 od 3. studenog 2020.).

12. Glede tužbenog zahtjeva koji je odbijen u dijelu kojim se zahtjeva poništenje predmetnog ugovora valja reći da je sud prvoga stupnja na temelju iskaza svjedoka US, GS, HS, ĆS, AS, ŠS, ČS i iskaza tuženice, utvrdio da nisu istinite činjenične tvrdnje da bi pokojni ostavitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju bio prevaren (točka 25. obrazloženja, čl. 284. st. 1. ZOO-a).

12.1. Navodima žalbe tužitelji u ovom dijelu obrazloženo ne pobijaju ovakav zaključak i utvrđenje suda prvog stupnja, niti ukazuju zašto tako utvrđeno ne bi proizlazilo iz ovih iskaza ili pak da je sud prvog stupnja, eventualno, ocjenom nekih drugih dokaza u spisu mogao zaključiti suprotno. Navodi žalbe u najvećem se dijelu svode na pobijanje zakonitosti odluke suda prvoga stupnja u odnosu na dio kojim je odbijen osnovni tužbeni zahtjev (o čemu je prethodno bilo riječi) i drugi podredni tužbeni zahtjev (o čemu se žalitelje upućuje na obrazloženje ove odluke pod točkama 13. i 14. ovog drugostupanjskog rješenja).

12.2. Slijedom toga, općenitim pozivanjem na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, zakonitost prvostupanjske odluke u ovom dijelu nije dovedena u sumnju, te je odluka u ovom dijelu, nakon što je ispitana u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP-a, potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a. Pri tome, jer žalba niti ne sadrži neko jasno obrazloženje u odnosu na ovaj podredni tužbeni zahtjev, ovaj sud nije smatrao potrebnim odgovarati ništa više od rečenog.

13. Glede pak drugog podrednog zahtjeva kojim se traži raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju valja prije svega reći da je čl. 583. st. 3. ZOO-a propisano da svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze. To pravo je zapravo imovinsko pravo i ono prelazi na nasljednike primatelja uzdržavanja. Stoga su tužitelji kao nasljednici aktivno legitimirani za podnošenje tužbe radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, ali je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da ovaj tužbeni zahtjev nije osnovan jer da raskid ugovora nikada nije zatražen ni od jedne ugovorne strane pa da stoga ovaj dio zahtjev ne bi bio osnovan (točka 27. obrazloženja).

14. Sud prvog stupnja zbog takvog pogrešnog stava zbog kojeg odbija tužbeni zahtjev u ovom dijelu, propušta ocijeniti (ne)istinitost činjeničnih tvrdnji tužitelja da tuženica ugovor nije izvršavala i što je uopće ugovoreno kao njezina obveza (čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, sud dokaze samo prepisuje), ne daje nikakve razloge o tome (čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a), a niti se u odnosu na ovaj podredni tužbeni zahtjev poziva na odredbe materijalnog prava, pa je u tom dijelu odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a.

15. Osim u ovom dijelu, prvostupanjska odluka ukinuta je i u dijelu kojim se traži utvrđenje da nekretnine i ostala imovina navedene pod točkama 1.2. glavnog zahtjeva, 1.2. prvog podrednog tužbenog zahtjeva i točka 1.2. drugog podrednog tužbenog zahtjeva ulaze u ostavinu. Ovo jer bi potvrđivanje prvostupanjske odluke u tom dijelu, s obzirom da je pravilno odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora i poništenje istog, dovelo do pravomoćne odluke o tom dijelu zahtjeva, čime bi se tužitelje onemogućilo da se o ovom dijelu tužbenog zahtjeva odluči drugačije, u koliko sud osnovanim ocijeni dio zahtjeva kojim se zahtjeva raskid predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ovo osobito jer sud prvog stupnja zapravo o (ne)osnovanosti ovog dijela zahtjeva tužitelja ništa nije ni rekao s obzirom da je stava da ugovor nije ništetan, da nema pretpostavki da ga se poništi ili da se utvrdi da je raskinut.

16. U preostalom dijelu odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. ZPP-a.

17. S obzirom da time konačni uspjeh stranaka u ovom postupku nije poznat ukinuta je odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom II. izreke (čl. 380. točka 3. ZPP-a).

18. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu troškova nastalih im u žalbenoj fazi postupka temelji se na čl. 166. st. 4. ZPP-a.

U Zagrebu 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević