REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-194/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr.sc. Senije Ledić i Goranke Barać-Ručević, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HOREX TRADE d.o.o., Zagreb, Ulica Josipa Lončara 6, OIB 54680477838, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anišić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika VB Industrijska rješenja d.d. u stečaju, Slavonski Brod, Dr. Mile Budaka 1, OIB 30530221804, (prije ĐURO ĐAKOVIĆ INŽENJERING d.d. Slavonski Brod, Dr. Mile Budaka 1, OIB 30530221804), zastupan po punomoćniku Antoniju Zujiću, odvjetniku u ZOU Antonio Zujić & Ines Slutej iz Zagreba Slavonski Brod, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7813/2014-5 od 7. ožujka 2018., kojom je potvrđena, presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-1390/2012-39 od 20. lipnja 2014., u sjednici održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7813/2014-5 od 7. ožujka 2018., odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadom troškova sastava odgovora na reviziju tužitelja, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik plati iznos od 1.321.064,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose.

2. Presudom i rješenjem suda drugog stupnja potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-1390/2012-39 od 20. lipnja 2014.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik osporava navode tužitelja i predlažu odbiti reviziju kao neosnovanu i obvezati tužitelja da mu nadoknadi troškove sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev je tužitelja da mu tuženik isplate iznos od 1.321.064,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, a koji zahtjev temelji na zaključenom ugovoru o cesiji od 27. svibnja 2012.

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

-da tužbeni zahtjev za naplatu iznosa od 1.321.064,00 kn tužitelj temelji na Ugovoru o cesiji od 27. svibnja 2012., u kojem je tužitelj označen kao cesionar, tuženik kao cesus, a društvo V.A.M.-ING d.o.o je cedent,

-da je tijekom postupka tuženik osporio svoju obvezu plaćanja iz Ugovora o cesiji pozivajući se na činjenicu da društvo V.A.M.-ING d.o.o. prema njemu nema tražbinu a ne obrnuto,

-da prema nalazu i mišljenju vještaka dr. sc. Mirjane Radman Funarić društvo V.A.M.-ING d.o.o. na dan sklapanja Ugovora o cesiji (27. svibnja 2012.) nije imao potraživanje prema tuženiku, već obrnuto, odnosno da je tuženik imao potraživanje prema društvu V.A.M.-ING d.o.o. u iznosu od 8.390.401,33 kn,

-da tužitelj i tuženik nisu imali primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje vještaka,

-da tuženik potpisom Ugovora o cesiji nije priznao postojanje potraživanja društva V.A.M.-ING d.o.o. prema njemu.

10. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud smatra, a s čime je u cijelosti suglasan i sud drugog stupnja, da je tužitelj bio dužan dokazati, u smislu odredbe čl. 219. ZPP-a, da je tuženik preuzeo dug društva V.A.M. -ING d.o.o., koji ovaj ima prema tužitelju (čl. 96. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), a kako tužitelj na tu okolnost nije predložio dokaze, niti se tuženik u Ugovoru obvezao platiti (tužitelju) utuženi iznos, a iz Ugovora ne proizlazi, da je tuženik dao izjavu o jamstvu (čl. 105. ZOO-a), tumačeći sadržaj odredbi Ugovora o cesiji od 27. svibnja 2012. kroz relevantne odredbe ZOO-a, o ustupu tražbine, tužbeni zahtjev tužitelja utvrdili su neosnovanim, i kao takvog i odbili u cijelosti.

11. 1. Neosnovane su tvrdnje tužitelja o bitnoj povredi odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, jer nasuprot tvrdnji tužitelja o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave, i same te isprave.

11. 2. Naime, tužitelj neosnovano tvrdi, da je tuženik u ugovoru o cesiji učinio nespornim postojanje duga tuženika prema cedentu, te da je obrazloženje presude suprotno stanju spisa i da u tom pravcu nižestupanjski sudovi svoje presude nisu adekvatno obrazložili, pri čemu se, ističući taj prigovor, poziva na sadržaj čl. 3. Ugovora o cesiji. To stoga što je u članku 3. citiranog ugovora navedeno „cedent ustupa cesionaru radi naplate svoju tražbinu iz članka 2. ovog ugovora“, ali je u čl. 5. navedenog Ugovora određeno „cesus potpisom na ovom ugovoru potvrđuje da je obaviješten o izvršenom ustupanju tražbine iz članka 2. ovog Ugovora“. Prema navedenom, citiranim Ugovorom o cesiji, suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik nije priznao postojanje duga cesusa-tuženika prema cedentu-ustupitelju, odnosno tuženika prema društvu V.A.M.-ING d.o.o., jer su stranke u čl. 5. Ugovora naznačile, da cesus-tuženik samo potvrđuje, da je obaviješten o izvršenom ustupanju tražbine iz čl. 2. tog Ugovora, ali ne i da priznaje dug, koji ima prema cedentu u navedenom- utuženom iznosu, jer bi se u protivnom svako obavještavanje cesusa o zaključenoj cesiji smatralo priznanjem duga.

11. 3. Cesija je, prema odredbi čl. 80. ZOO-a dvostrani pravni posao cedenta i cesionara i on proizvodi pravne učinke u trenutku potpisa navedenih ugovornih stranaka, a za valjanost cesije nije potreban pristanak treće osobe, tj. dužnika, u ovom slučaju tuženika – cesusa, jer cesus sudjeluje u cesiji, samo što mora biti obaviješten o cesiji-notifikacija (čl. 82. ZOO-a) primanjem na znanje činjenice da je zaključena cesija. Cesus sudjelovanjem u cesiji ne priznaje nikakav dug, a to nije učinio ni u ovom slučaju, premda cesusu nije zabranjeno da u takvom ugovoru prizna dug prema cedentu, a o čemu se u ovom slučaju ne radi.

11. 4. Prema navedenom ugovorne strane iz predmetnog ugovora o cesiji su društvo V.A.M.-ING d.o.o. i tužitelj i oni su međusobnom utvrdili da tuženik duguje društvu V.A.M.-ING d.o.o. navedeni iznos. Oni ne mogu jednostrano, valjano utvrditi dug treće osobe, u ovom slučaju tuženika. Stoga se primanje na znanje zaključenja navedenog ugovora ne može smatrati priznanjem duga, u ovom slučaju, tim više što je vještačenjem utvrđeno, da takvog duga nema. Stoga je potpis tuženika na Ugovoru o cesiji, jedino dokaz da je tuženik valjano obaviješten o tome, da je zaključena cesija iz čl. 88. st. 2. ZOO-a, a što je izričito i navedeno u čl. 5. predmetnog Ugovora o cesiji.

12. Iz istih razloga neosnovano tužitelj u reviziji ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 219. ZPP-a, jer ističući navedeni prigovor tužitelj polazi od pogrešne pretpostavke da je dokazao, da je tuženik preuzeo dug trgovačkog društva V.A.M. -ING d.o.o., pri čemu su prigovori izneseni u tom pravcu prigovori činjenične naravi, što u reviziji nije dopušteno (članak 385. ZPP- a). To u ovom postupku, tim više, što tužitelj tijekom cijelog prvostupanjskog postupka u odnosu na okolnost postojanja navedene tražbine cedenta prema cesusu nije dostavio ni jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo postojanje tog potraživanja cedenta prema tuženiku, a što je bio dužan, s obzirom da se spor vodi upravo radi isplate navedenog novčanog potraživanja, te iz razloga što tužitelj na predmetni nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke nije imao primjedbi.

13. Pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su pogrešno tumačili odredbe Ugovora o cesiji, odnosno, nisu primijenili načelo savjesnosti i poštenja propisano čl. 4. ZOO-a, čl. 2. i 3. predmetnog Ugovora o cesiji, te činjenicu da je tuženik kao cesus potpisao taj ugovor i da je tuženik u tom ugovoru naveden kao stranka ugovora i da prema sadržaju zaključenog ugovora tuženik nije samo potvrdio da je obaviješten o cesiji, nego da je priznao postojanje duga, a ukoliko taj dug stvarno nije postojao, onda se radilo o priznanju nepostojećeg duga, zbog čega tuženik više ne može u parnici osporavati da taj dug ne postoji, pa da je prvostupanjski sud trebao odbiti dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijsko- računovodstvenog vještačenja. Ujedno smatra, da nižestupanjski sudovi nisu primijenili ni odredbu članka 64. ZOO-a kojim je propisano, da priznanje duga učinjeno jednom vjerovniku koristi svim vjerovnicima, da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru sui generis, koji ima elemente ugovora o cesiji radi ispunjenja. Nadalje navodi, da je tuženik pri zaključenju predmetnog ugovora o cesiji postupao suprotno moralu društva, kada je priznao postojanje potraživanja koje zapravo ne postoji, te da je na takav način doveo tužitelja u bitnu zabludu prilikom sklapanja Ugovora o cesiji, zbog čega u tom pravcu treba i tumačiti prava i obveze ugovornih strana, odnosno, da je predmetni ugovor trebalo tumačiti na način, da tuženik u parnici nema pravo isticati prema novom vjerovniku prigovore iz čl. 84. st. 2. ZOO-a, jer se preuzimanjem dugovanja, odnosno, priznanjem duga tuženik odrekao pozivati na prigovor nepostojanja tražbine, sve uz primjenu odredbe članka 64. ZOO-a.

14. 1. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na primjenu čl. 4., čl. 64. i čl. 84. ZOO-a, jer pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava, koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a), a u ovom slučaju, s obzirom na sadržaj navedenih zakonskih odredbi i iznesenih utvrđenja nižestupanjskih sudova, tužitelj podnesenom revizijom nije doveo u pitanje iznesena pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova.

14. 2. Prema odredbi čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti poštenja, dok je odredbom čl. 64. st. 2. ZOO-a određeno, da kad u nedjeljivoj obvezi ima više vjerovnika a među kojima nije ugovorena ni zakonom određena solidarnost, jedan vjerovnik može zahtijevati da dužnik ispuni obveze samo njemu, a koji je ovlašten od ostalih vjerovnika da primi ispunjenja ispunjenje, inače svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da obvezu ispuni svim vjerovnicima zajedno, ili da je položi sudu ili javnom bilježniku, a odredbom čl. 84. ZOO-a određeno je da primatelj ima prema dužniku ista prava, koja je ustupitelj imao prema dužniku do ispunjenja (st. 1.), a dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koji ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju, do trenutka kada je saznao za ustupanje (st. 2.).

15. 1. U ovom slučaju, tuženik zaključenim Ugovorom o ustupanju nije priznao postojanje duga prema društvu V.A.M. -ING d.o.o., već je samo u čl. 5. potvrdio, da je obaviješten o izvršenom ustupanju tražbine iz čl. 1. i čl. 2. tog Ugovora, a koje ustupanje je izvršeno između društva V.A.M.-ING d.o.o. i tužitelja, niti je tužitelj revizijom doveo u sumnju shvaćanje nižestupanjskih sudova temeljeno na sadržaju Ugovora o ustupanju.

15. 2. Na opisani način, tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost primjene materijalnog prava, s obzirom da nije utvrđeno postojanje tražbine V.A.M. -ING d.o.o. prema tuženiku, te se stoga neosnovano tužitelj poziva na slobodu uređenja ugovornih odnosa i načelo savjesnosti i poštenja, na nemoralno postupanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora, kao što neosnovano tvrdi da tuženik nije imao pravo isticati prema novom vjerovniku prigovore iz čl. 84 st. 2. ZOO-a i na primjenu odredbe čl. 64. ZOO-a, a koja regulira pravila o ispunjenju nedjeljivih obveza, odnosno pravila o ispunjenju nedjeljive obveze koja ima više vjerovnika, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

16. Iz navedenih razloga valjalo je odbiti reviziju tužitelja pozivom na odredbu čl. 393. ZPP-a.

17. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer su ti troškovi ocijenjeni nepotrebnim.

Zagreb, 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić