REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4267/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GŽV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] – kao pravne slijednice GŽ iz [adresa], koju zastupaju odvjetnici iz odvjetničkog društva Primorac i partneri d.o.o. iz Splita, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-876/2023-2 od 8. studenoga 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4198/2020-25 od 16. ožujka 2023., u sjednici održanoj 11. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice se odbija kao neosnovan u odnosu na postavljena pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice u odnosu na naznačene povrede ljudskih prava se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-876/2023-2 od 8. studenoga 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4198/2020-25 od 16. ožujka 2023. zbog tri pravna pitanja:

„1. Može li sud u parničnom postupku između nasljednika i treće osobe koja ne polaže nikakva prava na ostavinu, suprotno sadržaju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju utvrditi da dio imovine obuhvaćene tim rješenjem o nasljeđivanju nije prešao na nasljednike zbog ništetnosti pravnog posla ostavitelja kojim je stečena, a sve to bez da je pravomoćno rješenje o nasljeđivanju pobijano putem parnice sukladno odredbi čl. 232. st.2. Zakona o nasljeđivanju?

2. Je li sud ovlašten po službenoj dužnosti u parnici utvrditi da je ugovor ništav, bez da prethodno niti jedna stranka tužbom ili protutužbom nije zahtijevala utvrđenje ništavosti?

3. Je li prava predaja u posjed darovane stvari izvršena kada se stjecatelj voljom prenositelja nađe u položaju samostalnog posjednika tako da može izvršavati vlast glede stvari il je za takvu predaju nužno da je nakon predaje jedino obdarenik neposredni posjednik darovane stvari?“.

2. Kao razloge važnosti postavljenih pitanja tužiteljica navodi odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1213/10 od 3. studenoga 2010., Rev-3190/15 od 14. listopada 2020., Rev-254/08 od 20. travnja 2011., Rev-849/18 od 20. svibnja 2019., Revt-293/11 od 6. veljače 2013., Rev-1073/10 od 7. veljače 2012., Rev-1372/17 od 6. srpnja 2021., Rev-635/22 od 7. ožujka 2023., Rev-215/21 od 12. travnja 2022.

3. Tužena nije odgovorila na prijedlog.

4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da od odgovora na postavljena pitanja ne ovisi ishod spora, te pobijana odluka nije u suprotnosti sa pravnim shvaćanjima ovog suda zauzetim u navedenim odlukama.

5. Drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tužena naknadi štetu zbog izgubljene zarade koja se sastoji u razlici između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne cijene najma jednosobnog stana u [adresa].

5.1. Nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je rješenjem Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove Grada Zagreba Klasa: UP/I-942-01/97-0010/316, Urbroj 251-18/05/002-98-9 od 14. svibnja 1998. po provedenom postupku povrata oduzete imovine prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan vraćen MŽ, a da je nositelj stanarskog prava na stanu bio pok. ŠŽ čija supruga NŽ i danas u svojstvu zaštićenog najmoprimca živi u predmetnom stanu;

- da je MŽ **.**.2002. prodao predmetni stan FŽ za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 6.000,00 Eur, da su u čl. 2. kupoprodajnog ugovora konstatirali da je stan neuseljiv te da su dodatkom Ugovoru od 6. prosinca 2011. suglasno izmijenili opis nekretnine;

- da je presudom istog prvostupanjskog suda broj Ps-317/08 od dana 23. ožujka 2010. nadomješten Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u sporu koji je pokrenula NŽ kao zaštićeni najmoprimac protiv MŽ;

- da su potom AŽ kao darovatelj i prednik tužiteljice GŽ kao obbdarenik 6. prosinca 2011. sklopili Ugovor o darovanju u čijem su čl. 3. suglasno utvrdili da se obdarenik nalazi u posjedu darovane nekretnine;

- da navedeni Ugovor o darovanju nije sačinjen kao javnobilježnički akt,

- da iz rješenja o nasljeđivanju broj O-10725/15 donesenog po javnom bilježniku Janku Žitku iz Zagreba 15. siječnja 2016. proizlazi da darovani stan čini ostavinsku imovinu pok. GŽ koju je naslijedila tužiteljica;

- da je prema iskazu tužiteljice njezin pravni prednik GŽ bio upoznat s činjenicom da u stanu živi zaštićeni najmoprimac tj. NŽ.

5.2. Drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice sa obrazloženjem da uslijed činjenice da ni darovatelj AŽ ni obdarenik GŽ pa niti tužiteljica predmetni stan nisu nikada imali u neposrednom posjedu, a što potvrđuju i odnosni ugovorni članci u ugovoru o kupoprodaji i ugovoru o darovanju kojima je navedeno da je predmetni stan neuseljiv, a potvrđuje i činjenica što je predmetni stan u neposrednom posjedu zaštićene najmoprimke NŽ, da je evidentno da je ugovor kojeg su 6. prosinca 2011. sklopili AŽ i GŽ - ugovor o darovanju bez prave predaje darovane nekretnine.

5.3. Iz tog razloga predmetni ugovor o darovanju nije sastavljen u obliku javnobilježničkog akta propisanom čl. 53. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07 i 75/09 - dalje: ZJB) jer su na istome tek izvršene ovjere potpisa ugovornih stranaka i da stoga ne zadovoljava propisanoj formi da je sačinjen kao javnobilježnički akt, to je isti protivan zakonu zbog čega je ništav osnovom odredbe čl. 290. st. 1. ZOO i čl. 322. st.1. istog Zakona. Naime, nedostatak propisane forme ne može nadomjestiti uknjižba prava vlasništva u zemljišne knjige. Posljedično primjeni naprijed citiranih zakonskih odredbi predmetni Ugovor o darovanju ne proizvodi pravni učinak zbog čega ni tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništvo predmetnog stana pa niti nasljeđivanjem obzirom da njezin pok. prednik vlasništvo istog nije mogao steći na osnovu ništetnog pravnog posla. Stoga ni tužiteljica ne može osnovano zahtijevati od tužene naknadu štete u vidu izgubljene zarade koju bi trpjela da je vlasnik predmetnog stana.

6. Vezano za prvo postavljeno pitanje valja reći da prema odredbi članka 232. st 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, - dalje ZN) smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako te postoje li kakva prava na zapise i koja.

6.1. Nadalje, odredbom članka 232. st 5. ZN određeno je da su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane, ali ovo samo u odnosu na utvrđeni sastav ostavine odnosno imovinu koja je bila predmet raspravljanja u ostavinskom postupku.

6.2. Sukladno navedenom i pobijana odluka i odluke na koje se tužiteljica poziva u prijedlogu vezano za prvo pitanje u skladu su sa navedenim odredbama Zakona o nasljeđivanju.

7. U odnosu na drugo pitanje tužiteljica navodi da je pobijana odluka u suprotnosti sa odlukom ovog suda broj Rev-1073/10 od 7. veljače 2012.

7.1. U navedenoj odluci, međutim, sud obrazlaže da sud pazi po službenoj dužnosti na ništavost ugovora, ali nije ovlašten po službenoj dužnosti utvrditi da je ugovor ništav, ukoliko nije stavljen takav tužbeni zahtjev, jer u parničnom postupku sud sudi u granicama zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP) koji su stavljeni tijekom postupka, i to obzirom da je revidentica u reviziji istaknula da je predmetni ugovor o darovanju ništav jer je suprotan odredbi čl. 53. st. 1. toč. 3. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“, broj 78/93, 29/94, 16/07 i 75/09) prema kojem je propisana forma javnobilježničkog akta kada se radi o darovanju bez prave predaje darovane nekretnine pa zato smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer sudovi nisu primijenili odredbu čl. 109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), prema kojoj sud pazi po službenoj dužnosti na ništavost ugovora.

7.2. Stoga je vidljivo da činjenična i pravna utvrđenja ne koincidiraju sa utvrđenjima u ovom predmetu.

8. U odnosu na treće pitanje valja reći da je pobijana odluka u skladu sa pravnim shvaćanjem ovog suda izraženim u mnogim odlukama - npr. Rev-1182/14 od 30. kolovoza 2017. i dr.

9. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. i čl. 387. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

10. Tužiteljica u prijedlogu za dopuštenje revizije ističe da su joj pred nižestupanjskim sudovima, povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom RH („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017 - dalje: EKLJP), i to pravo iz čl. 14. st. 2. Ustava, čl. 29. Ustava, te pravo iz čl. 6.1. Konvencije.

11. Razmatrajući iznesene navode tužiteljice o povredama navedenih temeljnih ljudskih prava ovaj sud ocjenjuje da iz sadržaja prijedloga za dopuštenje revizije proizlazi isključivo nezadovoljstvo tužiteljice sa pobijanom odlukom.

12. Budući da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku pred sudovima nižeg stupnja bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, prijedlog za dopuštenje revizije je u tom dijelu, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, odbačen kao nedopušten i odlučeno je kao u točki II. izreke ove odluke.

Zagreb, 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug