Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-225/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice HH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-233/2024-6 od 15. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb kao neosnovana i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-233/2024-6 od 15. siječnja 2025. u točkama I. i II. izreke presude, te rješenje u točkama II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna govorna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207338677/06 kreditne partije: 7103291211 od 4. rujna 2006. - solemniziran po javnom bilježniku Gordani Frković - Ljubiia Jožinec iz [adresa] 7. rujna 2006. broj OU-1244/2006-1 između tužiteljice i tuženika (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i glasi: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, te se utvrđuje da u tom dijelu članak 2. Ugovora o kreditu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane (st. I. izreke). Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana isplati tužiteljici iznos od 1.709,49 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. studenog 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (st. II. izreke.). Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži isplatu iznosa od 19,80 eura/149,21 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 15. siječnja 2014. do isplate (st. III. izreke).

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 442,28 eura (st. I. izreke), nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 404,83 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. siječnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana (st. II. izreke), odbija se kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 14,18 eura (st. III. izreke) te se odbija kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.878,86 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (st. IV. izreke).

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik pobijajući presudu u točkama I. i II. izreke, te rješenje u točkama II. i IV. izreke rješenja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik smatra da je sud propustio donijeti rješenje o povlačenju tužbe, čime je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 295. st. 2. ZPP, jer na ročište za glavnu raspravu 13. veljače 2023. nije pristupio tužitelj. Obrazloženje se svodi na popisivanje dokumentacije, te na pozivanje na utvrđenja iz kolektivne zaštite „Potrošač“. U potpunosti izostala je analiza i ocjena provedenih dokaza, kao što je i izostalo obrazloženje o prigovorima tuženika, pa je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. U presudi nisu obrazloženi razlozi ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi, jer se presuda iscrpljuje u prepričavanju utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača iz CHF kredita koji nemaju učinka u odnosu prema konkretnom tužitelju – korisniku EUR kredita. Sud nije proveo tzv. „test nepoštenosti“, jer ne govori ni riječi u presudi je li i zbog čega takva odredba nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, kao i je li ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu. Iskaz tužiteljice je neuvjerljiv i kontradiktoran, a odluka o uzimanju kredita bila je isključivo na tužiteljici. Tužiteljica nije dokazala da joj je nerazumljiva odredba o načinu promjene kamatne stope i da se o njoj nije pregovaralo, već upravo suprotno, tuženik drži kako je tužbeni zahtjev trebalo odbiti primjenom pravila o teretu dokaza. Tužiteljica tužbom nije obuhvatila kao stranke ugovora o kreditu sudužnika/založnog dužnika (NH), pa prvostupanjski sud po takvoj tužbi nije smio postupiti, jer tužba ne sadrži sve što je potrebno. Tužiteljica nije dokazala svojstvo prosječnog potrošača. U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora, jer se utvrđenja kolektivnog spora primjenjuju u odnosu na potrošače – korisnike CHF, a ne EUR kredita. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita adaptacija obiteljske kuće, no niti jednim dokazom nije dokazano, u kakve se svrhe ta nekretnina koristi. Iskaz tužitelja zainteresiranog za uspjeh u sporu ne može biti jedini dokaz za potrošačko svojstvo. Činjenica da je tužiteljica fizička osoba, suprotno uvjerenju suda, sama po sebi ne dokazuje da tužitelj ima status potrošača. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava postoji jer nije utvrđena znatna neravnoteža. Sud ne daje nikakvo obrazloženje niti navodi temeljem čega je utvrđena znatna neravnoteža u pravima i obvezama na strani konkretnog tužitelja. Navodi se da je početni anuitet iznosio 372,15 EUR, dok je u vrijeme najviše kamatne stope iznosio 401,80 EUR, radilo se o povećanju od svega 29,65 EUR. Sud je pogrešno odbio tuženikov prigovor zastare. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Sud nije dao obrazloženje vezano uz prigovor zastare istaknut uz preinaku tužbe. Tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007. Čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove, vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe. Tuženik pobija i odluku suda o troškovima postupka (toč. II. i IV. izreke rješenja), jer zbog gore opisanih razloga, tužbeni zahtjev nije niti trebao biti usvojen. Iz zapisnika od 11. prosinca 2024. na kojem je zaključena glavna rasprava, proizlazi da tužitelj nije zatražio trošak postupka. Činjenica da je tužitelj izvršio uplatu za financijsko vještačenje, ne znači ujedno da je time i postavljen zahtjev za naknadu parničnog troška. Predlaže se preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i ukinuti rješenje u pobijanom dijelu, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka uvećano za zatezne kamate od dana 15. siječnja 2025. do isplate, uključujući i troškove žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer ista sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za presuđenje, zbog čega se može ispitati. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju također u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio. Nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 295. st. 2. ZPP, jer je ročište 13. veljače 2023. održano nakon što je raspravni sudac konstatirao da je tužitelj opravdao izostanak s rasprave zbog nemogućnosti pristupa na ročište. Nije osnovan ni žalbeni navod da tužbom nisu bile obuhvaćene sve ugovorne stranke, što je onemogućilo pokretanje postupka i meritorno raspravljanje, s obzirom da tužiteljica nije morala tužbom obuhvatiti i založnog dužnika, kako to pogrešno smatra tuženik.

5.1. Što se tiče žalbenih navoda da je tužiteljica preinačila tužbu na način da je povisila tužbeni zahtjev, te da je za povišeni dio zahtjeva nastupila zastara potraživanja, treba reći da je sud prvoga stupnja takav prigovor pravilno otklonio. Ukazuje se na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5, prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

6. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

7. U obrazloženju pobijane presude, između ostalog je navedeno:

- da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev 9. studenoga 2023. nakon što je sudski vještak za financije izradio nalaz i mišljenje

- da tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope, te isplatu iznosa od 1.709,49 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate

- da nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu broj 3207338677/06, 4. rujna 2006., kojim je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 45.100,00 eura na rok od 15 godina

- da su stranke ugovorile da će se na iznos kredita obračunavati kamata 5,8 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora

- da je sporno je li ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, s obzirom da je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost

- da li pripada u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe tj. osnovanost i visina tužbenog zahtjeva

- da je tuženik istaknuo prigovor zastare

- da je iz ugovora o namjenskom kreditu broj 3207338677/06 utvrđeno da su ga stranke zaključile 4. rujna 2006. i da je korisniku kredita, tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 45.100,00 eura

- da rok otplate kredita iznosi 15 godina, a namjena kredita je adaptacija obiteljske kuće

- da je redovna kamata promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora iznosi 5,8% godišnje

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu 4. rujna 2006.

- da je kredit podigla radi adaptacije kuće koju koristi za stanovanje na adresi u [adresa], a koja je ujedno i njezina adresa prebivališta

- da u banci nije uopće razgovarala sa službenikom banke vezano uz uvjete kredita već je otišla na ovjeru kod javnog bilježnika

- da je Ugovor o kreditu pročitala, da je u njemu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali nije se previše obazirala na tu odredbu jer je mislila da će ta stopa koja je ugovorena biti takva kroz cijelo vrijeme otplate i da neće toliko rasti

- da je s vremenom vidjela da rate kredita rastu

- da je kredit u cijelosti otplaćen

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da se radilo o tipskom ugovoru, te da joj djelatnici banke nisu niti jednu odredbu ugovora posebno objasnili, a ona nije mogla pregovarati niti o jednoj odredbi iz tog ugovora

- da je utvrđeno da je svrha ugovora o kreditu bila adaptacija obiteljske kuće u svrhu osobnog stanovanja, a ne korištenja nekretnine u komercijalne svrhe, pa je sud prihvatio tužiteljici svojstvo potrošača

- da je odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. utvrđeno da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, i to na štetu potrošača

- da je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena iz činjenice što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, što je ta odredba teško razumljiva i suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora kamatna stopa bila 5,8 % godišnje, a povećala se maksimalno na 7,00 %

- da je razdoblje na koje je podignut kredit 15 godina te iznos od 45.100,00 eura, prvostupanjski sud utvrđuje da je ispunjen uvjet znatne neravnoteže na štetu potrošača

- da je utvrđeno da su odredbe u pogledu kamatne stope za prosječnog potrošača nerazumljive

- da je način i obračun kamata vezan za pojam „ tržišni uvjeti“ te akte tuženika

- da tuženik, u konkretnom slučaju, u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne kriterije pomoću kojih bi tužiteljica kao prosječni potrošač mogla provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način

- da je nesporna činjenica da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope u smislu da je način i obračun kamate vezan za promjenu tržišnih uvjeta, već se radi o jednostranom aktu tuženika

- da je takva formulacija dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice

- da tuženik suprotno niti nije dokazao, a u pogledu te činjenice na njemu je bio teret dokaza

- da se unošenje u ugovor o kreditu neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope, može ocijeniti kao suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao korisnica kredita i potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca

- da tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora nisu bili poznati ostali podaci, pa način mijenjanja kamatne stope nije bio određen niti odrediv

- da tužiteljica nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju

- da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužiteljicu kao potrošača informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio

- da takva ugovorna odredba, u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena ugovorna odredba, te kao takva ništetna

- da je iz financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Vatroslavu Zovku utvrđen preplaćeni iznos uslijed ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi

- da je sud tužiteljici dosudio preplaćeni iznos uslijed ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.709,49 eura prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu

- da je temeljem čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a po osnovi stjecanja bez osnove dosudio tužiteljici iznos od 1.709,49 eura kako je tužbom tražila

- da na dosuđeni iznos od 1.709,49 eura tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta pa do isplate, temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, jer se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem

- da prigovor zastare potraživanja nije osnovan,

- da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

-da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019.

- da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a, a sve u vezi s odredbom čl. 155. ZPP- a

- da je trošak vještačenja koji je bio potreban za vođenje parnice u iznosu od 350,00 eura, a koji iznos je tužiteljica uplatila 12. travnja 2023., tužiteljici dosuđen u cijelosti, neovisno u omjeru uspjeha.

8. Sadržajno prvostupanjski sud svoju odluku temelji na primjeni čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) kojom je propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je dio predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci i kamatama i naknadama kreditora je ništetna. Sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti je precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a tužena nije dokazala suprotno. Odredba o kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. ZOO- a. U odredbama Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci i kamatama i naknadama Kreditora, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Utvrđeno je da odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, a niti odrediva u trenutku sklapanja Ugovora. Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužiteljica kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje ZZP). Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istom istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, pa kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužiteljici je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istoj kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo joj je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužiteljica mora vratiti tuženiku. Prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci i kamatama i naknadama Kreditora ništetna, a prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru. Žalbeni navod da je odluka o uzimanju kredita bila isključivo na tužiteljici, je činjenično točan ne samo kod ovog kredita, ali to nije relevantno za utvrđivanje nepoštenosti, te samim time i ništetnosti pojedine odredbe.

10. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, pa je tuženik dužan platiti tužiteljici razliku, u vidu više plaćenog iznosa s osnova kamate u zatraženom iznosu od 1.709,49 EUR.

11. Pobijana presuda nije utemeljena na kolektivnoj presudi, jer se kolektivna presuda ne odnosi na kredite u eurima, iako se temeljna načela iz te presude primjenjuju za sve ugovore kod utvrđenja ništetnosti. Ugovorne stranke nisu pregovarale o kamatnoj stopi, nego je ona ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“. Tuženik nije u ugovoru utvrdio nikakvu formulaciju na temelju koje će se mijenjati kamatna stopa, nego je ugovorio da će kamatnu stopu mijenjati svojom odlukom bez utvrđenih kriterija za njezinu promjenu. Ako je korisnik kredita, ugovorio kamatnu stopu koja se mijenja odlukom banke te je nakon početka otplate vjerovnik kamatu povećavao, onda korisnik kredita ima pravo na sve razlike između kamate naplaćene u povećanom iznosu i kamate po početnom otplatnom planu uz obračun zateznih kamata od dana svake naplate pa sve do isplate. U skladu sa zakonskim posljedicama ništetnosti tuženik mora vratiti tužiteljici sve nezakonito stečene koristi zajedno sa zateznim kamatama.

12. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je navedene odredbe Ugovora utvrdio ništetnima jer tuženik u postupku nije dokazao da se o tim odredbama predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo, već se radilo o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da označene odredbe Ugovora predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 97. st. 1. ZZP-a koja je prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetna.

13. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice za isplatom utuženih iznosa, jer utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.

14. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Temeljem čl. 154. st. 2. ZPP ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, a što je sve prvostupanjski sud i učinio, na temelju spisu priležećih troškovnika stranaka. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud trošak vještačenja, koji je bio potreban za vođenje parnice u iznosu od 350,00 eura, a koji iznos je tužiteljica uplatila 12. travnja 2023., tužiteljici dosudio u cijelosti, neovisno u omjeru uspjeha u sporu.

15. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvoga stupnja u točkama I. i II. izreke, te rješenje u točkama II. i IV. izreke rješenja.

16. U ostalom, a nepobijanom dijelu (točka III. izreke presude, te točke I. i III. izreke rješenja) presuda i rješenje suda prvoga stupnja ostaju neizmijenjeni (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

17. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka, iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina