Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-233/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐS OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Jasminki Franić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika ABAB d., [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, Radnička cesta 22, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 1496/2021 od 18. siječnja 2024. koja je dopunjena dopunskom presudom poslovni broj P-1496/2021. od 20. prosinca 2024., u sjednici održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika AB, i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1496/2021 od 18. siječnja 2024. koja je dopunjena dopunskom presudom poslovni broj P- 1496/2021. od 20. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 5102142729 od 07. prosinca 2004. kojeg su zaključili ĐS [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], i iz AB [adresa], [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je u članku 2. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 61.600,00 CHF, po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, kako se ovo naznačeno strano sredstvo plaćanja određuje kao valuta ugovora, a korisnik kredita se obvezuje vratiti odobreni iznos kredita sa pripadajućim kamatama uz valutnu klauzulu, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, i članak 7. u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora valutu CHF, važećem na dan plaćanja a prema otplatnom planu.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 9.585,69 EUR / 72.223,42 kn sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB - a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena koje zatezne kamate teku na svaki dospjeli iznos, kako slijedi :

- 0,40 EUR počev od 13. siječnja 2009. do isplate

- 3,13 EUR počev od 11.veljače 2009. do isplate

- 5,28 EUR počev od 11. ožujka 2009. do isplate

- 1,88 EUR počev od 14.travnja 2009. do isplate

- 0,44 EUR počev od 12. svibnja 2009. do isplate

- 4,22 EUR počev od 22. siječnja 2010. do isplate

- 5,60 EUR počev od 19.veljače 2010. do isplate

- 6,66 EUR počev od 29.ožujka 2010. do isplate

- 4,90 EUR počev od 07.svibnja .2010. do isplate

- 14,88 EUR počev od 10.lipnja 2010. do isplate

- 79,64 EUR počev od 30.lipnja 2010. do isplate

- 16,95 EUR počev od 09. srpnja 2010. do isplate

- 19,30 EUR počev od 10.kolovoza 2010. do isplate

- 40,61 EUR počev od 10.rujna 2010. do isplate

- 37,55 EUR počev od 3.listopada 2010. do isplate

- 34,89 EUR počev od 12. studenog 2010. do isplate

- 43,18 EUR počev od 14. prosinca 2010. do isplate

- 52,66 EUR počev od 12.siječnja 2011. do isplate

- 41,30 EUR počev od 16. veljače 2011. do isplate

- 8,84 EUR počev od 15. ožujka 2011. do isplate

- 37,23 EUR počev od 21. ožujka 2011.do isplate

- 6,94 EUR počev od 12. travnja 2011. do isplate

- 31,29 EUR počev od 13. travnja 2011. do isplate

- 57,52 EUR počev od 16. svibnja 2011. do isplate

- 65,01 EUR počev od 14. lipnja 2011. do isplate

- 78,67 EUR počev od 18. srpnja 2011. do isplate

- 15,41 EUR počev od 10. kolovoza 2011. do isplate

- 88,39 EUR počev od 19.kolovoza 2011. do isplate

- 17,06 EUR počev od 12. rujna 2011. do isplate

- 48,80 EUR počev od 13. rujna 2011. do isplate

- 23,35 EUR počev od 10. listopada 2011. do isplate

- 34,81 EUR počev od 13. listopada2011. do isplate

- 23,35 EUR počev od 10. studenog 2011. do isplate

- 35,75 EUR počev od 21.studenog 201 1. do isplate

- 23,35 EUR počev od 06. prosinca 2011. do isplate

- 36,06 EUR počev od 27. prosinca 20 11.do isplate

- 23,35 EUR počev od 11. siječnja 2012.do isplate

- 1,90 EUR počev od 31. siječnja 2012. do isplate

- 41,28 EUR počev od 01. veljače 2012. do isplate

- 23,35 EUR počev od 07 . veljače 2012. do isplate

- 46,50 EUR počev od 29. veljače 2012. do isplate

- 23,35 EUR počev od 06. ožujka 2012. do isplate

- 112,64 EUR počev od 06. travnja 2012. do isplate

- 12,73 EUR počev od 07.svibnja 2012. do isplate

- 44,32 EUR počev od 11. svibnja 2012. do isplate

- 23,35 EUR počev od 05. lipnja 2012. do isplate

- 46,58 EUR počev od 11. lipnja 2012. do isplate

- 16,72 EUR počev od 17. srpnja 2012. do isplate

- 50,58 EUR počev od 21. srpnja 2012. do isplate

- 21,67 EUR počev od 07. kolovoza 2012. do isplate

- 46,40 EUR počev od 21. kolovoza 2012. do isplate

- 23,35 EUR počev od 07. rujna 2012. do isplate

- 40,91 EUR počev od 21.rujna 2012. do isplate

- 23,35 EUR počev od 01. listopada 2012. do isplate

- 3,83 EUR počev od 22. listopada 2012. do isplate

- 37,15 EUR počev od 25. listopada 2012. do isplate

- 23,35 EUR počev od 05. studenog 2012. do isplate

- 26,82 EUR počev od 21.studenog 2012. do isplate

- 17,25 EUR počev od 23. studenog 2012. do isplate

- 0,16 EUR počev od 04. siječnja 2013. do isplate

- 68,29 EUR počev od 11. siječnja 2013. do isplate

- 63,59 EUR počev od 18. siječnja 2013. do isplate

- 141,37 EUR počev od 11. veljače 2013. do isplate

- 23,35 EUR počev od 05. ožujka 2013. do isplate

- 65,50 EUR počev od 04.travnja 2013. do isplate

- 66,04 EUR počev od 08. svibnja 2013. do isplate

- 7.480,06 EUR počev od 29. svibnja 2013. do isplate

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.503,72 euro sa zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Dopunskom presudom poslovni broj P-1496/2021. od 20. prosinca 2024. suđeno je:

" Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 5.156,03 kuna (684,32 eura) uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na iznos od:

- 14,87 kn od 02.02.2005. pa do isplate,

- 1,42 kn od 02.03.2005. pa do isplate,

- 44,58 kn od 02.04.2005. pa do isplate,

- 40,22 kn od 02.05.2005. pa do isplate,

- 44,89 kn od 02.06.2005. pa do isplate,

- 75,21 kn od 02.07.2005. pa do isplate,

- 82,57 kn od 02.08.2005. pa do isplate,

- 38,38 kn od 02.09.2005. pa do isplate,

- 46,39 kn od 02.10.2005. pa do isplate,

- 49,13 kn od 02.11.2005. pa do isplate,

- 50,82 kn od 02.12.2005. pa do isplate,

- 49,28 kn od 02.01.2006. pa do isplate,

- 63,00 kn od 02.02.2006. pa do isplate,

- 86,11 kn od 02.03.2006. pa do isplate,

- 97,75 kn od 02.04.2006. pa do isplate,

- 93,36 kn od 02.05.2006. pa do isplate,

- 89,08 kn od 02.06.2006. pa do isplate,

- 97,56 kn od 02.07.2006. pa do isplate,

- 100,18 kn od 02.08.2006. pa do isplate,

- 85,31 kn od 02.09.2006. pa do isplate,

- 90,16 kn od 02.10.2006. pa do isplate,

- 89,31 kn od 02.11.2006. pa do isplate,

- 96,21 kn od 02.12.2006. pa do isplate,

- 115,84 kn od 02.01.2007. pa do isplate,

-129,04 kn od 02.02.2007. pa do isplate,

-122,91 kn od 02.03.2007. pa do isplate,

-126,49 kn od 02.04.2007. pa do isplate,

-159,90 kn od 02.05.2007. pa do isplate,

-168,11 kn od 02.06.2007. pa do isplate,

-178,94 kn od 02.07.2007. pa do isplate,

-178,86 kn od 02.08.2007. pa do isplate,

-164,02 kn od 02.09.2007. pa do isplate,

-186,10 kn od 02.10.2007. pa do isplate,

-186,64 kn od 02.11.2007. pa do isplate,

-171,15 kn od 02.12.2007. pa do isplate,

-172,85 kn od 02.01.2008. pa do isplate,

-140,39 kn od 02.02.2008. pa do isplate,

- 118,28 kn od 02.03.2008. pa do isplate,

- 96,43 kn od 02.04.2008. pa do isplate,

-147,67 kn od 02.05.2008. pa do isplate,

-161,90 kn od 02.06.2008. pa do isplate,

-146,35 kn od 02.07.2008. pa do isplate,

-177,34 kn od 02.08.2008. pa do isplate,

-170,37 kn od 02.09.2008. pa do isplate,

-139,77 kn od 02.10.2008. pa do isplate,

-105,10 kn od 02.12.2008. pa do isplate,

-12,15 kn od 02.06.2009. pa do isplate,

-44,97 kn od 02.07.2009. pa do isplate,

-31,47 kn od 02.08.2009. pa do isplate,

-7,69 kn od 02.09.2009. pa do isplate,

-30,83 kn od 02.10.2009. pa do isplate,

-33,10 kn od 02.11.2009. pa do isplate,

-5,58 kn od 02.12.2009. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stav. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

3. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Uvodno ističe da ukoliko postoje okolnosti u smislu odredbe čl. 71. Zakona o parničnom postupku da se ima postupiti u smislu odredbe čl. 73. istog Zakona odnosno 72. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Ističe da prvostupanjski sud niti na koji način ne utvrđuje tužiteljev status potrošača. Status potrošača se ne presumira pri čemu je teret dokaza te činjenice na tužitelju. Prema tome nije utvrđena odlučna činjenica te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada su na tužitelja primijenjene odredbe o zaštiti potrošača. U pogledu valutne klauzule smatra da je u tom dijelu obrazloženje u cijelosti manjkavo, nedostatno i promašeno te da nije jasno temeljem čega sud zauzima stav i zaključak da bi se odredba o valutnoj klauzuli imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Ukazuje na odluku Suda Europske unije C-81/2019 navodeći kako pravno shvaćanje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti Sud Europske unije ponavlja i u odluci C-243/20 od 21. prosinca 2021. Dakle, prema shvaćanju navedenih odluka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima pa je utoliko pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Potrebno je bilo provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, a što je sud odbijajući izvesti predložene personalne dokaze propustio utvrditi čime je potpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje. Ukazuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021. Dakle, prvostupanjski sud je počinio i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku, zatim iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona, kao i iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. Zakona o parničnom postupku. Što se tiče prigovora zastare i tijeka zakonskih zateznih kamata stav je tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo jer je isti mogao (odnosno i bio dužan, ako je smatrao da postoji pravo na naknadu štete koje potražuje u ovom postupku) neovisno od kolektivnog spora, u zastarnim rokovima pokrenuti postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora te ostvarivati zahtjev za naknadu štete u tom postupku, čime je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, jedini mogao prekinuti tijek zastare (čl. 241. Zakona o obveznim odnosima). Kolektivni spor ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Prvostupanjski sud dosuđujući tužitelju zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinih anuiteta po kreditu počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka te pogrešno primijenio materijalno pravo. U svezi s time žalitelj se poziva na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima. U pogledu prigovora radi prebijanja također ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku u svezi odredbe čl. 338. st. 3. istog Zakona. Naime, prvostupanjski sud se očitovao o istaknutom prigovoru radi prijeboja isključivo u obrazloženju presude. Osim toga, neosnovano ga je odbio u obrazloženju presude pri čemu se poziva na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima jer u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. prema kojoj tuženik ima pravo na negativne razlike ako stavi neki od zahtjeva u postupku. Tuženik otklanja prigovor zastare u svezi istaknutog prigovora radi prijeboja s pozivom na odredbu čl. 198. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kada su se stekle pretpostavke za prijeboj. Prvostupanjski sud da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbi čl. 344. i 345. Zakona o parničnom postupku iz razloga što nije niti posebnim rješenjem prije donošenja presude niti posebnim rješenjem u okviru pobijane odluke odlučio o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti. Prvostupanjski sud se uopće ne osvrće na činjenicu da je tuženik podredno istaknuo da bi stvarno nadležni sud u Rijeci bio mjesno nadležan i da nije postojala prorogacija nadležnosti u Ugovoru o kreditu. Dakle, prvostupanjski sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i 11. Zakona o parničnom postupku. U svakom slučaju sud je pogrešno primijenio odredbe nove Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je pogrešno dosuđen trošak za zastupanje na ročište za objavu presude budući da isti nije bio potreban za vođenje parnice. Predlaže se pobijanu presudu preinačiti odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. U svezi navoda o eventualnom izuzeću članova vijeća ovog suda navesti je da na strani sudaca ovog vijeća ne postoje okolnosti koje navodi tuženik u žalbi u svezi primjene odredbe čl. 71. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst 25/13. i 70/19.; dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.).

7. Suprotno žalbenim navodima da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 344. i 345. ZPP ovaj drugostupanjski sud smatra da okolnost što je prvostupanjski sud propustio o prigovoru mjesne nenadležnosti odlučiti posebnim rješenjem ne predstavlja relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka budući da taj propust nije utjecao na donošenje zakonite i pravilne odluke s obzirom da prvostupanjski sud u konačnoj odluci u pogledu istog prigovora dao jasne i argumentirane razloge u toč. 38. - 44. obrazloženja.

7.1. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio kao osnovan prigovor mjesne nenadležnosti.

7.2. Žalbeni navodi tuženika - da sve i da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci u slučaju spora između stranaka u ovom postupku za suđenje da bi bio nadležan Općinski sud u Rijeci i to sukladno odredbi čl. 46. ZPP, ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

7.3. Naime, odredbom čl. 46. st. 1. i 2. ZPP određeno je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. U slučajevima predviđenim u tom Zakonu za suđenje je osim suda općemjesne nadležnosti nadležan i drugi određeni sud, a čl. 48. st. 1. ZPP određeno je da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, u konkretnom Općinski sud u Rijeci.

7.4. Međutim, pored suda na čijem području se nalazi registrirano sjedište tuženika prema odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

7.5. Iz navoda tužbe proizlazi da je ugovor o kreditu zaključen i realiziran u poslovnici tuženika koju ima u Splitu, te se po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, radi o sporu koji je nastao povodom djelatnosti te poslovne jedinice tuženika.

7.6. Suprotno navodima žalbe, u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, temeljem sadržaja ugovora o kreditu polazeći od naravi usluge koja predstavlja predmet ugovora te sadržaja ostalih ugovornih odredbi tipičnih za unaprijed formulirane standardne ugovore, ima se uzeti, temeljem zakonske presumpcije (čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. i čl. 81. ZZP) da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale te tužitelj kao potrošač koji ima prebivalište u [adresa] nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj iste što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a za posljedicu ima značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer bi on u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima naspram tuženika koji bi ostvarivao pogodnost i bitno manje troškove time što bi za sve sporove iz ugovora o kreditu bio nadležan sud u mjestu njegova sjedišta, pa suprotni žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda.

7.7. Prema tome u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. st. 1. ZPP o općemjesnoj nadležnosti suda na koju se tuženik poziva u žalbi, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.) tako da niti žalbeni navodi izneseni u svezi s time ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

8. Dakle, slijedom navedenog prvostupanjski sud nije počinio ni apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP koja povreda uvijek postoji ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno nadležan, a na koju ukazuje žalitelj.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. ZPP budući da je prvostupanjski sud u obrazloženju izložio sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koji su predloženi, kao i koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima, a u smislu odredbe čl. 8. ZPP odlučio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno.

9.1. Naime, prvostupanjski sud je cijenio iskaz tužitelja i iskaz svjedokinje ĐSF, djelatnice banke, radi čega se neosnovanim nalaze žalbeni navodi kako je prvostupanjski sud odbijajući izvesti predložene personalne dokaze propustio potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje odnosno da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze.

10. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10.1. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

11. Predmet spora predstavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu od 7. prosinca 2004. zaključenog između stranaka u pogledu valutne klauzule zatim na isplatu iznosa od 9.585,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose specificirane pod toč. II. izreke prvostupanjske presude koji zahtjev se temelji na činjenici da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

11.1. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 7. prosinca 2004. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 61.600,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke s rokom vraćanja od 288 mjeseci.

12. I u ovoj fazi postupka ostalo je sporno da li tužitelj ima status potrošača, da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, da li je tuženik temeljem ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada, da li je nastupila zastara, početak tijeka zakonske zatezne kamate, visina zahtjeva te postojanje potraživanja tuženika.

13. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i na isto primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u pobijanoj odluci pod toč. I. izreke.

14. U svezi spornog pitanja da li je tužitelj potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07. i 79/07.: dalje ZZP/03) odnosno da li se na istog primjenjuju odredbe o zaštiti potrošača reći je da je pojam potrošača definiran odredbom čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03, a prema toj odredbi "potrošač" je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita tužitelj kao fizička osoba, a saslušan na tu okolnost istaknuo je da je sredstvima kredita riješio stambeno pitanje, pa kako je teret dokaza prigovora da bi tužitelj sklopio ugovor u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti na tuženiku, a što ovaj nije dokazao, to žalbeni navodi izneseni u svezi s tim nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, suprotno žalbi, teret dokaza činjenice da je tužitelj trgovac je na banci kao kreditoru (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno se prvostupanjski sud u pogledu valutne klauzule pozvao na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženik u ovom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO) zbog čega je i naloženo tuženiku da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

16. Nastavno gornjim utvrđenjima, žalbenim navodima kako je sud prvog stupnja odbio provesti dokaze na okolnosti da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo odnosno da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, budući da je sud prvog stupnja polazeći od činjenica koje su stranke iznijele pravilno protumačio direktni učinak presuda iz kolektivnog spora na konkretni slučaj. Naime, u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno su utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako odluka Ustavnog suda broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

16.1. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji žalitelj upire ukazujući na odredbu čl. 22. ZOO ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane odluke, a u svezi s čime je ukazati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 2749/2022-2 u kojoj je na pitanje: " Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C-81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, na način kako je ista ugovorena odredbom članka 6. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. ZOO-a?" - odgovoreno: "….predlagatelj problematizira pitanje ispitivanja nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o čemu je već odlučeno presudama povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji imaju direktan učinak i na konkretan predmet (tako i ovaj sud u Revd 911/2022-2 od 16.ožujka 2022.)".

17. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 14/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to žalbeni navodi tuženika koji dovode u pitanje učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na konkretni slučaj ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

18. I u ovoj fazi postupka sporno je i to da li je nastupila zastara potraživanja, a koji prigovor tuženika sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio s time što je na žalbene navode u svezi prigovora zastare navesti da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. Su-IV-33/2022-2 zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a koje shvaćanje je obvezno po čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.).

18.1. Prema tome, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. – potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Revt-2221/2018 pravomoćno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu ništetan glede tečajnog rizika). Dakle, kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 20. travnja 2021. nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

19. Visina anuiteta utvrđena je sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno- financijskog vještačenja, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, pa kako stranke nisu osporile izračun vještaka Darka Cecića to nalaz i mišljenje, kao objektivne i dane u skladu s pravilima struke, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tako da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj ostvaruje pravo povrata pretplaćenih anuiteta u utuženom iznosu.

20. Pobijanom presudom nije odlučeno o prijebojnom zahtjevu kojeg je tuženik istaknuo podneskom zaprimljenim kod prvostupanjskog suda 14. lipnja 2021. , a kako iz sadržaja žalbe slijedi da tuženik prvostupanjsku presudu pobija žalbom zato što prvostupanjski sud presudom nije odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, to je sukladno odredbi čl. 341. st. 2. u svezi čl. 347. ZPP istu trebalo smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda.

20.1. Budući da je prvostupanjski sud predmet sa žalbom tuženika dostavio ovom sudu, a da prethodno nije odlučio o prijebojnom zahtjevu istog, to je ovaj drugostupanjski sud dopisom od 3. prosinca 2024. vratio prvostupanjskom sudu predmet radi donošenja dopunske odluke u dijelu prijebojnog zahtjeva tuženika.

20.2. Prvostupanjski sud je dopunskom presudom istog poslovnog broja od 20. prosinca 2024. utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 5.156,03 kune (684,32 eura) uvećano za zakonsku zateznu kamatu na pojedinačne mjesečne iznose kako je to specificirano u izreci dopunske presude (list spisa 536 – 537).

20.3. Dopunsku presudu tužitelj je zaprimio 12. prosinca 2024., a tuženik 30. prosinca 2024. te na istu nisu izjavili žalbu tako da je dopunska presuda postala pravomoćna, a s obzirom na tu činjenicu žalbeni navodi koje je tuženik iznio u svezi s tim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda kojom je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u naprijed navedenom iznosu.

21. Nadalje, neosnovanim se nalaze i žalbeni navodi u pogledu tužitelju dosuđene zakonske zatezne kamate ovo s obzirom da prema odredbi čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, suprotno žalbenim navodima, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Međutim, kako je pravomoćno utvrđeno u navedenom kolektivnom sporu da tuženik nije postupio u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja kredita sa potrošačima to su neosnovane žalbene tvrdnje koje dovode u pitanje tijek zakonske zatezne kamate.

22. Žalbeni navodi tuženika nisu osnovano doveli u pitanje pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka budući da je ista odluka, donesena pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.).

22.1. Što se tiče navoda kako je prvostupanjski sud pogrešno dosudio parnični trošak po navedenoj Tarifi navesti je da isti nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost odluke o trošku s obzirom da ista Tarifa određuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku (Tbr. 52. st. 3. Tarife), pa kako je u vrijeme donošenja odluke o trošku na snazi bila navedena Tarifa pravilno je sud prvog stupnja odluku utemeljio na istoj i u pogledu troška zastupanja na ročištu za objavu presude.

23. Slijedom svega iznesenog valjalo je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

24. U preostalom, a ne pobijanom dijelu dopunska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Katija Hrabrov