REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-644/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatska salezijanska provincija, OIB 84689255140, Zagreb, Omiška 8, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Šiško, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3253/2023-2 od 11. listopada 2023. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1199/2020 od 14. srpnja 2023., na sjednici održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužitelja protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3253/2023-2 od 11. listopada 2023. u kojem je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1199/2020 od 14. srpnja 2023. u odbijajućem dijelu (točka II.izreke), odbija se kao neosnovana.

II. Revizija tuženika protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3253/2023-2 od 11. listopada 2023. u kojom je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1199/2020 od 14. srpnja 2023. u dosuđujućem dijelu (točka I. izreke), izuzev u odnosu na odluku o kamatama, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3253/2023-2 od 11. listopada 2023. u dijelu u kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1199/2020 od 14. srpnja 2023. pod točkom I. izreke u dijelu odluke o dosuđenim kamata te presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1199/2020 od 14. srpnja 2023. u dijelu odluke o dosuđenim kamata pod točkom I. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o naknadi troška u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 479.102,10 eura sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos raspoređen u četiri godišnja obroka u visini od 119.755,52 eura i to od 1. siječnja 2001. do isplate, 1. siječnja 2002. do isplate, 1. siječnja 2003. do isplate i 1. siječnja 2004. do isplate (točka I. izreke). Ujedno je dio tužbenoga zahtjeva za isplatu 1.985.560,46 eura sa zatraženim kamatama odbijen (točka II. izreke) i određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj. Tuženik je također podnio reviziju. Revizije su podnesene prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 155/23. - dalje: ZPP) i u revizijama su svaka od stranaka, sukladno svojim revizijskim navodima, predložile preinačiti presudu u pobijanim dijelovima odnosno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. I tužitelj i tuženik zahtijevaju troškove postupka u povodu revizije.

4. Revizija tužitelja nije osnovana.

5. Revizija tuženika nije osnovana, izuzev u dijelu odluke o kamatama.

6. Ovaj sud je rješenjem Revd-93/2024 od 17. siječnja 2024. dopustio strankama podnošenje revizije i to

- tužitelju zbog pravnog pitanja:

„Je li primjenom odredbi čl. 5. Ugovora sklopljenog između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 165/1998) u odnosu na oduzete nekretnine tužitelja za koje nije moguće izvršiti naturalni povrat i za koje nije moguće naći odgovarajuću zamjenu, tuženica dužna tužitelju isplatiti naknadu u visini pune procijenjene tržišne vrijednosti oduzetih nekretnina?“,

- tuženiku zbog pravnih pitanja:

„1. Od kada teku zatezne kamate na iznos naknade utvrđene sudskom presudom u slučaju kada je upravno tijelo pravomoćnim rješenjem utvrdilo pravo tužitelja na naknadu za oduzetu nekretninu i da će visinu te naknade utvrditi Mješovito povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske i Biskupske konferencije, koja povjerenstvo nikada nije utvrdilo visinu naknade jer se nije mogla postići suglasnost o visini naknade?

2. Može li se desetogodišnji rok zastare potraživanja iz čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima primijeniti u slučaju kada je pravomoćnim upravnim rješenjem tužitelju priznato pravo na naknadu za oduzeto građevinsko zemljište, ali to rješenje ne sadrži nalog za ispunjene odnosno nema svojstvo ovršne isprave koja glasi na novčano potraživanje, a na temelju koje bi tužitelj mogao ostvarivati svoju tražbinu u ovršnom postupku?

3. Primjenjuje li se, prilikom određivanja visine naknade za oduzete nekretnine pravnim osobama Katoličke crkve na temelju Ugovora sklopljenog između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 165/1998), uz primjenu odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine primjenjuje i Pravilnik o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište?“.

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg(ih) je ona dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za oduzeto građevinsko zemljište u [adresa] kčbr. [katastarska čestica] zk. ul. br. [broj ZK uloška] površine 1708 m[2] te kčbr. [katastarska čestica] zk. ul. br. [broj ZK uloška] površine 2692 m[2] sve k. o. [katastarska općina].

9. Nižestupanjski sudovi su polazeći od odredbe čl. 5. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (Zakon o potvrđivanju ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima - „Narodne novine“ br. 18/98 – dalje: Ugovor) kojom odredbom je ugovoreno da će Republika Hrvatska isplaćivati pravnim osobama Katoličke Crkve primjerenu novčanu naknadu, zaključili da primjerenu novčanu naknadu predstavlja ona naknada u smislu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, br. 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19., - dalje. Zakon o naknadi), ali bez primjene Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor („Narodne novine“, br. 204/03., 3/04., - dalje: Pravilnik). Ujedno su zaključili da je tuženikov prigovor zastare neosnovan i dosuđene su zatezne kamate s tijekom kao što je navedeno u odlomku 1. obrazloženja ove odluke.

10.1. Prema odredbi čl. 5. Ugovora:

„1. Republika Hrvatska će pravnim osobama Katoličke Crkve od godine 2000., kao naknadu za oduzeta dobra koja nije moguće vratiti, isplaćivati primjerenu novčanu naknadu u četiri godišnja obroka.

2. Ukupan iznos naknade za oduzetu imovinu, koja će se isplaćivati u novcu, utvrdit će crkveno-državno povjerenstvo stručnjaka na temelju procjene vrijednosti tih dobara, a u skladu sa zakonskim odredbama, najkasnije u roku od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Ugovora.

3. Mjerodavno tijelo Republike Hrvatske isplaćivat će Katoličkoj Crkvi novčani iznos svaka tri mjeseca na račun Središnjega fonda Hrvatske biskupske konferencije za crkvene ustanove. Središnji fond će dospjeli iznos dostavljati (nad)biskupijama te ustanovama posvećenog života i družbama apostolskog života, na temelju vrijednosti oduzete imovine.“.

10.2. Prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, odredbom čl. 58. i 59. određeno je:

„Prijašnjem vlasniku kojem na temelju ovoga Zakona pripada pravo na naknadu iz članka 47. ovoga Zakona, ukupan iznos naknade utvrđene prema mjerilima ovoga Zakona, ne može prelaziti iznos od 3,700.000,00 kuna. Odredbe stavka 1. ovoga članka o najvećoj visini naknade, primjenjuje se i na druge oblike naknade propisane ovim Zakonom, osim glede naknade za imovinu koja je unesena u društveni kapital poduzeća sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća."

"Visina naknade utvrđuje se prema sljedećim mjerilima:

Tablica:

VRIJEDNOST

IZNOS

VISINA  NAKNADE  U

ODUZETE

NAKNADE  U

POSTOCIMA(%) OD -

NEKRETNINE

U

KUNAMA  OD  -

DO

KUNAMA OD - DO

DO

I 0-100.000

100 - 73,26

0 - 73.265

73.265  -

II 100.000-1.000.000  73,26 - 67,07  670.696

670.696  -

III

1.000.000-2.000.000  67,07 - 61

1.219.816

1.219.816  -

IV

2.000.000-5.000.000  61 - 46,78

2.338.846

2.338.846  -

V

5.000.000-10.000.000  46,78 - 31,99  3.199.259

3.199.259  -

VI

10.000.000-75.000.000  31,99 - 4,93  3.699.999

VII

preko 75.000.000

4,93 - 0

3.700.000

Mjerila iz stavka 1. ovoga članka utvrđuju se prema izrazu:

N=3.700.000 (1-0.9999998P)

gdje je:

N = visina naknade u kunama

P = vrijednost oduzete imovine u kunama“.

10.3. Prema Pravilniku, odredbi čl. 2. određeno je:

„Naknada za oduzeto građevinsko zemljište, a koja se utvrđuje u postupku prava na naknadu prijašnjem vlasniku, utvrđuje se uz primjenu osnovice koju predstavlja parametarska vrijednost m2 zemljišta i korektivnog faktora te vrijednosti koji se određuje ovisno o pogodnosti položaja određenog područja.

Parametarska vrijednost zemljišta iz stavka 1. ovoga članka je 100,00 kuna. Pogodnost položaja određenog područja iskazuje se kao koeficijent položaja (Kp) u tablici, koja je sastavni dio ovoga Pravilnika.

U slučaju kada koeficijent položaja nije određen tablicom iz stavka 3. ovoga članka, za procjenu vrijednosti te nekretnine primjenjuje se najniži utvrđeni koeficijent položaja, na području jedinice područne (regionalne) samouprave u kojoj se nalazi oduzeta nekretnina.

Naknada za oduzeto građevinsko zemljište utvrđuje se na način da se parametarska jedinica m2 množi s koeficijentom položaja (Kp) iz tablice.“.

11. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je pravo tužitelja na naknadu utvrđeno pravomoćnim rješenjem Ureda za imovinskopravne poslove u splitsko-dalmatinskoj županiji Ispostava Trogir klase UP/1-943/04/97-01/383 od 27. veljače 2002. te da je istim rješenjima utvrđeno da će visinu te vrstu naknade za predmetne nekretnine obveznik koje je Republika Hrvatska, odrediti Mješovito povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije za provedbu Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima. Isto tako nižestupanjski sudovi su naznačili da između stranaka nije sporno da visina i vrsta naknade nisu određeni tj. da posebno rješenje o obliku i visini naknade nije nikada doneseno. Nadalje, nižestupanjski sudovi su zaključili da kako Crkveno-državno povjerenstvo nije donijelo takvu odluku da tužitelj ima pravo na primjerenu novčanu naknadu za oduzeto zemljište čija visina da se određuje u skladu sa zakonskim odredbama, sukladno Zakonu o naknadi. Ne prihvaćaju tvrdnje tužitelja da istome pripada naknada po tržišnoj vrijednosti nekretnine koja iznosi 18.610.000,00 kn jer da se prema odredbama Zakona o naknadi ne nadoknađuje tržišna vrijednost već vrijednost prema formuli iz čl. 59. st. 2. Zakona o naknadi. Nadalje su pravnog pristupa da je naknada trebala biti utvrđena na temelju procjene vrijednosti nekretnine najkasnije do 14. prosinca 1999. i da je Republika Hrvatska trebala istu početi plaćati 2000., što da znači četiri godine prije no što je Pravilnik na kojeg se poziva tuženik, stupio na snagu. Stoga nižestupanjski sudovi zaključuju da je upravo iz toga vidljivo da nema mjesta primjeni Pravilnika jer u trenutku kada je najkasnije trebalo utvrditi visinu naknade i početi je plaćati, taj Pravilnik nije bio na snazi. Pored toga da Zakon o naknadi u čl. 59. govori samo o vrijednosti oduzete imovine koja se stavlja u izraz iz čl. 59. st. 2. tog Zakona, a da je tek Pravilnikom propisana parametarska vrijednost zemljišta od 100,00 kn po m[2] , dakle više od pet godina nakon stupanja Ugovora na snagu odnosno četiri godine od kad je prema Ugovoru trebalo utvrditi visinu naknade. Isto tako da naknada sukladno Pravilniku je 5000 puta manja od tržišne vrijednosti i iznosi svotu, u konkretnom slučaju, od 3.612,46 kn/479,46 eura, pa da se takva naknada ne može smatrati primjerenom naknadom, jer bi se takvom naknadom za izrazito vrijedno zemljište plaćala naknada kao da se radi o bezvrijednom zemljištu.

12. Ovaj sud je pravnog pristupa da je, uzimajući u obzir da je i prije sklapanja Ugovora Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj ostvarivala sukladno Zakonu o naknadi pravo na naknadu za imovinu koja je bila oduzeta (koja je prethodno bila u vlasništvu pravnih osoba Katoličke Crkve) i da je stupanjem na snagu Ugovora (14. prosinca 1998.) pitanje naknade za oduzetu imovinu uređeno Ugovorom, za zaključiti da je Ugovorom uspostavljen povoljniji status Katoličke Crkve u odnosu na uređenje uspostavljeno Zakonom, a vezano za povrat imovine koja se ne može vratiti u naravi. U odnosu na pitanje što predstavlja sintagma „primjerena novčana naknada“ te „u skladu sa zakonskim odredbama“ valja reći sljedeće.

12.1. Prema odredbi čl. 31. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora („Narodne novine 16/1993 – Međunarodni dio“) Ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora. Stoga u primjeni odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora koja određuje da se ukupan iznos naknade u novcu utvrđuje „u skladu sa zakonskim odredbama“, ovaj sud ocjenjuje da nema mjesta primjeni podzakonskih akata prilikom utvrđivanja naknade za imovinu oduzetu pravnim osobama Katoličke Crkve, posebice onih koje nisu u vrijeme sklapanja ugovora bili na snazi.

12.2. Vezano za pitanje predstavlja li primjerenu novčanu naknadu iz čl. 5. st. 1 Ugovora puna procijenjena tržišna vrijednost, kao što tvrdi tužitelj, ovaj sud je imao u vidu i izraženo shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci i rješenju broja U-I/673/1996 od 21. travnja 1999. odlomak 2/5: „Nijedna od tranzicijskih zemalja u kojima se pravno regulira i provodi denacionalizacija (u najširem smislu) nema ekonomske moći da u naravi vrati svu oduzetu imovinu (kada bi to pravno i praktički bilo moguće) da nadoknadi sve štetne posljedice oduzimanja…“. Stoga pravni standard „primjerena novčana naknada“ koju je trebalo utvrditi Crkveno-državno povjerenstvo, a nije, treba tumačiti u smislu citiranoga. Ugovorom nije regulirano da Republika Hrvatska Katoličkoj Crkvi daje potpunu naknadu pa se primjerena naknada ne može u tom smislu tumačiti, već kao adekvatna, odgovarajuća naknada

– u skladu sa zakonskim odredbama.

13. Stoga ovaj sud zaključuje da kod utvrđivanja novčane naknade kao primjerene se treba poslužiti kriterijima postavljenim prema čl. 59. Zakona o naknadi. Neosnovano tužitelj tvrdi da je novčana naknada tržišna odnosno 100% vrijednosti oduzete imovine. Ovaj sud je pravnog shvaćanja da sukladno ugovorenom treba primjenjivati hrvatske zakone, a da iznos naknade za oduzetu imovinu ne mora korespondirati s njihovom procijenjenom vrijednošću već se određuje primjerena vrijednost prema zakonskim odredbama i to sukladno odredbi čl. 59. Zakona o naknadi. Kasnije donesenim Pravilnikom propisana su mjerila za utvrđivanje naknade za građevinsko zemljište koje se prema odredbama Zakona o naknadi ne vraćaju u vlasništvo već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu i naknada se utvrđuje primjenom osnovice koju predstavlja parametarska vrijednost m[2] zemljišta i korektivnog faktora te vrijednosti koje se određuju ovisno o pogodnosti položaja određenog područja a parametarska vrijednost zemljišta je 100,00 kn. Pogodnost položaja određenog područja iskazuje se kao koeficijent položaja KP i sastavni je dio tog Pravilnika. U slučaju kad koeficijent položaja nije određen tablicom za procjenu vrijednosti te nekretnine primjenjuje se najniži utvrđeni koeficijent položaja na područje jedinice područne odnosno regionalne samouprave u kojoj se nalazi oduzeta nekretnina. Parametarska jedinica m[2] množi se s koeficijentom položaja iz tablice, pa je tako u ovom konkretnom slučaju utvrđeno da se predmetna nekretnina nalazi u [adresa] u Splitsko-dalmatinskoj županiji, da u tablici koja je sastavni dio Pravilnika nije određen koeficijent položaja za [adresa], tj. [adresa] se ne nalazi naveden u toj tablici, pa bi se za procijenjenu vrijednost nekretnine primijenio najniži koeficijent položaja na području jedinice područne odnosno regionalne samouprave na kojoj se nalazi oduzeta nekretnina - koji iznosi 0,0111. Za konkretnu površinu od 4400 m[2] i vrijednost prema Pravilniku od 100,00 kn po m[2] naknada bi iznosila iznos od 4.884,00 kn. Kada se taj iznos umanji za iznos iz čl. 59. st. 2. Zakona o naknadi dobije se iznos od 3.612,46 kn odnosno 479,46 eura. Ovaj sud sukladno izraženom pravnom pristupu nižestupanjskih sudova cijeni da taj iznos ne predstavlja „primjerenu naknadu“ u smislu Ugovora.

14. Stoga odgovor na dopušteno pitanje tužitelju i tuženiku pod 3. je da primjerena naknada ne znači tržišnu vrijednost oduzetih nekretnina te da se, u okolnostima ovog specifičnog slučaja, primjerena naknada određuje primjenom odredbi Zakona o naknadi, bez primjene Pravilnika (osobito s obzirom da koeficijent položaja nije uopće određen).

15. Nadalje, u odlukama ovoga suda izraženo je shvaćanje (primjerice Rev-510- 2024-2 od 30. travnja 2024.) da zastarijevanje ne može početi teći do pravomoćnog završetka postupka za određivanje novčane naknade (tako i Rev-1014/1995-2 od 17. veljače 1998.). Dakle kada postupak određivanja naknade nije dovršen a pravo na naknadu je utvrđeno, to rok zastare za isplate primjerene naknade za oduzetu nekretninu nije ni počeo teći. Time je odgovoreno u kontekstu drugog pitanja.

16. Prvo tuženikovo pitanje odnosi se na zatezne kamate i dospijeće obveze. U samom Ugovoru određeno je da će Republika Hrvatska pravnim osobama Katoličke Crkve od 2000. isplaćivati primjerenu novčanu naknadu u četiri godišnja obroka, pa je tako i određeno dospijeće, posljedično tijek kamata. Međutim, u odluci prvostupanjskog suda nisu dati razlozi o odlučnoj činjenici vezano za parametar utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnine jer nije jasno je li sud tržišnu vrijednost utvrdio prema vrijednostima iz razdoblja koje odgovara početku tijeka dosuđenih kamata ili prema sadašnjoj vrijednosti (u vrijeme presuđenja). Reprodukcija sadržaja nalaza i mišljenja u obrazloženju te presude upućivala bi da je uzeta sadašnja vrijednost. U ovom konkretnom slučaju radi se o kamati kod zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze (čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., - dalje: ZOO). Ako je visina naknade utvrđena prema parametrima u vrijeme presuđenja/sadašnjim parametrima onda zatezne kamate tek tada mogu početi teći. Svrha isplate zateznih kamata je, između ostalog, da se osigura vrijednost naknade, da se ona ne bi nerazumno smanjila protekom vremena do isplate. Ako je naknada utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja onda je ta vrijednost, do tog trenutka, očuvana.

17. Tražbina kamata je sporedna (akcesorna) tražbina vezana uz postojanje glavne tražbine (čl. 81., 223., 226. i sl. ZOO), te su te tražbine i prema čl. 35. st. 2. ZPP sporedno traženje.

18. Stoga, kako razlozi tužiteljeve revizije ne utječu na donošenje drugačije odluke, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, zbog njene neosnovanosti odbijena je revizija tužitelja, te i iz istih razloga i na temelju iste ovlasti i revizija tuženika u odnosu na glavnu tražbinu.

19. U odnosu na odluku o kamata, zbog nedostatnih jasnih razloga vezanih uz parametre vještačenja, s obzirom na prvo tuženikovo naznačeno pitanje, revizija je osnovana, i u tom dijelu nižestupanjske odluke su morale biti ukinute i predmet vraćen na ponovni postupak, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP.

20. Kako zbog tog sporednog zahtjeva ne dolazi do izmjene dosadašnjeg uspjeha u sporu, to nema razloga da se odluka o troškovima postupka ukine, pa je i u tom dijelu, posljedično, revizija tuženika odbijena.

21. O troškovima postupka u povodu revizije ostavljeno je, u smislu odredbe čl. 166. st. 3. ZPP, odlučiti konačnom odlukom.

Zagreb, 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jadranko Jug