REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-570/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivici Mesiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Sanji Porobiji, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj: P-1344/2019-24 od 14. studenog 2022., u sjednici održanoj 11. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj: P-1344/2019-24 od 14. studenog 2022. i predmet vraća istome sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje a u konačnoj će se odluci odlučiti i o troškovima nastalima tuženiku u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju RC iznos od ukupno 122.426,50 kuna: na ime preplate zbog promjene kamatne stope u iznosu od 43.107,43 kune a na ime preplate po osnovi valutne klauzule sve u iznosu od 79.319,07 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose dospjele u razdoblju od 10. rujna 2005. do zaključno 25. siječnja 2016. pa sve do konačne isplate, kao i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 28.015,00 kuna/3.718,23 eura zajedno sa zateznim kamatama od donošenja presude 14. studenog 2022. do isplate i sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), smatrajući kako prvostupanjski sud pogrešno smatra da tužitelj ima pravo na otplatu kredita prema uvjetima prema koje je ugovorio sklapanjem Dodatka od 28. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija i plaćanje anuiteta vezano uz euro valutnu klauzulu te preplatu u iznosu od 363,97 kuna koja mu je priznata u članku 5. navedenog Dodatka i još u iznosu daljnje preplate od ukupno 122.426,50 kuna po osnovi valutne klauzule u švicarskim francima i načina promjene kamatne stope i preplaćenog iznosa glavnice jer time stavlja tužitelja u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, iako je cilj Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK/15) bio izjednačavanje s tim potrošačima, a takav je pristup protivan i rješenju Gos-1/2019 pa je time počinjena i povreda članka 502.n ZPP.

2.1. Smatra potom da je prvostupanjski sud povrijedio i odredbe ZPP o preinaci tužbe kojoj prvostupanjski sud nije posvetio ni riječi niti ju je dopustio iako se tuženik u podnesku od 11. srpnja 2022. protivno preinaci tužbe učinjenoj u podnesku od 9. lipnja 2022. (nakon zaključenja prethodnog postupka) kao i da je tuženik prekaljeni poduzetnik (bio je član čak pet trgovačkih društava kao direktor, jedini osnivač ili član društva) te nije dokazao svojstvo potrošača pa se ne može ni pozivati na presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača. U svezi s tim tuženik smatra apsurdnima navode prvostupanjskog suda iz točke 11. obrazloženja.

2.2. Posebno pobija i odluku o početku tijeka zateznih kamata držeći kako se njega ne može smatrati nepoštenim i nesavjesnim te da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe istaknuo svoj zahtjev u tužbi a do tada nije ukazivao na ništetnost ugovornih odredaba zbog njihovog navodnog nepoštenja.

2.3. Tuženik i dalje ustraje kod prigovora zastare, tim više što je tužba podnesena 14. lipnja 2019. pa je od 13. lipnja 2014. kada je postala pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu prošlo više od pet godina, te i dalje ističe kako je dio uplata vršen od strane CC, kao i od strane treće, nepoznate osobe ("uplata u poslovnici").

2.4. Posebno ističe kako se članak 502.c ZPP ne može primijeniti retroaktivno na ugovorni odnos koji je nastao 2005. godine, a posebno pobija i odluku o troškovima parničnog postupka, ističući i prigovor da je troškovnik predan na ročištu a to je protivno odredbi članka 106.a stavka 5. ZPP tako da tužitelj uopće nema pravo na naknadu troškova postupka jer je njegov troškovnik bez učinka.

2.5. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 7.433, 65 kuna/986,61 eura.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja RC protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. za isplatu iznosa od ukupno 122.426,50 kuna po osnovi preplate po ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima koje su sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3204877617 koji su 30. svibnja 2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita (dalje: Ugovor o kreditu), sve sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose dospjele u razdoblju od 1. studenog 2007. do 25. siječnja 2016. pa do isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen takav tužbeni zahtjev u cijelosti nakon što je prvostupanjski sud ocijenio da se radi o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, temeljeći takvu ocjenu na presudama donesenima u kolektivnom sporu na koje se tužitelj kao potrošač pozvao te na pravu potpunog obeštećenja do kojega nije došlo u postupku konverzije koja je provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015.) ali tim odredbama nije riješen problem ništetnosti ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i tužiteljeva prava na restituciju u smislu članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.).

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da se prvostupanjska presuda temelji na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešne primjene odredaba ZPP u vezi s preinakom tužbe jer je tužitelj nakon provedenog vještačenja zapravo smanjio ukupni tužbeni zahtjev a povećanje pojedinih iznosa na koje teku zatezne kamate svakako predstavlja povećanje tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) a ona je dopuštena i moguća prema članku 190. stavku 2. ZPP s obzirom na to da je tužba u tom dijelu preinačena odmah nakon dostavljanja nalaza i mišljenja vještaka koji je sadržavao točne iznose preplate pa se može smatrati kako to tužitelj bez svoje krivnje nije mogao učiniti do zaključenja prethodnog postupka.

10. Djelomično je međutim osnovan žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu svojstva tužitelja kao potrošača.

11. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 30. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 140.000,00 švicarskih franaka kao namjenski kredit za kupnju stana, s redovnim kamatama po stopi od 4,90% godišnje promjenjivoj u skladu s odlukom tuženika, i na rok otplate od 288 mjeseci (24 godine) te s odredbom da se kredit koristi isplatom protuvrijednosti od 90.000,00 eura po srednjem tečaju na račun prodavatelja a ostatka na račun dužnika (u članku 5.) i da je kao jamac naznačen dužnik RC kao nositelj obrta "[obrt]" [adresa].

12. Tuženik je međutim poricao tužitelju svojstvo potrošača još u podnesku od 26. listopada 2020. (stranice 93 do 103 spisa), dakle prije zaključenja prethodnog postupka, koji je podnesak tužitelj uredno primio i na njega odgovorio u podnesku od 4. prosinca 2020. (stranice 165 do 167 spisa) ali se u tom podnesku a ni kasnije nije ni osvrnuo na tuženikovu tvrdnju da tužitelj nije potrošač jer nije dokazao da se stan kupljen sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe te o kojem se stanu radi, kao ni na napomenu kako je tužitelj član/direktor (ili je to bio) niza društava tako da se očito ne radi o osobi "prosječnog" potrošača. Takav je prigovor tuženik ponovio i u podnesku od 11. srpnja 2022. na koji se tužitelj ponovno nije očitovao.

12.1. U takvoj situaciji prvostupanjski sud nije reagirao bilo kakvim upozorenjem strankama u smislu odredbe članka 219. stavka 2. ZPP a u obrazloženju je presude – u točki 11. naveo "Tuženik ističe da tužitelj nije aktivno legitimiran jer nije dokazao status potrošača u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora i tijekom vremena na koje je zaključen predmetni Ugovor, pozivajući se na činjenicu da je osnivač i osoba ovlaštena za zastupanje više trgovačkih društava. Međutim, prema mišljenju ovog suda, navedena činjenica, ne može se restriktivno tumačiti na način da tužitelj ne bi smio obavljati poslovnu djelatnost u stanu koji je kupljen sredstvima dobivenim temeljem ugovora o namjenskom kreditu, već je činjenica da se predmetnim Ugovorom zadovoljila potreba tužitelja, kao pojedinca, potrošača da kupi stan odlučna u ovom konkretnom slučaju".

12.2. Iako se tužitelj u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na članku 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava i što je Ugovor o kreditu sklopljen kao namjenski kredit za kupnju stana, prvostupanjski je sud trebao reagirati na tuženikove prigovore i sumnje u tužiteljevo svojstvo potrošača, tim više što je kao jamac sudjelovao sam tužitelj kao vlasnik ugostiteljskog obrta "[obrt]" sa sjedištem u [adresa] (članak 8.) a tužitelj je u tužbi naznačio istu adresu koja je naznačena i u Ugovoru o kreditu ([adresa]) pa je doista ostalo sporno koji je to stan tužitelj kupio sredstvima kredita i za što se taj stan od početka koristio – za stambene svrhe tužitelja (ili članova obitelji) ili pak za poslovne svrhe.

12.3. Prvostupanjski sud stoga u ovom slučaju nije imao sve potrebne pravne i činjenične elemente iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača prema definiciji iz članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj: 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu već je bio dužan tražiti od tužitelja daljnje pojašnjenje, a kako to nije učinio proizlazi da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

13. Preostali se žalbeni prigovori za sada ne pokazuju osnovanima pa tako ni prigovor zastare s obzirom na to da je tužba podnesena 12. lipnja 2019. kada je predana na poštu preporučeno (kako proizlazi iz prijamnog štambilja prvostupanjskog suda), osim prigovora u pogledu priznate preplate u postupku konverzije jer nije utvrđeno je li vještak uzeo u obzir tu preplatu (u iznosu od 363,97 kuna) a nije posve jasno ni kako su stranke riješile prijelazno razdoblje – razdoblje od 1. listopada 2015. do sklapanja konverzije 28. siječnja 2016. ni koliko je ukupno tužitelj isplatio a koliko je trebao isplatiti do 30. rujna 2015. prema početnoj kamatnoj stopi (4,90% godišnje) i početnom tečaju (4,746717) koji je vrijedio na dan isplate kredita i posebno koliko je trebao platiti i koliko je isplatio za razdoblje od 1. listopada 2015. do 28. siječnja 2016.

14. Valjalo je stoga ukinuti prvostupanjsku presudu u cijelosti i vratiti predmet sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje jer radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja treba održati novu glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom.

15. Prvostupanjski će sud u ponovnom postupku razjasniti činjenična pitanja naznačena u točkama 12.2. i 13. obrazloženja ove drugostupanjske presude pa saslušati tužitelja kao stranku i provesti eventualnu dopunu vještačenja, sve pod pretpostavkama iz članka 7. ZPP pa donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu.

16. U konačnoj će odluci prvostupanjski sud odlučiti i o troškovima koji su tuženiku nastali u povodu žalbe.

17. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 370. i 166. stavka 3. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić