Poslovni broj: Usž-1380/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Jelene Rajić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja IE i CE, oboje iz [adresa], koje zastupa opunomoćenica Ljiljana Maravić-Pirš, odvjetnica u Zagrebu, Kneza Branimira 5, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Zagreba, Stručne službe gradske uprave, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi izvlaštenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 6 Us I-718/2023-6 od 22. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I.  Žalba tužitelja se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 6 Us I-718/2023-6 od 22. veljače 2024.

II.  Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog upravnog suda, točkom I. izreke, odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja privremenog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-04/22- 04/1, URBROJ: 251-04-01/28-22-7 od 19. svibnja 2022. godine. Točkom II. izreke odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan. Točkom III. izreke odobrava se opunomoćenici tužitelja, odvjetnici Ljiljani Maravić-Pirš iz Zagreba, Kneza Branimira 5, namirenje troškova delegacije u iznosu od 170,70 EUR, dok se u preostalom dijelu zahtjev opunomoćenice tužitelja za namirenje troškova delegacije odbija kao neosnovan. Točkom IV. izreke nalaže se Republici Hrvatskoj da iz sredstava Državnog proračuna opunomoćenici tužitelja isplati dosuđeni trošak delegacije u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima delegacije. Rješenjem prvostupanjskog suda, istog poslovnog broja, odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

2. Osporavanim privremenim rješenjem tuženika, točkom I. izreke, utvrđen je interes Republike Hrvatske za građenje, rekonstrukciju i održavanje nerazvrstane ceste temeljem članka 105. stavak 1. Zakona o cestama, točkom II. izreke prihvaćen je prijedlog Grada Zagreba da se u njegovu korist i za račun potpuno izvlasti zk.č.br. [katastarska čestica], livada Poprečne, površine 593 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] , k. o. [katastarska općina], u novoj izmjeri k. č. br. [katastarska čestica], livada Poprečne površine 593 m2, pl.br. 9447 k. o. [katastarska općina], vlasništvo i korisništvo ovdje tužitelja, svakog u 1/2 dijela, dok je točkom III. izreke utvrđeno da je Grad Zagreb tužiteljima za nekretninu iz točke II. isplatio svakome iznos od 117.975,14 kuna. Točkom VI. izreke privremenog rješenja određeno je da će se predmetno rješenje ukinuti i donijeti rješenje o izvlaštenju nakon izvođenja dokaza radi utvrđivanja činjenica i okolnosti potrebnih za određivanje konačnog iznosa naknade.

3. Tužitelji pravovremeno podnesenom žalbom pobijaju osporavanu presudu i rješenje u cijelosti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede pravila postupka, kao i zbog odluke o trošku. U žalbi, u bitnom, iznose da je prvostupanjski sud pristupio rješavanju konkretnog slučaja pretjerano formalistički, jer nije uzeo u obzir temeljna ljudska prava koja obuhvaćaju mirno uživanja prava vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te člancima 3. i 48. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske. Pozivaju se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, ističući da je zakonom moguće oduzeti vlasništvo, ali samo pod uvjetom da je ono u interesu Republike Hrvatske i uz isplatu naknade u tržišnoj vrijednosti oduzetog. Smatraju da je prvostupanjski sud nekritički prihvatio utvrđenja iz privremenog rješenja tuženika i izrazio shvaćanje protivno zauzetim stavovima Europskog suda za ljudska prava, prema kojima je ravnoteža između općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite prava na mirno uživanje vlasništva općenito postignuta kada je naknada isplaćena osobi čija je imovina oduzeta u razumnom odnosu s njezinom tržišnom vrijednošću utvrđenom u trenutku izvlaštenja. Upućuju da je u konkretnom slučaju njima isplaćena višestruko niža naknada od stvarne tržišne vrijednosti predmetne nekretnine koja je već izvlaštena. Ističu povredu prava na pošteno suđenje zbog dugotrajnosti postupka, odnosno da su u periodu od 17 godina onemogućeni u vršenju prava vlasništva nad predmetnom nekretninom obzirom da s njom ne mogu raspolagati. Iznoseći tijek postupka izvlaštenja i stav Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske iznesen u tom postupku, zaključuju da iznos naknade određen procjembenim elaboratom ne odgovora stvarnoj tržišnoj vrijednosti predmetne nekretnine niti se može smatrati pravičnom naknadom pa tuženik nije imao osnove na temelju nepravilno utvrđene naknade donijeti privremeno rješenje. Navode povredu načela nepristranosti prvostupanjskog suda, jer nije dao adekvatno obrazloženje u svojoj presudi što je protivno članku 19. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske, kojim se jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti. Stoga, zaključuju da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u smislu prava na obrazloženu odluku. Mišljenja su da različite odluke u sličnim predmetima donesenim od istog suda, odnosno istog upravnog tijela mogu pod određenim pretpostavkama dovesti do povrede načela pravne sigurnosti, a time i do povrede prava na pravično suđenje. Uzimajući u obzir obrazloženje prvostupanjske presude, smatraju da im nisu osigurana izrijekom priznata i implicirana prava sadržana u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pozivaju se na europsku pravnu stečevinu iznoseći brojne presude koje su prema mišljenju tužitelja primjenjive na konkretan slučaj. Smatraju da bez proporcionalne naknade za oduzimanje temeljnog prava opstoji povreda tog prava, a samim time mogućnost da država snosi financijske posljedice iz tog razloga. Obzirom na navedenu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava u istovrsnim predmetima, mišljenja su da su imali legitimna očekivanja da će im prvostupanjski sud pružiti pravnu zaštitu prilikom ostvarivanja prava na mirno uživanje vlasništva, a što je izostalo. Upućujući na načelo jednakosti oružja, navode da prvostupanjski sud nije ispitao njihove tvrdnje i dokaze niti je otklonio njihove prigovore koji se odnose na mirno uživanje vlasništva te je cijeli postupak proveden pretjerano formalistički bez mogućnosti da raspravljaju o relevantnim činjenicama. Osporavaju i odluku o trošku. Predlažu da Sud usvoji žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova upravnog spora kao i sastava žalbe.

4. Tuženik podnesenim odgovorom na žalbu ostaje u cijelosti kod navoda iz osporenog rješenja te predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.

5. Zainteresirana osoba podnesenim odgovorom na žalbu ostaje u cijelosti kod navoda iz odgovora na tužbu te predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud nije povrijedio zakon na štetu tužitelja time što je odbio tužbeni zahtjev, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

8. Naime, privremeno rješenje tuženika doneseno je u postupku izvlaštenja na temelju članka 36a. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine" broj 74/14., 69/17. i 98/19., dalje ZION). Tom odredbom je propisano da kada je u postupku vlasništvo utvrđeno kao neprijeporno, ali se vlasnik nekretnine protivi izvlaštenju odnosno visini naknade utvrđene procjembenim elaboratom iz članka 25. stavka 2. ovog Zakona, Ministarstvo odnosno nadležno tijelo, na zahtjev korisnika izvlaštenja, nakon održane usmene rasprave, donijet će privremeno rješenje o izvlaštenju kojim će potvrditi da je interes Republike Hrvatske utvrđen zakonom ili odlukom iz članka 13. ovog Zakona te naložiti upis prava vlasništva korisnika izvlaštenja u javnim knjigama (stavak 1.). Rješenje iz stavka 1. ovog članka može se donijeti nakon što korisnik izvlaštenja dokaže da je prijašnjem vlasniku stavio na raspolaganje iznos naknade koji je utvrđen procjembenim elaboratom iz članka 25. stavka 2. ovog Zakona (stavak 2.).

9. Budući da je u provedenom postupku, na temelju članka 105. stavka 1. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19. i 144/21.), utvrđen interes Republike Hrvatske za izgradnju produžene [adresa] u [adresa] s komunalnom infrastrukturom i novog mosta preko potoka Čučerska reka na [katastarska čestica], livada Poprečne, površine 593 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] , k. o. [katastarska općina], u novoj izmjeri k. č. br. [katastarska čestica], livada Poprečne površine 593 m2, pl.br. 9447 k. o. [katastarska općina], vlasništvo i korisništvo ovdje tužitelja, svakog u 1/2 dijela i za koju je naknada od 235.950,28 kuna utvrđena procjembenim elaboratom iz članka 25. stavka 2. ZION- a te položena na račun u njihovom vlasništvu, a tužitelji se kao vlasnici nekretnine protive visini utvrđene naknade, prvostupanjski sud je pravilnim ocijenio donošenje citiranog privremenog rješenja o izvlaštenju.

10. Tužitelji presudu prvostupanjskog suda kao i rješenje tuženika smatraju nezakonitim, jer im nije isplaćena pravična naknada za izvlaštenu nekretninu. Međutim, taj žalbeni prigovor je već valjano otklonio prvostupanjski sud obrazlažući da će se o konačnom iznosu naknade za predmetnu nekretninu odlučiti u daljnjem postupku izvlaštenja, kao što je i odlučeno točkom VI. privremenog rješenja, radi čega u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

11. Pored navedenog, tužitelji neosnovano prigovaraju i povredi ustavnih i konvencijskih prava, jer je prvostupanjski sud održao raspravu i omogućio strankama pristup sudu, svoju je odluku donio u razumnom roku, poštujući načela i procesna pravila upravnog spora. Stoga su prigovori žalbe o povredi prava na pravično suđenje kao bitnog elementa prava na pošteno suđenje neosnovani.

12. Osnovano ukazuju tužitelji da je prvostupanjskom presudom, točkom 7. obrazloženja, navedeno da je tužbeni zahtjev osnovan, što je u kontradikciji s izrekom presude, kojom je tužbeni zahtjev nedvojbeno odbijen kao neosnovan. Međutim, kako je iz cjelokupnog obrazloženja prvostupanjske presude razvidno da je sud tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, a odluku tuženika zakonitom, radi se o pogrešci u pisanju koja nije od utjecaja na zakonitost presude prvostupanjskog suda, a koju pogrešku prvostupanjski sud može ispraviti u svako doba bez izjašnjavanja stranaka, sukladno odredbi članka 64. stavka 1. ZUS-a.

13. Žalbu tužitelja protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za određivanjem odgodnog učinka tužbe ovaj Sud nije posebno razmatrao jer je žalba protiv osporene presude odbijena pa je ocjena zakonitosti rješenja o odgodnom učinku tužbe postala bespredmetna.

14. Ovaj Sud ne nalazi osnovanim niti žalbene prigovore usmjerene na zakonitost odluke o trošku upravnog spora obzirom da su određeni u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, iz kojeg razloga je neosnovan i zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

15. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

16. Slijedom navedenog, trebalo je, temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke, a budući tužitelji nisu uspjeli sa svojom žalbom, trebalo je, u skladu s člankom 79. stavkom 6. ZUS-a, odbiti njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (točka II. izreke).

U Zagrebu, 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić