REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-771/2022-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja- Samostan Šibenik, OIB 19173520319 iz Šibenika, Kačićeva 11, koju zastupa punomoćnik Željko Čapin, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 18683136487 koju zastupa Županijsko građansko državno odvjetništvo u Šibeniku, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice i tuženice protiv presude Visokog trgovačkog Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3279/2021-2 od 22. rujna 2021., kojom je potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-105/2016 od 10. svibnja 2021., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-105/2016 od 24. svibnja 2021., u sjednici održanoj 11. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaćaju se revizije tužiteljice i tuženice i ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3279/2021-2 od 22. rujna 2021. pod točkom I. izreke u dijelu kojim su dosuđene zatezne kamate tekuće na iznos od 120.033,28 Euro (904.390,08 kuna) od 11. studenoga 2001. pa do isplate, na iznos od 120.033,28 Euro (904.390,08 kuna) od 1. siječnja 2002. pa do isplate, na iznos od 120.033,28 Euro (904.390,08 kuna) od 1. siječnja 2003. pa do isplate i na iznos od 120.033,28 Euro (904.390,08 kuna) od 1. siječnja 2004. pa do isplate te se ukida ista presuda pod točkom II. izreke i u tim se dijelovima predmet vraća istom sudu drugoga stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima nastalim povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 19.020.271,45 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenoga 2001. pa do isplate (točka 1. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka 2. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice te je potvrđena presuda suda prvoga stupnja u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 3.617.563,08 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od 904.390,77 kuna od 11. studenoga 2001. pa do isplate, na iznos od 904.390,77 kuna od 1. siječnja 2002. pa do isplate, na iznos od 904.390,77 kuna od 1. siječnja 2003. pa do isplate i na iznos od 904.390,77 kuna od 1. siječnja 2004. pa do isplate (točka I. izreke). Preinačena je presuda prvoga stupnja te je tužiteljičin zahtjev za isplatom iznosa od 15.402.708,37 kuna odbijen te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (točka II. izreke).

3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-5440/2021-2 od 29. ožujka 2022. dopušteno je tužiteljici i tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude.

4. Tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije zbog pravnih pitanja koja glase:

1. Određuje li se pravnim osobama Katoličke crkve novčana naknada za oduzete nekretnine temeljem Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima ili temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine odnosno Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište?

2. Može li se Republika Hrvatska valjano i zakonito pozivati na odredbe svoga unutrašnjeg prava da bi opravdala neizvršavanje međunarodnog ugovora?

3. Ako tuženik u potpunosti osporava nadležnost suda, osnov i visinu tužbenog zahtjeva zbog čega su tužitelju nastali troškovi parničnog postupka, mora li sud tužitelju priznati takve troškove u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa?

4.1. Tužiteljica je sukladno navedenom rješenju ovoga suda protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) naznačivši pravna pitanja zbog kojih joj je dopušteno podnošenje revizije i zatraživši na njih odgovor. Predložila je preinačiti pobijanu presudu i u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev te joj dosuditi troškove parničnog postupka uz naknadu troška revizijskog postupka.

5. Tuženici je dopušteno podnošenje revizije zbog pravnog pitanja koje glasi:

Od kojeg datuma teku zakonske zatezne kamate na iznos naknade utvrđene presudom za korist tužitelja, koji je pravna osoba Katoličke crkve, u slučaju kada je upravno tijelo pravomoćnim rješenjem utvrdilo tužitelju da je ovlaštenik naknade za oduzetu imovinu, da će visinu i vrstu naknade za oduzete nekretnine odrediti Mješovito povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije te da ni Mješovito povjerenstvo sastavljeno od jednakog broja predstavnika Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije nikada nije utvrdilo visinu naknade jer se nije mogla postići suglasnost o visini naknade?

5.1. Tuženica je sukladno navedenom rješenju ovoga suda protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a naznačivši pravno pitanje zbog kojeg joj je dopušteno podnošenje revizije i zatraživši na njega odgovor. Predložila je preinačiti pobijanu presudu u dijelu u kojem je njezina žalba odbijena.

6. U odgovoru na reviziju tuženice, tužiteljica se istoj protivi i predlaže je odbiti uz naknadu troška za sastav odgovora ne reviziju. Tuženica nije odgovorila na reviziju tužiteljice.

7. Revizije su osnovane.

9. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za nacionalizacijom oduzeto građevinsko zemljište kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ukupne površine 8622 metara kvadratnih i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ukupne površine 4496 metara kvadratnih.

11. Sud prvoga stupnja u bitnome utvrđuje da je tužiteljici pravomoćnim rješenjem Ureda državne uprave šibensko-kninske županije od 29. ožujka 2001. utvrđeno pravo na naknadu za zemljište ukupne površine 13.118 m2 (trinaest tisuća i sto osamnaest metara kvadratnih) uz obvezu da visini i vrstu naknade odredi mješovito povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije za provedbu Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (Zakon o potvrđivanju ugovora objavljen u „Narodnim novinama“ Međunarodni ugovori broj 18/98; u daljem tekstu: Ugovor). Nadalje utvrđuje da je tužiteljica podnijela odštetni zahtjev za mirno rješenje spora 31. ožujka 2010. te da između stranaka nije postignut dogovor oko visine naknade. Odlučujući o visini zahtjeva sud prvoga stupnja polazi od odredbe čl. 5. Ugovora koji je po svojoj pravnoj snazi iznad zakona te činjenice da je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske donijelo obvezni naputak za primjenu Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vlasti o provedbi Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima od 9. listopada 1998. (dalje: Naputak) temeljem kojeg se pravnim osobama Katoličke Crkve isplaćuje novčana naknada prema primjerenoj cijeni, a na temelju podataka od nadležne porezne uprave. Otklanja primjenu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19, dalje: Zakon o naknadi) i Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor („Narodne novine“ broj 204/2003, dalje: Pravilnik) te primjenom Ugovora i Naputka dosuđuje tužiteljici tržišnu vrijednost oduzetih nekretnina prema nalazu i mišljenju vještaka Gustava Červara. U odnosu na zatezne kamate, prvostupanjski sud smatra kako je tuženik zakasnio s obvezom od dana pravomoćnosti rješenja Ureda državne uprave kojim je utvrđeno pravo na naknadu tužitelju te da od tog dana (11. studenog 2001.) teče rok za zakonske kamate.

12. Sud drugoga stupnja ne prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskoga suda već smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o naknadi i Pravilnik jer da se prema odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora naknada za oduzeta dobra utvrđuje na temelju procjene vrijednosti tih dobara, a u skladu sa zakonskim odredbama. Zaključuje da upravo iz ove odredbe Ugovora jasno proizlazi kako se i na pravne osobe Katoličke Crkve primjenjuju zakonska pravila o visini naknade koja se odnose i na sve ostale pravne te fizičke osobe kojima bi se trebala isplatiti naknada prema odredbama Zakona o naknadi. Pritom otklanja primjenu Naputka jer da isti ne predstavlja zakonsku odredbu u smislu čl. 5. st. 2. Ugovora i nije primjenjiv u tom kontekstu. Još i zaključuje da je upravo Zakon o naknadi bio temelj za sklapanje navedenog Ugovora, pa stoga isti predstavlja i osnovu za njegovo provođenje u smislu utvrđivanja visine naknade, zajedno s podzakonskim propisima koji se na taj Zakon odnose. Slijedom takvog pravnog shvaćanja, a u skladu sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Mije Tadinca, čiji je nalaz i mišljenje prihvatio i vještak Gustav Červar potvrđuje prvostupanjsku presudu za iznos od 3.617.563,08 kuna koja je izračunata na temelju Zakona o naknadi i Pravilnika. U odnosu pak na zatezne kamate polazi od odredbe čl. 5. st. 1. Ugovora po kojem se naknada isplaćuje u četiri jednaka obroka, pa iznos koji je dosuđen dijeli u takve obroke i na svaki od tih iznosa dosuđuje zateznu kamatu smatrajući da isti dospijevaju zadnjeg dana 2000., 2001., 2002. i 2003. godine.

13. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tužiteljice valja naznačiti slijedeće.

13.1. Prema odredbi čl. 5. Ugovora:

"1. Republika Hrvatska će pravnim osobama Katoličke Crkve od godine 2000., kao naknadu za oduzeta dobra koja nije moguće vratiti, isplaćivati primjerenu novčanu naknadu u četiri godišnja obroka.

2. Ukupan iznos naknade za oduzetu imovinu, koja će se isplaćivati u novcu, utvrdit će crkveno-državno povjerenstvo stručnjaka na temelju procjene vrijednosti tih dobara, a u skladu sa zakonskim odredbama, najkasnije u roku od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Ugovora.

3. Mjerodavno tijelo Republike Hrvatske isplaćivat će Katoličkoj Crkvi novčani iznos svaka tri mjeseca na račun Središnjega fonda Hrvatske biskupske konferencije za crkvene ustanove. Središnji fond će dospjeli iznos dostavljati (nad)biskupijama te ustanovama posvećenog života i družbama apostolskog života, na temelju vrijednosti oduzete imovine."

13.2. Odredbom čl. 58. Zakona o naknadi propisano je:

„Prijašnjem vlasniku kojem na temelju ovoga Zakona pripada pravo na naknadu iz članka 47. ovoga Zakona, ukupan iznos naknade utvrđene prema mjerilima ovoga Zakona, ne može prelaziti iznos od 3,700.000,00 kuna.

Odredbe stavka 1. ovoga članka o najvećoj visini naknade, primjenjuje se i na druge oblike naknade propisane ovim Zakonom, osim glede naknade za imovinu koja je unesena u društveni kapital poduzeća sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća."

Odredbom čl. 59. Zakona o naknadi propisana su tabelarno mjerila za utvrđivanje visine naknade.

13.3. Prema odredbi čl. 2. Pravilnika određeno je:

"Naknada za oduzeto građevinsko zemljište, a koja se utvrđuje u postupku prava na naknadu prijašnjem vlasniku, utvrđuje se uz primjenu osnovice koju predstavlja parametarska vrijednost m2 zemljišta i korektivnog faktora te vrijednosti koji se određuje ovisno o pogodnosti položaja određenog područja.

Parametarska vrijednost zemljišta iz stavka 1. ovoga članka je 100,00 kuna. Pogodnost položaja određenog područja iskazuje se kao koeficijent položaja (Kp) u tablici, koja je sastavni dio ovoga Pravilnika.

U slučaju kada koeficijent položaja nije određen tablicom iz stavka 3. ovoga članka, za procjenu vrijednosti te nekretnine primjenjuje se najniži utvrđeni koeficijent položaja, na području jedinice područne (regionalne) samouprave u kojoj se nalazi oduzeta nekretnina.

Naknada za oduzeto građevinsko zemljište utvrđuje se na način da se parametarska jedinica m2 množi s koeficijentom položaja (Kp) iz tablice."

13.4. U konkretnom slučaju i u tumačenju čl. 5. Ugovora valja prvenstveno odrediti pravni doseg sintagmi „primjerena novčana naknada“ te „u skladu sa zakonskim odredbama“. U odnosu na to valja naznačiti slijedeće. Prema odredbi čl. 31. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora (Narodne novine 16/1993 – Međunarodni dio) Ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora. Stoga u primjeni odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora koja određuje da se ukupan iznos naknade u novcu utvrđuje "u skladu sa zakonskim odredbama", ovaj sud prvenstveno ocjenjuje da se pozivanje na zakonske odredbe odnosi upravo na Zakon naknadi kao propis po kojem se svim drugim ovlaštenicima povrata određivala naknada. Nadalje smatra da nema mjesta primjeni podzakonskih akata prilikom utvrđivanja naknade za imovinu oduzetu pravnim osobama Katoličke Crkve, posebice onih koje nisu u vrijeme sklapanja ugovora bili na snazi kao što je to slučaj sa podzakonskim aktom, odnosno Pravilnikom. Vezano za pitanje predstavlja li primjerenu novčanu naknadu iz čl. 5. st.1 Ugovora puna procijenjena tržišna vrijednost, kao što tvrdi tužiteljica, ovaj sud je imao u vidu i izraženo shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci i rješenju broja U-I/673/1996 od 21. travnja 1999. odlomak 2/5:

„Nijedna od tranzicijskih zemalja u kojima se pravno regulira i provodi denacionalizacija (u najširem smislu) nema ekonomske moći da u naravi vrati svu oduzetu imovinu (kada bi to pravno i praktički bilo moguće) da nadoknadi sve štetne posljedice oduzimanja…“.

Stoga pravni standard „primjerena novčana naknada“ koju je trebalo utvrditi Crkveno-državno povjerenstvo, a nije, treba tumačiti u smislu citiranoga. Ugovorom nije regulirano da Republika Hrvatska Katoličkoj Crkvi daje potpunu naknadu pa se primjerena naknada ne može u tom smislu tumačiti, već kao adekvatna, odgovarajuća naknada – u skladu sa zakonskim odredbama.

14. Zbog navedenoga ovaj sud zaključuje da se kod utvrđivanja novčane naknade kao primjerene treba poslužiti kriterijima postavljenim prema čl. 59. Zakona o naknadi. Ovaj sud je pravnog shvaćanja da sukladno ugovorenom te načinom tumačenja ugovorenoga (vidjeti točku 13.4. obrazloženja) treba primjenjivati hrvatske zakone jer Ugovor na njih jasno upućuje, a da iznos naknade za oduzetu imovinu ne mora korespondirati s njihovom procijenjenom (tržišnom) vrijednošću, već se određuje primjerena vrijednost prema zakonskim odredbama i to sukladno odredbi čl. 59. Zakona o naknadi. Kasnije doneseni Pravilnik je podzakonski akt koji se s obzirom na tumačenje Ugovora, pravnu snagu i vremensku primjenu ne može primijeniti. U prilog takvom shvaćanju valja još i istaknuti da odredbe Ugovora ne sadrže nikakve posebne parametre niti odrednice uz pomoć kojih bi mješovito Povjerenstvo trebalo odrediti visinu takve naknade što opet upućuje, i po nomotehnici odredbe Ugovora, na domaći zakonski propis. Pritom još tužiteljici valja odgovoriti da navodi o nemogućnosti primjene Zakona o obnovi iz razloga koji predviđa odredba čl. 10. st. 1. toga Zakona nisu osnovani. Naime, tužiteljici je pravo na naknadu priznato upravnim rješenjem upravo i na temelju Zakona o naknadi.

15. Stoga odgovor na dopušteno prvo pitanje tužiteljice glasi da primjerena naknada ne znači tržišnu vrijednost oduzetih nekretnina te da se primjerena naknada određuje primjenom odredbi Zakona o naknadi, bez primjene Pravilnika. Time je, uz sve gore navedeno, ujedno odgovoreno i na drugo postavljeno pitanje tužiteljice.

16. Treće pitanje tužiteljice odnosi se na pitanje naknade troškova postupka. Sud drugoga stupnja obrazlaže odluku o troškovima postupka uvažavajući procesno ponašanje tuženice, uspjeh tužiteljice u osnovu i nadležnosti te uspjeh u visini tužbenog zahtjeva. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a pri odmjeravanju troška uzima se u obzir i uspjeh dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Pritom, a s obzirom na konkretan slučaj, valja posebno naglasiti da je tuženica osporavala nadležnost te da je u tom dijelu tužiteljica u cijelosti uspjela. Nadalje, treba cijeniti da je tužiteljica, u izostanku dogovora prema odredbama Ugovora, morala pokrenuti ovaj postupak čime se izložila plaćanju troškova postupka (u obrazloženju suda drugoga stupnja se navodi „da je obveza tuženika utvrđena i međunarodnim ugovorom te da tuženik više od 20 godina nije poduzeo ništa da izvrši obvezu preuzetu tim Ugovorom, čime je doveo do samog spora“). Treba uzeti u obzir da je platila trošak vještačenja koji se naknađuje u cijelosti bez obzira na uspjeh u sporu ( tako ovaj sud u odlukama broj Rev 229/2022 od 1. veljače 2024., Rev 994/2021-2 od 14. rujna 2021., Rev 473/2023-2 od 6. lipnja 2023. i dr.). Stoga u konkretnoj situaciji uspoređivanje visine uspjeha u sporu treba biti manje cijenjeno u odnosu na gore navedene činjenicama. Time je odgovoreno na treće pitanje tužiteljice.

17. Slijedom navedenoga valjalo je prihvatiti reviziju tužiteljice jer odluka suda drugoga stupnja u pogledu primjene i Pravilnika odstupa od pravnog shvaćanja ovoga suda, pa u tom smislu nije utvrđeno bi li tužiteljici pripadala i veća naknada u slučaju primjene samo Zakona o naknadi radi čega je u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (čl. 395. st. 2. ZPP-a). U skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u odgovoru na treće pitanje valja odlučiti i o troškovima postupka. Stoga je povodom revizije tužiteljice ukinuta presuda suda drugoga stupnja u točki II. izreke te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje.

18. Pitanje koje postavlja tuženica odnosi se u svojoj suštini na tijek dosuđenih zakonskih zateznih kamata. U samom Ugovoru određeno je da će Republika Hrvatska pravnim osobama Katoličke Crkve od 2000. isplaćivati primjerenu novčanu naknadu u četiri godišnja obroka, pa je tako i određeno dospijeće. Međutim, u odluci drugostupanjskog suda, niti prvostupanjskog, nisu dati razlozi o odlučnoj činjenici vezanoj za parametar utvrđivanja vrijednosti nekretnine jer nije jasno je li sud vrijednost utvrdio prema vrijednostima iz razdoblja koje odgovara početku tijeka dosuđenih kamata ili prema sadašnjoj vrijednosti (u vrijeme presuđenja). Reprodukcija sadržaja nalaza i mišljenja u obrazloženju tih presuda upućivala bi da je uzeta sadašnja vrijednost. U ovom konkretnom slučaju radi se o kamatama kod zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze (čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Ako je visina naknade utvrđena prema parametrima u vrijeme presuđenja/sadašnjim parametrima onda zatezne kamate tek tada mogu početi teći. Svrha isplate zateznih kamata je, između ostalog, da se osigura vrijednost naknade, da se ona ne bi nerazumno smanjila protekom vremena do isplate. Ako je naknada utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja onda je ta vrijednost, do tog trenutka, očuvana. Time je odgovoreno na pitanje tuženice.

19. Slijedom ovakvog odgovora valjalo je prihvatiti i reviziju tuženice i ukinuti pobijanu presudu suda drugoga stupnja u dijelu pod točkom I. izreke samo u dijelu koji se odnosi na dosuđene zatezne kamate jer je s obzirom na sadržaj odgovora u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te u tim dijelovima predmet vratiti istom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

20. Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek