Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-619/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ankica Kamber i Nikolina Kranjčec iz Zadra, protiv tuženika Grada Zadra, Zadar, Narodni trg 1, OIB: 09933651854, kojeg zastupa Gradonačelnik EG, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1902/2022-8 od 6. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 1902/2022-8 od 6. studenoga 2024. te se odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj HG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik dijela nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 774 m[2] na Geodetskom situacijskom nacrtu izrađenom po Milimetar d.o.o. Zadar, 05.02.2018. god., označen žutom bojom i točkama A-B-C-D-A, a koji geodetski situacijski nacrt čini sastavni dio ove presude, pa je slijedom toga tužitelj ovlašten na temelju ove presude, a nakon njezine pravomoćnosti i izvršene parcelacije predmetne nekretnine zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na novoformiranoj nekretnini na svoje ime i u svoju korist i to za cijelo, uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženika, što su tuženici dužni priznati i trpjeti, sve u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 53,09 eura u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.618,61 eura odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je vlasnik dijela nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 774 m[2] koja je na geodetskom situacijskom nacrtu izrađenom po Milimetar d.o.o. [adresa] od 5. veljače 2018. označena žutom bojom i točkama A-B-C-D-A, koji geodetski situacijski nacrt je sastavni dio presude, kao i zahtjev da tužitelj na temelju te presude, po pravomoćnosti i izvršenoj parcelaciji zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist, za cijelo, uz istovremeno brisanje pravo vlasništva s imena tuženika, a što je ovaj dužan trpjeti (točka I izreke). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.618,61 eura (točka II izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) s prijedlogom da presudu preinači u smislu žalbenih navoda uz naknadu parničnih troškova. Također potražuje i trošak žalbenog postupka u iznosu od 106,18 eura.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode tuženika istaknute u žalbi te predlaže istu odbiti.

4. Žalba je osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Međutim, rješenjem ovog suda broj: Gž-640/2020-2 od 4. listopada 2022. već je bila ukinuta presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-372/2018 od 27. svibnja 2020. i predmet je vraćen na ponovno suđenje, uz jasnu uputu za daljnje postupanje prvostupanjskom sudu – da je potrebno utvrditi, jer se prvostupanjski sud time nije bavio, da li su prednik tužitelja i tužitelj bili u poštenom posjedu predmeta spora preko 40 godina prije 17. studenog 1999.

8. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da je sporna nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasništvo tuženika (općenarodna imovina), da je u katastarskoj evidenciji od 1974. kao posjednik evidentiran pok. otac tužitelja PG, a od 2007. tužitelj koji ga je naslijedio (povijest zemljišno-knjižnog i posjedovnog stanja i rješenje o nasljeđivanju broj O-9991/99);

- da je sporna nekretnina formirana 1974. od matične kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (povijest posjedovnog stanja);

- da je 1968. na spornoj nekretnini postojao manji izgrađeni objekt (e- digitalne orto-foto karte iz 1968. i položajni nacrt od 20. ožujka 1986.);

- da je u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] sada tužitelj upisan kao vlasnik sporne nekretnine, koja je po novoj izmjeri dobila oznaku kao kat. čest. [katastarska čestica] (zapisnik Općinskog suda u Zadru br. Z-10000/18/258 od 11. rujna 2018. i izvadak iz EOP zemljišne knjige od 17. veljače 2020.), no kako nije donesena odluka o otvaranju zemljišne knjige i dalje vrijede podaci koji su do tada vrijedili;

- da je otac tužitelja nekretninu na kojoj je izgradio kuću dobio od Mjesnog odbora upravo radi izgradnje 1960-ih te je sredinom 1960-ih započeo sa izgradnjom objekta, a nakon izgradnje kuće 1970. otac tužitelja je nekretninu ogradio;

- da je tužitelj na staroj kući u razdoblju od 1986. -1988. nadogradio novi dio koji je predmet tužbe;

- da su prednik tužitelja i tužitelj, kao njegov nasljednik, u neprekidnom samostalnom posjedu sporne nekretnine najkasnije od 1966., odnosno već više od 50 godina.

9. Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je zaključio da je tužitelj, zajedno sa svojim pravnim prednicima bio pošteni posjednik predmetne nekretnine od najkasnije sredine 60-tih godina prošlog stoljeća, odnosno od 1966. jer da predmnijeva poštenja posjeda nije oborena niti jednim provedenim dokazom te, posljedično iznijetom zaključku, prihvatio tužbeni zahtjev, budući da smatra ispunjenima zakonske preduvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pri tom pozivajući se na odredbe članka 28. stavak 4. i članka 72. stavak 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 9/92 i 77/92 dalje: ZOVO koji je bio u primjeni do 1. siječnja 1997.). Pri tom se prvostupanjski sud poziva i na pravno stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 291/14 od 17. travnja 2018. prema kojem: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

10. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda takav zaključak suda prvog stupnja je pogrešan.

11. Glede pravnog okvira ovog spora potrebno je naglasiti da je odredbom čl. 388. st. 2. ZV propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

12. U konkretnom slučaju se primjenjuje odredba članka 159. st. 4. ZV, prema kojoj samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. toga članka, odnosno preko 40 godina.

11. Pri tome važno je imati u vidu aktualnu praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj se, ako su za to ispunjeni uvjeti, razdoblje prije 8. listopada 1991. uračunava u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu, ukoliko se sporne nekretnine mogu okarakterizirati kao imovina zaštićena čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju i ako nitko treći na istim nekretninama nema nikakvih prava, niti je to na bilo koji način iskazano.

13. Naime, sudovi u Republici Hrvatskoj strankama koje su pokrenule postupke za priznavanje prava vlasništva na nekretninama iz članka 159. st. 4. ZV-a, tijekom vremenskog razdoblja, kraćeg od tri godine (između 1. siječnja 1997. dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu iz 1996. i 17. studenog 1999., dana ukidanja članka 388. st. 4. tog Zakona od strane Ustavnog suda), priznavali su vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991.

13.1. Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u predmetu Trgo protiv Hrvatske, upravo je imao u vidu praksu sudova u Republici Hrvatskoj između 1. siječnja 1997. kao dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu iz 1996. godine i 17. studenog 1999., kao dana ukidanja članka 388. (4.) tog Zakona od strane Ustavnog suda, da bi novim odlukama iz 2016. i dalje (predmetima H i drugi i Jakeljić protiv Hrvatske), zauzeo stav da više nije bitno za primjenu stajališta iz presude Trgo protiv Hrvatske je li tužba podnesena u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999.

14. U konkretnom slučaju u postupku je trebalo utvrditi da li je tužitelj osobnim posjedom i posjedom putem prednika ispunio uvjete za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću do 17. studenoga 1999., uz uvjet da se utvrdi da li se radi o imovini zaštićenoj čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, odnosno, da glede predmetne nekretnine ne postoji treća osoba, čija su se prava štitila Odlukom Ustavnog suda o ukidanju čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

15. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj osobno i putem svojih prednika, a što potvrđuju saslušani svjedoci, u poštenom (iako ne i zakonitom) posjedu predmetne nekretnine barem od sredine 1960. -ih godina, odnosno od 1966., kao i da tuženica nije dokazala da bi posjed tužitelja bio nepošten. Naime, posjed je pošten, ako posjednik, kad ga je stekao, nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, ali se poštenje uvijek predmnijeva.

15.1. Međutim, kako od sredine 1960., odnosno od 1966. do najkasnije 17. studenoga 1999., kao dana ukidanja članka 388. ZV od strane Ustavnog suda, nije protekao rok od 40 godina, to se u konkretnom slučaju nije ispunio uvjet iz članka 159. st. 4. ZV za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Prema tome pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj osobno i preko svojih pravnih prednika dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine.

16. Slijedom svega navedenoga, žalbu tuženice valjalo je uvažiti i na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te odlučiti kao u izreci pod točkom I ove presude.

17. Budući da je preinačena prvostupanjska presuda, o troškovima postupka je odlučeno sukladno čl. 166. st. 2. ZPP, u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP. Kako tužitelj nije uspio u sporu, to je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka valjalo je odbiti. Međutim, tuženik je na ročištu za glavnu raspravu 17. rujna 2024. zatražio naknadu troška postupka u visini sudske pristojbe na odgovor na tužbu. Odredbom čl. 164 st. 1 ZPP propisano je da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja. Stavkom 2. istog članka određeno je da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. U tom smislu nedostatno je određenje tuženika da traži naknadu za sudsku pristojbu na odgovor na tužbu, jer time nije određeno navedeno niti po kojem osnovu niti u kojoj visini traži naknadu, a uvidom u spis je utvrđeno kako tuženik nije takvu pristojbu niti platio, pa je tako zahtjev neodređen, slijedom čega ga nije bilo moguće uzeti u obzir i tuženiku nije dosuđena naknada tog troška, već mu je dosuđena samo naknada plaćenih troškova sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 eura. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci pod točkom II.

U Šibeniku 11. ožujka 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić