Republika Hrvatska

Poslovni broj: P-2809/2024-5

Općinski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Tatjani Domijan – Mrva, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Odvjetničkom uredu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tuženika Raiffeisen Bank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, radi ništetnosti, nakon održane glavne javne rasprave dana 24. siječnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelj i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 11. ožujka 2025.godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-4373850 s nadnevkom 12. rujna 2007. godine ništetan u dijelu u kojemu se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane parametre.

II. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-4373850 s nadnevkom 12. rujna 2007. godine ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju: OJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 540,96 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku počevši od dana koji slijedi danu:

18.09.2007. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1023,00 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Iz presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-1379/2024-2 od 9. prosinca 2024. između ostalog slijedi da se tužiteljeva žalba djelomično odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća pa se presuda posl. br. P-320/2022 od 2. siječnja 2024. ukida u točkama II. i IV. Izreke u kojima su odbačeni zahtjevi za utvrđenje te u točki V. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 540,96 eur sa zateznim kamatama, te je predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Iz obrazloženja istog između ostalog slijedi da je tužiteljeva žalba osnovana i to protiv odluke kojom je odbijen njegov zahtjev za isplatu iznosa od 540,96 eura po osnovi plaćene tzv. ulazne naknade – jednokratne naknade koja iznosi 3,30% od ukupne vrijednosti kredita, kao i u dijelu kojim je odbačena tužba u pogledu deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o toj naknadi ali i u pogledu odbačaja tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope.

2. Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 22. veljače 2022. i tijekom postupka navodi da su tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj: 138-50-4373850 s nadnevkom 12. rujna 2007. godine (dalje i: Ugovor). Ugovorom se Tužitelj obvezao Tuženiku plaćati kamate. Stopa Kamata a) nije određena, jer je uglavljena kao promjenjiva, pa u vrijeme zaključenja Ugovora Tužitelj nije znao koliko će novčanih jedinica morati platiti Tuženiku kod plaćanja Kamate, te b) nije odrediva, jer Ugovor ne sadrže podatke s pomoću kojih se stopa Kamata može odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Tuženik je teretio Tužitelja za Kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo. Tuženik je Tužitelju po Ugovoru zaračunao i prilikom prvog korištenja kredita naplatio jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od ukupnog iznosa kredita (dalje i: Naknada). Tuženik nije imao pravo Tužitelju zaračunati i naplatiti Naknadu. Ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo Tuženika da Tužitelju zaračuna i naplati Naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio Tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o Naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je Tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je Tužitelj terećenjem za Naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na Tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist Tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Postupanjem pod 2., 3. i 4. gore, Tuženik je Tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je Tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti Tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

3.Tuženik je u svom odgovoru na tužbu osporio u cijelosti tužbeni zahtjev. Navodi da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Neutemeljeno je i traženje tužitelja da se utvrdi ništetnim čl.3. Ugovora o naknadi za korištenje kredita jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za korištenje kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. U svakom slučaju, kako se radi o jednokratnoj naknadi koja se naplatila prilikom prvog korištenja kredita, očito je da je zahtjev tužitelja i u tom dijelu u zastari. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan.

4.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 138-50-4373850 od 12. rujna 2007. ( l.s.6 do 11), ponuda za kupnju motornog vozila br. 94 od 10. rujna 2007. (l.s.10), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30. rujna 2007. do 30. listopada 2021. (l.s. 13 do 18), potvrda Raiffeisen Bank od 18. ožujka 2022. (l.s.47), otplatni plan (l.s.48 do 56), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30. rujna 2007. do 18. ožujka 2022. (l.s.57 do 62), izvadci iz Odluke o usklađenju kamatni stopa po kreditima za kupnju motorni vozila od 14. rujna 2011., 31. listopada 2007., 13. veljače 2009. i 29. travnja 2008. (l.s. 63 do 66), provedeno je financijsko vještačenje od strane sudskog vještaka Snježane Herceg te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Snježane Herceg od 30. kolovoza 2023. (l.s. 86 do 94), dopunu financijskog vještačenja od 31. listopada 2023. (l.s. 119 – 122), te je saslušan tužitelj kao stranka.

5. Pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. P- 320/2022 od 2.1.2024. odbijen je kao neosnovan glavni i sporedni tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate utuženih iznosa po osnovi ništetnosti kamatne klauzule. To iz razloga što je u pogledu zahtjeva za isplatu po osnovi ništetnosti odredaba o promjenjivosti kamatne stope nastupila zastara, jer je u tom dijelu zastara počela teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu a to je bilo 15. lipnja 2014., dok je tužba podnesena tek 23. veljače 2022. pa je zasigurno protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05 6. Predmet spora je zahtjev tužitelja OJ protiv protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za utvrđenje ništetnima odredaba o stopi redovnih kamata i jednokratnoj naknadi ( naknadi za obradu kredita) sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 138-50- 4373850 koji su 12. rujna 2007. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) pa potom i radi isplate preplaćenog iznosa po osnovi ništetnosti odredaba o jednokratnoj naknadi.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja OJ protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za utvrđenje ništetnima odredaba o stopi redovnih kamata i jednokratnoj naknadi (naknadi za obradu kredita) sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 138-50-4373850 koji su 12. rujna 2007. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) pa potom i radi isplate preplaćenog iznosa po osnovi ništetnosti odredaba o jednokratnoj naknadi.

7. Zahtjev zbog neosnovano plaćene jednokratne naknade postavljen je u iznosu od 540,96 eura sa zateznim kamatama od 19. rujna 2007. do isplate.

8. U ovome postupku nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. rujna 2007. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju vozila na iznos od 27.761,84 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s redovnim kamatama po stopi od 5,49% godišnje, promjenjivoj u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, jednokratnom naknadom koja iznosi 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i s rokom otplate 84 mjeseca (7 godina) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za švicarski franak važećem na dan dospijeća.

Nije sporno ni da je tužitelj 18. rujna 2007. isplatio tuženiku jednokratnu naknadu u iznosu od 540,96 eura (3,30% od iznosa kredita).

9.Tužitelj OJ u svom stranačkom iskazu navodi da mu je bilo potrebno auto za osobne potrebe, nije imao gotovinu da kupi pa je morao uzeti kredit i imao je dvoje djece koji su bili punoljetni. Išao je u nekoliko banaka, na kraju u Raiffeisen banku, koja mu je ponudila najbolje uvjete. Poslije nije mogao više ni na što utjecati. Nije imao ni znanja o bankarstvu. Kako mu je Raiffeisen banka ponudila najbolje uvjete to je jednostavno prihvatio. Prošlo je 15 godina ne može se točno sjetiti misli da je Peta brzina pripremila ugovor. Ne može se sjetiti kada ga se pita dali je bio već pripremljen ugovor kada je došao u banku. Nisu mu u banci objašnjavali posebno parametre uz koje se vezuju promjene kamatne stope. Ne puti se u to pa nije ni od dobivenih obavijesti shvatio parametre uz koje se vezuju promjene kamatne stope. Nije ga nitko od strane banke upozorio na bilo kakve rizike sklapanja ovakvog ugovora, niti od strane javnog bilježnika nije upozoren o tome. Misli da nije pročitao ugovor koji mu je dat na potpis, ne sjeća se točno. Znao je da se radi o kreditu vezanom za CHF, naime činio mu se najpovoljniji. Tražio je od drugih banaka kredit ali ova mu se činila najpovoljnija. U drugoj banci mu je ponuđeno u eurima ali u Raiffeisen banci samo u CHF.

10.Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke jer isti smatra životnim i uvjerljivim te u skladu sa ostalim provedenim dokazima, te kojemu nije prigovoreno.

11.Iz provedenih dokaza u postupku nadalje je utvrđeno:

-da je sklopljenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 27.761,84 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita,

-da je predmetni ugovor o kreditu zaključen s namjenom kupnje novog vozila, i da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca,

-da se tužitelj obvezao vršiti otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeću, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita; anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu; anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten ali najkasnije od 31. siječnja 2008.

-da je navedenim ugovorom ugovorena redovna kamata kao promjenjiva, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,49 %, te da je ugovoreno da će se stopa redovne kamate mijenjati odlukom tuženika (čl. 2. i 7.),

-da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača,

-da je u navedenom predmetu dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. godine te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su pak potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine,

-da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

-da iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva,

-da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

-da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom tuženika, kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora,

-da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi stranke o navedenim ugovornim odredbama posebno pregovarale te da bi tužiteljica mogla utjecati na njihov sadržaj,

-da se radilo o nerazumljivim odredbama jer iste ne sadrže nikakve objektivne parametre o promjeni stope ugovorne kamate, niti je tuženik prilikom sklapanja ugovora tužitelju to objasnio niti ga je upozorio na rizik od porasta tečaja valute CHF te na posljedice koje uslijed toga za njega mogu nastupiti,

-da je nakon sklapanja ugovora o kreditu tuženik u više navrata mijenjao (povećavao) stopu ugovorne kamate a u obavijestima (l.s. 36) tužitelju o tome nije obrazložio i objasnio razloge za to.

12. Pregledom Ugovora kojega su zaključile parnične stranke opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu. U konkretnom slučaju je riječ o tipskom ugovoru, ni u jednoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti je kod sklapanja ugovora na bilo koji način tužitelj bio upozoren na opasnost sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom.

Ni tvrdnja tužene o tome da je tužitelj bio upoznat s općim uvjetima poslovanja i drugim aktima banke i da mu je bio dostavljen otplatni plan nije od značaja u ovoj parnici.

13. Naime, prema odredbi čl. 295. st. 1. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva. Takvi opći uvjeti dopunjuju posebne pogodbe među ugovarateljima, a u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

14. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; u st. 2. cit. članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

15. Čl. 1111. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj ga je dužan vratiti, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednost nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije opala.

16. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, a uvažavajući pri tome odredbe čl.84. i čl.87. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, uvažavajući odredbu čl.322. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05), ali uvažavajući, pozivom na odredbu čl.502. a do čl.502.c ZPP-a, i pravne stavove sudova izražene u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu, ovaj sud nalazi utvrđenim da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kao nerazumljive tužitelju kao potrošaču jer u njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri te koje su kao unaprijed unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale u tom smislu da tuženik tužitelja nije upozorio na rizike ugovaranja kamatne klauzule, nepoštene ugovorne odredbe, a onda da su i ništetne.

Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba u dijelu u kojemu se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane parametre prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

17. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

18. Ocjenjujući ugovornu odredbu u dijelu u kojemu se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane parametre predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu kamatne klauzule.

19. U pogledu deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba o kamatama, pravo na isticanje ništetnosti je neograničeno – ne gasi se, kako je propisano u članku 328. ZOO/05, i ne ovisi o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, pa je u tom dijelu valjalo usvojiti deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba o kamatama.

20. Iz provedenih dokaza u postupku je utvrđeno da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita te o naknadi nije mogao pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogla pregovarati što proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja koji je iskazao da kao klijent nije pregovarao o uvjetima kredita jer su ti uvjeti bili u skladu sa tadašnjom odlukom banke.

Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ulaznoj naknadi i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita.

Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju odredbe Ugovora u dijelu u kojemu se uglavljuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita platio tuženiku naknadu u utuženom iznosu, to je očito da su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba Ugovora u dijelu u kojemu se uglavljuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetne ugovorne odredbe, te postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 540,96 eur. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a kako to navodi tuženik. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita te prilikom prijevremene otplate kredita.

Slijedom svega navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredabe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu ulazne naknade, pri čemu je između stranaka nesporno da je ulazna naknada naplaćena 18. rujna 2007. (na dan korištenja kredita) u iznosu od 540,96 eur.

Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti u dijelu Ugovora u kojem je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

21. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćeni iznos (ulazne) naknade u iznosu od 540,96 eur. Na ovaj iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena 18. rujna 2007. što je nesporno između stranaka, pa su zatezne kamate dosuđene tekuće od sljedećeg dana u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.2. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koji trošak za zastupanje tužitelja po punomoćniku iz redova odvjetnika je valjalo priznati i to za sastav tužbe u visini od 100 bodova, sastav za zastupanje na ročištu 24.3.2023. u visini od 25 bodova (Tbr.9.t.5.), za sastav podneska od 24.3.2023. u visini od 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 21.4.2023. u visini od 100 bodova, za sastav podneska 5.9.2023. u visini od 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 20.9.2023. u visini od 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 25.10.2023. u visini od 25 bodova (Tbr.9.t.5.), za zastupanje na ročištu od 17.11.2023. u visini od 100 bodova, za sastav žalbe od 3.1.2024. u visini od 125 bodova, za sastav žalbe od 29.8.2024. u visini od 50 bodova (Tbr.10.t.4.), što uz pripadajući PDV ukupno iznosi 2.062,50 eur, te za sudsku pristojbu na tužbu u visini od 66,36 eur i predujam troška vještačenja od 400,00 eur, što sveukupno iznosi 2.528,86 eura. Tužiteljev uspjeh u parnici iznosi 63,64%, a tuženikov uspjeh iznosi 36,36%, pa tužitelju valja priznati trošak u iznosu od 1023,00 eur. Ovdje valja kazati da je obzirom na tužiteljev uspjeh dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva istom valjalo priznati u cijelosti zatraženi trošak vještačenja te sudsku pristojbu na tužbu.

23. Slijedom svega iznijetog valjalo je odlučiti kao u pravorijeku odluke.

U Zadru, 11. ožujka 2025.

Sutkinja

Tatjana Domijan-Mrva

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka.

Dna:

1. Tužitelju po pun.,

2. Tuženiku po pun.,