REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-883/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Maje Bilandžić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika SOVA JEZIČNO UČILIŠTE - ustanova za obrazovanje odraslih, OIB 91784319952, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Grahovac, odvjetnik iz Zagreba, Andrije Hebranga 9, radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2736/23 od 11. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2736/23 od 11. siječnja 2024. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom u izreci označenom točkom I. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.000,00 eura sa zateznim kamatama. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 100,21 eura sa zateznim kamatama. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju preda u suposjed poslovni prostor u Zagrebu, površine 146,24 m2 koji se nalazi u prizemlju ulične zgrade označen kao etažno vlasništvo E-5, izgrađene na zk. čbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana. Točkom IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva da mu tuženik preda poslovni prostor iz točke III. izreke slobodan od svih osoba i stvari, kao neosnovan. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 398,16 eura u roku od 15 dana.

2. Nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene spisu, prvostupanjski je sud utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim primjenom odredbe čl. 42. st. 1., čl. 37. st. 5. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 37/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 153/14 i 94/17; dalje: ZVDSP) i odredbe čl. 5. st. 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 125/11, 64/15 i 112/18). Odluku o troškovima spora sud je donio uz primjenu odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ broj: 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 36/22; dalje: ZPP).

3. Protiv točaka I. i III. izreke presude tuženik je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom ovome sudu ukinuti je u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vratiti na ponovno odlučivanje. U žalbi u bitnom navodi da je u presudi nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer je tuženik uz odgovor na tužbu priložio potvrde o uplati prema tužitelju za razna vremenska razdoblja te je iz toga razvidno da je tuženik sva svoja dugovanja podmirio prema tužitelju. Nadalje, tuženik ističe kako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Dakle, iz same presude nije jasno kako je prvostupanjski sud zaključio da se određene uplate ne odnose na predmetno potraživanje. Ukoliko prvostupanjski sud nije bio siguran na što se odnose navedene uplate bilo je potrebno saslušati svjedoke od strane tuženika i provesti financijsko vještačenje kako bi se točno utvrdilo na što se odnose sporne uplate.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe iz čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i osnovana na zakonu.

7. Suprotno žalbenim navodima u postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 10.100,21 eura s osnove korištenja predmetnog poslovnog prostora i zahtjev da mu tuženik preda u suposjed poslovni prostor u Zagrebu površine 146,24 m2 koji se nalazi u prizemlju ulične zgrade označen kao etažno vlasništvo E-5, izgrađene na zk. čbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], slobodan od svih osoba i stvari.

9. Iz obrazloženja kao nesporno proizlazi da je tuženik u posjedu cijelog predmetnog poslovnog prostora, koju činjenicu tuženik ni ne osporava, već osporava tužbeni zahtjev isključivo iz razloga da je platio potraživanje tužitelja po osnovi korištenja poslovnog prostora, a to ponavlja i u podnesenoj žalbi.

10. Iz ugovora o zakupu poslovnog prostora proizlazi da su TP i MP kao zakupodavci i tuženik kao zakupnik sklopili taj ugovor 20. veljače 2019. Predmet ugovora je zakup 2/6 dijela nekretnine poslovnog prostora u uličnom prizemlju koji se sastoji od osam prostorija ukupne površine 146,24 m2, a koji se nalazi u zgradi u [adresa]. Ugovor je sklopljen na određeno vrijeme do 30. lipnja 2024. (čl. 12. ugovora).

11. Tuženik je na temelju ugovora o zakupu stekao pravo korištenja poslovnog prostora u 2/6 dijela.

12. Prema odredbi čl. 42. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 37/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 153/14 i 94/17) svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari.

13. Suvlasnici predmetnog poslovnog prostora trenutno su tužitelj u 2/6 dijela, ĐP u 1/6 dijela i ŠP u 3/6 dijela. Svi suvlasnici imaju pravo na suposjed poslovnog prostora. Tuženik je sklopio ugovor o zakupu s ĐP koji je suvlasnik predmetnog poslovnog prostora, na temelju kojeg ugovora je stekao pravo korištenja poslovnog prostora u 2/6 dijela, a koji ugovor je još na snazi jer je sklopljen na određeno vrijeme do 30. lipnja 2024. Pravilno je stoga, utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik i dalje ima pravo korištenja poslovnog prostora u 2/6 dijela. Predmetni poslovni prostor nije fizički podijeljen između suvlasnika. Stoga, svaki suvlasnik ima pravo na suposjed stvari sukladno odredbi čl. 42. st. 1. ZVDSP-a. Prema odredbi čl. 37. st. 5. ZVDSP-a suvlasnik smije samostalno pravno raspolagati svojim idealnim dijelom stvari, odnosno svojim suvlasničkim dijelom po pravilima koja vrijede za vlasnikova pravna raspolaganja stvarima ako time ne dira u tuđa prava. Sukladno navedenoj odredbi, suvlasnik može za svoj dio nekretnine sklopiti i ugovor o zakupu na temelju kojeg je i zakupnik ovlašten biti u suposjedu nekretnine jer je prema odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 125/11, 64/15 i 112/18) zakupodavac dužan predati poslovni prostor zakupniku na korištenje. Prema tome, ako suvlasnik poslovnog prostora za svoj suvlasnički dio sklopi ugovor o zakupu onda i zakupnik ima pravo na suposjed nekretnine, kao što to ima i suvlasnik koji je zakupodavac, jer pravo korištenja uključuje i posjed.

14. Tužitelj ima pravo na suposjed predmetnog poslovnog prostora sukladno odredbi čl. 42. st. 1. ZVDSP-a pa mu je tuženik sukladno odredbi čl. 161. st. 1. ZVDSP-a dužan predati poslovni prostor u suposjed, zbog čega je u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan (točka III. izreke prvostupanjske presude).

15. Pored navedenoga tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva i isplatu naknade za korištenje poslovnog prostora za 1/3 dijela za razdoblje od prosinca 2020. do ožujka 2022. godine.

16. Iz izvansudske nagodbe proizlazi da su ju sklopili tužitelj i tuženik 12. siječnja 2021. Člankom 2. izvansudske nagodbe određeno je da stranke suglasno utvrđuju kako s naslova naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora površine 146,24 m2, tuženik ima nepodmirene obveze prema tužitelju za razdoblje od prosinca 2019. do studenog 2020. godine u iznosu od 93.584,74 kn glavnice i 1.298,82 kn s kamatama, ukupno 94.883,56 kn. Člankom 3. izvansudske nagodbe ugovoreno je da se tuženik obvezuje platiti tužitelju iznos od 94.883,56 kn na račun Državnih nekretnina d.o.o., prema obrocima u visini od 3.953,48 kn s dospijećem 1. veljače 2021. itd., sa zadnjom ratom s dospijećem 1. siječnja 2023.

17. Izvansudska nagodba odnosi se na razdoblje od prosinca 2019. godine do studenog 2020. godine, koje razdoblje nije predmet spora u ovom postupku jer tužitelj zahtijeva isplatu naknade za korištenje za razdoblje od prosinca 2020. do ožujka 2022. godine, dakle, za razdoblje nakon razdoblja na koje se odnosi izvansudska nagodba. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da ispunjenjem obveza iz izvansudske nagodbe tuženik nije ispunio tražbinu koja je predmet ovog spora.

18. Naime, iz potvrde o plaćanju proizlazi da se uplate iznosa od 5.101,51 kn od 12. ožujka 2021. i iznosa od 4.750,00 kn od 15. siječnja 2021. ne odnose niti na izvansudsku nagodbu, niti na tražbinu koja je utužena u ovom postupku, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, za što mu nije bilo potrebno izvođenje dokaza financijskim vještačenjem.

19. Sve ostale uplate (34.883,56 kn 30. studenog 2022., 20.000,00 kn 12. listopada 2022., 20.000,00 kn 19. listopada 2022. i 20.000,00 kn 27. rujna 2022.) u ukupnom zbroju čine iznos od 94.883,56 kn, dakle, identičan iznosu tražbine iz izvansudske nagodbe s obzirom na to da se čl. 2. izvansudske nagodbe tuženik obvezao platiti ukupan iznos od upravo 94.883,56 kn. Iz toga proizlazi da je ovim uplatama tuženik u cijelosti ispunio obveze iz izvansudske nagodbe, koja nije predmet spora u ovom postupku.

20. U obrazloženju prvostupanjski sud navodi da s obzirom na ove okolnosti radi utvrđivanja činjenice da je tuženik platio i utuženo potraživanje bilo bi potrebno izvođenje financijskog vještačenja, koje tuženik nije predložio, a na njemu je teret dokazivanja činjenice da je platio utuženu tražbinu. Nadalje, sam tuženik ne iznosi određeno činjenicu sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a na koju konkretnu tražbinu se odnosi svaka pojedina uplata, a niti je to navedeno u opisu plaćanja svake uplate. Činjenica da je tuženik platio utuženo potraživanje ne bi se mogla utvrditi na temelju saslušanja zastupnice po zakonu tuženika i zaposlenika tuženika pa je sud pravilno odbio tuženikov prijedlog za saslušanjem zastupnice tuženika LP i svjedoka UP sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a, već bi za utvrđivanje tih činjenica bilo nužno financijsko vještačenje. Također, uzimajući u obzir da zbroj svih preostalih uplata iznosi upravo 94.883,56 kn, tj. identičan iznosu iz izvansudske nagodbe, to se na temelju iskaza zastupnice po zakonu tuženika i radnika tuženika, a bez izvođenja financijskog vještačenja, koje tuženik nije predložio, ne bi moglo utvrditi da se ove uplate odnose na utuženo potraživanje, a ne na izvansudsku nagodbu.

21. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje i obrazlaže da niti iz konto kartice tuženika ne može se utvrditi da je tuženik podmirio utuženo potraživanje jer su u toj konto kartici navedeni brojevi računa, ali nije vidljivo za koje razdoblje se odnosi pojedini račun pa se ne može utvrditi da bi se uplate odnosile na utuženo potraživanje.

22. Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP-a nepošteni posjednik dužan je vlasniku naknaditi i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja. Naime, tuženik na temelju ugovora o zakupu sklopljenog s ostalim suvlasnicima nema pravo koje bi ga ovlastilo u cijelosti koristiti poslovni prostor, već samo u 2/6 dijela.

23. U ugovoru o zakupu poslovnog prostora kojeg je tuženik sklopio s TP i ĐP izričito je navedeno da se odnosi na 2/6 dijela te je u čl. 1. izričito navedeno da su zakupodavci suvlasnici u 2/6 dijela. Pravilno stoga proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o zakupu morao znati da postoje i drugi suvlasnici pa je morao znati da mu ne pripada pravo koristiti poslovni prostor u cijelosti. Da je tuženik znao da je i Republika Hrvatska suvlasnik tog poslovnog prostora proizlazi i iz okolnosti što je sklopio izvansudsku nagodbu 12. siječnja 2021. kojom se obvezao plaćati naknadu za korištenje tog poslovnog prostora te je u čl. 1. alineji 2. te izvansudske nagodbe navedeno da tuženik koristi poslovni prostor bez valjanje osnove, a za njega nije plaćao tužitelju naknadu za korištenje, pa proizlazi da je tuženik bio nepošteni posjednik pa je dužan platiti naknadu za koristi od posjedovanja tužitelju.

24. Prvostupanjski je sud pravilno visinu koristi uzeo iznos zakupnine koju bi tuženik morao plaćati prema uvjetima na tržištu da je u utuženom razdoblju sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora s tužiteljem za 1/3 dijela poslovnog prostora, u kojem dijelu je tužitelj suvlasnik. Iz predmetnog ugovora o zakupu poslovnog prostora proizlazi da je njime za zakup 1/3 dijela tog poslovnog prostora ugovorena zakupnina u iznosu od 500,00 eura mjesečno, što uvećano za PDV (25%) iznosi 625,00 eura.

25. Pravilno je stoga prvostupanjski sud na temelju tog ugovora o zakupu utvrdio tržišnu vrijednost zakupnine za 1/3 dijela predmetnog poslovnog prostora u iznosu 625,00 eura mjesečno jer se tuženik tim ugovorom obvezao upravo za taj prostor u 1/3 dijela plaćati taj iznos.

26. Ukupno, za razdoblje od prosinca 2020. do ožujka 2022. godine (16 mjeseci) to iznosi 10.000,00 eura, kako je pravilno prvostupanjski sud ocijenio.

27. Pored glavnice, tuženik je dužan platiti i zatezne kamate koje teku od prvog dana od dospijeća tražbine pa do isplate. Tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku dospijeva danom podnošenja zahtjeva za isplatu stečenih koristi, koje iz zahtjeva za mirno rješenje spora i povratnice proizlazi da teku od 19. siječnja 2023. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose.

28. Neosnovan je žalbeni navod da je sud trebao provesti financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja na što se odnose predmetne uplate. Prije svega tuženik na kojem je bio teret dokaza, takav dokazni prijedlog tijekom prvostupanjskog postupka nije predložio pa se tuženika upućuje na odredbu čl. 352. st. 1. ZPP-a. Tom je zakonskom odredbom propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može podnijeti. Iz navedenog zakonskog određenja slijedi da se nove činjenice i novi dokazi koji se tiču merituma stvari ne mogu iznositi u žalbi protiv presude. U tuženikovoj žalbi novo iznesene činjenice i predloženi dokazi nisu činjenice i dokazi koje se odnose na povredu procesnih pravila, već koje se tiču osnovanosti tužbenog zahtjeva pa takvo žalbeno osporavanje nije osnovano.

29. Također se neosnovanim ukazuje žalbeni navod da sud nije naveo na što se odnose predmetne uplate te da sud nije obrazložio iz kojih razloga je odbio provesti predložene dokaze. Ovo stoga što je tuženik predložio saslušanje svjedoka, o čemu je prvostupanjski sud dao više nego jasne razloge svoje odluke, dok izvođenje dokaza vještačenjem, tuženik nije niti predložio. Točno je da sud nema znanja financijske znanosti, zbog čega je kao i sam prvostupanjski sud u obrazloženju odluke navodi, bilo potrebno izvesti dokaz financijskim vještačenjem, ali ga tuženik nije predložio. Ostalo je nejasno na što se predmetne uplate odnose. Međutim, prvostupanjski je sud vrlo detaljno sačinio analizu predmetnih uplata iz koje je jasno i pravilno zaključio da se ne odnose na predmet ovdje tužbenog zahtjeva, a za koju mu analizu nije bilo potrebno stručno znanje financijske prirode, jer toliko znanja iz područja financija prvostupanjski sud svakako ima.

30. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo i odlučio o osnovanosti tužbenog zahtijeva. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka kako po osnovi (čl. 154. st. 4. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a ni žalitelj ne osporava točnost obračunatog troška.

31. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

32. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke.

Zagreb, 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović