Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-711/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BEV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomo Ljubić, odvjetnik u Zagrebu, Tituša Brezovačkog 2, protiv tužene BE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Šimun Babić i Emilija Čibarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Babić & Ćibarić d.o.o. u Zagrebu, Ulica Charlesa Darwina 4F, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-728/2021-10 od 12. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja BEV, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-728/2021-10 od 12. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi istoga suda od 18. ožujka 2021., broj Ovr-1106/2020-8, kojim je na temelju bjanko zadužnice broj: OV- 7395/2018 od 24. svibnja 2018., ovjerene kod javnog bilježnika Vesne Kelečić, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditeljice BE, s osnova glavnice u iznosu od 100.000,00 kuna, protiv ovršenika BEV, određena ovrha na poslovnim udjelima ovršenika BEV, koje ovršenik ima u trgovačkom društvu: MASCULINUS d.o.o., Veliko Polje, Velikopoljska ulica 9 I, OIB: 03463571438, provođenjem ovršnih radnji: pljenidbom poslovnih udjela, procjenom, prodajom i namirenjem ovrhovoditeljice iz iznosa dobivenog prodajom, s time da je ujedno odbijen i zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnih troškova (točka I. izreke), dok je pod točkom II. izreke, naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku zajedno s PDV-om u ukupnom iznosu od 312,50 eura.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Suprotno žalbenim navodima, nije došlo niti do bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP- a, u svezi s čl. 219. st. 1. i čl. 221a. ZPP-a., na koju žalitelj žalbenim navodima sadržajno upire, s obzirom na to da je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica, pravilno odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja.

6. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem istoga suda od 18. ožujka 2021., broj Ovr-1106/2020-8, kojim je na temelju bjanko zadužnice broj: OV-7395/2018 od 24. svibnja 2018., ovjerene kod javnog bilježnika Vesne Kelečić, radi naplate novčane tražbine ovdje tuženice, tamo kao ovrhovoditeljice, s osnova glavnice u iznosu od 100.000,00 kuna, protiv ovdje tužitelja, tamo kao ovršenika, određena ovrha na poslovnim udjelima ovršenika, koje ovršenik ima u trgovačkom društvu MASCULINUS d.o.o., koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da ga je ovršni sud u predmetu poslovni broj Ovr-1106/2020, kao ovršenika, zaključkom od 12. srpnja 2021., uputio na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zbog razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14; 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje: OZ), pozivajući se na to da je u cijelosti podmirio tražbinu proizašlu iz Sporazuma koji su stranke sklopile 24. svibnja 2018. (o isplati tuženice s osnove bračne stečevine i Ugovora o prijenosu udijela u društvu MASCULINUS d.o.o.) temeljem čega je, kao sredstvo osiguranja podmirenja troškova u iznosu od 197.000,00 tadašnjih kuna, tuženici predao dvije zadužnice, svaka na iznos od 100.000,00 tadašnjih kuna, koje zadužnice mu tuženica nije vratila, mada je otpala osnova temeljem koje su izdane.

8. Sporno je i u žalbenom stupnju postupka, je li ovrha nedopuštena zbog žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. OZ-a, zbog kojih je ovršenik upućen na parnicu, odnosno je li nedopuštena ovrha zbog razloga:

-što ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno što nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika,

-što je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave,

-što je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, ili javnobilježničkog akta.

9. Između stranaka nije sporno da je tužitelj zaključkom ovršnog suda u predmetu poslovni broj Ovr-1106/2020 od 12. srpnja 2021., kao ovršenik, upućen na pokretanje ove parnice, budući je u svojoj žalbi podnesenoj protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-1006/2020-8 od 18. ožujka 2021., naveo da nisu ispunjeni uvjeti za predmetnu ovrhu jer je potraživanje radi čije je naplate pokrenut sporni ovršni postupak, u cijelosti podmirio, pozivajući se na sklopljeni Sporazum o diobi bračne imovine od 29. lipnja 2017., Izjavu od 24. svibnja 2018. te Ugovor o prijenosu poslovnog udjela broj OU-268/18 od 24. svibnja 2018., temeljem kojih tvrdi da je izvršio određene isplate tuženici, kojima je podmirio svoju obvezu, s time da mu je tuženica zauzvrat trebala vratiti zadužnice, što nije učinila, koje navode je ovršni sud cijenio kao žalbene razloge predviđene odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. OZ-a radi kojih je tužitelja uputio na pokretanje ove parnice.

10. Uvidom u spis Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-1006/2020, sud prvog stupnja je utvrdio da je sporna ovrha određena na temelju bjanko zadužnice od 24. svibnja 2018., ovjerene po javnoj bilježnici Vesni Kelečić iz Zagreba dana 24. svibnja 2018. pod poslovnim brojem OV-7395/2018, izdane od strane ovdje tužitelja, kao dužnika, za korist ovdje tuženice, kao vjerovnika, s time da je navedena zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja ispunjenja tražbine tuženice prema tužitelju na temelju Izjave od 24. svibnja 2018. kojom se tužitelj obvezao tuženici isplatiti iznos od 197.000,00 kuna po osnovi Ugovora o prijenosu poslovnog udjela od 24. svibnja 2018.

11. U provedenom prvostupanjskom postupku utvrđeno je kako je rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-1106/2020-8 od 18. ožujka 2021., određena predložena ovrha, protiv kojeg rješenja je tužitelj, kao ovršenik, podnio žalbu 29. ožujka 2021., na koju je tuženica, kao ovrhovoditeljica, 15. travnja 2021. odgovorila, o kojoj žalbi je odlučeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž Ovr- 390/2021-2 od 27. listopada 2021., na način da je ista djelomično odbijena, a djelomično usvojena, te je predmetno rješenje o ovrsi ukinuto u dijelu kojim je određeno da će se zabilježba zabrane raspolaganja poslovnim udjelom upisati u sudski registar, dok je u preostalom dijelu pobijano rješenje o ovrsi potvrđeno.

12. Također, u provedenom prvostupanjskom postupku utvrđeno je i to da je rješenjem ovršnog suda poslovni broj Ovr-1106/2020-27 od 14. listopada 2022., predmetna ovrha obustavljena.

13. Temeljem rezultata tako provedenog postupka, sud prvog stupnja je, rukovodeći se time da je tuženica vjerovnica tražbine osigurane zadužnicom koju je izdao sam tužitelj kao dužnik, zaključio da je tuženica bila ovlaštena pokrenuti ovršni postupak na temelju navedene zadužnice, time cijeneći da nije ostvaren žalbeni razlog propisan čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a, dok je u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, zaključio da tužitelj ničim nije dokazao da je ispunjenje predmetne tražbine, makar i na određeno vrijeme, bilo odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno (zbog činjenice koja je nastala nakon sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja predmetne javnobilježničke isprave), budući da takvo utvrđenje ne proizlazi iz sadržaja spisu priloženih isprava, pa da time nije dokazao niti da bi bio ostvaren žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ-a, pri čemu je primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a, u odnosu na tvrdnje tužitelja da je u cijelosti podmirio potraživanje tuženice koje je bilo osigurano predmetnom zadužnicom (radi čije je naplate pokrenut sporni ovršni postupak), kojima tužitelj sadržajno ukazuje na ostvarenje žalbenog razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a, cijenio da niti takve navode tužitelj nije uspio dokazati, slijedom čega iste primjenom pravila o teretu dokazivanja, nije prihvatio, obrazlažući da iz Sporazuma o diobi bračne imovine od 29. lipnja 2017., ne proizlazi osnovanost tužiteljevih navoda o podmirenju predmetnog duga, imajući u vidu da je navedena isprava nastala prije isprave na kojoj se temelji sporno potraživanje tuženice prema tuženiku, te da se odnosi samo na nekretninu stranaka upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ([adresa]), a ne na poslovne udjele u društvu MASCULINUS d.o.o., s time da niti sadržaj izvatka po transakcijskom računu od 9. listopada 2017. (iz kojeg je vidljiva isplata za korist tuženice u iznosu od 50.000,00 kuna po osnovi "udjela vlasništva"), također ne dovodi u pitanje tražbinu tuženice, imajući u vidu da je navedena uplata izvršena od strane društva MASCULINUS d.o.o. (a ne tužitelja), i to prije izdavanja predmetne zadužnice.

14. U pogledu navoda tužitelja kojima je isticao kako je predmetno dugovanje tuženici podmirio isplatom troškova bruto plaća, podmirenjem troškova leasinga i goriva za automobil VW Passat, učešća i rata leasinga za automobil Audi, te troškova registracija, osiguranja i servisa automobila, isplatom iznosa od 30.000,00 kuna na ime bračne stečevine i neoporezive nagrade u iznosu od 5.000,00 kuna, troškova dviju mobilnih pretplata i 50% iznosa dviju školarina koje je trebala snositi tuženica, sud prvog stupnja zaključuje kako tužitelj u prilog takvih navoda, osim svoje tablice dugovanja (list 24- 25 spisa), nije dostavio nikakve dokaze, s time da tuženica iste navode u tijeku postupka nije učinila nespornima.

15. Žalbenim navodima tužitelj osporava zaključak suda prvog stupnja o tome da nije dokazao svoje tvrdnje da je u cijelosti podmirio potraživanje tuženice koje je bilo osigurano predmetnom zadužnicom, upirući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, uz tvrdnju da sud nije izveo sve dokaze koje je tužitelj predložio na okolnost podmirenja tražbine, upirući i na to da činjenica da je predmetna ovrha obustavljena tijekom trajanja ovog parničnog postupka, ne može ići na njegovu štetu koja mu je nastala u predmetnom postupku nepostupanjem (žurnim) suda.

16. Ovaj sud drugog stupnja prihvaća naprijed obrazloženo shvaćanje suda prvog stupnja kojim cijeni da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je podmirio potraživanje tuženice koje je bilo osigurano predmetnom zadužnicom.

17. Naime, imajući u vidu naprijed navedena utvrđenja po sudu prvog stupnja, i po stavu ovoga suda, tužitelj nije dokazao osnovanost žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. OZ-a, zbog kojih je tužitelj upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, pa tako, između ostalog, niti tvrdnje da je ovrha nedopuštena zato što je obveza iz predmetne bjano zadužnice prestala.

18. Iz svega naprijed obrazloženog neupitnim proizlazi da je u konkretnom slučaju tužitelj izdao bjanko zadužnicu radi osiguranja tražbine koja za tuženicu proizlazi iz Izjave od 24. svibnja 2018., kojom se tužitelj obvezao tuženici isplatiti iznos od 197.000,00 kuna po osnovi bračne stečevine i Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u društvu MUSCULINUS d.o.o. od 24. svibnja 2018.

19. Imajući u vidu dokaze koje je tužitelj predložio na okolnost utvđivanja osnovanosti svoga potraživanja, pa tako i tvrdnje o podmirenju tražbine osigurane predmetnom bjanko zadužnicom, i po stavu ovoga suda, nije bilo moguće s potrebnom sigurnosti utvrditi da je tužitelj pomirio tražbinu tuženice na koju se obvezao predmetnom Izjavom od 24. svibnja 2018.

20. Naime, prema odredbi čl. 7. ZPP-a, propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a da je sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno, s time da sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne.

21. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a, propisano je da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, ali da sud može narediti da se dokazuju i takve činjenice ako smatra da stranka njihovim priznanjem ide za tim da raspolaže zahtjevom kojim ne može raspolagati (članak 3. stavak 3), s time da će sud uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju ocijeniti hoće li uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu koju je stranka najprije priznala, a onda potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica, a da činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno., dok ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.

22. Odredbom čl. 221.a ZPP-a propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, da će o postojanju činjenice zaključit primjenom pravila o teretu dokazivanja.

23. U smislu naprijed citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile, pri čemu su stranke u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji, pa ako stranka u tome ne uspije, njezin zahtjev za pružanje pravne zaštite će sud odbiti, odnosno njezin prigovor zahtjevu suprotne stranke, sud neće prihvatiti. To znači da pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a. ZPP-a), obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije pružila sudu adekvatna dokazna sredstava.

24. Kako se odlučnim za ovaj spor (u žalbenom stupnju), ukazuje osnovanost tvrdnje tužitelja da tuženica protiv njega nije ovlaštena tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave-bjanko zadužnice od 24. svibnja 2018. iz razloga što je podmirio tražbinu osiguranu predmetnom bjanko zadužnicom, a sud na temelju dokaza koje je izveo po prijedlogu tužitelja, nije mogao sa sigurnošću utvrditi navedenu odlučnu činjenicu, pravilno je sud prvog stupnja o postojanju te činjenice (da je obveza iz predmetne bjanko zadužnice prestala ispunjenjem tražbine), zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja, na način da tužitelj predloženim dokazima navedenu činjenicu nije dokazao.

25. Upravo stoga, kako je prvostupanjski sud po prijedlogu tužitelja izveo sve predložene dokaze, na temelju kojih dokaza je zaključio da tužitelj istima nije dokazao da je ispunio tražbinu koju se obvezao ispuniti tuženici na temelju Izjave od 24. svibnja 2018., a posljedično čemu nije dokazao niti to da je obveza iz predmetne bjanko zadužnice prestala (ispunjenjem tražbine), slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja za proglašenjem ovrhe nedopuštenom, odbio.

26. U odnosu na tvrdnje tužitelja da sud nije izveo sve dokaze koje je predložio na okolnost podmirenja tražbine, za odgovoriti je da iz sadržaja spisa (uvidom u tužbu, podnesak tužitelja od 27. svibnja 2024. te zapisnik o pripremnom ročištu od 1. listopada 2024.), proizlazi da je sud prvog stupnja u ovom postupku izveo sve dokaze koje je tužitelj predložio izvesti (čitanjem priložene pisane dokumentacije), imajući pri tome u vidu da nije izveden samo dokaz saslušanjem stranaka, od kojeg dokaznog prijedloga je tužitelj odustao (nakon što je sud na pripremnom ročištu odredio izvođenje svih dokaza predloženih u tužbi i podnesku tužitelja od 27. svibnja 2024.).

27. Preostali žalbeni navodi kojima tužitelj upire na štetu za koju tvrdi da mu je nastala uslijed činjenice da je predmetna ovrha obustavljena tijekom trajanja ovog parničnog postupka (ukazivanjem da sud u ovom postupku nije žurno postupao), bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva o kojem se odlučuje u ovome sporu, nije od odlučnog značaja to što je tijekom trajanja ovog parničnog postupka predmetna ovrha obustavljena.

28. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja, osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23). Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka, imajući pri tome u vidu i to da u odluci o troškovima postupka drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a), s time da je tužitelju za odgovoriti da u okolnostima konkretnog slučaja u kojima je sud prvog stupnja meritorno odlučivao o postavljenom tužbenom zahtjevu (ocijenivši u konačnome da tužitelj nije dokazao tvrdnje o podmirenju tražbine osigurane predmetnom bjanko zadužnicom), na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka su bez utjecaja žalbene tvrdnje tužitelja kojima se poziva na obustavu predmetne ovrhe, upirući na to „da nije dao razloga za stvaranje troškova“.

29. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu i slijedom navedenog odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

30. Tužitelju nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njegova žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš