Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-833/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marijana Petrović, odvjetnica u Šibeniku, protiv tuženika: 1. Općine Rogoznica, Rogoznica, Ulica hrvatske mornarice 17, OIB: 13134387066, koju zastupa punomoćnik Krešimir Lušić, odvjetnik u Šibeniku, 2. ČĐ pok. DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. IĐ pok. DĐ iz S, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. GĐ pok. DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi 1. tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj P-604/2020 od 15. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba 1. tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-604/2020 od 15. srpnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica posebnog fizičkog dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji dio je na skici mjesta očevida izrađenoj po stalnom sudskom vještaku Antoniu Reljanoviću, dipl.ing. geodezije od 26. srpnja 2021., koja je sastavni dio te presude, prikazana likom i omeđenim slovima A-B-C-D- E-A.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela 1. tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava njezine navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje 1. tuženica, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

5.1. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba 1. tuženice iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da sporna površina kao dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kako je ista opisana u izreci odluke, nije dio puta – nerazvrstane ceste niti je to bila kroz čitavo vrijeme posjedovanja utužene površine kao dijela šireg kompleksa sastavnica kojeg su i čest. zem. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], po članovima obitelji, pravnih prednika tužiteljice, pradjeda DĐ, djeda Č (rođenog oko 1898.), bake AĐ ud. Č, te oca DĐ, rođenog 1928., a umrlog 2010. čija je ostavina raspoređena njegovoj djeci – tužiteljici i tuženicima pod 2. do 4., te da tužiteljica i danas nedvojbeno posjeduje spornu površinu unutar suhozidima jasno omeđenih granica, a da je isti posjed po pravnim prednicima promatran unatrag do tužiteljičinog pradjeda DĐ trajući nesumnjivo od kraja devetnaestog stoljeća do 6. travnja 1941., pa i nastavno do 17. studenog 1999. kroz više od 50 godina. Također, očevidom na licu mjesta utvrđeno je da je prijeporna nekretnina nepravilnog oblika, sa sjeverne i zapadne strane omeđena visokim kamenim suhozidom visine cca 1,20 m, jednostruke gradnje, očito stare po boji kamena zagasito sive boje, na istočnoj i dijelom južnoj strani omeđena zidom prema susjednim nekretninama, a u preostatku južne međe bez vidne oznake na terenu u kojem dijelu je položena prema ostatku zemljišnog kompleksa u nespornom posjedu tužiteljice.

7. Na temelju tako utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica sa svojom braćom, nasljeđivanjem oca kao izvanknjižnog vlasnika utužene nekretnine koji je pak istu stekao nasljeđivanjem svojih prednika, a ovi izvanrednom dosjelošću četrdesetogodišnjim posjedovanjem do 6. travnja 1941., ali i posjedovanjem do 17. studenog 1999., te diobom sa sunasljednicima oca, stekla vlasništvo utužene površine slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Pri tome je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog suda, s razlogom i osnovano prihvatio iskaze saslušanih svjedoka čija obitelj ima nekretninu koja graniči s prijepornom, pa su im iz neposrednog zapažanja poznate činjenice o tome što je predmetna nekretnina u naravi i tko ju je nesmetano posjedovao, a radi se o svjedocima koji nisu zainteresirani za ishod spora i na čije iskaze ni stranke nisu imale primjedbi ni prigovora, pri čemu je navesti da ZPP ne isključuje kao dokazna sredstva svjedoke koji imaju posrednih saznanja o pravno odlučnim okolnostima. Jednako tako nije neophodno da iskazi posrednih svjedoka budu potkrijepljeni drugim materijalnim dokazima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2342/19, Rev- 750/16 i Rev-1414/14).

10. Glede žalbenih navoda 1. tuženice da svjedoci nemaju dovoljna saznanja da bi mogli govoriti o poštenju posjeda prednika tužiteljice, odgovoriti je da prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) koja pravila se primjenjuju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/91), dosjelošću se stječe pravo vlasništva stvari samostalnim posjedovanjem te stvari kroz određeno vrijeme ako je posjed zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, a posjed je pošten ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

10.1. Prema stavu sudske prakse za svaki posjed presumira se da je pošten, a nepoštenje posjeda treba dokazati i nije dovoljno samo poricanje stanja posjeda, a u konkretnom slučaju tuženica, na kojoj je sukladno pravnom pravilu iz paragrafa 1477. OGZ teret dokazivanja da je posjed nepošten, nije dokazala tu činjenicu, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je vršila posjedovne čine.

10.2. Također se ističe da iz dokaza koje je sud prvog stupnja izveo proizlazi da je u konkretnom slučaju navedeni posjed trajao i nakon 6. travnja 1941., te da je trajao i kad je bila na snazi odredba članka 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta, dalje: ZV). Iako je ova odredba ukinuta od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske (odlukama U-I- 58/1997, U-I-1235/1997., U-I- 1053/1997. i U-I-1054/1997.), prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženog u presudama Trgo protiv Republike Hrvatske i drugima, a koje shvaćanje je preuzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-158/2017-2 od 7. svibnja 2019., takvu grešku zakonodavstva, ako ne postoje suprotstavljena prava nekih trećih osoba, ne mogu snositi pojedinci – građani nego sama država.

10.3. Dakle, prema naprijed citiranom stajalištu Europskog suda za ljudska prava, a koje je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, vrijeme poštenog samostalnog posjeda, kao i kvalificiranog posjeda, na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu i prije 8. listopada 1991., uračunava se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva na tim nekretninama dosjelošću.

10.4. Stoga, sve i da se na strani pravnih prednika tužiteljice nije radilo o posjedovanju u trajanju od 40 godina do 6. travnja 1941., proizlazi da bi i u tom slučaju bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, ali tada iz članka 159. stavak 4. ZV, jer su se prednici tužiteljice u posjedu predmetne nekretnine, neometani od ikoga, nalazili svakako preko 40 godina računajući do 17. studenoga 1999. pa unatrag, budući da su o njihovom posjedu suglasno i detaljno iskazivali saslušani svjedoci, a ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. Dakle, tužiteljica bi i u tom slučaju vlasništvo navedene nekretnine stekla nasljeđivanjem od stvarnog vlasnika i diobom sa sunasljednicima.

10.5. Pri tome se ističe da se prema odredbi članka 18. stavka 5. ZV poštenje posjeda pretpostavlja, a pretpostavljalo se i po članku 72. stavku 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 9/92 i 77/92), koji je bio na snazi od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996.

11. Što se pak tiče žalbenog prigovora da za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužiteljice ne može biti odlučno ponašanje 2. do 4. tuženika, budući da su isti tužiteljičina braća i samim time izravno zainteresirani za ishod ovog postupka, odnosno zainteresirani da tužiteljica utvrdi svoje pravo vlasništva predmetne nekretnine, navesti je da je svim tuženicima, pa tako i žaliteljici, bilo omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predlože dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluju u njihovoj ocjeni, međutim, u postupku u kojem su to mogli, tuženici nisu predložili dokaze, pa je prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza – jedinih predloženih sukladno odredbi članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP, ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

11.1. Na navode žalbe da iskaz tužiteljice ne može biti objektivan ni osnova za bilo kakvo presuđenje u ovoj pravnoj stvari odgovoriti je da se radi o navodima kojima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer je ocjena dokaza isključiva ovlast suda. Pri tome je navesti i to da žaliteljica nije niti prigovarala istinitosti iskaza tužiteljice.

12. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

13. Kako dakle, ovaj sud nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu 1. tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

14. Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu koji se odnosi na 2. do 4. tuženike, ostaje neizmijenjena.

U Šibeniku, 11. ožujka 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić