Poslovni broj: P-3417/2019-43

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužitelja JP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marjanu Blečiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društava Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene dana 10. prosinca 2024. g., u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, javno objavivši dana 12. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 4. st.1. Ugovora o kreditu br. 9012080199, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 08.11.2006. godine, potvrđenog dana 10.11.2006. godine po javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke pod brojem: OU-1192/2006, u dijelu odredbe koji glasi:

”….koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana …“

II Nalaže se tuženiku da na ime promjene kamatne stope u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 2.600,16 € (dvijetisućešestoeuraišesnaestcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 8,89 eur od dana 16.9.2007.

- na iznos od 34,98 eur od dana 16.10.2007.

- na iznos od 34,98 eur od dana 16.11.2007.

- na iznos od 34,97 eur od dana16.12.2007.

- na iznos od 34,97 eur od dana 16.1.2008.

- na iznos od 34,96 eur od dana16.2.2008.

- na iznos od 62,38 eur od dana 16.3.2008.

- na iznos od 62,38 eur od dana 16.4.2008.

- na iznos od 62,37 eur od dana 16.5.2008.

- na iznos od 62,37 eur od dana 16.6.2008.

- na iznos od 62,35 eur od dana 16.7.2008.

- na iznos od 62,35 eur od dana 16.8.2008.

- na iznos od 62,33 eur od dana 16.9.2008.

- na iznos od 62,33 eur od dana 16.10.2008.

- na iznos od 62,32 eur od dana 16.11.2008.

- na iznos od 62,30 eur od dana 16.12.2008.

- na iznos od 62,30 eur od dana 16.1.2009.

- na iznos od 64,09 eur od dana 16.2.2009.

- na iznos od 64,07 eur od dana 16.03.2009.

- na iznos od 64,07 eur od dana 16.4.2009.

- na iznos od 64,05 eur od dana 16.5.2009.

- na iznos od 64,04 eur od dana 16.6.2009.

- na iznos od 64,03 eur od dana 16.7.2009.

- na iznos od 64,01 eur od dana 16.8.2009.

- na iznos od 65,79 eur od dana 16.9.2009.

- na iznos od 65,77 eur od dana 16.10.2009.

- na iznos od 65,76 eur od dana 16.11.2009.

- na iznos od 65,74 eur od dana 16.12.2009.

- na iznos od 65,73 eur od dana 16.1.2010.

- na iznos od 65,71 eur od dana 16.2.2010.

- na iznos od 63,92 eur od dana 16.3.2010.

- na iznos od 63.90 eur od dana 16.4.2010.

- na iznos od 63,88 eur od dana 16.5.2010.

- na iznos od 63,86 eur od dana 16.6.2010.

- na iznos od 63,84 eur od dana 16.7.2010.

- na iznos od 63,83 eur od dana 16.8.2010.

- na iznos od 63,81 eur od dana 18.9.2010.

- na iznos od 63,79 eur od dana 16.10.2010.

- na iznos od 63,76 eur od dana 16.11.2010.

- na iznos od 63,74 eur od dana 16.12.2010.

- na iznos od 51,43 eur od dana 16.1.2011.

- na iznos od 51,41 eur od dana 17.2.2011.

- na iznos od 51,38 eur od dana 16.3.2011.

- na iznos od 51,37 eur od dana 16.4.2011.

- na iznos od 43,85 eur od dana 16.5.2011.

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 01.08.2015.g. do 29.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023.g. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7. st.2. Ugovora o kreditu br. 9012080199, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 08.11.2006. godine, potvrđenog dana 10.11.2006. godine po javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke pod brojem: OU-1192/2006, u dijelu odredbe koji glasi:

„…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste

Banke važeće na dan plaćanja…,“

IV Nalaže se tuženiku da na ime razlike u tečaju plati tužitelju iznos od 10.082,26 eura (desettisućaosamdesetdvaeuraidvadesetšestcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,17 eur od dana 16.7.2009.

- na iznos od 13,95 eur od dana 16.8.2009.

- na iznos od 0,15 eur od dana 16.9.2009.

- na iznos od 11,91 eur od dana 17.9.2009.

- na iznos od 14,81 eur od dana 16.10.2009.

- na iznos od 12,26 eur od dana 16.11.2009.

- na iznos od 14,62 eur od dana 16.2.2009.

- na iznos od 13,48 eur od dana 16.1.2010.

- na iznos od 20,22 eur od dana 16.2.2010.

- na iznos od 0,31 eur od dana 17.2.2010.

- na iznos od 23,23 eur od dana 16.3.2010.

- na iznos od 23,60 eur od dana 16.4.2010.

- na iznos od 0,35 eur od dana 17.4.2010.

- na iznos od 27,32 eur od dana 16.5.2010.

- na iznos od 0,37 eur od dana 17.5.2010.

- na iznos od 0,08 eur od dana 16.6.2010.

- na iznos od 34,76 eur od dana 17.6.2010.

- na iznos od 33,53 eur od dana 16.7.2010.

- na iznos od 46,36 eur od dana 16.8.2010.

- na iznos od 45,30 eur od dana 18.9.2010.

- na iznos od 59,36 eur od dana 16.10.2010.

- na iznos od 2,16 eur od dana 16.11.2010.

- na iznos od 48,79 eur od dana 17.11.2010.

- na iznos od 54,51 eur od dana 16.12.2010.

- na iznos od 66,82 eur od dana 16.1.2011.

- na iznos od 64,94 eur od dana 17.2.2011.

- na iznos od 60,10 eur od dana 16.3.2011.

- na iznos od 67,88 eur od dana 16.4.2011.

- na iznos od 9.319,92 eur od dana 17.4.2011.

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 01.08.2015.g. do 29.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023.g. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 7.064,73 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 12. ožujka 2025.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su on i tuženik dana 08. studenog 2006.g. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012080199 solemniziran kod javnog bilježnika u kunskoj protuvrijednosti od 74.000,00 CHF. Da je ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 4,30% godišnje koja da se tijekom otplate u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, a bez jasnih parametara i bez posebnog pregovaranja o tome. Jednako tako sam tuženik da tužitelju prilikom zaključenja ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule u CHF.

Ukazuje na Presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odlučeno da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, uključujući i tužitelja, sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje ukazuje na odluku VTS RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. kojom je utvrđeno da su banke, među njima i tuženik, koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Zbog ugovaranja ništetnih odredbi koje se odnose na način promjene kamatne stope u skladu s internom odlukom banke odnosno tuženika kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu chf tužitelj je tuženiku od dana 15.4.2007.g. do konačne otplate više platio dugovani iznos 101.500,00 kn. S obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.9.2003. -31.12.2008. kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.1.2004. - 31.12.2008. tuženik da je sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

Slijedom svega iznijetog tužitelj predlaže donošenje presude kojom će sud utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9012080199 od 08.11.2006. koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, sve precizirano kao u točci I i III izreke, te kojom će naložiti tuženiku da plati tužitelju iznos od 101.500,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu (list 11-23 spisa) tuženik ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao.

Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP- a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio, u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirane klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.

Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“

Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.

Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja.

Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.

Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“

Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“.

Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio.

Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio.

Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 11.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 11.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi.

Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj.

Napokon, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan.

Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu.

Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja.

S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti.

Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope.

U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje.

Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu.

Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu.

Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa mijenjala, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorene kamatne stope i svih kasnijih izmjena.

Tuženik ističe kako osporava i visinu utuženog potraživanja.

Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu od 08. studenog 2006. g. broj 9012080199, plan otplate, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo JPU.

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 08.11.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9012080199 (list 4-6 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit za kupnju stambenog objekta i adaptaciju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 74.000,00 CHF, uz rok otplate 264 mjeseca, sa početnom redovnom kamatnom stopom od 4,30%. Čl. 4. predmetnog Ugovora ugovoreno je da je kamata promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.

5. Istaknuti prigovor zastre nije osnovan. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu te zastrani rok iznosi 5 godina. Podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P- 1401/12 (u kojem postupku je tuženik bio stranka) došlo je do prekida zastare za preplaćene iznose na temelju pojedinačno zaključenih ugovora o kreditima u vremenskom periodu obuhvaćenom kolektivnom tužbom (u tom vremenu sklopljen je i predmetni ugovor), te je zastara ponovno počela teći od pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku (prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO/05), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe). Trgovački sudu u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu posl.br.P- 1401/12 dana 4. srpnja 2013.g. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta je odluke postala pravomoćna 13. lipnja 2014.g. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu presuda je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g.

Anuitet se sastoji od kamate i glavnice, a zastara teče različito na te iznose odnosno zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela je teći 13. lipnja 2014.g. te je istekla 13. lipnja 2019.g., dok je zastara za više isplaćene iznose po osnovi tečajne razlike počela teći 14. lipnja 2018.g. i istekla je 14. lipnja 2023.g. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari poslana sudu preporučenom pošiljkom dana 10. lipnja 2019.g. utuženi iznosi nisu u zastari.

6. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje Privredne banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

6.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1-7 među kojima i Privredne banke d.d. Zagreb., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

7. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

8. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je Rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

9. VTSRH je donio novu Presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

10. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018- 11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

11. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

12. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

13. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Sukladno čl. 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika sastoji se od uplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi i to odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope te ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, te povećanih anuiteta kao posljedice povećanja tečaja CHF.

16. Citiranim odredbama ZPP-a i ZZP/03-a propisan je direktni učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema stavu suda, a imajući u vidu i iskaz tužitelja zahtjev tužitelja je osnovan.

17. Tužitelj je u svom iskazu naveo (list 41-42 spisa) da je njemu kredit trebao jer je rješavao svoje stambeno pitanje i novac je utrošen na kupnju i adaptaciju stana. Inače je kod tuženika tada imao otvoren račun, ali se prije sklapanja ugovora i u drugim bankama raspitivao o uvjetima i tuženik je nudio najpovoljnije uvjete. Ponudili su mu kredit u eurima i u CHF s time da su naglašavali da je „švicarac“ trenutačno najstabilnija valuta na svijetu. Izračunali su mu koliko bi mu bila rata za kredit u jednoj i drugoj valuti pa kako je rata za kredit u CHF bila niža odabrao je taj kredit. Ni na koji način ga nisu upozorili da bi kredit mogao biti rizičan, odnosno rizičniji od kredita u eurima, može čak reći da je dobio suprotan dojam. Što se tiče kamate znao je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali je računao da će kredit otplaćivati prema otplatnom planu uz eventualnu sitnu razliku. Nisu mu rekli na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Dobivao je obavijesti o promjeni kamatne stope, međutim u toj obavijesti ga nisu obavijestili na koji način su došli do te nove visine kamatne stope.

Kada je vidio da više zbog porasta rate kredit neće moći otplaćivati prodao je stan i prijevremeno otplatio kredit i ostao „na cesti“. Sve rate do tada je uredno plaćao iako je morao posuđivati novac, supruga mu je ostala bez posla, dobili su dvoje djece, smanjili su mu i plaću i vidio je da više to neće moći plaćati, zato je prodao stan.

Naveo je da je ugovor pročitao prije potpisivanja i gramatički mu je bio jasan. Na pitanje da li je znao što znači valutna klauzula odgovara da on nije financijske struke, ne zna točnu definiciju već otprilike zna šta to znači.

Na pitanje da li mu je osobni bankar tumačio valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu odgovara da se više ne sjeća, može samo pretpostaviti da je i vezano za to rekao mu je da se kamata može mijenjati ali mu nije rekao temeljem kojih parametara, a vezano za tečaj bilo mu je jasno da će njegova obveza ovisiti o promjeni tečaja, iako su ga u banci uvjeravali da je tečaj CHF stabilan i nisu mu rekli da se očekuje njegov porast, pogotovo ne toliki. Nisu ga u banci upozorili da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF.

Bio je kod javnog bilježnika potpisati ugovor ali javni bilježnik mu nije tumačio odredbe ugovora. Prije nego što je dobio obavijest o promjeni kamatne stope nisu ga iz banke zvali radi usuglašavanja odnosno pregovaranja o novoj visini kamatne stope. Početna rata mu je bila 1.950,00 kn a porasla je do 2.500,00 kn. On nikad ne bi uzeo takav kredit da je znao da će doći do takvog porasta rate kredita. Trenutno živi u stanu od oca i radi u Njemačkoj, međutim i tamo je ostao bez posla.

Na pitanje da li su mu sve odredbe ugovora bile jasne, odgovara da su mu bile jasne bitne stvari, a pod bitnim stvarima smatra iznos rate i visinu kamatne stope, ali naglašava da on nije bankar. Nije tražio pojašnjenje niti jedne odredbe jer je vjerovao banci. Na kraju kada je već vidio da neće moći otplaćivati kredit išao je u banku, međutim ono što su mu oni tada ponudili također mu je bilo neprihvatljivo nakon čega je prodao stan, kao jedini izlaz iz te situacije. Bio je svjestan da tečaj CHF može rasti ili padati i da je njegova obveza vezana uz tečaj CHF.

18. Iz provedenog postupka ne proizlazi da se prije odnosno prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu o pojedinim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo. Uostalom i sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je „iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem“. Osim toga tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svog djelatnika koji je neposredno sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora čije saslušanje je već bilo prihvaćeno rješenjem suda (list 36 spisa).

19. Sud je prihvatio iskaz tužitelja budući da nije suprotan materijalnoj dokumentaciji u spisu te je životan.

20. Odluka u ovom postupku temelji se kako na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, tako i na relevantnim utvrđenjima iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava (čl. 502.c ZPP).

21. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što mu je omogućeno odredbom čl.4. predmetnog ugovora, dok tužitelj nije bio obaviješten o razlozima i načinu donošenja odluke o povišenju kamatne stope, a što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i kao takva je nepoštena slijedom čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. ZZP/03. Takva presuda prema odredbi čl. 138.a ZZP/03 obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Nadalje je stav suda da je ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva te nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koji se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. Stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutjela dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tuženik privlačio potrošače da konzumiraju upravo navedeni proizvod banke.

Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznopravnih odnosa.

23. Sama činjenica da je postojala mogućnost odabira valute kao ni odluka da li će tužitelj uzeti kredit ili ne pod ponuđenim uvjetima banke ne znači da je postojala mogućnost pregovaranja.

24. Što se tiče ukazivanja tuženika da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran isto ne predstavlja dokaz da je javni bilježnik rastumačio način promjene kamatne stope. Ovo iz razloga što u situaciji u kojoj parametri promjene kamatne stope nisu utvrđeni ugovorom javni bilježnik korisniku kredita nije mogao rastumačiti parametre promjene kamatne stope koji nisu bili utvrđeni ugovorom kojeg je solemnizirao (Ustavni sud RH u odluci broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

24.1. Solemnizacija nije dokaz niti da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. Ovo iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule stoga javni bilježnik nije mogao objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao.

25. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi čl. 4. i 7. ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, kao i isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, sve temeljem odredbi čl.323. st.1., čl.1111. st.1. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO).

26. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtijeva sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo JPU iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi (list 52-69 i 158-169 spisa) da razlika tj. iznos preplate između naplaćenih kamata s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,30% godišnje iznosi 2.613,21 eur. Nadalje proizlazi da iznos preplate koja je nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja anuiteta iznosi 10.204,13 eur.

Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da iznos negativne razlike za period kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog tečaja iznosi 121,87 eur, dok negativna razlika zbog smanjenja početno ugovorene visine kamatne stope iznosi 13,05 eur.

27. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok se tuženik na nalaz i mišljenje vještaka očitovao na način da nema primjedbi na matematički izračun vještaka te da ne smatra potrebnim saslušanje vještaka, dok ističe primjedbe pravne prirode, posebice smatra da je sud vještaku dao pogrešnu zadaću.

28. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan. Primjedbe koje je tuženik istaknuo ne odnose se na metodologiju izračuna sukladno postavljenoj zadaći vještaku već predstavljaju pravno shvaćanje tuženika i kao takve ne dovode u sumnju ispravnost izračuna, kojeg niti stranke ne osporavaju.

29. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je konačno precizirao dio tužbenog zahtijeva za isplatu podneskom od dana 20.4.2023. (list 173-177 spisa) i to na način da potražuje iznos od 2.600,16 eura s osnova ništene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 10.082,26 eur s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj je prilikom postavljanja tužbenog zahtijeva uvažio tzv. negativne razlike kako je iste izračunao vještak te za iznos negativnih razlika umanjio izračun vještaka po osnovi preplate kada je tečaj bio viši od početnog te kada je kamata bila viša od prvotno ugovorene.

30. Kako je tužbeni zahtjev za isplatu postavljen nakon provedenog vještačenja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka koji je sud prihvatio kao objektivan i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, sud je isti usvojio s time da tužitelju zatezne kamate pripadaju od dana dospijeća svake pojedine rate, temeljem čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a kako su datumi dospijeća naznačeni u nalazu vještaka, budući da je tuženik nepošten stjecatelj jer je znao odnosno nije mu moglo ostati nepoznato da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako su iste ugovorene ništetne.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama iz članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list" SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP). u svezi članka 155. stavak 1. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12; dalje Tarifa).

31.1. Priznat trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (500,00 eur; Tbr. 7.1.), sastava podnesaka od 19.06.2020., 01.07.2020., 16.5.2022., 13.6.2022. (500,00 eurx4, tbr.8.t.1), podnesaka od 16.10.2020., 30.9.2022., 20.4.2023., 4.09.2024. (50,00 eurx4; tbr.8.t.4), zastupanja dana 14.09.2020., 12.10.2020., 3.10.2022., 05.12.2022., 10.12.2024. (500,00 eurx5; tbr.9.t.1), što ukupno iznosi 5.200,00 eur odnosno uvećano za PDV (1.300,00 eur) 6.500,00 eur.

Tužitelju je dosuđen i trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 383,57 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 181,16 eur. Dakle ukupno je tužitelju na ime parničnih troškova dosuđen iznos od 7.064,73 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

31.2. Nije priznati zatraženi trošak podnesaka kojima tužitelj požuruje rad suda jer su isti ocjenjeni kao nepotrebni za vođenje posra. Ostali troškovi priznati su u skladu s Tarifom. Trošak pristojbe na presudu nije priznat budući da je tužitelj čl.11. Zakona o sudskim pristojbama oslobođen plaćanja pristojbe na presudu.

U Rijeci, 12. ožujka 2025.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.