Poslovni broj: Usž-1430/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Blanše Turić članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Autotrans d.d., OIB: 19819724166, Cres, Šetalište 20. travnja 18, APP d.d., OIB: 34558684527, Požega, Industrijska 14, Autopromet d.d., OIB: 32603881196, Slunj, Petra Svačića 7, Autotransport d.d., OIB: 156354426147, Šibenik, Velimira Škorpika 6, svi zastupani po Marku Babiću, odvjetniku iz Pule, Radićeva 47/I, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, OIB: 22874515170, Zagreb, Prisavlje 14, uz sudjelovanje zainteresirane osobe FlixBus CEE South d.o.o., OIB: 966677183827, Zagreb, Radnička cesta 37b, koje zastupa Robert Demo, odvjetnik iz Nove Gradiške, Slavonskih graničara 8/I, radi dozvole obavljanja linijskog prijevoza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2498/2021-16 od 30. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 2498/2021-16 od 30. siječnja 2023.

II. Poništava se dozvola Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, klasa: UP/I-340-02/16-19/184, broj dozvole: [broj dozvole], broj linije u upisniku HR-D-109 od 15. srpnja 2021. na međunarodnoj liniji Split – Frankfurt izdanoj FlixBus CEE South d.o.o., Radnička cesta 37b, Zagreb te se predmet vraća istom tijelu na ponovni postupak.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.643,45 eura (dvije tisuće šesto četrdeset tri eura i četrdeset pet centi) u roku od 15 dana od dostave presude.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom preostalog dijela troška spora.

V. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje dozvole broj: [broj dozvole] za linijski prijevoz autobusom između država članica u skladu s Uredbom (EEZ) broj 1073/2009 izdanoj oda strane Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, FlixBus CEE South d.o.o., klasa: UP/I-340-02/16- 19/184 na međunarodnoj liniji Split – Frankfurt broj linije u upisniku HR-D- 109 od 15. srpnja 2021. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, a tužiteljima je naloženo da zainteresiranoj osobi nadoknade troškove upravnog spora u iznosu navedenom u izreci presude, a odbijen je zahtjev zainteresirane osobe za nadoknadu preostalog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu navedenom u izreci presude.

2. Tužitelji su protiv navedene presude izjavili žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Tužitelji u žalbi navode kronologiju postupka smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističu da u ovom sporu nije utvrđena ni činjenica da je tuženik prije izdavanja pobijane dozvole proveo podrobnu analizu radi utvrđivanja je li glavna svrha pobijane dozvole prijevoz putnika između postaje u različitim državama članicama što je bio dužan provesti na temelju članka 8. stavka 4. Uredbe EZ broj 1073/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. o zajedničkim pravilima za pristup međunarodnom tržištu usluga prijevoza običnim i turističkim autobusima i o izmjeni Uredbe EZ 561/206 (u daljnjem tekstu: Uredba). Nadalje ističu da iz pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud pogrešno tumači i primjenjuje odredbe Uredbe smatrajući da se Uredba primjenjuje i na obavljanje unutarnjeg prijevoza kojeg u određenoj državi članici obavlja domaći prijevoznik. Suprotno navedenom već iz samog članka 1. Uredbe koji propisuje područje primjene Uredbe jasno proizlazi da se ta Uredba primjenjuje prvenstveno na međunarodni prijevoz putnika običnim i turističkim autobusima na području zajednice kako je to propisano člankom 1. stavkom 1. Uredbe, a na unutarnji prijevoz samo kada takav prijevoz privremeno obavlja strani prijevoznik i to na način kako je predviđen u poglavlju 5. Uredbe. Dakle, Uredba se ne primjenjuje na unutarnji cestovni prijevoz putnika kojeg obavlja domaći prijevoznik što je razumljivo, jer takav oblik prijevoza uopće ne sadrži nikakav međunarodni element. Stoga je jasno da se na takav oblik unutarnjeg prijevoza kojeg obavlja domaći prijevoznik primjenjuje isključivo propis nacionalnog zakonodavstva, dakle, Zakon o prijevozu u cestovnom prometu („Narodne novine“ 41/18., 98/19., 30/21., 89/21. – dalje u tekstu: ZPCP). Ističu da u ovom slučaju nije moguće primijeniti odredbe Uredbe što jasno proizlazi iz dopisa Europske komisije, Glavne uprave za mobilnost i promet od 23. lipnja 2015. upućenog tuženiku u kojem je izričito potvrđen stav da se odredbe navedene Uredbe ne primjenjuju na unutarnji prijevoz putnika kojeg obavljaju hrvatski prijevoznici. Navodi da je isto potvrđeno i naknadnim dopisom Europske komisije, Glavne uprave za mobilnost i promet od 26. kolovoza 2022., kojeg su tužitelji priložili na ročištu od 27. siječnja 2023. Tužitelji predlažu da Visoki upravni sud Republike Hrvatske poništi navedenu presudu i sam riješi ovu upravnu stvar te traži troškove postupka i troškove sastava žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje u cijelosti kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže da se žalba odbije.

4. Zainteresirana osoba također predlaže se žalba odbije te traži troškove sastava odgovora na žalbu u iznosu od 622,14 eura sa PDV-om 155,54 eura.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a ovaj Sud nalazi da osporena presuda uz obrazloženje kakvo je njome dane nije na zakonu utemeljena.

7. Prije svega sud ocjenjuje sukladno dosadašnjoj praksi izraženoj u presudi poslovni broj: Usž-3554/2022-4 od 31. siječnja 2023. da su za rješavanje predmetne stvari mjerodavne odredbe Uredbe kojima su propisani uvjeti za izdavanje dozvole za linijski prijevoz autobusom između država članica, a na primjenu koje upućuje i odredba članka 63. stavka 1. ZPCP-a kao i članak 8. stavak 5. Uredbe prema kojem tijelo koje izdaje dozvolu i nadležna tijela svih država članica uključenih u postupak za postizanje dogovora iz stavka 1. mogu odbiti zahtjev za izdavanje dozvole samo na temelju razloga predviđenih ovom Uredbom.

8. Postupak za izdavanje dozvole propisan je člankom 8. Uredbe koji u stavku 4. taksativno određuje slučajeve u kojima se dozvola ne izdaje pa se tako pored ostalog dozvola ne izdaje ako država članica na temelju podrobne analize odluči da glavna svrha pružanja usluge prijevoza nije prijevoz putnika između postaja u različitim državama članicama (stavak 4. točka e).

9. Dopuštenost kabotaže i pravila koja se primjenjuju na kabotažu propisana su odredbama članka 14. do članka 16. Uredbe, s time da, u smislu definicije iz članka 2. točke 7. alineje 2. Uredbe, kabotaža znači ili ukrcaj ili iskrcaj putnika u istoj državi članici u okviru međunarodnog linijskog prijevoza, u skladu s odredbama ove Uredbe pod uvjetom da to nije glavna svrha te usluge prijevoza. Sukladno članku 15. Uredbe kabotaža je dopuštena, osim za usluge poslovnog linijskog i povremenog prijevoza (točke a i b) i za usluge linijskog prijevoza koje pruža strani prijevoznik u državi članici domaćinu, u okviru međunarodnih usluga linijskog prijevoza, u skladu s ovom Uredbom, osim usluga prijevoza za potrebe urbanog središta ili aglomeracije ili potreba prijevoza između tog središta i te aglomeracije i okolnih područja. Kabotaža se ne obavlja neovisno od takve usluge međunarodnog prijevoza (točka c).

10. Dakle, iz citiranih odredaba Uredbe razvidno je da se dozvola može izdati i za ukrcaj ili iskrcaj putnika u istoj državi članici u okviru međunarodnog linijskog prijevoza ali samo u skladu s odredbama te Uredbe i pod uvjetom da to nije glavna svrha te usluge prijevoza. Iz rečenog slijedi da je osim dopuštenosti kabotaže u skladu s odredbama Uredbe u konkretnom slučaju trebalo utvrditi da li je/nije prijevoz putnika između postaje u različitim državama članicama glavna svrha pružanja usluge prijevoza, a o čemu odlučuje država članica na temelju podrobne analize prije izdavanja dozvole. Iz podataka spisa proizlazi da dopuštenog kabotaže nije ocijenjeno u smislu uvjeta iz članka 15. Uredbe niti je tuženik proveo podrobnu analizu glavne svrhe odobrene usluge, jer za isto nema temelja u spisu priloženim dokazima slijedom čega sud nalazi osnovanim prigovor tužitelja usmjeren na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s tim u vezi te posljedično pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, utvrđenje tuženika da primarna svrha izdavanja dozvole nije obavljanje unutarnjeg prijevoza, utemeljena je isključivo na broju kilometara koji se obavlja izvan i unutar države članice prema priloženom voznom redu, a što i prema ocjeni ovoga Suda ne može zamijeniti podrobnu analizu glavne svrhe pružanja odobrene usluge kakvu ima u vidu članak 8. stavak 4. točka e) Uredbe na koju okolnost tužitelji također osnovano ukazuju u žalbi.

11. Uvažavajući sve navedeno kao i mjerodavne odredbe Uredbe očito je da činjenično stanje u ovoj stvari nije u potpunosti i pravilno utvrđeno, a što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava radi čega je valjalo usvojiti žalbu i tužbeni zahtjev tužitelja te poništiti osporenu presudu i dozvolu tuženika te predmet vratiti na ponovni postupak.

12. Na kraju s obzirom da su tužitelji uspjeli u predmetnom upravnom sporu to sud smatra opravdanim izdacima troškove koje su zatražili tijekom prvostupanjskog spora i u žalbi, a koji se sastoje od troškova zastupanja po odvjetniku i to u dijelu u kojem se odnose na trošak sastava tužbe, trošak pristupa na raspravu od 27. siječnja 2023. te trošak sastava podneska od 4. travnja 2025. svaka radnja u iznosu od 497,71 eura te sastava žalbe u iznosu od 621,63 eura što ukupno iznosi 2.114,76 eura uvećano za PDV 528,69 eura što sveukupno iznosi 2.643,45 eura, a sve temeljem članka 79. stavka 1., 2. i 4. ZUS-a u vezi s Tarifnim brojem 23. točkom 1. podstavak 2., Tarifni broj 23. točka 2. i 3., te Tarifni broj 42. i Tarifni broj 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.) radi čega je zahtjev u tom dijelu valjalo usvojiti. U preostalom dijelu zatražene troškove od strane tužitelja sud je odbio budući da mu ne pripada pravo, sukladno Tarifi, na koje iznose je naznačio, a troškove sudskih pristojbi također ne priznaju budući da u situaciji kada je u upravnom sporu tužbeni zahtjev usvojen tužitelj niti ne plaća troškove sudskih pristojbi.

13. Zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova predmetnog upravnog spora ovaj Sud nije našao osnovanim jer je u konkretnom slučaju nakon što je usvojio žalbu i tužbeni zahtjev tužitelja, poništio osporenu presudu i dozvolu, što znači da je zainteresirana osoba u cijelosti izgubila predmetni upravni spor pa joj sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu tog troška radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

14. S obzirom na sve navedeno trebalo je temeljem odredbe članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 6. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Štefan