Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-288/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Sabini Draganić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5601/2021-40 od 14. svibnja 2024., ispravljene rješenjem posl.br. P-5601/2021-42 od 21. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5601/2021-40 od 14. svibnja 2024. ispravljena rješenjem posl.br. P- 5601/2021-42 od 21. svibnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, ispravljenom rješenjem posl.br. P-5601/2021-42 od 21. svibnja 2024., naloženo je tuženiku, u roku u 15 dana, isplatiti tužiteljici 5.391,42 Eur, sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (precizirano u izreci), te joj naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.045,10 Eur, sa zateznim kamatama od 14. svibnja 2024. do isplate.

2. Tuženik pobija presudu u odluci glavnoj stvari iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), te u odluci o trošku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačiti presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno, ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu predmet na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku anuiteta po početnom tečaju CHF u odnosu na anuitete po primjenjivanom tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta, kad je tečaj bio viši od tečaja u trenutku isplate kredita, a zahtjev temelji na ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kojom da je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

6. Neosnovano tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer ista nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi kojim tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 6. ZPP, s tvrdnjom da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom time što prvostupanjski sud nije izveo sve dokaze koje je predložio, budući prema odredbama čl. 220. st. 2. ZPP, sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

7.1. Osim toga prvostupanjski je sud dao jasne i uvjerljive razloge zbog kojih nije proveo dokaz saslušanjem kao svjedoka javnog bilježnika pred kojim je ugovor o kreditu potvrđen, koje razloge prihvaća i ovaj sud, te obrazložio da saslušanje svjedoka predloženih po tuženiku nije proveo jer je tuženik tijekom postupka od tog odustao.

7.2. Kako nisu ostvarene u žalbi istaknute bitne postupovne povrede, a prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to žalba tuženika podnesena iz ovog žalbenog razloga nije osnovana.

8. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1. Naime, temeljem u postupku provedenih dokaza te njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika (Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.), kao kreditor 21. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu za iznos 25.506,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 2. Ugovora);

- da je ugovorena otplata kredita u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 383,21 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, te da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu (članak 4. Ugovora);

- da je kredit u cijelosti otplaćen u prosincu 2014.;

- da je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d.;

- da je tužiteljica, zbog promjene tečaja nakon sklapanja ugovora, više platila 5.391,42 Eur (temeljem nalaza vještaka na koje stranke nisu imale prigovor, odnosno tuženik je imao prigovor ali ga je povukao, napomena ovog suda);

- da se o odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo;

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena vezanost glavnice uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, koja povreda traje i dalje.

8.2. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud, pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao prethodno pitanje utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07) te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO).

8.3. Sukladno odredbama čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužiteljici više plaćeno, što prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke iznosi 5.391,42 Eur, i to sa zateznim kamatama, koje temeljem odredaba čl. 1115. ZOO teku od dana kad su uplate vršene, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO.

9. Nevažni su žalbeni navodi tuženika kojima prigovara nalazu vještaka vezano za izračun kamatne stope, budući je predmet spora više plaćeno zbog primjene valutne klauzule, odnosno promjene tečaja CHF, pa kamatna stopa nije ni bila predmetom vještačenja.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno i da je upitno postojanje pravnog interesa tužiteljice, jer da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku radi naknade štete već povrata stečenog bez osnove, slijedom čega se ne bi primjenjivale odluke donesene u postupku radi kolektivne zaštite potrošača. Ovo zato što pravilnim tumačenjem odredaba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14, 110/15, 149/19, 19/22, dalje: ZZP/14), te odredaba čl. 502.c. ZPP, proizlazi da se ne radi samo o naknadi štete već i o isplati koja se može potraživati u posebnim parnicama s pozivanjem na pravno utvrđenje iz presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava, o čemu je sudska praksa već zauzela shvaćanje u velikom broju odluka, uključivo i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Neosnovano se ističe i kako u postupku nije dokazano ispunjenje zakonskih pretpostavki za ništetnost u smislu odredaba ZZP jer je sud o tom dao jasne razloge; a nije od utjecaja to što je bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, kao ni navodi da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelj kao potrošač, doveden u bitno povoljniji položaj od potrošača koji su prvotno odlučili sklapati ugovore o kreditu u EUR ili HRK valuti, čime kako je stvorena neravnoteža na štetu tuženika i drugih potrošača.

11. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u pogledu prigovora zastare, budući je prvostupanjski sud dao jasne razloge iz kojih je taj prigovor otklonio pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, dakle u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018.

12. Na koncu, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 1115. ZOO, kada je zatezne kamate po stopi propisanoj odredbama čl. 29. ZOO, dosudio tužiteljici od plaćanja svakog pojedinog iznosa, umjesto kako tuženik smatra od podnošenja tužbe. Naime, time što je u ovom predmetu utvrđeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, podrazumijeva se nesavjesnost tuženika, uostalom, njegovo je nesavjesno postupanje utvrđeno i odlukama u kolektivnom sporu.

13. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud, odlučujući o zahtjevu tužiteljice za naknadom troškova, primijenio materijalno pravo, kada je trošak obračunavao sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23) čijim je T.br. 52. st. 3. propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a što je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci i učinio.

14. Slijedom svega navedenog, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, radi čega je, temeljem odredaba čl. 368. st. 1. ZPP, žalba tuženika odbijena, kako u odluci o glavnoj stvari tako i u odluci o parničnom trošku, a prvostupanjska presuda potvrđena kao pod točkom I izreke.

15. Temeljem odredaba čl. 166. st. 1. ZPP, točkom II izreke, zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen je, jer tuženik s podnesenom žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1 ZPP).

U Šibeniku, 11. ožujka 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić