REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1280/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu, Braće Radić 8b, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, zastupanoga po punomoćnicima Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-642/2023-12 od 25. ožujka 2024., u sjednici održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama pa se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P- 642/2023-12 od 25. ožujka 2024. potvrđuje u točkama I., II. i III. izreke u cijelosti te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

II. Žalba se djelomično prihvaća protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki IV. izreke pobijane prvostupanjske presude pa se o troškovima postupka odlučuje tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od (još) 1.148,37 eura sa zateznim kamatama od 25. ožujka 2024. do isplate kako je to određeno prvostupanjskom presudom i sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu – za iznos od 218,75 eura - odbija tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđena je djelomična ništetnost Ugovora o kreditu broj: 707899 sklopljen 1. lipnja 2006. između tužiteljice MZ i tuženika Volksbank d.d. Zagreb koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita – jednokratno 2,00% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kuna koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj i naknade za rizik nenaplate potraživanja – jednokratno u visini 1% od iznosa kredita, minimalno 300,00 kuna koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj pa je potom prihvaćen i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva pa tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 67,25 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 20. lipnja 2006. do 20. svibnja 2011. pa potom i zahtjev za isplatu iznosa od 231,90 eura sa zateznim kamatama od 3. lipnja 2006. do isplate i sve u roku od 15 dana.

1.1. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.367,12 eura sa zateznim kamatama od 25. ožujka 2024. do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga smatrajući kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio nepoštenima odredbe ugovora koji se odnose na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita te na rizične naplate potraživanja jer da tužiteljica nije dokazala kako se o tim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo a smatra i da se ne radi o tipskom, već o adhezijskom ugovoru i da je način obračuna bio razumljiv a ako se može uzeti da nije bio razumljiv tada je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna dodatno se informirati o značenju odredbe članka 7. Ugovora o kreditu. U svakom slučaju smatra očitim da su odredbe o naknadama iz Ugovora o kreditu jasne, uočljive i razumljive pa nije bilo ni moguće utvrđivati njihovu nedopuštenost odnosno ništetnost. Posebno pobija i odluku o troškovima postupka pa predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva i dosudom troškova postupka tuženiku a podredno predlažu ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje suda prvoga stupnja. Postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 312,50 eura.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama a djelomično jest protiv odluke o troškovima postupka.

5. Predmet je spora najprije zahtjev tužiteljice MZ protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. za utvrđenje ništetnosti odredaba t.7.1. i 2. Ugovora o kreditu broj 707899 od 1. lipnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb, koje se odredbe odnose na ugovaranje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (jednokratno 2% od iznosa kredita minimalno 200,00 kuna) i naknade rizik nenaplate kredita (jednokratno u visini od 1% od iznosa kredita, minimalno 300,00 kuna) koje se naplaćuju prilikom puštanja kredita u tečaj.

5.1. Tužiteljica je potom postavila i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 231,90 eura po osnovi tih naknada sa zateznim kamatama od 3. lipnja 2006. (puštanje kredita u tečaj) do isplate a predmet je spora još i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 67,25 eura po osnovi još preostalog iznosa preplate zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržane u Ugovoru o kreditu.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti jer prvostupanjski sud smatra ništetnima odredbe o naknadama za obradu kredita i rizik nenaplate kredita jer predstavljaju dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca o kojima tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač nije mogla pregovarati niti je u tim odredbama bilo obrazloženo o kojim se uslugama radi i koliko iznose troškovi te da je to sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljici.

6.1. S obzirom na to da je nesporno koliko je tuženik naplatio po osnovi tih naknada (ukupno 1.747,27 kuna/231,90 eura) i to odmah prilikom puštanja kredita u tečaj (3. lipnja 2026.) tako da taj iznos kredita nije ni isplatio tužiteljici, prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznim kamatama od 3. lipnja 2006. do isplate.

6.2. Prihvaćen je i preostali kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 67,25 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose u razdoblju dospjelosti od 20. lipnja 2006. do zaključno 20. svibnja 2011.

6.2.1. Taj se zahtjev odnosi na preostali preplaćeni iznos uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržane u Ugovoru o kreditu, koliko iznosi tzv. negativna razlika odnosno potplata u razdoblju kada je zbog nižeg tečaja od početnog tužiteljica plaćala manje anuitete kredita od početnog.

6.2.2. Kako ukupna pozitivna razlika po osnovi ništetnosti valutne klauzule iznosi 5.712,27 kuna a već je pravomoćno presuđeno da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici iznos od 5.210,72 kuna, prvostupanjskom mu je presudom sada naloženo isplatiti tužiteljici i razliku koja iznosi od 506,55 kuna/67,25 eura jer tuženik nije postavio prigovor radi prijeboja ni protutužbeni zahtjev, pri čemu se prvostupanjski sud poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) i na pravilnu primjenu materijalnog prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda u pogledu odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama u cijelosti zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana, dok je protiv odluke o troškovima postupka djelomično osnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a u pogledu odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice na koje je potom pravilno primijenio materijalno pravo.

9. U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica i tuženikov prednik Volksbank d.d. Zagreb 1. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima za iznos od 10.000,00 švicarskih franaka – 45.949,00 kuna te da Ugovor o kreditu sadrži i odredbe o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (tzv. ulazna naknada) i naknade za rizik nenaplate potraživanja, koje su naknade ugovorene u članku 7. Ugovora o kreditu i da iznose 3% od iznosa kredita te da su naplaćene odmah i jednokratno odnosno obračunate već prilikom isplate kredita tužiteljici tako da joj je od odobrenog kredita koji je iznosio 45.949,00 kuna (10.000,00 švicarskih franaka) isplaćen iznos od 44.201,73 kune.

9.1. Nije stoga sporno da je kreditor odmah ustegnuo iznose navedenih naknada (930,14 kuna/200,00 švicarskih franaka) i 465,07 kuna (100,00 švicarskih franaka) te iznos od 75,10 švicarskih franaka (352,06 kuna) kao "rezervirana sredstva" , dakle ukupno 1.747,27 kuna kako proizlazi i iz isplatnog naloga na stranici 17 spisa.

9.2. Nije sporno ni da se radilo o nenamjenskom kreditu i da je tužiteljica sklopila ugovor u svojstvu potrošača, te zaključno s nadnevkom 20. prosinca 2011. otplatila kredit u cijelosti (u visini od 10.000,00 švicarskih franaka).

10. Iz izvedenih je pak dokaza utvrđeno kako se radilo o Ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženikov prednik kao trgovac i da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se to odnosilo i na sporne ugovorne odredbe o naknadama za obradu zahtjeva i administraciju kredita te za rizik nenaplate potraživanja sadržane u članku 7. točkama 1. i 2. Ugovora o kreditu.

10.1. Kad se radi o takvim unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca kako je propisano u članku 81. stavku 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003. ZZP/03), a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a on to u ovoj parnici nije ni pokušao dokazati iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi članka 81. stavka 4. ZZP/03.

11. U konkretnom je slučaju stoga utvrđeno kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o naknadama nije pojedinačno pregovaralo a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i da se te odredbe smatraju nepoštenima jer su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača pa samim time i ništetnima.

11.1. Treba naime posebno naglasiti kako su sporni iznosi po osnovi tih naknada odmah oduzeti od odobrenog kredita tako da je tužiteljici isplaćen manji iznos a ugovorene su kamate obračunate na cijeli iznos i prema njemu utvrđeni iznosi anuiteta od 150,19 švicarskih franaka mjesečno tako da je otplatom u 84 mjeseca tužiteljica trebala vratiti iznos od 12.615,96 švicarskih franaka.

11.1.1. Za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana međutim nije bitna samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužitelj kao potrošač bio ograničen u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužitelja i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez tih naknada nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje ugovora o kreditu.

12. Tužiteljica je stoga bila informirana o obvezi plaćanja naknada, ali ne i razlozima koji opravdavaju njihovo plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u te naknade i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da su te odredbe jasne i lako razumljive i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati jesu li te odredbe poštene (članak 84. ZZP/03).

13. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su zbog toga ništetne prema članku 87. stavku 1. ZZP/03, a posljedica je ništetnosti vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredaba propisana u članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

14. Tuženik je primio cjelokupni iznos po osnovi ništetnih odredaba u ukupnoj visini od 1.747,27 kuna/231,90 eura pa je taj iznos dužan vratiti tužiteljici zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja 3. lipnja 2006. do isplate, kao nesavjesni stjecatelj koji je kriv za sklapanje Ugovora o kreditu s ništetnim odredbama, na temelju članka 1115. ZOO/05.

15. Ostaje još pitanje je li tuženik dužan isplatiti tužiteljici i iznos od 67,25 eura (506,55 kuna) po osnovi ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima sadržane u Ugovoru o kreditu.

15.1. O ništetnosti je te odredbe zapravo već sve rečeno u ranijoj pravomoćnoj presudi donesenoj u ovoj parnici kojom je utvrđena ništetnost te odredbe pa tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 5.210,72 kune.

15.2. Ukupni iznos pozitivnih razlika (preplata) u razdoblju kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu kunu bio viši od početnog (kao mjerodavnog) međutim iznosi 5.717,27 kuna pa je u vezi s tim još sporno pitanje ima li tužiteljica pravo i na isplatu preostalog iznosa te pozitivne razlike ne uzimajući u obzir negativne razlike odnosno potplatu u vrijeme kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog.

15.3. Iako je tužiteljica plaćanjem manjih anuiteta (za ukupni iznos od 506,55 kuna/67,25 eura) ostvarila određenu korist, ne može se smatrati da je nešto primila (primila je isplatu kredita ali ga je i vratila), a ni da je izvršena radnja kojom je stekla korist (prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO/05).

15.4. Konačno, radi se o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima za koju je ništetnost kriv tuženik kao trgovac, a tužiteljica kao potrošač nije znala ni prema okolnostima mogla znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa tuženik treba snositi i sve štetne posljedice – trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužiteljica kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

15.5. Tuženik je stoga dužan tužiteljici isplatiti cijeli iznos preplate koji je utvrđen u visini od 5.712,27 kuna pa tako i još preostali iznos od 506,55 kuna/67,25 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od dospjelosti u razdoblju od 20. lipnja 2006. do zaključno 20. svibnja 2011. kako je to pravilno odlučio i prvostupanjski sud.

16. Žalbu je stoga valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari i zateznim kamatama (u točkama I., II. i III. izreke).

17. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka a žalba je djelomično osnovana zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

17.1. Prvostupanjski je sud naime pogrešno primijenio materijalno pravo (članak 155. ZPP i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/2023. dalje: Odvjetnička tarifa/23) kada je tužiteljici priznao troškove pune nagrade odvjetniku za sastavljanje podneska od 4. ožujka 2022. i zastupanja na ročištu 23. ožujka 2022.

17.1.1. Podnesak se od 4. ožujka 2022. naime odnosi samo na dio tužbenog zahtjeva koji predstavlja potplatu u iznosu od 506,55 kuna (stranice 236 do 238 spisa) pa nagrada odvjetnika iznosi 25 bodova (a ne 75 kako je prema Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke tarife/23 to uzeo u obzir prvostupanjski sud), dok se na ročištu 23. ožujka 2022. (stranice 280 i 281 spisa) raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa odvjetnik ima pravo na 50% nagrade (Tbr.9. t.2. Odvjetničke tarife/23 odnosno 37,5 bodova, a ne 75 bodova kako je to uzeo u obzir prvostupanjski sud.).

17.2. Tužiteljici su stoga neosnovano dosuđeni troškovi nagrade odvjetnika za 87,50 bodova što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura i porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% iznosi 218,75 eura pa je odluku o troškovima valjalo preinačiti tako da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi troškove postupka u iznosu od još1.148,37 eura nakon oduzimanja iznosa od 218,75 eura koji joj ne pripada (i za koji je iznos valjalo odbiti njezin zahtjev) i nakon što je već prvostupanjski sud od cjelokupnih troškova parnice (1.841,63 eura) oduzeo iznos od 474,51 eura/3.575,25 kuna koliko je tužiteljici već pravomoćno dosuđeno ranijom presudom, [1.841,63 manje (474,51 više 218,75) jednako 1.841,63 manje 693,26 jednako 1.148,37).

18. Tuženik nije uspio sa žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari pa mu ne pripadaju ni troškovi žalbe s kojom je djelomično uspio samo protiv odluke o troškovima postupka kao sporednom traženju (članak 35. ZPP).

19. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. te 373. točke 3. i 166. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić