Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-665/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Maje Skorić i Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LA, odvjetnika u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Suzani Trputac, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika EA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariu Sokaču, odvjetniku u Varaždinu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu pod brojem Povrv-153/2019-38 od dana 29. travnja 2022. godine, u sjednici održanoj dana 11. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana i pod točkom I. izreke i dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu pod brojem Povrv-153/2019-38 od dana 29. travnja 2022. godine, a u dijelu u kojem je podnesena protiv odbijajućeg dijela odluke o zateznim kamatama na iznos od 2.226,75 kuna pod točkom II. izreke prvostupanjske presude (u kojoj je ukinut dio platnog naloga), žalba se djelomično odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, donesen po javnom bilježniku Stjepanu Trstenjaku, poslovni broj: Ovrv-74/2019 od 27. ožujka 2019. godine i to u dijelu u kojemu je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 39.529,45 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, a koja teče – na iznos od 8.700,00 kuna od dana 30. siječnja 2014. godine, pa do isplate, na iznos od 7.862,50 kuna od dana 27. ožujka 2014. godine pa do isplate, na iznos od 11.444,10 kuna od dana 25. travnja 2014. godine, pa do isplate i na iznos od 11.522,85 kuna od dana 17. svibnja 2014. godine, pa do isplate (točka I. izreke), te je ukinut platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi nastale stvarne troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.226,75 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate i predvidive troškove od 368,75 kuna (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi troškove postupka u iznosu od 9.937,75 kuna, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude, 29. travnja 2022. godine, pa do isplate, dok je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška u razlici do 11.117,75 kuna, odbijen.

1.1. Ujedno, prvostupanjskim rješenjem je utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 610,49 kuna sa zateznim kamatama.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je uvodno zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sa prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu i tužbeni zahtjev odbije, podredno, vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naplatu potraživanja iz osnova izvršenih usluga zastupanja tuženika u okviru odvjetničke djelatnosti, a u upravnim postupcima vođenim pred Ministarstvom financija – Porezna uprava, Područni ured Varaždin, te u postupku pred Upravnim sudom Republike Hrvatske.

6. Nije u pravu tuženik kada u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer su, suprotno prigovorima žalbe, u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu nejasni, a niti proturječni, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih isprava i zapisnika.

6.1. Naime, tuženik ne konkretizira navedeni prigovor, već ga obrazlaže daljnjim razlozima koji su u naravi prigovori pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u dijelu žalbe razlozima koji se odnose na odbijajući dio presude pod točkom II. izreke, navodeći da nije naveden početaka tijeka zateznih kamata na iznos od 2.226,75 kuna – u kom dijelu je žalba nedopuštena, te je ista u tom dijelu stoga i odbačena (članak 367. stavak 1. ZPP).

6.2. Stoga, kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni one bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje (u postupku pokrenutom tužbom od dana 8. svibnja 2019. godine) pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalba tuženika iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka neosnovana, pri čemu tuženik niti formalno niti sadržajno u žalbi ne ističe bilo koju drugu bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP.

7. Nije osnovana žalba tuženika ni iz žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Naime, u postupku je prvostupanjski sud utvrdio da među strankama nije sporno da je tuženik opunomoćio tužitelja kao odvjetnika da ga zastupa u postupcima koje je protiv njega vodila Porezna uprava te mu dao punomoć za zastupanje u tim postupcima, da je tužitelj tuženika u tim postupcima zastupao, da među strankama nije dogovorena nagrada za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku prema članku 19. stavak 1. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11) te da je sporna visina tražbine i da li je tuženik podmirio utuženo dugovanje.

9. Nadalje, prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće činjenice:

- da iz izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja od dana 7. ožujka 2019. godine na str. 4 spisa proizlazi da je u poslovnim knjigama tužitelja na dan 17. ožujka 2019. godine evidentirana tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 40.139,94 kuna po osnovu računa broj: 7-1-1 od 21. siječnja 2014. godine, 23-1-1 od 18. ožujka 2014. godine, 39- 1-1 od 16. travnja 2015. godine i 44-1-1 od 8. svibnja 2015. godine,

- da je tužitelj na temelju punomoći dobivene od tuženika zastupao tuženika u upravnim postupcima te postupcima vođenim kod Upravnog suda u Zagrebu nakon što su žalbe protiv rješenja nadležnih tijela podnesene u upravnim postupcima bile odbijene te da mu je za pružanje tih usluga ispostavio četiri gore navedena računa u iznosu od 8.700,00 kuna, 7.682,50 kuna, 11.739,50 kuna i 11.837,94 kune i još jedan račun broj 003-0801-13 od 8. siječnja 2013. godine u iznosu od 10.925,00 kuna, za koji je tužitelj ujedno naveo i da je jedini plaćen,

- da je tužitelj dopisom od dana 30. studenog 2015. godine tuženiku otkazao punomoć za zastupanje, da mu je dopisom od dana 8. svibnja 2015. godine dostavljen račun broj 44-1-1 od 7. svibnja 2015. godine za zastupanje na ročištu pred Upravnim sudom te opomena zbog neplaćanja prethodno mu ispostavljenih računa,

- da je tužitelj u podnesku kojim se očitovao na prigovor tuženika točno i određeno specificirao vrstu izvršene pravne radnje, odnosno pružene odvjetničke usluge i Tarifni broj OT temeljem kojega je račun ispostavljen, porez na dodanu vrijednost i materijalni troškovi u slučajevima kad su isti nastali,

- da je tužitelj izvršio radnje zastupanja, za koje potražuje naplatu u tom postupku, a koje tuženik ne osporava niti u žalbi, te ostvario i pravo na nagradu i pravo na trošak prijevoza u vršenju tih radnji, a sve u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja radnji u pojedinim postupcima, u ukupnom iznosu od 39.529,45 kuna, pri čemu ocjenom iskaza stranaka, kao i svih drugih u postupku izvedenih dokaza nije prihvatio kao vjerodostojan iskaz tuženika u kojem tvrdi da je izvršio plaćanje troška tužitelju u znatnom iznosu od 20.000,00 kuna u nekom kafiću, bez izdavanja bilo kakve potvrde o isplati.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje tuženik žalbom osporava u odnosu na zaključak suda da isti nije izvršio plaćanje utvrđenog troška, te posebno samo u odnosu na priznati trošak prijevoza i ostalih putnih troškova izvan pisarnice (trošak izbivanja iz ureda, trošak plaćanja cestarine), prvostupanjski je sud, pozivom na odredbu članka 763. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) i članka 18. stavak 1. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11) pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 39.529,45 kuna, sa pripadajućim zateznim kamatama od dana isteka roka od osam dana, od dana izdavanja pojedinog računa.

11. Naime, pravilno je po prvostupanjskom sudu ocijenjen iskaz tuženika, ovo pogotovo kod činjenice da je plaćanje računa broj 003-0801-13 od 8. siječnja 2013. godine u iznosu od 10.925,00 kuna koji nije predmet ovog postupka, tuženik izvršio uplatom na naznačeni žiro račun tužitelja, a što upućuje na način podmirenja obveza troškova zastupanja.

12. Međutim, neosnovane su tvrdnje tuženika kojim ističe da je u postupku trebalo utvrditi po vještaku da li su izvršene i daljnje uplate tužitelju od strane tuženika na račun istog, jer osim što u prigovoru protiv platnog naloga nije isticao da je utužene račune podmirio uplatom na račun tužitelja, na okolnost svih uplata vršenih na račun tužitelja, tuženik, zastupan po punomoćniku, nije predložio izvođenje dokaza vještačenjem do zaključenja prethodnog postupka dana 2. studenog 2020. godine, pa iz tog razloga nije osnovan žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Pogrešno je stanovište tuženika da kao nalogodavac u odnosu na izvršene poslove zastupanja, nije prema tužitelju u obvezi plaćanja materijalnog troška – troška prijevoza i ostalih putnih troškova izvan pisarnice (trošak izbivanja iz ureda, trošak plaćanja cestarine), koje je isti imao u vršenju tih radnji (čiji iznos utvrđen po vještaku posebno ne osporava), pri čemu se poziva na presudu Županijskog suda u Varaždinu pod brojem Gž-213/2021, odnosno, na pravno stanovište koje nije primjenjivo u ovom slučaju, jer se odnosi na situaciju kada je odbijen zahtjev za naknadu troška tužitelja za putni trošak i trošak izbivanja iz pisarnice njegovog punomoćnika na teret suprotne stranke u postupku pred sudom, pri čemu se polazi od toga da je isti bio u mogućnosti odabrati punomoćnika iz redova odvjetnika sa sjedištem pisarnice u sjedištu prvostupanjskog suda, međutim, u ovom postupku radi se o zahtjevu tužitelja za podmirenje troška prema tuženiku kao nalogodavcu.

14. Slijedom navedenog, kako je pravilna i na zakonu utemeljena i odluka o parničnom trošku koju tuženik posebno ne osporava u odnosu na priznatu vrstu radnji i visinu troška, žalbu tuženika trebalo je djelomično odbiti i u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke presude, kao i u dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke, potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. ZPP).

15. U nepobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem je ukinut platni nalog za iznos od 2.226,75 kuna sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, kao i za iznos predvidivih troškova u iznosu od 368,75 kuna, te u odbijajućem dijelu odluke o trošku pod točkom III. izreke – prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena, kao i prvostupanjsko rješenje kojim je utvrđeno djelomično povlačenje tužbe za iznos od 610,49 kuna sa zateznim kamatama, jer isto nije pobijano žalbom.

U Šibeniku, 11. ožujka 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić