REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-217/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marinku Brajko, odvjetniku iz Đakova, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 36514183925, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7833/2021-38 od 5. prosinca 2022., u sjednici održanoj 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7833/2021-38 od 5. prosinca 2022. u točkama I. i II. izreke te u točki III. izreke u pogledu dosuđenih troškova postupka (u iznosu od 1.398,50 eura sa zateznim kamatama) te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe.

II. Tužiteljičina se žalba djelomično prihvaća pa se odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude u dijelu nedosuđenih troškova postupka preinačuje tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužiteljici i daljnje troškove postupka u iznosu od 82,95 eura u roku od 15 dana sa zateznim kamatama od 5. prosinca 2022. do isplate, dok se u preostalom dijelu odbija tužiteljičina žalba kao neosnovana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove žalbe u iznosu od 11,84 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđena je ništetnom odredba točke 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu broj: 01978 sklopljenog dana 21. travnja 2008. između parničnih stranaka a koja odredba glasi: ''sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja'' te da odredba ne proizvodi pravne učinke (u točki I. izreke) a potom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 34.737,16 kuna/4.610,41 euro na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju dospjelosti od 1. kolovoza 2008. do zaključno 1. svibnja 2015. pa sve do isplate i u roku od 15 dana (u točki II. izreke) te joj naknaditi parnične troškove u iznosu od 10.537,00 kuna/1.398,50 eura sa zateznim kamatama od donošenja presude 5. prosinca 2022. do isplate i sve u roku od 15 dana (u točki III. izreke), dok je tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbijen u cijelosti (u točki IV. izreke).

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti a tužiteljica odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem joj ti troškovi nisu dosuđeni.

2.1. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga posebno ističući postojanje bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Smatra i kako tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača te da je osobno vršila uplate po kreditu pa smatra kako zbog toga nije moguće zaključiti da joj je nastala šteta s obzirom na to da je namjena kredita bila financiranje kupnje vozila što znači da vozilo može kupiti bilo tko, a ne samo potrošač. Potom ističe kako tužiteljica nije ni utužila kamatnu stopu odnosno nije postavila tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o promjeni kamatne stope a prvostupanjski je sud u točki 23. obrazloženja utvrdio kako se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz tužiteljice i svjedoka u postupku pa zbog toga pogrešno utvrdio činjenično stanje, da je pogriješio i kada je dopustio preinaku tužbe te pogrešno odlučio o prigovoru zastare, smatrajući potom da je promašen i nelogičan zaključak prvostupanjskog suda kako je notorna činjenica da tuženik nije raspolagao švicarskim francima. Osporava i utvrđenja prvostupanjskog suda iz točke 31. obrazloženja u pogledu nesavjesnosti tuženika koji je međutim već u odgovoru na tužbu istaknuto kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama a prvostupanjski je sud i prihvatio iskaz svjedoka HŽ koji je naveo kako tuženik nije znao niti očekivao eskalaciju tečaja švicarskog franka, što dokazuje tuženikovu tvrdnju o savjesnom i poštenom poslovanju te pružanju informacija i mogućnosti oko pregovaranja i sklapanja ugovora tako da prvostupanjski sud ponovno iznosi arbitražne promašene zaključke na tuženikovu štetu. Tuženik predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti a podredno ukidanje te presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe – za sastavljanje žalbe u iznosu od 2.343,75 kuna i za sudske pristojbe u iznosu od 697,37 kuna.

2.2. Tužiteljica pobija odluku o nedosuđenim troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba ZPP te smatrajući da je neosnovano odbijen njezin zahtjev za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude te u dijelu što je prvostupanjski sud uzeo vrijednost boda svake radnje u iznosu od 10,00 kuna, a ne u iznosu od 15,00 kuna. Dodaje kako činjenice što je rasprava zaključena na ročištu u vrijeme važenja stare Odvjetničke tarife a objava presuda obavljena u vrijeme važenja nove Tarife ne može ići na štetu tužiteljice te smatra da je prvostupanjski sud morao prvo prihvatio novi troškovnik postavljen podneskom od 23. studenog 2022. pa da je time sud pogrešno primijenio članak 154. ZPP. Predlaže preinačenje odluke o troškovima sadržane u prvostupanjskoj presudi na način kao je to predloženo u žalbi te postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 1.271,36 kuna.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na tuženikovu žalbu.

4. Tuženikova je žalba neosnovana u cijelosti a tužiteljičina je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice HŽR protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb najprije radi utvrđenja ništetnom odredbe točke 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu broj: 01978 od 21. travnja 2008. koja se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima a potom i zahtjev za isplatu iznosa od 34.737,16 kuna/4.610,41 eura na ime povrata zbog ništetnosti te ugovorne odredbe, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose dospjele u razdoblju od 1. kolovoza 2008. do zaključno 1. svibnja 2015.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen u cijelosti takav tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 10.537,00 kuna/1.398,50 eura sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate nakon što je iz provedenih dokaza našao utvrđenom činjenice da je navedeni ugovor o kreditu standardizirani, tipski ugovor koji je sastavio i pripremio tuženik, da stranke (tužiteljica i djelatnici tuženika) nisu pregovarali o pojedinim odredbama ugovora o kreditu budući da u fazi pregovaranja nisu bili u kontaktu (u toj su fazi svu komunikaciju s korisnicima kredita obavljali prodavači iz autosalona u kojima je tužiteljica kupila automobil) te da ni djelatnici tuženika ni prodavači iz autosalona u kojem je kupila automobil nisu tužiteljici objasnili rizike ugovaranja kredita u švicarskim francima prije sklapanja ugovora o kreditu pa prvostupanjski sud ocjenjuje kako se radi o nepoštenoj pa time i ništetnoj odredbi zbog čega je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici preplaćene iznose zajedno sa zateznim kamatama od dana učinjene preplate u razdoblju od 1. kolovoza 2008. do 1. svibnja 2015., s obzirom na to da je tuženik bio nesavjestan pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja kako je i propisano u članku 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

7. Prvostupanjskom je presudom odlučeno i preostalom zahtjevu tužiteljice a za naknadu troška parničnog postupka tako što je odbijen zahtjev za naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude s obrazloženjem kako ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (pozivajući se na odredbu članka 155. stavak 1. ZPP) te zahtjev za naknadu troškova postupka postavljen u podnesku od 23. studenog 2022. jer je taj zahtjev postavljen nakon završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima tj. nakon zaključenja glavne rasprave a to je protivno članku 164. stavku 3. ZPP.

8. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbama stranaka pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnoga prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio kako je tuženikova žalba neosnovana u cijelosti a tužiteljičina djelomično osnovana.

9. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP a ni ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju ističe tuženik u žalbi, jer prvostupanjska presuda u bilo kojem dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10. U pogledu odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama te dosuđenim troškovima postupka nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi, dok je u pogledu odluke o nedosuđenim troškovima postupka djelomično osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

11. U ovom postupku nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 21. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 01978 sa svrhom kupnje vozila od trgovca Autocentar Bilić d.o.o. sa sjedištem u [adresa], za iznos kunske protuvrijednosti od 22.371,90 švicarskih franaka koji je odmah isplaćen trgovcu, na rok od 84 mjeseca (7 godina) i s nominalnom kamatnom stopom od 6,90% i efektivnom kamatnom stopom (EKS) od 8,21% (dalje: Ugovor o kreditu).

11.1. Nije sporno ni da je kredit u cijelosti otplaćen do zaključno 1. svibnja 2015. te da je za vrijeme trajanja redovne otplate kredita došlo do znatne aprecijacije tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu kunu, što je dovelo do značajnog povećanja mjesečnih obroka kredita.

12. Visina je tužiteljeva zahtjeva utvrđena iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Petre Blašković i iznosi ukupno 34.737,16 kuna/4.610,41 euro a sam obračun tuženik i ne osporava, uključujući i pojedine mjesečne iznose preplate.

13. I dalje je međutim sporno je li tužiteljica dokazala svoje svojstvo potrošača, je li bila ovlaštena preinačiti tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka, je li tužiteljica bila dovoljno informirana i je li se u tom smislu propustila samostalno informirati u javno dostupnoj informaciji, postoji li znatna neravnoteža između tuženika kao trgovca i tužiteljice kao potrošača je li zakonodavac Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2005. dalje: ZID ZPK/15) izrijekom isključio kredite koji su do tog trenutka isplaćeni i je li nastupila zastara.

14. Prvostupanjski je sud, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, pravilno ocijenio da je tužiteljica dokazala svojstvo potrošača pozivajući se u tužbi na to svojstvo, odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj. 79/2007., dalje: ZZP/07) i na odluke donesene u povodu kolektivne zaštite potrošača koje se doduše ne primjenjuju izravno prema članku 502.c ZPP, ali se svakako uzimaju u obzir pravna shvaćanja iznesena u tim odlukama.

14.1. Kad se uzme u obzir i činjenica da je kredit namijenjen kupnji osobnog automobila i da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba, a tuženik nije ni tvrdio (pa stoga ni dokazao) da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhe namijenjene poslovnoj djelatnosti i/ili obavljanju slobodnog zanimanja tužiteljice, proizlazi da je prvostupanjski sud zapravo raspolagao svim potrebnim činjeničnim i pravnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužiteljice kao potrošača prema definiciji iz članka 3. stavka 1. ZZP/07, tako da je teret dokaza suprotnog od toga bio na tuženiku.

15. Nije prvostupanjski sud pogriješio ni kada je dopustio preinaku tužbe zbog nešto povećane visine tužbenog zahtjeva (s iznosa od 33.000,00 kuna iz tužbe na iznos od 34.737,16 kuna) jer se radi o povećanju postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) a ona je dopuštena i moguća prema članku 190. stavku 2. ZPP s obzirom na to da je tužba preinačena odmah nakon dostavljanja nalaza i mišljenja vještaka koji je sadržavao točan izračun preplate zbog povećanja tečaja švicarskog franka pa se može smatrati kako to tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla učiniti do zaključenja prethodnog postupka.

16. Prvostupanjski je sud potom pravilno ocijenio dokaze, kako pojedinačno tako i u ukupnosti (prema članku 8. ZPP) pa tako i iskaze bivšega tuženikova djelatnika OŽ kao svjedoka te tužiteljice kao parnične stranke iz kojih proizlazi kako djelatnici tuženika zapravo nisu ni sudjelovali u pregovorima s korisnicima kredita, već su oni samo sastavili i priredili Ugovor o kreditu koji su potom zaposlenici autosalona davali na potpis korisnicima kredita a ni jedni ni drugi nisu ništa posebno govorili o valutnoj klauzuli u švicarskim francima pa tako nitko ni tužiteljicu nije upozorio na rizike ugovaranja kredita u valuti kao što je švicarski franak.

16.1. Tuženik u žalbi neosnovano navodi kako iz iskaza svjedoka OŽ proizlazi da je tužiteljici objasnio sve opcije i rizike oko sklapanja predmetnog ugovora, jer iz iskaza proizlazi upravo suprotno – kako svjedok osobno nikada nije davao uputu prodavačima (koji su komunicirali s korisnicima kredita, a ne svjedok koji je tada jedan sat dnevno bio tuženikov zaposlenik) o tome da upozore stranke na financijski rizik koji krije ugovaranje kredita u valuti švicarski franak niti je njemu uprava tuženika davala takvu uputu (iskaz na stranici 116 spisa).

16.1.1. Svjedok je OŽ doduše iskazao i kako oni nisu znali, odnosno nisu očekivali "eskalaciju švicarskog franka", ali to ne može biti opravdanje za izostanak bilo kakvog upozorenja korisniku kredita.

16.2. Pozivanje je pak na novinske članke iz 2005. godine i da se tužiteljica na taj način mogla sama informirati kao prosječni potrošač čak i neumjesno s obzirom na to da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen tri godine kasnije (u travnju 2008.), jer bi to značilo i kako je tuženik kao profesionalac zapravo znao ili morao znati da se radi o rizičnom kreditu, ali ga to nije spriječilo da i dalje nudi takve kredite bez bilo kakvoga upozorenja korisnicima kredita, što dodatno upućuje na njegovu nesavjesnost.

17. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na njezin sadržaj niti je dala svoj informirani pristanak na valutnu klauzulu u takvoj specifičnoj valuti kao što je švicarski franak, prema kojoj sav tečajni rizik, koji je bio vrlo znatan, padne na tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, te da se takva odredba smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača a takva je nepoštena odredba ništetna (ništava) kako je sve bilo propisano u člancima 96. stavcima 1. i 3. te 102. stavku 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

18. Neosnovani su i žalbeni prigovori koji se odnose na zastaru i u smislu da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (prema kojemu zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je ustanovljena ništetnost) može primijeniti samo kada se radi o ništetnosti ugovora u cijelosti, jer tako ne proizlazi iz navedenog pravnog shvaćanja a ni iz bilo koje odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) koje se odnose na ništetnost ugovora.

18.1. Odredbom članka 324. ZOO/05 koja se odnosi na djelomičnu ništetnost propisano je samo da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, tako da se sve druge odredbe koje propisuju ništetnost, pa tako i odredbe o zastari i posljedicama ništetnosti odnose i na djelomičnu ništetnost, slijedom čega se na takvu ništetnost odnosi i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare.

19. Već je ranije navedeno (u točki 16. ovoga obrazloženja) kako je tuženik kao trgovac profesionalac bio nesavjesna ugovorna strana pa tako i nesavjestan stjecatelj preplaćenih iznosa otplate kredita koje su preplate nastale uslijed ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima kao odredbe Ugovora o kreditu, što znači da je prilikom vraćanja stečenog bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (u razdoblju od 1. kolovoza 2008. do zaključno 1. svibnja 2015.) prema članku 1115. ZOO/05.

20. Kako su neosnovani žalbeni razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu a nije utvrđeno ni postojanje onih na koje se pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP, tuženikovu je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke u cijelosti te u točki III. izreke u pogledu dosuđenih troškova postupka (u iznosu od 1.388,50 eura sa zateznim kamatama od 5. prosinca 2022. do isplate).

21. Tužiteljica, kako je već navedeno, pobija odluku o troškovima postupka u pogledu nedosuđenih troškova (dosuđeni su joj u iznosu od 1.388,50 eura) a njezina je žalba osnovana samo u manjemu dijelu.

21.1. Prvostupanjski je sud naime neosnovano odbio tužiteljičin zahtjev koji se odnosi na trošak nagrade odvjetniku za zastupanje na ročištu za objavu presude 5. prosinca 2022. na koje je pristupio odvjetnik Stipica Jakić na temelju zamjenske punomoći, jer se prema već ustaljenoj opsežnoj sudskoj praksi (pa i samog Vrhovnog suda Republike Hrvatske) radi o troškovima koji su potrebni za vođenje parnice a predviđeni su i u Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015. i 37/2022., - dalje: Odvjetnička tarifa/12) i u konkretnom slučaju iznose 625,00 kuna/82,95 eura (50 bodova prema Tbr.9.t.3. Odvjetničke tarife/12 što prema vrijednosti boda od 10,00 kuna i s porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25% iznosi 625,00 kuna/82,95 eura) pa je tuženiku naloženo naknaditi joj troškove postupka u daljnjem iznosu od 82,95 eura sa zateznim kamatama od 5. prosinca 2022. do isplate.

22. U preostalom dijelu žalba nije osnovana jer se nagrada odvjetniku određuje prema tarifi i vrijednosti boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr.48. stavak 3. Odvjetničke tarife/12).

22.1. Uzimajući naime u obzir da je prema članku 164. stavku 3. ZPP zahtjev za naknadu troškova stranke dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima (jer se radi o takvim troškovima) a glavna je rasprava zaključena 24. listopada 2022. kada je na snazi bila Odvjetnička tarifa/12 prema kojoj je vrijednost boda iznosila 10,00 kuna (Izmjena tarife prema kojoj vrijednost boda iznosi 15,00 kuna stupila je na snagu 5. studenog 2022.) proizlazi da prvostupanjski sud nije pogriješio kada je nagradu odvjetniku obračunao prema vrijednosti boda od 10,00 kuna a tako je obračunata i nagrada u odnosu na ročište za objavu presude u pogledu kojih je troškova žalba prihvaćena.

23. Tuženik nije polučio bilo kakav žalbeni uspjeh niti je on stranka koja u ovoj parnici ima pravo na naknadu troškova postupka pa je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

24. Tužiteljica ima pravo na naknadu troškova žalbe razmjerno žalbenom uspjehu koji iznosi 11,11% pa je tuženiku naloženo naknaditi joj troškove žalbe u iznosu od 11,84 eura s obzirom na to da ukupni troškovi iznose 803,12 kuna/106,59 eura (za sastavljanje žalbe 37,50 bodova odnosno 50% od 75 bodova koliko iznosi puna nagrada prema Tbr. 7. t.1. Odvjetničke tarife/12 prema vrijednosti pobijanog dijela rješenja o troškovima postupka – 5.625,00 kuna i vrijednosti boda od 15,00 kuna te za sudsku pristojbu u iznosu od 100,00 kuna) a sa žalbom je uspjela u iznosu od 625,00 kuna (11,11%).

25. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. te 373. točke 3. u vezi s člankom 167. i u pogledu troškova žalbe na temelju članka 166. stavaka 1. i 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 11. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić