Poslovni broj: Usž-1237/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Blanše Turić i Borisa Markovića, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Alan Hranilović, odvjetnik u Zagrebu, Trg Ivana Mažuranića 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-511/2024-5 od 13. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-511/2024-5 od 13. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/18-01/63, urbroj: 513-04-21-2 od 22. studenoga 2021. kao i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 22. studenoga 2021. uvažena je žalba i poništeno je rješenje Ministarstva financija-Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Trnje, klasa: UP/I-410-23/2017-02/3627, urbroj: 513-07-01- 11/2017-3 od 20. prosinca 2017. i predmet vraćen na ponovno rješavanje. Navedenim prvostupanjskim rješenjem zamijenjeno je privremeno porezno rješenje od 31. svibnja 2017. te je tužiteljici utvrđen ukupni godišnji dohodak za 2016. u ukupnom iznosu od 1.069.614,96 kuna, ukupni godišnji osobni odbitak u iznosu od 31.200,00 kuna, godišnja porezna osnovica u iznosu od 1.038.414,96 kuna, godišnja obveza poreza i prireza u iznosu od 458.045,30 kuna te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 458.045,30 kuna.

3. Protiv označene presude tužiteljica je podnijela žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom ističe da je u prvostupanjskoj presudi pogrešno navedeno da je osporenim rješenjem tuženika odlučeno da je tužiteljica porezni obveznik te da je sporna samo visina određenog poreza. Navodi da je sud propustio utvrditi da je Sud Europske unije presudu C-682/22 od 23. studenoga 2023. donio povodom pogrešno postavljenog pitanja od strane prvostupanjskog suda kojeg sud u osporenoj presudi pogrešno interpretira te se postavljeno pitanje ne odnosi na pitanje neusklađenosti zakonodavstva kojim se predviđa oporezivanje poreznog rezidenta države članice. Ističe da sud pogrešno presumira poreznu rezidentnost po pitanju državljanstva. Smatra da u konkretnom slučaju poreznu rezidentnost nije moguće odrediti samo na temelju odredaba Općeg poreznog zakona jer se na tužiteljicu primjenjuje odredba međunarodnog ugovora kojim je određena porezna rezidentnost na temelju boravka u drugoj državi duljem od 183 dana. Navodi da je pogrešna primijenjen članak 38. tada važećeg Općeg poreznog zakona, a u konkretnom slučaju je trebalo primijeniti odredbu članka 43. stavka 4. Općeg poreznog zakona („Narodne novine", broj: 15/16.) koja propisuje da kada osoba živi u inozemstvu i navedena država je presumira poreznim rezidentom, smatra se poreznim rezidentom te države te navodi da je u predmetnom slučaju ta činjenica nesporna u odnosu na tužiteljicu i državu Albaniju. Navodi da nije moguće utvrđivati poreznu rezidentnost samo na temelju imovine tužiteljice u Republici Hrvatskoj. Poziva se na Opći porezni zakon i Pravilnik o provedbi Općeg poreznog zakona koji predviđaju mogućnost promjene statusa porezne rezidentnosti. Navodi da je 2015. prijavila prebivalište u [adresa] gdje je ostvarivala središte svojih životnih interesa te imala uobičajeno prebivalište. Poziva se na odredbu članka 4. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja Republike Hrvatske sa Republikom Albanijom koja određuje pojam rezidenta. U odnosu na navedeno primjerice ističe odluku Visokog upravnog suda Austrije kojom je taj sud odredio pojam rezidenta u smislu ostvarivanja prihoda i stalnom poslovnom jedinicom u drugoj državi, a koja je za tužiteljicu nesporno bila u Albaniji. Navodi da su Okvirni sporazum i Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja po svojoj pravnoj snazi iznad domaćih pravnih propisa te su obvezni za države članice Europske Unije. Smatra da je u predmetnom slučaju u primjeni Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja obzirom da je tužiteljica u Albaniji boravila dulje od 183 dana. Poziva se na članak 12. Protokola o povlasticama i imunitetima Europske unije koji propisuje da se na plaće, nadnice i prihode koje isplaćuje Unija ne plaćaju nacionalni porezi. Navodi da Okvirni sporazum sadrži pravilo alokacije prema kojem je dohodak iz IPA projekta oporeziv samo u Albaniji. Smatra da obzirom da je 2016. bila zaposlena u okviru IPA projekta u Albaniji, prihodi ostvareni od projekta mogu biti isključivo oporezivi u Albaniji. Zaključuje da nije sporno da prihod koji je ostvarila za vrijeme kada je imala prebivalište izvan RH može biti oporeziv samo u Albaniji i ne podliježe porezu Republike Hrvatske. Predlaže da Sud usvoji žalbu, poništi osporenu prvostupanjsku presudu te otkloni nedostatke i presudom riješi ovu upravnu stvar. Potražuje i trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik, iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73 stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjski je sud ocijenio zakonitim rješenje tuženika kojim je uvažena žalba tužiteljice i poništeno prvostupanjsko rješenje od 20. prosinca 2017. te predmet vraćen na ponovni postupak radi utvrđenja svih činjenica bitnih za donošenje zakonite i pravilne odluke.

8. Iz spisa predmeta, kao i iz obrazloženja presude proizlazi da je tužiteljica 2016. ostvarila dohodak u Republici Albaniji gdje je bila angažirana kao ekspert na projektu „Konsolidacija pravnog sistema u Albaniji“ financiranog iz sredstava Europske unije. Prvostupanjsko je porezno tijelo utvrdilo da je tužiteljica u 2016. ostvarila dohodak iz inozemstva u iznosu od 1.061.113,30 kuna, a da nije podnijela godišnju prijavu poreza na dohodak, slijedom čega je rješenjem od 20. prosinca 2017. tužiteljici za 2016. utvrđen dohodak od kapitala u iznosu od 8.501,66 kuna te inozemni dohodak u iznosu od 1.061.113,30 kuna, odnosno ukupni godišnji dohodak u iznosu od 1.069.614,96 kuna.

9. Prvostupanjski je sud prihvatio stajalište tuženika da tužiteljici u sklopu projekta u kojem je bila angažirana sredstva nisu bila isplaćena u svrhu obrazovanja i stručnog usavršavanja sukladno članku 13. stavku 12. Pravilnika o poreza na dohodak („Narodne novine“, broj: 95/05. do 137/15.) niti je iste obavljala u okviru radnog mjesta i djelatnosti poslodavca, već je na projektu bila angažirana kao međunarodni stručnjak te da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti članak 6. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 177/04. - 136/15.) 10. Odredba članka 38. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13. i 26/15.) propisuje da se smatra da porezni obveznik ima prebivalište ondje gdje ima stan u vlasništvu ili posjedu neprekinuto najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine, s tim da boravak u stanu nije obvezan.

11. Prema odredbi članka 39. stavak 2. Zakona o porezu na dohodak, godišnju poreznu prijavu obvezno podnosi rezident ako dohodak iz stavka 1. ovog članka ostvari izravno iz inozemstva i/ili ako dohodak iz članka 5. toga Zakona ostvari izravno iz inozemstva pri čemu predujmovi poreza na dohodak od tog dohotka nisu u tuzemstvu plaćeni i/ili su u tuzemstvu plaćeni u iznosu manjem od iznosa koji bi se obračunavao prema odredbama ovoga Zakona, osim ako u skladu s ugovorom o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja Republika Hrvatska izuzima taj dohodak od oporezivanja.

12. Odredba članka 26. stavka 2. podstavka c) Okvirnog sporazuma zaključenim između Vlade Republike Albanije i Komisije Europskih zajednica propisuje da se dobit i/ili dohodak nastao iz Ugovora s Europskom zajednicom oporezuje u Albaniji u skladu s nacionalnim/lokalnim poreznim sustavom, ali da su fizičke i pravne osobe, uključujući osoblje privremeno nastanjeno izvan svoje zemlje, iz država članice Europske unije ili drugih država prihvatljivih u okviru IPA-e, koje izvršavaju ugovore koji se financiraju sredstvima Zajednice, oslobođene tih poreza u Albaniji.

13. Prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude naveo da Sud Europske unije u presudi C-682/22 donesene u ovom predmetu potvrđuje stav tuženika da odredbu članka 26. stavka 2. točke (c) Okvirnog sporazuma između Vlade Republike Albanije i Komisije europskih zajednica o pravilima za suradnju u vezi s financijskom pomoći Europskih zajednica Republici Albaniji u provedbi pomoći u okviru instrumenata pretpristupne pomoći (IPA) treba tumačiti na način da mu se ne protivi zakonodavstvo države članice kojim se predviđa oporezivanje porezom na dohodak iznosa koje je primio porezni rezident te države članice, koji nije ni dužnosnik ni službenik Europske unije, u okviru izvršenja misije u Albanije na temelju IPA-e.

14. Imajući u vidu da nije sporno da je tužiteljica 2016. godine bila vlasnicom stana u [adresa] u kojem boravak u stanu nije obvezan u smislu odredbe članka 38. Općeg poreznog zakona, pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da se na tužiteljicu kao i na njezin primitak ostvaren u Albaniji imaju primijeniti odredbe Zakona o porezu na dohodak, slijedom čega je prema ocjeni ovoga Suda pravilno utvrđeno da je tužiteljica porezni rezident Republike Hrvatske.

15. Suprotno žalbenim prigovorima tužiteljice, iz odredbe članka 26. Okvirnog sporazuma proizlazi da Republika Albanija nema pravo oporezivati fizičke i pravne osobe iz država članica Europske unije koje izvršavaju ugovore koji se financiraju sredstvima Zajednice, slijedom čega dohodak koji je tužiteljica ostvarila u Republici Albaniji nesporno nije oporezovan od strane Republike Albanije, pa u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Albanije.

16. S obzirom da se u smislu odredbe članka 6. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak i članka 7. stavka 13. Pravilnika o porezu na dohodak, porez i prirez na dohodak nije trebalo obračunati na cjelokupni prihod, uključujući i dnevnice, već samo onaj dio primitka koji bi ostao nakon što bi bili odbijeni svi troškovi, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik imao osnove poništiti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak.

17. Obzirom da tužiteljica nije uspjela sa tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

18. Trebalo je stoga na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci (točka I.).

U Zagrebu, 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan