Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-832/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HA iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupana po punomoćnicama Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama iz Rijeke, Ante Starčevića 2 protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) zastupana po punomoćnicima odvjetnici Iris Šanjug i drugi iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 838,88 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 30. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice HA i zamjenice punomoćnika tuženika Addiko Bank d.d., dana 11. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 306-319/2005 sklopljenog 03. svibnja 2005.g. između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te HA kao Korisnika kredita i fiducijarnog dužnika te ŽA kao Sudužnika:

- u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF;

- članak 3 pod Naslovom Naknada kojim je ugovoreno da naknada iznosi 2% (dva posto) od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom korištenja kredita.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice HA koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici HA isplati:

- iznos od 1,71 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,42 € od 1.10.2005. do isplate,

- na iznos od 0,44 € od 1.11.2005. do isplate,

- na iznos od 0,85 € od 29.12.2005. do isplate,

- iznos od 244,29 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 6. svibnja 2005.godine do isplate

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

III. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužiteljice HA iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) prema tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) u iznosu od 592,88 € zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te tekućim kako slijedi:

- na iznos od 3,84 € od 30.11.2008. do isplate,

- na iznos od 6,70 € od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 8,76 € od 3.3.2009. do isplate,

- na iznos od 9,68 € od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 7,12 € od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 7,66 € od 31.5.2009. do isplate,

- na iznos od 3,72 € od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 0,83 € od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 1,60 € od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 3,12 € od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 2,99 € od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 1,45 € od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 4,34 € od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 6,67 € od 31.1.2010 do isplate,

- na iznos od 9,97 € od 28.2.2010. do isplate,

- na iznos od 9,21 € od 1.4.2010. do isplate,

- na iznos od 13,69 € od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 12,84 € od 30.5.2010. do isplate,

- na iznos od 14,50 € od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 28,84 € od 1.8.2010. do isplate,

- na iznos od 25,89 € od 1.9.2010. do isplate,

- na iznos od 34,91 € od 1.10.2010. do isplate,

- na iznos od 31,79 € od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 26,78 € od 1.12.2010. do isplate,

- na iznos od 37,35 € od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 50,81 € od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 41,28 € od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 44,95 € od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 40,69 € od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 41,47 € od 25.5.2011. do isplate,

- na iznos od 59,43 € od 1.6.2011. do isplate,

od 30.11.2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) prema tužiteljici HA iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) u iznosu od 170,00 € zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te tekućim kako slijedi:

- na iznos od 3,06 € od 1.9.2007. do isplate,

- na iznos od 15,56 € od 1.10.2007. do isplate,

- na iznos od 15,92 € od 1.11.2007. do isplate,

- na iznos od 13,58 € od 1.12.2007 do isplate,

- na iznos od 14,55 € od 1.1.2008. do isplate,

- na iznos od 11,15 € od 1.2.2008. do isplate,

- na iznos od 9,27 € od 1.3.2008. do isplate,

- na iznos od 6,13 € od 1.4.2008. do isplate,

- na iznos od 11,00 € od 1.5.2008 do isplate,

- na iznos od 12,92 € od 29.6.2008. do isplate,

- na iznos od 10,55 € od 1.8.2008. do isplate,

- na iznos od 14,03 € od 1.9.2008. do isplate,

- na iznos od 13,86 € od 1.10.2008. do isplate,

- na iznos od 11,79 € od 1.11.2008. do isplate,

- na iznos od 6,63 € od 30.12.2008. do isplate,

i to od dana 1. rujna 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim od 01. siječnja 2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Međusobno se prebijaju utvrđene tražbine tužiteljice HA iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz točke III. izreke ove presude i utvrđene tražbine tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) iz točke IV. izreke ove presude te se nalaže tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) da isplati tužiteljici HA iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) novčani iznos od 422,88 € (slovima: četiristo dvadeset i dva eura te osamdeset i osam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 13,42 € od 1.9.2010. do isplate,

- na iznos od 34,91 € od 1.10.2010. do isplate,

- na iznos od 31,79 € od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 26,78 € od 1.12.2010. do isplate,

- na iznos od 37,35 € od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 50,81 € od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 41,28 € od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 44,95 € od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 40,69 € od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 41,47 € od 25.5.2011. do isplate,

- na iznos od 59,43 € od 1.6.2011. do isplate,

od 01. rujna 2010. godine do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Dana 21. svibnja 2023. zaprimljena je tužba tužiteljice HA koja tvrdi da je kao korisnik kredita i fiducijarni dužnik 3. svibnja 2005. godine sklopila sa tuženikom ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu broj: 306- 319/2005. Visina odobrenog kredita iznosila je 19.320,00 CHF, a koji iznos je banka tužiteljici HA isplatila u kunama 5. svibnja 2005. godine u visini od 92.030,05 kn. U navedenom smislu tužitelj MA očekuje priznanje tuženika Addiko Bank d.d. Također predlaže se izvršiti uvid u presliku Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005., zatim presliku početnog otplatnog plana te presliku specifikacija uplata. Naglašava se da se radi o potrošačkom ugovoru namijenjen za kupnju motornog vozila a ugovorni rok otplate je 84 mjeseci odnosno 7 godina. Banka joj je ponudila sklapanje jedino predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u naprijed navedenoj valuti odnosno sugerirala joj je da je navedeni proizvod najpovoljniji za nju. Tuženik Addiko Bank d.d. je tužiteljici HA ponudio sklapanje Ugovora o kreditu i odobravanje zatraženog iznosa isključivo u valuti CHF. Tužiteljica HA je o dospijeću redovito otplatila kredit. Pored već predloženih dokaza tužiteljica HA predlaže da po potrebi se nju sasluša u svojstvu stranke. Prema tvrdnjama tužiteljice HA do nepovoljne situacije za nju u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog, te slijedom toga i osnovanosti ove tužbe, došlo je, između ostalog, uslijed ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. U odnosu na valutnu klauzulu, a primjenom Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP) i prava Europske unije (Direktive 93/13/EEZ i presude ECJ C26/13), tužiteljica HA ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa je stoga dozvoljeno ocjenjivati njezinu poštenost (čl. 84. ZZP). Tužiteljica HA naglašava da na temelju Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005., a ni na temelju dobivenih informacija od tuženika Addiko Bank d.d. ona nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bile poznate tuženiku Addiko Bank d.d. Naime, tuženik Addiko Bank d.d. nije njoj učinio dostupnim sve relevantne podatke koji su mogli utjecati na njezinu odluku o sklapanju predmetnog Ugovora. Prema tvrdnjama tužiteljice HA ona kao potrošač je morala biti u mogućnosti donijeti odluku na temelju potpunih i istinitih informacija. Osim toga predmetni Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005. je bio unaprijed formuliran od strane pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. što po mišljenju tužiteljice HA ne bi trebalo biti sporno među strankama. Također se ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da tuženik Addiko Bank d.d. je potpuno izvjesno predviđao da će u međuvalutarnom odnosu CHF/EUR doći do slabljenja EUR-a uz istovremeno jačanje CHF-a. Da je tuženik Addiko Bank d.d. upozorio tužiteljicu HA, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, na tu činjenicu već bi i ta činjenica njoj bila dovoljan alarm i ne bi pristupila sklapanju predmetnog Ugovora. Nasuprot tome, tužiteljica HA je uvjerena od strane tuženika Addiko Bank d.d. da je švicarski franak stabilna valuta i da se ne predviđa njezin rast. Tužiteljica HA ističe da ona nije ekonomski stručnjak da bi mogla ili morala moći predvidjeti kretanja CHF-a, niti je znala ili morala znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, već je nastupala sa povjerenjem prema tuženiku Addiko Bank d.d. da će joj otkriti sve relevantne informacije kako bi mogla donijeti odluku o zaduživanju na rok od 7 godina. Slijedom svega navedenog, tužiteljica HA smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, na njezinu štetu kao potrošača, te su stoga ništetne sukladno čl. 102. st.1. ZZP-a. Nadalje se ističe da valutna klauzula u predmetnom Ugovoru ništetna je i primjenom Zakona o obveznim odnosima budući je člankom 7. ZOO-a propisano je načelo jednake vrijednosti činidaba. Prema tvrdnjama tužitelja MA ovako stipulirana valutna klauzula kao što je u predmetnom Ugovoru protivna je: a) načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), b) načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima (čl. 3. ZOO-a), c) načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a), d) načelu jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a) i e) načelu zabrane prouzročenja štete (čl. 8. ZOO-a). Primjena valutne klauzule na kamatu je također nezakonita. Naime kamata je naknada za korištenje tuđeg novca. U primjeni valutne klauzule na kamate, banka se ni na koji način ne može opravdati zaštitom od fluktuacije tečaja budući da se radi o budućoj naknadi koju dužnik daje vjerovniku za korištenje novca. Znači, ne radi se o novcu koji je banka već isplatila, već isključivo o cijeni kredita. Tužiteljica HA je od tuženika Addiko Bank d.d. dobila hrvatske kune i koristila je hrvatske kune! Primjenom valutne klauzule i u odnosu na kamatu, prema tvrdnjama tužiteljice HA u biti dolazi do nezakonitog povećanja iznosa kojeg s osnove naknade za korištenje kredita (kamate) dužnik mora platiti. Tužiteljica HA se, prije svega, poziva na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda, posl.br. Pž-7129/13 te posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g., tim više što je, prije podnošenja tužbe, odlučeno (negativno po tuženika Addiko Bank d.d.) o reviziji tuženika Addiko Bank d.d. podnijete protiv presude Visokog trgovačkog suda, posl.br. Pž-7129/13. Pravno stajalište koje je zauzeo sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće je za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači, a sam tuženik Addiko Bank d.d. je bio stranka u postupku kao tuženik i u navedenom sporu ! Pored navedene ništetne odredbe koja se odnosi valutnu klauzulu, prema tvrdnjama tužiteljice HA njoj je tuženik Addiko Bank d.d. nezakonito naplatio i tzv. naknadu za obradu kredita u ukupnom iznosu od 1.840,60 kn (244,29 EUR). Naime, nepoštene su, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu sadržane: u članku 3 pod naslovom Naknada u dijelu u kojem je navedeno da – naknada iznosi 2% (dva posto) od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita. Formulacija sadržana u navedenom je kao takva nepoštena, time i ništetna, obzirom da je ista nametnuta od jače ugovorne strane, trgovca, one koja je i šprancirano sastavljala predmetni ugovor tužiteljici HA kao potrošaču koji nije mogla utjecati na sadržaj navedene odredbe niti je mogala/može utjecati na opće akte tuženika Addiko Bank d.d. S obzirom na naprijed navedeno, predmetna odredba je ništetna temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača obzirom da tužiteljica HA nije upoznata s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužiteljici HA niti se na tužiteljicu HA smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Predmetnim ugovorom i navedenim člankom na tužiteljicu HA su prenijeti svi troškovi vezani uz sklapanje predmetnog ugovora o kreditu a na koju odredbu tužiteljica HA kao potrošač nije mogla utjecati obzirom su takve odredbe unijete u ugovore kao dio tipskih, unaprijed pripremljenih ugovora od strane tuženika Addiko Bank d.d. Navedena odredba prouzrokovala je neravnotežu između ugovornih strana, na štetu tužiteljice HA kao potrošača, na način da je odmah, prilikom ishodovanja kredita, tuženik Addiko Bank d.d. naplatio tužiteljici HA iznos u visini od najmanje 1.840,60 kn (244,29 EUR) (2,00 % iznosa kredita). Dakle, tužiteljica HA taj novac nije ni vidjela dok je na taj iznos tuženik Addiko Bank d.d. je tužiteljici HA uredno zaračunao ugovorenu kamatu. U svakom slučaju, tužiteljica HA smatra da ima pravo na povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja anuiteta po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici i na osnovi ništetnih odredaba o ulaznoj naknadi. Također se ističe da je tužiteljica HA prije podnošenja predmetne tužbe, angažirala vještaka radi preliminarnog vještačenja, te isti temeljem obračuna kojeg dostavlja u prilogu, i preliminarno precizirao tužbeni zahtjev s time da si pridržava pravo da, nakon provedenog vještačenja u ovom postupku, konačno precizira visinu tužbenog zahtjeva sukladno provođenju dokaza financijskog vještačenja određenog od strane suda. Iz navedenih razloga predlaže se provođenje financijskog vještačenja. Slijedom naprijed navedenog, tužiteljica HA je predložio sudu da, nakon što provede predložene dokaze, donese sljedeću presudu: „I Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 306- 319/2005 sklopljenog 03. svibnja 2005.g. između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te HA kao Korisnika kredita i fiducijarnog dužnika te ŽA kao Sudužnika: - u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF; - članak 3 pod Naslovom Naknada kojim je ugovoreno da naknada iznosi 2% (dva posto) od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom korištenja kredita. II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati: - iznos od 594,59 € (4.479,87 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine specificirane novčane iznose od dospijeća pa do isplate kao i - iznos od 244,29 € (1.840,60 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 06.05.2005.g. pa do isplate po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.;od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. U svom odgovoru na tužbu od 5. ožujka 2023. tuženik Addiko Bank d.d. prije svega ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužiteljice HA, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljice HA, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužiteljice HA obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužiteljica HA i pravni prednik tuženika Addiko Bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj 306-319/2005 dana 03.05.2005. za iznos od 19.320,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 6 godina. Tužiteljica HA navodi u tužbi da su joj predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Nadalje se navodi da su joj predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva u visini od 2% ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, pozivajući se pri tome na presude Europskog suda. Prije svega tuženik Addiko Bank d.d. navodi da su istaknute odredbe, uključujući i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te promjenjivoj kamatnoj stopi, dopuštene te redovno u poslovanju banaka u postupku realizacije kredita. Nadalje, o tim odredbama se u sporu po kolektivnoj tužbu nije odlučivalo niti su iste bile predmet toga postupka, stoga je neosnovano pozivanje tužiteljice HA na iste. U prilog svojih navoda tužiteljica HA ne iznosi relevantne činjenice niti dokaze u korist priloga svojih navoda, stoga se predlaže sudu odbiti takve tužbene zahtjeve tužiteljice HA primjenom pravila o teretu dokazivanja. Kako je tužba podnesena dana 21.05.2019. godine, tuženik Addiko Bank d.d. ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 21.05.2014. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik Addiko Bank d.d. se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Tako u odluci VS RH, Rev 2245/17-2 se navodi „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.) Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 – dalje: ZPP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošače da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. U navedenom smislu tuženik Addiko Bank d.d. upućuje na rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Rev-2245/2017 od 19.02.2020. Nadalje prema tvrdnjama tuženika Addiko Bank d.d. neprihvatljivo je tumačenje Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik Addiko Bank d.d. smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika Addiko Bank d.d. na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužiteljica ŠA, u slučaju da je bila izložena nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imala punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Tako Sud EU, C- 33/76, Rewe-Zentralfinanz and Rewe-Zentral: “U nedostatku mjera harmonizacije, prava koja proizlaze iz prava Unije moraju biti izvršena pred nacionalnim sudovima u skladu s uvjetima propisanim nacionalnim propisima. Situacija bi bila drugačija jedino ako bi takvi uvjeti i zastarni rokovi u praksi onemogućavali ostvarivanje prava koje su nacionalni sudovi dužni štititi. To nije slučaj ako su propisani rokovi zastare razumni. Postavljanje takvih razumnih rokova zastare odraz je primjene temeljnog načela pravne sigurnosti.“ Sud EU, C-255/00, Grundig Italiana:“Sud je već utvrdio da je u skladu s pravom EU-a određivanje razumnih prekluzivnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti koje štiti i poreznog obveznika i javno tijelo. Takvi rokovi načelno nisu takve naravi da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava koje priznaje pravni poredak EU-a. U tom smislu, zastarni rok od tri godine propisan nacionalnim pravom, koji teče od dana sporne isplate, smatra se razumnim.“ Činjenica da je tužiteljica HA bila pasivna cijelo sve ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika Addiko Bank d.d. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku Addiko Bank d.d. bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje tuženik Addiko Bank d.d. smatra da tužiteljica JA pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako se tužiteljica HA neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužiteljica HA potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužiteljice HA za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, prema tvrdnjama tuženika Addiko Bank d.d. potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik Addiko Bank d.d. je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica HA traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Skreće se pozornost sudu da tužiteljica HA pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužiteljica HA pozvala Banku, odnosno tuženika Addiko Bank d.d. na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik Addiko Bank d.d. smatra kako tužiteljici HA ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. U dokaz navedenog predlaže se uvid u presudu Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P- 1864/2015 od 20.12.2019., zatim presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5847/2015 od 25.09.2018. te presudu Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3811/2018 od 22.01.2020. Nadalje tuženik Addiko Bank d.d. tvrdi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika Addiko Bank d.d. dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužiteljica HA ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik Addiko Bank d.d. mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik Addiko Bank d.d. pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž- 7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužiteljica HA potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužiteljica HA se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik Addiko Bank d.d. smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik Addiko Bank d.d. smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužiteljica HA predložila zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve - onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode - onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. U navedenom smislu ukazuje se na odluku Visokog Trgovačkog suda RH, Pž-1564/07. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužiteljica HA tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. U navedenom smislu Visoki trgovački sud RH, Pž-267/93 navodi: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu (da postoji potraživanje iz tužbe) o njezinom postojanju ili nepostojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“ Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. U navedenom smislu Visoki trgovački sud RH, Pž-6815/07 navodi: „Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.“ Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužiteljica HA nije predložila adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Suprotno takvom postupanje, tuženik Addiko Bank d.d. navodi kako je pravodobno i pravilno predložio dokazne prijedloge te okolnosti na koje su ti dokazni prijedlozi predloženi. Naime, ni u postupku kolektivne zaštite nisu se saslušavali svjedoci predloženi od strane tuženih banaka (na okolnosti davanja upozorenja prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinim potrošačima) iz razloga što su sudovi zauzeli stav da se to ima utvrđivati u svakom pojedinačnom sporu. Navedeno vrlo jasno proizlazi iz već citirane Presude VTS "(…) Zbog toga ovaj sud prihvaća prigovore tuženih banaka da činjenice koje se odnose na predugovorno informiranje pojedinih potrošača od strane pojedinih bankovnih službenika, koje je sud tvrdio na temelju saslušavanja pojedinih potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu koji sadrže govorne odredbe kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, nisu pravno relevantne za odlučivanje jesu li te ugovorne odredbe jasne i razumljive prosječnom potrošaču. No, to nije iz razloga što su, kako navode tuženici, kao svjedoci saslušavani potrošači koji su na neki način stranke, nego je to zato što su u ovom postupku, čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno relevantne samo informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu ugovornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima. (…) Stoga je prvostupanjski sud osnovano odbio prijedloge tuženika da se na iste okolnosti kao svjedoci saslušaju službenici banaka. (…) Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Po prosudbi tuženika Addiko Bank d.d. neosnovani su navodi tužiteljice RA ništetnosti pojedinih odredbi ugovora. Tuženik Addiko Bank d.d. smatra da su on i tužiteljica HA pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužiteljica HA mogla birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica HA je donijela odluku da je za nju prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljice HA kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužiteljica HA se prije sklapanja ugovora o kreditu obratila tuženiku Addiko Bank d.d. s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučila zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik Addiko Bank d.d. je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik Addiko Bank d.d., kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužiteljica HA jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. 3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužiteljica HA po vlastitom izboru prihvatila iako je imala mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik Addiko Bank d.d. posebice napominje kako je on u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužiteljici HA kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:

Pž-7129/2013 te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. U dokaz navedenog tuženik Addiko Bank d.d. predlaže uvid u Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. te uvid u rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž- 4736/2019. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužiteljice HA, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužiteljica HA potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazala svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje kako je tužiteljici HA prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužiteljici HA objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužiteljice HA za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik Addiko Bank d.d. posebno ističe da tužiteljica HA nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije dovela u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužiteljica HA dobrovoljno pristala i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražila izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorila obavijestima o promjeni kamatne stope koje joj je dostavljao tuženik Addiko Bank d.d. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 navodi kako nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:

Pž-7129/2013 te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik Addiko Bank d.d. dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika Addiko Bank d.d. koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Addiko Bank d.d. predlaže saslušanje njegovih zaposlenika na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu; zatim saslušanje javnog bilježnika Marije Grozdani Dekleva iz Rijeke, na okolnost razumijevanja ugovora o kreditu te prave i ozbiljne volje za sklapanjem ugovora od strane tužiteljice HA, potom uvid u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-895/2003 i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019. Prema tvrdnjama tuženika Addiko Bank d.d. ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje na mišljenje dr. sc. LA, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje se citira: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! — ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 20i4.g.). Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice HA kao potrošača, jer i sam tuženik Addiko Bank d.d. nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužiteljicu HA, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik Addiko Bank d.d. nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl. br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine citira se: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi: - da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, - da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te - da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama." U dokaz prethodno navedenog tuženik Addiko Bank d.d. se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. godine, Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Ističe se da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik Addiko Bank d.d. kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik Addiko Bank d.d. kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženik Addiko Bank d.d. pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik Addiko Bank d.d. citira presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." Tuženik Addiko Bank d.d. tvrdi da je on i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik Addiko Bank d.d. predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Također predlaže se i uvid u Izjavu gđe. HAU na okolnost jesu li upozoravali potrošače o rizicima vezanim uz rast švicarskog franka prilikom sklapanja pojedinih ugovora o kreditu. Tuženik Addiko Bank d.d. tvrdi da je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik Addiko Bank d.d. je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Addiko Bank d.d. predlaže uvid u članak objavljen u broju 8 iz prosinca 2005. (XII/05) pod naslovom „Kretanje tečaja CHF i EUR" (u prilogu) članak objavljen broju 7 iz lipnja 2005. (VI/05) pod naslovom „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF" (u prilogu). Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula ZA i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Dakle, u trenutku sklapanja tuženik Addiko Bank d.d. nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika Addiko Bank d.d. propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika Addiko Bank d.d. da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra ZA i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16 koja se citira: ,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik" Stoga tuženik Addiko Bank d.d. predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužiteljice HA iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužiteljice HA. Naglašava se da tuženik Addiko Bank d.d. kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je - Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. - Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim. - Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika Addiko Bank d.d., sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi kako je tužiteljica HA s naplatom iste bio upoznata prije sklapanja ugovora i na koju je pristala potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Tako se ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. u kojoj je navedeno „Naime, čl. 7. Ugovora o dugoročnom kreditu propisano je, između ostalog, kako korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25 % jednokratno, unaprijed min. 900,00 kn, na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita.

43. Čl. 173. st. 1. Zakona o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002) propisano je kako banka je dužna na pogodnom mjestu u svojimposlovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz stavka 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik Addiko Bank d.d. je u odgovoru na tužbu istaknuo je kako je tužiteljica HA bila upoznata sa predmetnom naknadom pri sklapanju samog ugovora, odnosno kako je ista bila izvješena u poslovnicama, predočena klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika Addiko Bank d.d. Zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu je naveo kako ga banka nije upoznala sa troškom obrade kredita, nego su navedeni trošak naplatili. Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Takav stav dijeli i Županijski sud u Splitu koji je u presudi od 24.02.2021., posl. broj: Gž- 1215/2020 odbio žalbu tužitelja u pogledu dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita i to iz razloga što: „su te odredbe dovoljno jasne“ te da se „iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno“, čime taj sud zauzima nedvojben stav kako odredbe o ulaznoj naknadi nikako ne mogu biti ništetne. Navedena odredba je dakle bila jasna, dopuštena i tužitelj je s njome bio upoznat. Tužitelj pak u spis ne dostavlja nikakav dokaz kojim dokazuje suprotno. U dokaz prethodno navedenog tuženik Addiko Bank d.d. predlaže uvid u presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. kao i uvid u presudu Županijskog suda u Splitu od 24.02.2021., posl. broj: Gž-1215/2020. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužiteljica HA dobrovoljno pristala i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražila izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tuženik Addiko Bank d.d. predlaže saslušanje njegovih zaposlenika na okolnost pregovaranja, informiranja stranke o svim značajkama ugovora (podatke o svjedoku će tuženik Addiko Bank d.d. dostaviti u naknadnom roku) kao i saslušanje javnog bilježnika na okolnost postojanja prave i ozbiljne volje za sklapanjem ugovora o kreditu. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice HA kao potrošača. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, što je potvrđeno priloženim odlukama Trgovačkog i Županijskog suda. Tuženik Addiko Bank d.d. naglašava da on osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se protivi korištenju privatnog vještačenja koje je provela tužiteljica HA ovom postupku. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužiteljica HA ne navodi u čemu se sastoji njezina tražbina prema tuženiku Addiko Bank d.d., niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP- a odbije tužiteljicu HA s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik Addiko Bank d.d. se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju, a posebice se protivi korištenju privatnog vještačenja izrađenog prije pokretanja samog postupka kao odlučnog za predmetni postupak. Također, tuženik Addiko Bank d.d. se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 250. ZPP-a, sud će odrediti vještačenje po vještaku specijalisti ako nema potrebita stručna znanja utvrditi odlučne a sporne činjenice među strankama. Analogno tome, kako sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi utvrditi u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice togo propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP-a tuženik Addiko Bank d.d. predlaže sudu, u slučaju da tužiteljica HA ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, tuženik Addiko Bank d.d. se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž- 2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva." Konačno, ističe se kako je sama udruga „POTROŠAČ- HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se: „nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“ Imajući u vidu navedeno, tuženik Addiko Bank d.d. smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužiteljice GA ako tužiteljica HA zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužiteljice HA te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Ukazuje se da ZID ZPK (NN 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. U dokaz prethodno navedenog tuženik Addiko Bank d.d. predlaže uvid u vrijednosti kamatnih stopa na HRK kredite za razdoblje od 1992. do 2014. godine kao i financijsko vještačenje uzimajući u obzir izračun za HRK kredite uz pripadajuću kamatnu stopu za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome po mišljenju tuženika Addiko Bank d.d. u bitnome bi dovelo tužiteljicu HA u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika Addiko Bank d.d., iz razloga što bi tužiteljica HA stekla nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, a što tuženik Addiko Bank d.d. osporava u cijelosti, tada tuženik Addiko Bank d.d. ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, tzv. negativnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). U dokaz navedene tvrdnje tuženik Addiko Bank d.d. predlaže izvršiti uvid u pregled prometa po partiji kredita koji prileži spisu te po potrebi financijsko vještačenje. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužiteljice HA u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike i to neovisno o tome je li tuženik Addiko Bank d.d. u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. U pogledu uračunavanja tzv. negativnih razlika je konačnu odluku donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine. Naime, tuženik Addiko Bank d.d. ističe da se u praksi sudova Republike Hrvatske ustalila praksa kako preplatu ne čine samo pozitivne razlike, već i negativne razlike, a sve iz razloga što je obvezno pravni odnos potrebno sagledati u cijelosti, a ne u samo jednom dijelu (samo pozitivne razlike) kako to traži tužiteljica HA, slijedom čega tuženik pravovremeno ističe prigovor radi prijeboja. Sve kada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, a što tuženik Addiko Bank d.d. osporava u cijelosti, tada bi tužiteljica HA eventualno imala pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike. Gore navedeno potvrđuje i sudska praksa, pa tako i odluka Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-65/2022-2 od 10.02.2022. godine koja navodi: …“osnovane su žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja, ukoliko je preplatu zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđivao prema onom tečaju CHF koji je važio u vrijeme isplate kredita, a to je tužitelj tužbom i zahtijevao, iznos tzv. pozitivne preplate morao umanjiti za tzv. negativnu razliku u preplati - tj. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta zbog tečaja CHF koji je u tim mjesecima bio manji od onog početnog prema kojem je sud utvrđivao i dosudio tužitelju povrat preplaćenog. To sve stoga što ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu treba sagledavati kao jedan cjeloviti odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne može dosuditi ništa više od onog što je on stvarno preplatio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi…“, Tuženik Addiko Bank d.d. nadalje osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik Addiko Bank d.d. nije pao u zakašnjenje prema tužiteljici HA, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika Addiko Bank d.d.. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik Addiko Bank d.d. cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik Addiko Bank d.d. ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku Addiko Bank d.d., tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku Addiko Bank d.d.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005. (list sudskog spisa od broja 13 do 17) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Nadalje izvršen je uvid u nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za financije i računovodstvo Tomislava Prpića dipl.oec. od 8. listopada 2024. koji je i usmeno saslušan na ročištu dana 30. siječnja 2025. (list sudskog spisa broja od 462 do 475 te 497 i 498). Također na ročištu dana 30. siječnja 2025. saslušana je svjedokinja KA (list sudskog spisa broj 498) i tužiteljica HA (list sudskog spisa broj 500).

4. Saslušana na ročištu dana 30. siječnja 2025. svjedokinja KA je iskazala da zna oko čega se vodi ova parnica. Poznato joj je da njezina sestra HA zaključila sa tuženikom Ugovor o kreditu a u svezi kupnje osobnog automobila. Zamolila je nju da joj bude sudužnik, na što je ona pristala. Prema tvrdnjama svjedokinje KA ona osobno nije vodila nikakve pregovore sa službenicima banke, već je to sve napravila njezina sestra, a ona se je samo potpisala na ono što je trebalo. Njoj je poznato da je njezina sestra uredno platila taj kredit, a kupila je vozilo marke Škoda Fabia koji je još uvijek u vlasništvu njezine sestre i koji ona koristi za svoje osobne potrebe. Ne sjeća se više da i je bila kod javnog bilježnika. Na kraju svoga iskaza svjedokinja KA je iskazala da sve rate toga kredita otplaćivala je isključivo njezina sestra HA.

5. Saslušana na ročištu dana 30. siječnja 2025. tužiteljica HA je iskazala da ona i njezin pokojni suprug AA odlučili su kupiti osobni automobil ali nisu imali gotovinu pa su zato zaključili Ugovor o kreditu. Otišli su u autosalon Škoda te su tamo dogovorili kredit u eurima za kupnju automobila marke Škoda Fabia kojeg ona i danas koristi za svoje osobne potrebe. Oni su ih uputili kod tuženika Addiko Bank d.d. s kojim oni poslovno surađuju. Međutim ona je odmah primijetila da ugovor o kreditu glasi na CHF a ne a euro kako su dogovorili u auto salonu. Na to je skrenula pozornost službenici banke, koja im je rekla da je to svejedno, odnosno da je čak i povoljnije da bude valutna klauzula CHF nego eur i što više i da svi ostali klijenti zaključuju isključivo ugovore s valutnom klauzulom CHF a ne euro ili neku drugu valutu. Prema tvrdnjama tužiteljice HA ona i njezin suprug su prihvatili to obrazloženje. U svezi neke ulazne naknade za obradu kredita uopće se nije niti razgovaralo. Prema tvrdnjama tužiteljice HA nikakvi pregovori nisu niti bili mogući, već je bilo moguće samo prihvatiti ili ne prihvatiti takav ugovor o kreditu koji joj je ponuđen i već unaprijed pripremljen od strane same banke. Zna da je išla kod javnog bilježnika i da je on nešto čitao i objašnjavao ali se više ne sjeća detalja. Navedeni kredit je ona u cijelosti otplatila. Prema tvrdnjama tužiteljice HA početna rata iznosila je oko 1.400,00 kn, a kasnije se ta rata povećala na čak 2.100,00 kn što je nju znatno financijski opterećivalo. Ona je pročitala ugovor prije nego ga je potpisala, Međutim djelatnica banke joj ništa nije posebno pojašnjavala u svezi valutne klauzule, već joj je samo rekla da valuta CHF je stabilna valuta i da se ne mora ništa sekirati u budućnosti. Predmetni kredit su otplaćivali ona i njezin suprug koji je preminuo 2015. Nadalje tužiteljica HA je iskazala da je pitala službenicu banke zašto mora platiti ulaznu naknadu, na što joj je ona odgovorila da je to tako i da bez te ulazne naknade ona s njima ne može zaključiti ugovor o kreditu, tako da je njoj prepuštena odluka u svezi tog kredita po načelu „uzmi ili ostavi“.

6. Uvidom u nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za financije i računovodstvo Tomislava Prpića dipl.oec. od 8. listopada 2024. razvidno je da njegov zadaak je bio izračunati preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da on u svom izračunu uzme u obzir tečaj CHF-a na dan isplate kredita - 05. svibnja 2005.g. (CHF – 4,763460), te da sačini izračun preplate po svakom anuitetu izraženo u kunama tijekom otplatnog perioda. Također bilo je potrebno izračunati tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita. Nadalje trebalo je izračunati i navesti i iznos i vrijeme naplate naknade na ime obrade kredita. Također sukladno prijedlogu tuženika Addiko Bank d.d. potrebno je izračunati i tzv. negativne tečajne razlike, tj. kada je tečaj bio niži od početnog uz navođenje točnog datuma. Angažirani vještak za financije i računovodstvo Tomislav Prpić dipl.oec. je uvidom u spis putem e- komunikacije utvrdio da spisu prileži slijedeća relevantna financijska dokumentacija: 1) Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005., 2) Inicijalni otplatni plan, c) Realizirani otplatni plan, d) Specifikacija uplata po kreditu, e) Pregled prometa za klijenta po kreditu broj 306-319/2005, partija 53120846 (knjigovodstvena kartica), e) Obavijesti o promjenama kamatnih stopa – pojedinačne i f) Preliminarni izračun. Angažirani vještak za financije i računovodstvo Tomislav Prpić dipl.oec. ističe da je koristio arhivsku tečajnu listu tuženika, dostupnu na web stranici www.addiko.hr. U nalazu i mišljenju korišten je fiksni tečaj konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR. Naglašava se da tužiteljica HA je dana 03.05.2005. godine sklopio ugovor o kreditu 306-319/2005 (solemniziran 04.05.2005.) sa Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.), sa sljedećim bitnim odredbama kredita: 1) Korisnik kredita: HA, 2) Kreditor: Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.), 3) Ugovor/ kreditna parija: 306-319/2005; partija 53120846, 4) Datum ugovora: 3.5.2005., 5) Iznos kredita: 19.320,00 CHF ili 92.030,05 HRK, 6) Jednokratna otplata sa zadnjom ratom kredita, 7) Iznos kredita koji se vraća u anuitetima: 19.320,00 CHF, 8) Isplata kredita (odobrenje): 5.5.2005., 9) Tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu: 4,763460, 10) Rok otplate (mjeseci): 72, 11) Rok otplate godine: 6, 12) Kamatna stopa prilikom potpisa Ugovora: 5,900%, 13) Efektivna kamatna stopa, 14) Anuitet prilikom ugovaranja u valuti: 319,28 CHF, 14) Iznos anuiteta na dan puštanja kredita: 1.520,88 HRK, 15) Tečaj po ugovoru: srednji tečaj banke na dan plaćanja i 16) Zatvaranje kredita: konačna otplata 31.05.2011. Kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužiteljici HA prilikom plasmana kredita iznosila je 5,900% godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužiteljica HA je ugovorila iznos od 19.320,00 CHF, što na dan isplate 05.05.2005. (utvrđeno prema podatku na dokumentu realiziranog otplatnog plana ) iznosi 92.030,05 kn, prema srednjem tečaju banke na dan 4,763460 HRK za 1 CHF. Prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu , kredit se otplaćuje kroz 72 mjesečnih anuiteta u visini od 319,28 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Anuiteti dopijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 1.520,88 kn. Tuženik Addiko Bank d.d. je u periodu otplate kredita tri puta mijenjao kamatnu stopu te se ona kretala kako slijedi: 1) Period kamatne stope od 05.05.2005. do 29.02.2008. kamatna stopa je iznosila 4,90% godišnje te je primijenjena na anuitet od 30.06.2005. u iznosu od 319,28 CHF, 2) Period kamatne stope od 29.02.2008. do 30.11.2008. kamatna stopa je iznosila 6,50% godišnje te je primijenjena na anuitet od 31.03.2008. u iznosu od 322,37 CHF, 3) Period kamatne stope od 30.11.2008. do 31.03.2009. kamatna stopa je iznosila 6,80% godišnje te je primijenjena na anuitet od 31.12.2008. u iznosu od 323,58 CHF i 4) Period kamatne stope od 31.03.2009. do 31.05.2011. kamatna stopa je iznosila 7,30% godišnje te je primijenjena na anuitet od 30.04.2009. u iznosu od 325,35 CHF. Temeljem prethodno navedene dokumentacije angažirani vještak za financije i računovodstvo Tomislav Prpić dipl.oec. je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više uplaćenoga s osnova tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. Angažirani vještak za financije i računovodstvo Tomislav Prpić dipl.oec. je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 30.06.2005. do 31.05.2011. godine. Prilikom rekonstrukcije inicijalnog plana korištena je dokumentacija: a) Ugovor o kreditu broj 306-319/2005 od 03.05.2005. i b) Inicijalni otplatni plan. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 30.06.2005. do 31.05.2011. godine, sa prikazom datuma na koje je dospjela obveza zatvarana u cijelosti, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije: a) Realizirani otplatni plan, b) Specifikacija uplata po kreditu, c) Pregled prometa za klijenta po kreditu broj 306-319/2005, partija 53120846 (knjigovodstvena kartica) i d) Obavijesti o promjenama kamatnih stopa – pojedinačne. Potom angažirani vještak za financije i računovodstvo Tomislav Prpić dipl.oec. ističe da njegova zadaća je da utvrdi razliku između početno primijenjenog tečaja za CHF u ugovoru o kreditu na dan isplate kredita i stvarno obračunatog tečaja za vrijeme trajanja kredita, sve specificirano po mjesecima, te da prikaže i razliku u tečaju kada je CHF bio niži od početnog tečaja, sve specificirano po mjesecima. Naglašava se da u razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita ,a u nastavku su, sukladno zadaći kojom se traže preplate, navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužiteljice HA predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,763460 HRK za 1 CHF), prikazujući pri tome prosječni tečaj po stvarnim uplatama, kako su prikazane u knjigovodstvenoj kartici tuženika Addiko Bank d.d., te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno. U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica HA je prema izračunu angažiranog vještaka za financije i računovodstvo Tomislava Prpića dipl.oec. preplatila na ime tečajnih razlika iznos od 594,59 € , a razlike se prikazane u Tablici 5. U nastavku su navedeni i iznosi za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita, odnosno vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i anuiteta i negativne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,763460 HRK za 1 CHF). U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužiteljica HA je tako manje platila na ime tečajnih razlika iznos od 324,34 €, a iznos po mjesecima se prikazuje u Tablici 6. Slijedeća zadaća angažiranog vještaka za financije i računovodstvo Tomislava Prpića dipl.oec. je bila izračunati i navesti i iznos i vrijeme naplate naknade na ime obrade kredita. Sukladno članku 3. Ugovora o kreditu, prilikom korištenja kredita naplaćuje se naknada u iznosu od 2,00% jednokratno. Sukladno navedenom, naknada za obradu kredita iznosila je 386,40 CHF, a naplaćena je (odbijen iznos prilikom isplate)prilikom isplate kredita na dan 05.05.2005. Prema tečaju na dan puštanja kredita (4,763460 HRK za 1 CHF), tako je naplaćen iznos od 1.840,60 kn / 244,29 €. Zaključno angažirani vještak za financije i računovodstvo Tomislav Prpić dipl.oec. daje sljedeće mišljenje: 1. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 594,59 €., 2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, manje uplatila 324,34 € i 3. 3. Naknada za obradu kredita iznosila je 244,29 €, a naplaćena je prilikom isplate kredita na dan 05.05.2005.

7. Sukladno nalazu i mišljenju angažiranog vještaka za financije i računovodstvo Tomislava Prpića dipl.oec. od 8. listopada 2024. tužiteljica HA je specificirala svoj tužbeni zahtjev.

8. U svom podnesku od 20. studenog 2024. tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako je nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za financije i računovodstvo Tomislava Prpića dipl.oec. neodređeno i nejasno obzirom vještak ne obrazlaže način izračuna u istom. Slijedom navedenog predlaže se pozvati vještaka da se očituje o ovdje istaknutim prigovorima, podredno provesti usmeno saslušanje vještaka sukladno čl. 260. ZPP-a. Osobito se ističe kako je vještak prikazao veći iznos tečajnih razlika zbog toga što nije koristio ispravne tečajeve. Naime, sukladno ugovoru plaćanje se vrši po tečaju na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije dospijeća, a angažirani vještak za financije i računovodstvo Tomislav Prpić dipl.oec. je primijenio tečaj na dan dospijeća za anuitete koji su plaćeni prije dospijeća i tečaj na dan plaćanja za one koji su plaćeni nakon dospijeća. Konstatira se da angažirani vještak za financije i računovodstvo Tomislav Prpić dipl.oec. je u nalazu i mišljenju prikazao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno razdoblja u kojima je tužiteljica HA plaćala anuitete po nižem tečaju od početnog. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ugovorni odnos stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to je prilikom provedbe vještačenja pravilno vještak utvrdio i tzv. negativnu razliku. Naime, ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu treba se sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama ugovornih strana, pa se slijedom toga tužiteljici HA kao korisniku kredita, ne može dosuditi ništa više od onog što je ona stvarno preplatila po predmetnom ugovoru. Sve kada bi tužbeni zahtjev tužiteljice HA bio osnovan, a što tuženik Addiko Bank d.d. osporava u cijelosti, tada bi tužiteljica HA eventualno imala pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike. Gore navedeno prema tvrdnjma tuženika Addiko Bank d.d. potvrđuje i sudska praksa te se primjera radi navodi: a) odluka Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-65/2022-2 od 10.02.2022. godine, b) presuda Općinskog suda u Osijeku – Stala služba u Valpovu poslovni broj P- 906/2019-30 od 11. veljače 2022.g. i c) presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne Službe u Požegi, broj: Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. godine. Tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje kako naslovni sud uopće nije uzeo u obzir prijedlog tuženika Addiko Bank d.d. za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, nego je zadatak vještaka isključivo temeljen na prijedlogu tužiteljice HA, odnosno izračun izvršen po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, čime tuženik Addiko Bank d.d. smatra da tužiteljica HA ostvaruje dvostruku korist na štetu tuženiku Addiko Bank d.d. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako je isto vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik Addiko Bank d.d. koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, tuženik Addiko Bank d.d. smatra kako je prilikom izrade nalaza i mišljenja angažirani vještak za financije i računovodstvo Tomislav Prpić dipl.oec. pogriješio prilikom obračuna kamatne stope te tečaja, posebice iz razloga jer obračun vještaka nema osnovu u činjenicama iznesenim u tijeku postupka, a ujedno nema uporište u sudskoj praksi niti u kakvom materijalnom propisu. Naime, angažirani vještak za financije i računovodstvo Tomislav Prpić dipl.oec. je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, iako su tužiteljica HA i tuženik Addiko Bank d.d. sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF, stoga tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje na presudu i rješenje VSRH, poslovni broj: Revt-294/14 od 09.04.2015. godine. koja navodi sljedeće: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.” Dakle, neopravdano je koristiti izračun vještaka prema početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, obzirom da nije utvrđena činjenica ništetnosti promjenjive kamatne stope, također ukazuje na činjenicu da se i utvrdi ništetnost promjenjive kamatne stope, bilo bi potrebno odrediti kamatnu stopu koja bi služila kao osnova za usporedbu kamatne stope mijenjane od strane tuženika Addiko Bank d.d., a ne koristiti početnu kamatnu stopu, o čemu govori i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5847/15 od 25.09.2018. godine, koja navodi sljedeće: „Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Ono što tužitelju prema stavu ovog suda pripada bila bi isplata na osnovi eventualnog neosnovanog obogaćivanja tuženika prilikom podešavanja kamatne stope koje bi neosnovano obogaćivanje sud utvrdio nakon što bi prethodno dopunskim tumačenjem, uvažavajući načela općeg obveznog prava i posebnosti predmetnog pravnog posla, popunio predmetnu pravnu prazninu i to sukladno preciznim parametrima (npr. LIBOR za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i sl.), bez jednostranog pogodovanja bilo banci bilo tužitelju, sve uz uvažavanje načela ekvivalentnosti i razmjernosti. Kada bi se na taj način dopunila ugovorna odredba o kamatnoj stopi, stvorile bi se pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu kako je to činio tijekom ugovornog razdoblja.“ Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako je vještak, izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužiteljice HA zanemario okolnost, da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno da bi izračun na način koji je tužiteljica HA predložila, a naslov usvojio, tužiteljicu HA dovelo u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za nju vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, način izračuna vještaka u ovom predmetu dovodi tužiteljicu HA u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika Addiko Bank d.d. Naglašava se da osom što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Tuženik Addiko Bank d.d. smatra, da bi pravnu prazninu koja bi eventualno i nastala u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope trebalo u načelu popunjavati dopunskim, dodatnim tumačenjem sukladno odredbi čl. 4. i čl. 319. st. 2. ZOO budući da se dogovor o podešavanju kamata ne može, s jedne strane, nadomjestiti odgovarajućim rješenjem dispozitivnog prava, a ne može se ni, s druge strane, trajno narušiti temeljna ugovorna struktura odustane li se od uređenja odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Konačno, tuženik Addiko Bank d.d. u svakom slučaju ukazuje da je, sukladno odluci Vrhovnog suda na koju se poziva i tužiteljica HA, Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine navedeno da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012.g. te bi primjenom navedenog shvaćanja proizlazilo da bi u zastari bile sve tražbine tužiteljice HA dospjele prije 04.04.2007.g. Kako tužiteljica HA predmetnom tužbom potražuje i pojedinačne tražbine u razdoblju od 01.10.2005., 01.11.2005. i 29.12.2005.., to se navodi da je u odnosu na njih nastupila zastara. U tom smislu i presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-65/2022-2 od 10.02.2022.g. u kojoj se navodi: „Pri tome, sud prvog stupnja istaknuti prigovor zastare ocjenjuje djelomično osnovanim pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da je 4. travnja 2012. podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12, došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Budući je tužba u ovoj parnici podnesena 21. prosinca 2020. za tražbine dospjele od 1. listopada 2006. do 10. rujna 2011., a tužba u parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena je 4. travnja 2012. Zaključuje da je zastara u konkretnim slučaju nastupila za tražbine dospjele do 4. travnja 2007. te je prigovor zastare utvrdio djelomično osnovan i odlučio kao u točki III. izreke pobijane presude.“

9. Dopunski saslušan na ročištu dana 30. siječnja 2025. angažirani vještak za financije i računovodstvo Tomislav Prpić dipl.oec. je ostao u cijelosti kod svoga pismenog nalaza i mišljenja. U svezi navoda iz podneska tuženika Addiko Bank d.d. u kojem se tvrdi kako način izračuna nije obrazlagan angažirani vještak za financije i računovodstvo Tomislav Prpić dipl.oec. je istaknuo da navedeno nije točno budući su svi izračuni pojašnjeni iznad tablica samih izračuna. Nadalje tuženik Addiko Bank d.d. navodi da su prikazani veći iznosi tečajnih razlika zbog toga što nisu korišteni ispravni tečajevi, kao što je navedeno na str. 9 nalaza i mišljenja. Međutim, angažiranog vještaka za financije i računovodstvo Tomislava Prpića dipl.oec. ističe da su korištene stvarne uplate kako ih je tuženik Addiko Bank d.d. evidentirao u svojoj knjigovodstvenoj kartici koja je dostavljena u spis te je prema navedenim uplatama prikazan prosječni tečaj stvarnog plaćanja. Na kraju svoga iskaza angažirani vještak za financije i računovodstvo Tomislav Prpić dipl.oec. je naglasio da je on utvrdio da su neki anuiteti plaćeni u manjem iznosu od onog početnog temeljem tečaja te su isti prikazani u tablici 6. Međutim on nije vršio prijeboj budući mu to nije bila zadaća. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za financije i računovodstvo Tomislava Prpića dipl.oec. budući je stekao dojam da je isti stručan i nepristran.

10. Na ročištu dana 30. siječnja 2025. u smislu čl. 7. st. 1. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio prisutne da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP- a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 30. siječnja 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Na tom ročištu punomoćnica tužiteljice HA je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. Zamjenica punomoćnika tuženika Addiko Bank d.d. je predložila odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti kao neosnovanog. Naglašava se da se ustraje se u cijelosti kod svih prigovora. Podredno ukoliko sud smatra da je tužbeni zahtjev makar i djelomično osnovan onda treba takav tužbeni zahtjev umanjiti iz razloga što je tuženik Addiko Bank d.d. pravovremeno istaknuo procesni prigovor radi prebijanja.

11. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice HA je djelomično osnovan, a također je osnovan u cijelosti i istaknuti procesni prigovor radi prebijanja tuženika Addiko Bank d.d. u iznosu od 170,00 € .

12. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

13. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Addiko Bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

14. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužiteljice HA te saslušane svjedokinje KA. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužiteljice HA nije mogla pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306- 319/2005 od 3. svibnja 2005. budući joj je tuženik Addiko Bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužiteljicu HA ako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

15. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

16. U odnosu na informiranost tužiteljice HA i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Addiko Bank d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužiteljica HA bila u potpunosti informirana u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF i naknadi za obradu kredita.

17. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužiteljice HA te saslušane svjedokinje KA. Naime iz njihovih iskaza razvidno je da kredit je podignut za kupnju osobnog automobila kojeg tužiteljice HA koristi za svoje osobne potrebe.

18. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Addiko Bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Addiko Bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

19. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

20. Istaknuti prigovor zastare tuženika Addiko Bank d.d. je po prosudbi ovoga u djelomično osnovan i to u manjem dijelu s osnova utužene razlike zbog ništetne valutne klauzule u CHF, a u cijelosti s osnova istaknutog prigovora radi prebijanja naknade za obradu kredita u iznosu od 170,00 €. Naime, odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023 te u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Identično je bilo propisano i ranijem Zakonom obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996 i 112/1999, 88/2001). Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

21. U navedenom smislu očitovao se je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Budući je dan podnošenja kolektivne tužbe u predmetu „Franak“ bio 04. travnja 2012. računajući od tog dana pa unatrag pet godina dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 04. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare. Drugi bitan datum je dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i to 13. lipnja 2014. kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te da je u konkretnom slučaju pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle, 14. lipnja 2014., a koji je istekao 14. lipnja 2019. Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje u kome se između ostaloga navodi: „...4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 21. svibnja 2023., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Iz navedenih razloga po prosudbi očito nisu u zastari sva ona potraživanja tužiteljice HA u svezi razlike zbog ništetne odredbe s osnova ništetne odredbe u svezi valutne klauzule CHF koja su dospjela nakon dana 4. srpnja 2007. Međutim u zastari su ona potraživanja tužiteljice HA u svezi onih stavki preplaćenih anuiteta s osnova ništetne valutne klauzule koji su dospjeli prije dana 4. srpnja 2007. u ukupnom iznosu od 1,71 € dok ostatak utuženog iznosa s toga osnova u iznosu od 582,88 € nije u zastari.

22. Nadalje valja naglasiti da je točno da čl. 326. st. 2. ZOO-a je propisano ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Međutim iako je Ugovor o kreditu između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005. u cijelosti otplaćen prema shvaćanju ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i tzv. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi tužiteljice HA kao korisnice kredita u odnosu na tuženika Addiko Bank d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužiteljice HA na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetnih odredba naplaćeno.

23. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

24. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužiteljica HA je bila dužna dokazati visinu preplaćenih anuiteta o do koje je došlo na temelju naknadnih promjena tečaja valute CHF-a, a koju činjenicu je ovaj sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja angažiranog vještaka za financije i računovodstvo Tomislava Prpića dipl.oec. Međutim, postoje i takozvane negativne razlike tj. kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio manji od onog početnog a koju činjenicu je ovaj sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja angažiranog vještaka za financije i računovodstvo Tomislava Prpića dipl.oec.

25.1. Pri tome valja naglasiti da u svojoj presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „....9. Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom vijećanja ocijenilo je da bi svojom odlukom odstupilo od dosadašnje prakse ovoga suda (odluka broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.) te odluku povodom revizije u ovoj pravnoj stvari prepustilo proširenom vijeću od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP. 10. Naime, vijeće u ovoj pravnoj stvari je zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. 11. U odluci ovoga suda broj Rev- 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zauzeto je suprotno pravno shvaćanje da se kod tzv. negativne tečajne razlike uopće ne radi o potraživanju tuženice kao banke nego su sudovi dužni temeljem prigovora tuženice u odnosu na visinu zahtjeva izračunati i iznose kada je tečaj CHF bio manji od početnog i takve iznose oduzeti od potraživanja tužitelja koji je postavio tužbeni zahtjev samo u odnosu na iznose kada je tečaj CHF bio viši od početnog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu....“

25.2. Prema izračunu angažiranog vještaka za financije i računovodstvo Tomislava Prpića dipl.oec. kod Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005. tzv. negativna tečajna razlika kada je u pojedinim razdobljima tečaj bio niži od onoga početnog iznosi ukupno 324,34 €. Međutim, tuženik Addiko Bank d.d. je na pripremnom ročištu dana 10. travnja 2024. istaknuo prigovor radi prijeboja samo u iznosu od 170,00 € kojeg do zaključenja glavne rasprave nije uskladio s nalazom i mišljenje angažiranog vještaka za financije i računovodstvo Tomislava Prpića dipl.oec. u smislu točne specifikacije pojedinih novčanih iznosa i dospijeća istih. Ističe se da prema čl. 196. st. 1. ZOO-a prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Nadalje je čl. 196. st. 2. ZOO-a propisano da nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Zbog prethodno navedenih razlika ovaj sud je međusobno prebio utvrđena potraživanja stranka te je odlučio kao u izreci ove presude pod točkom V. Pri tome su prebijane stavke iz točke III. izreke ovoga presude (preplate tužiteljice HA zbog ništetne valutne klauzule) i točke IV izreke ove presude (potplate tužiteljice HA kada je tečaj bio niži od onoga početnog do iznosa od 170,00 €). Naime, prema utvrđenju ovoga suda osnovan je prigovor tuženika Addiko Bank d.d. da je došlo do tzv. potplate zbog manjeg tečaja od onoga početnog u iznosu od 170,00 € kako je to odlučeno u točki IV izreke ove presude.

26. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO-a u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema čl. 195. dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

27. Između stranaka nije sporno da je zaključen Ugovor o kreditu između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005. Također nije sporno da je tužiteljici HA sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005. dana 5. svibnja 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 244,29 € odnosno tadašnjih 1.840,60 kn. Sporna su između stranka isključivo pravna pitanja tj. da li je čl. 3. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306- 319/2005 od 3. svibnja 2005. ništetan i ako je odgovor afirmativan ima li tužiteljica HA u tom slučaju pravo na restituciju tj. da joj tuženik Addiko Bank d.d. vrati ono što je stekao temeljem navedene ništetene odredbe.

28. Odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je to prije objašnjeno Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005. je potrošački ugovor.

29. Ovaj sud je prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice HA iz čijeg iskaza je evidentno da o ulaznoj naknadi za obradu kredita sa službenicom banke se uopće nije niti razgovaralo. Po prosudbi ovoga suda u konkretnom slučaju čl. 3 Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005. o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, prouzročio je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tužiteljica HA niti na koji način mogla utjecati na sadržaj čl. 3. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306-319/2005 od 3. svibnja 2005. u svezi visine ulazne naknade za obradu kredita ego joj je to ponuđeno po načelu „uzmi ili ostavi“.

30. Po prosudbi ovoga suda tužiteljica HA uopće nije bila kao potrošač informirana o parametrima koji utječu na visinu naknade kako za obradu kreditnog zahtjeva. Naime u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik Addiko Bank d.d., koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice HA kao potrošača. Za ovaj sud nije sporno da tuženik Addiko Bank d.d. kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita je imao određenih troškova tj. razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u aplikaciju tuženika Addiko Bank d.d. za obradu kreditnih zahtjeva i slično. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita očito znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu tj. da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik Addiko Bank d.d. imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta savjetnika za građanstvo ili nekog sličnog naziva se notorno ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita. Tuženik Addiko Bank d.d. niti ne tvrdi da bi plaća djelatnika banke koji je s klijentima radio na zaključenju ugovora o kreditu uopće ovisila o broju kreditnih zahtjeva ili visini kredita koje je ukupno uspio plasirati taj mjesec, ili da je dobivala nikakve bonuse, već očito mu je plaća bila fiksna nezavisno od prethodno navedenih okolnosti. Prema shvaćanju ovog suda, nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Odredbom čl. 269. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005 te u daljnjem tekstu skraćeno ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki I. Zaključno primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a po prosudbi ovoga suda odredba čl. 3. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka), HA (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik) i ŽA (u daljnjem tekstu: Sudužnik) broj: 306- 319/2005 od 3. svibnja 2005. kojom je ugovoreno plaćanje tkz. ulazne naknade za obradu kredita je ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora tužiteljice HA bila upoznata sa parametrima koji utječu na visinu navedene naknade o čemu je tužiteljica BA kao potrošač morala biti informirana. Naime, odluke o visini te naknade je jednostrano donosio sam tuženik Addiko Bank d.d., a o tome sa tužiteljicom HA nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice HA kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Naime, na ugovor o kreditu kao dvostrani pravni posao se primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava. U navedenom smislu očitovao se je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojo presudu poslovni broj Rev 673/2023-2 13. veljače 2024. te iz svih navedenih razloga valjalo je u cijelosti prihvatiti deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice BA.

31. Ovaj sud prihvaća pravno mišljenje dr. sc. EA dipl.iur: u članku “Stjecanje bez osnove” koji je objavljen u Aktualnostima hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27., Zagreb, 2020. u kojem se navodi: “...Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarjevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.....” Štoviše po mišljenju ovoga suda to bi moglo čak i poticati takovog vjerovnika da namjerno što duže prolongira neku parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili radi postavljenja restitucijskog zahtijeva zbog povrata svih novčanih iznosa koje je dužnik stekao bez pravne osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja svakog takovog pojedinog novčanog iznosa pa do isplata. Budući su zakonske zatezne kamate daleko veće od kamata koje bilo koja banka daju na neku oročenu štednju pa čak i daleko više nego što banke ugovaraju visinu kamate kod odobravanja kredita svojim klijentima od takvog svoga nesavjesnog postupanja očito je da bi vjerovnik samo neosnovano stjecao imovinsku korist.

32. U odnosu na pozivanje tužiteljice BA na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., ovaj sud napominje da je upoznat s tim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i s kasnijim pravnim shvaćanjem tog suda sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. prema kojem pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, no upravo zbog toga što u postupku koji je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, se uopće nije odlučivalo o ništetnosti ugovornih odredbi o ništetnosti tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva to se potonje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti u ovom sporu.

33. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka 104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao prvo valja primijetiti da kod svojih pravnih shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće svoja pravna shvaćanja ne obrazlaže kao niti to zbog čega je došlo do promijene njegovih pravnih shvaćanja iako se sami propisi nisu mijenjali. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda se sukladno članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. ZOO-a može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.

34. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. ZOO-a mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku).

35. Naime, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se u potpunosti dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila odnosno nastupila bi kada to jednostrano odluči sam vjerovnik, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.

36. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.

37. Naime, kako je to prije pojašnjeno odredbe o ništetnosti ugovornih odredbi u svezi tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije uopće bila predmet raspravljanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 a niti neke druge kolektivne tužbe tako da do nekog prekida zastare nikada nije niti došlo. Kada bi se doslovno shvatilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora nejasno je kako bi se to moglo suvislo povezati s kasnijim pravnim stavom sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su- IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. u kojem se između ostaloga tvrdi da pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a. Naime, nejasno je kako se može prekinuti zastara koja nije niti počela teći.

38. U ovoj parnici je između stranka nesporno da temeljem ništetne odredbe o tkz. ulaznoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je tužiteljici HA dana 5. svibnja 2005. naplaćen iznos od 244.29 €. Svoju tužbu u ovoj parnici je tužiteljica HA podnijela tek dana 21. svibnja 2023. tako da je nastupila zastara njezinog potraživanja u smislu citiranog čl. 225. ZOO-a budući je već odavno prošao zastrani rok od 5 godina, a nikakvog prekida zastare do podnošenja tužbe tužiteljice HA u ovoj parnici nije bilo. Iz svih navedeni razloga osnovan je prigovor zastare tuženika Addiko Bank d.d. te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

39. Prema čl. 154. st. 4. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki VI.

U Rijeci 11. ožujka 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice HA i

- pun. tuženika Addiko Bank d.d.