REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–60/2025-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli – Pola, kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića i Tanja Prenc Kanis kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ive Ušić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog UG, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog UG podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od 28. studenog 2024., broj K-43/2024, nakon rasprave održane 10. ožujka 2025., u prisutnosti zamjenice Županijskog državnog odvjetništva u Puli-Pola, UGK, oštećenika ŠG, optuženog UG te njegove braniteljice ĐG, dana 11. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e  i r i j e š i o  j e:

I. U povodu žalbe optuženog UG, a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Uslijed ove odluke, žalba optuženog UG zbog odluke o troškovima postupka je bespredmetna.

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog UG te se u pobijanom i neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Šibeniku, od 28. studenog 2024., broj K-43/2024, optuženik UG proglašen je krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11, činjenično opisanog u izreci te presude, pa je na temelju tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11., izrečena mu je uvjetna osuda kojom je određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 1. i 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19, 80/22 i 36/24 - u daljnjem tekstu ZKP), optuženom UG naloženo je da u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske na ime paušalnog troška postupka uplati iznos od 80,00 eura, a na ime troška sudskomedicinskog vještačenja iznos od 369,50 eura, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik UG putem branitelja ČG, odvjetnika u [adresa] i putem braniteljice ĐG, odvjetnice u [adresa].

2.1. Optuženik UG putem braniteljice ĐG žali se zbog „bitne povrede odredbi zakona o kaznenom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona, odluke o kazni i uvjetnoj osudi“, s prijedlogom drugostupanjskom sudu „da preinači osuđujuću presudu na način na oslobodi svih optužbi optuženika, podredno da prihvati žalbu optuženika i ukine osuđujuću presudu te vrati postupak prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.“

2.2. Putem branitelja ČG, optuženik UG žali se zbog „bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpunu utvrđenog činjeničnog stanja te razloga iz čl. 467 tč.4 ZKP-a.“. Predlaže „da drugostupanjski sud ovu žalbu prihvati, preinači presudu u pobijanom dijelu i optuženika oslobodi optužbe, a podredno, da ukine presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.“

2.3. Budući da se obje žalbe sadržajno poklapaju i međusobno nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedna žalba.

3. Odgovor na žalbe podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalbe optuženog UG odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

3.1. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je optuženiku i njegovom branitelju.

4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavak 1. ZKP-a, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, te je isti vraćen bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

5. U sjednici drugostupanjskog vijeća održanoj 19. veljače 2025., odlučujući o žalbi optuženog UG, vijeće je utvrdilo da je u pobijanoj presudi Općinskog suda u Šibeniku, od 28. studenog 2024., broj K-43/2024, ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, time što su u istoj u pogledu odluke o kaznenoj sankciji izostali razlozi o odlučnim činjenicama zbog čega bi prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti.

5.1. Kako je u predmetnom kaznenopravnom slučaju ovaj drugostupanjski sud u tri navrata ukidao presudu Općinskog suda u Šibeniku, i to rješenjem od 25. rujna 2019., broj Kž-10/2019, rješenjem od 12. srpnja 2021., broj Kž-224/202 te rješenjem od 26. siječnja 2024., broj Kž-385/2023., i predmet vraćao prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te kako nakon 19. srpnja 2022., sukladno članku 46. Zakona izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 80/22) postoji zabrana dvostrukog ukidanja s obzirom na odredbu članka 484.a stavka 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud je, sukladno odredbi članka 484.a stavka 2. ZKP-a, proveo raspravu dana 10. ožujka 2025., a dana 11. ožujka 2025., donio i objavio ovu presudu.

6. Na raspravi pred drugostupanjskim sudom, nakon što je pročitana presuda Općinskog suda u Šibeniku, od 28. studenog 2024., broj K-43/2024, te zapisnik s rasprave od 27. studenog 2024., a optuženik putem braniteljice ĐG izložio žalbu te državni odvjetnik odgovor na žalbu, u dokaznom postupku su, s obzirom na prethodno navedenu utvrđenu ostvarenu bitnu postupovnu povredu u pogledu odluke o kaznenoj sankciji, pročitani podaci iz kaznene evidencije za optuženika te je optuženik ispitan na okolnosti relevantne za odluku o kaznenoj sankciji.

7. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik ističe povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, tvrdnjom da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sebi i razlozima presude, da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni i nejasni, odnosno da ih uopće nema te da postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku.

7.1. Nije u pravu optuženik da je ostvarena ova bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer izreka pobijane presude nije proturječna i nerazumljiva, nasuprot tvrdnje iz žalbe sadrži sve bitne sastojke terećenog kaznenog djela prijetnje, opis događaja u kojem je optuženik, nakon što je na inkriminirani način zaprijetio oštećeniku ŠG, otvorenim ga je dlanom više puta udario u predjelu glave nanijevši mu tjelesnu ozljedu u vidu natučenja glave regije čela i lijeve sponaste kosti lica, čime je kod oštećenika izazvao strah da će svoje prijetnje ostvariti. Prema tome, opis zbivanja u sebi sadrži sve elemente kaznenog djela prijetnje uz naznaku riječi u kojima je ta prijetnja sadržana, a kojom se oštećeniku i njegovom sada pokojnom ocu u izgled stavljalo zlo prijetnjom smrću i koja je prijetnja, očito radi pojačanja dojma o ozbiljnosti, popraćena fizičkim nasiljem kao i namjera optuženika da na taj način ustraši oštećenika, kako je to navedeno u opisu „u cilju da ga ustraši“. Nadalje, utvrđenja prvostupanjskog suda i razlozi o odlučnim činjenicama koji su naznačeni u izreci pobijane presude iznijeti su u razlozima presude bez znatnog proturječja tako što je prvostupanjski sud nakon korektne reprodukcije dokaznog materijala ocijenio provedene dokaze, poglavito one koji su proturječni obrani optuženika, na način da su prihvaćeni iskazi oštećenika ŠG i svjedoka po čuvenju PG te VG, uz korištenje medicinske dokumentacije na ime oštećenika ŠG te sudskomedicinskog vještačenja oštećenika po vještaku dr. Borisu Brkiću. Konačno, prvostupanjski je sud zaključio da je optuženik ostvario obilježja terećenog kaznenog djela prijetnje jasno i određeno naznačivši kojim je to radnjama, na koji način i kojim oblikom krivnje je to djelo ostvario.

8. Prvostupanjski sud dao je i razloge zbog kojih je odbio dokazne prijedloge obrane (str. 4, odlomak 4.) pa tako i prijedlog za ispitivanje MG i LG na okolnost zašto optuženi već u obrani pred državnim odvjetnikom od 13. svibnja 2014., nije predložio saslušanje u svojstvu svjedoka ŠGK i IG, potom prijedlog za ponovnim ispitivanjem svjedoka SG radi razjašnjenja činjenica tko se u inkriminirano vrijeme koristio vozilom marke „Toyota Rav-4“ , te dokaz suočenjem svjedoka SG i oštećenika ŠG na okolnost tko je kritične prigode napao oštećenog ŠG, smatrajući da su i provedeni dokazi dostatni za utvrđenje svih dokazno-važnih i odlučnih činjenica, a uz to i da su odugovlačeći. O tome je prvostupanjski sud na raspravnom zapisniku iznio razloge, koje naveo i u obrazloženju svoje odluke, a to je učinio i u dijelu obrazloženja presude koji se odnosio na analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza, pa tako i obrane optuženika te iskaza svjedoka SG, ŠGK i FG, čime je prvostupanjski sud dodatno ukazao zbog čega dokazni prijedlozi obrane, da se provede suočenje svjedoka SG i oštećenika ŠG, i ostali dokazni prijedlozi koji su primarno bili usmjereni potvrđivanju navoda optuženikove obrane kako se kritične prigode nije nalazio na inkriminiranom mjestu, nego u Jadrtovcu, mjestu koje je znatno udaljeno od mjesta događaja, te kako se on u inkriminirano vrijeme koristio vozilom marke "KIA Rio", bijele boje, nisu osnovani jer je činjenično stanje i provedenim dokazima u dovoljnoj mjeri utvrđeno.

8.1. Osim toga treba reći kako iz stanja spisa proizlazi da je optuženik predložio ispitivanje ŠGK i FG te SG na prethodno navedene okolnosti što je prvostupanjski sud i prihvatio te je ove svjedoke i ispitao u dokaznom postupku, i to svjedoke ŠGK i IG čak u dva navrata. Stoga ponovno ispitivanje tih svjedoka na istaknute okolnosti, i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ne bi pridonijelo boljem i potpunijem utvrđenju činjeničnog stanja, kako je to u suštini pravilno zaključio i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. Nejasno je i iz kojeg razloga bi ponovno ispitivanje ovih svjedoka bilo važno za predmet optužbe, a suočenje oštećenika ŠG i SG, kraj činjenice da je oštećenik više nego očito pogrešno kao napadača označio SG umjesto UG, što je i ukazao u svom iskazu, a koje je tim više suvišno kraj činjenice da su i optuženi UG i oštećeni ŠG jasno ukazali da se međusobno poznaju cijeli život i da su daljnji rod (ali ne i u privilegiranom procesnom svojstvu jer su prema oštećeniku njegov pokojni otac VG i optuženikov djed djeca od dva rođena brata, a prema optuženiku su „možda smo četvrto koljeno“) moglo pojačati poziciju optuženika u kaznenom postupku ili dovesti do njegovog oslobođenja od optužbe pa, stoga, nisu zadovoljeni niti temeljni kriteriji za ispunjavanje standarda ustanovljenih i opisanih presudama primjerice, u predmetima Europskog suda za ljudska prava, primjerice u predmetima Asch v. Austria, ili U v. [adresa] i Š v. [adresa], o ostvarenju teške povrede prava na pravično suđenje.

8.2. Prema tome, iz navedenog proizlazi da je sud na temelju članka 421. stavka 1. ZKP-a, na zakonit način odbio dokazne prijedloge obrane ocjenjujući ih nevažnim i odugovlačećim i tu je svoju odluku u dostatnoj mjeri obrazložio, tako da nema govora o tome da je optuženiku zbog odbijanja dokaznih prijedloga teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno da bi time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a.

8.3. Kako optuženik i ostale prigovore iz svoje žalbe, o tome da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, povezuje s odlukom suda o odbijanju navedenih dokaznih prijedloga obrane, slijedi da su samim tim i ti prigovori neutemeljeni jer je odbijanje dokaznih prijedloga obrane učinjeno na zakonit način.

9. Žalitelj, također, navodi da je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a, smatrajući da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu, i to iskazu svjedoka SG, optuženikovog brata, koji zbog tog svog srodstva u postupku nije dužan svjedočiti, a prethodno na to nije uredno upozoren.

9.1. Međutim, niti taj žalbeni prigovor nije osnovan. Naime, prema članku 285. stavku 3. ZKP-a, tijelo koje vodi postupak (ovdje, konkretno sud) dužan je osobe navedene u stavku 1. tog članka upozoriti da ne moraju svjedočiti, a ako osobe navedene u članku 285. stavku 1. točkama 1. do 3. ZKP-a, ipak odluče svjedočiti tj. otklone zakonsku blagodat, sud će ih upozoriti da se taj njihov iskaz, bez obzira na kasniju odluku, može koristiti kao dokaz u postupku. Ovo upozorenje i odgovor svjedoka sud je dužan unijeti u zapisnik o ispitivanju. Prvostupanjski je sud na raspravi 21. siječnja 2021. (list 138 spisa) ispitao svjedoka SG pri čemu ga je prethodno uredno upozorio u smislu članka 285. stavka 3. ZKP-a, i to je upozorenje, odnosno odricanje svjedoka ubilježeno u zapisnik, a posebno u odnosu na dio upozorenja kojim se svjedoku daje do znanja da će se njegov iskaz moći koristiti kao dokaz u postupku, bez obzira ako se u kasnijem tijeku postupka predomisli te prihvati blagodat nesvjedočenja. Uz to, svjedok je potom poučen sukladno odredbi članka 288. stavka 3. i članka 286. stavka 1. ZKP-a.

9.2. Stoga, suprotno žalbenim navodima optuženika, privilegirani svjedok SG ispitan je na zakonit način te je zapisnik o njegovom ispitivanju s rasprave od 21. siječnja 2021., prvostupanjski sud pročitao te je taj njegov iskaz u presudi analizirao i ocjenjivao njegovu dokaznu snagu tako da prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a, a kako to pogrešno tvrdi optuženik.

10. Nadalje, pod točkom 2. žalbe izjavljene putem braniteljice dr.sc. ĐG, optuženik sasvim nejasno ističe bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavka 3. ZKP-a, te „povredu prava okrivljenika zajamčeno Ustavom RH te odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda uz Protokola koje su odnose na temeljno pravo okrivljenika na pravično suđenje i u razumnom roku (čl. 29. Ustava RH te čl. 6. t. 2., 3. i dr. Konvencije).“ počinjene time što je „ovlašteni tužitelj „mijenjao“ optužnicu u svojem bitnom činjeničnom sadržaju, kao i u odnosu na pravnu kvalifikaciju, pa je tako s prvotne optužbe za tešku tjelesnu ozljedu iz čl. 118. KZ-a - u pokušaju optužba „ostala“ kao osnovana u odnosu na počinjenje kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st.2. KZ/11.“

10.1. S tim u vezi treba reći da je državni odvjetnik u smislu odredbe članka 441. stavka 1. ZKP-a, koja regulira izmjenu optužnice na raspravi, ovlašten izmijeniti optužnicu kako na raspravi tako i izvan rasprave te je kao ovlašteni tužitelj sukladno članku 434. ZKP-a, imao ovlaštenje odustati od optužbe (to proizlazi i iz npr. članka 380.stavka 1. točka 1. ZKP, članka 452. točka 3. ZKP-a), kako cijele tako i u pogledu pojedinih kaznenih djela, a koje je ovlaštenje u konkretnom slučaju i konzumirano odustajanjem državnog odvjetnika od kaznenog progona optuženika za kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11. Presudom Općinskog suda u Šibeniku, od 24. listopada 2022., broj K- 247/2021, na temelju članka 452. točka 3. ZKP-a, pod toč. III izreke presude protiv optuženika UG odbijena je optužba za kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11, jer je ovlašteni tužitelj za to djelo odustao od optužbe i u tom dijelu je ta presuda postala pravomoćna, kako to proizlazi iz odluke Županijskog suda u Puli-Pola, od 9. siječnja 2024., broj Kž–385/2023-7.

11. U svojoj žalbi zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba ZKP-a, žalitelj dalje ističe još dvije tzv. relativno bitne povrede, i to iz članka 383. stavka 3., te članka 431. stavka 1. točka 6. ZKP-a, a povredom potonje odredbe da je došlo i do apsolutno bitne postupovne povrede odredaba ZKP-a, jer se presuda temelji na nezakonitom dokazu, iskazu svjedoka VG kojeg je dao pred državnim odvjetnikom bez prisutnosti optuženika ili njegova branitelja, pa stoga nije bilo uvjeta da se taj iskaz bez suglasnosti stranaka pročita na raspravi, a na njemu se temelji osuđujuća pobijana presuda.

11.1. Bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a, postoji i ako sud pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP-a ili je na raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu. U smislu članka 383. stavka 3. ZKP-a poziv optuženiku mora se dostaviti tako da između dostave poziva i dana rasprave ostane dovoljno vremena za pripremu obrane, a najmanje osam dana.

11.2. U konkretnom slučaju, osnovano je prvostupanjski sud dana 27. studenog 2024., održao raspravu, iako je poziv za tu raspravu optuženik prema iskazanoj dostavnici zaprimio dana 25. studenog 2024., a njegov branitelj, odvjetnik Ane Burić dana 26. studenog 2024. To stoga što je prvostupanjski sud dana 30. listopada 2024., zakazao raspravu za dan 20. studenog 2024., u 10,30 sati, i poziv za tu raspravu optuženik je, prema iskazanoj dostavnici, zaprimio dana 6. studenog 2024. Međutim na tu zakazanu raspravu optuženik, unatoč uredno dostavljenom mu pozivu, nije pristupio, a niti je svoj izostanak opravdao, pa je sud mogao već dana 20. studenog 2024., na temelju članka 404. stavka 5. ZKP-a, održati raspravu bez prisutnosti optuženika i njegovog branitelja, koji također nije pristupio na tu raspravu, jer su u smislu navedenog propisa za održavanje rasprave bez prisutnosti optuženika bili ispunjeni svi zakonski uvjeti, a prvostupanjski sud je mogao, a zapravo bio je dužan, s obzirom na imperativan karakter odredbe članka 402. stavka 1. ZKP-a („naložit će“), naložiti prisilno dovođenje optuženika na raspravu zakazanu za dan 27. studenog 2024. Navedeno neovisno o tome što je branitelj optuženika, odvjetnik ČG, podneskom od 20. studenog 2024., koji je na sudu zaprimljen neposredno pred početak rasprave u 08,30 sati, zatražio odgodu rasprave navodeći razlog „bolest punomoćnika“ (iako je on branitelj) uz daljnje navode kako će dokaz o toj bolesti (liječnička potvrda) dostaviti u primjerenom roku, što inače do zaključenja rasprave nije učinio. U takvoj situaciji postojala je obveza optuženika odazvati se pozivu suda i pristupiti na zakazano ročište jer je samo sud, a ne branitelj optuženika, bio ovlašten opozvati nalog o zakazanoj raspravi i odgoditi je, što u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije učinio tako da je i dalje bio na snazi nalog kojim je taj sud zakazao raspravu.

11.3. Osim toga, iz zapisnika s rasprave od 27. studenog 2024., proizlazi da se optuženik na toj raspravi aktivno branio u predmetnom postupku, predlagao je niz dokaza uz vrlo opširno obrazlaganje razloga za izvođenje tih dokaza, dok na izvedene dokaze nije imao primjedbi, pa imajući uz sve navedeno u vidu da na toj raspravi nije izveden niti jedan novi dokaz, pogotovo dokaz o kojem se optuženik nije imao prilike očitovati tijekom ovog dugotrajnog postupka u kojem su u tri navrata prvostupanjske presude ukidane kao i da optuženik nije zatražio odgodu rasprave radi pripremanja obrane, održavanjem predmetne rasprave optuženiku nije povrijeđeno pravo na obranu, a niti je to u konkretnom kaznenom predmetu utjecalo ili moglo utjecati na presudu.

11.4. Konačno, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a, time što je prvostupanjski sud na raspravi od 27. studenog 2024., bez suglasnosti stranaka pročitao iskaze svjedoka - oštećenog ŠG, svjedokinje PG te svjedoka FG, ŠGK i SG s rasprave od 21. siječnja 2021., obzirom da je iskaz kojeg je ovaj svjedok dao na raspravi od 22. svibnja 2018. (list 88 spisa), kao nezakonit dokaz izdvojen iz spisa predmeta.

11.5. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da suglasnost stranaka za izvođenje spomenutih dokaza uopće nije bila potrebna. To stoga što su svjedoci ŠG, PG, IG, ŠGK i SG neposredno ispitani pred prvostupanjskim sudom na raspravi u prisutnosti stranaka, i to ŠG na raspravi od 14. veljače i 22. svibnja 2018., te od 28. listopada 2020., svjedokinja PG na raspravi od 2. srpnja 2018., i 3. prosinca 2020., svjedoci IG i ŠGK na raspravi od 18. lipnja 2018., te od 21. siječnja 2021., te svjedok SG na raspravi od 21. siječnja 2021., pa je sud, sukladno članku 431. stavku 1. točka 8. ZKP-a, samostalno bio ovlašten pročitati njihove iskaze.

12. Optuženi UG nije u pravi niti kada ukazuje na povredu odredaba članka 458. stavka 1., 2. i 3. ZKP-a koje propisuju rokove za izradu i otpremu pisane presude. Naime, prekoračenje rokova za izradu presude ne može predstavljati tzv. relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a jer se takva povreda može počiniti samo pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude, a ne i nakon njenog donošenja. Zbog toga nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP- a, koju također u svojoj žalbi ističe optuženik UG.

13. Nije u pravu optuženik niti kada ističe da je prvostupanjski sud počinio i daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a, jer da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu, pročitanom zapisniku o iskazu svjedoka VG, koji je dan u pred državnim odvjetnikom bez prisutnosti optuženika ili njegovog branitelja. Naime, imenovani svjedok je ispitan u sklopu provođenja dokazne radnje, a kako je u međuvremenu umro, stekli su se opći uvjeti da se njegov iskaz pročita, sukladno odredbi članka 431. stavka 1. točka 2. ZKP-a, pa iako njegovom ispitivanju u navedenom postupku protiv optuženika nisu prisustvovali optuženik i/ili njegov branitelj, takav zapisnik mogao se pročitati sukladno odredbi članka 431. stavka 2. ZKP-a, ali se samo na takvom zapisniku ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda, što ovdje i nije slučaj, jer se presuda ne temelji isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu svjedoka VG.

14. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalba optuženika svodi se na citiranje i ocjenu provedenih dokaza, posebno iskazivanja oštećenika ŠG, a koji iskazi se analiziraju na subjektivan način navodeći da se optuženik kritične prigode nije nalazio na mjestu inkriminiranog događaja već s prijateljima IG i ŠGK u kafiću „Enigma“ lociranom Ražinama, što su oni u svojim iskazima i potvrdili. Iz navedenih dokaza žalba zaključuje da optuženik nije počinio predmetno kazneno djelo. To svoje stajalište argumentira i tako što osporava vjerodostojnost iskaza oštećenika ŠG, nalazi nelogičnosti u njegovom iskazu, posebno u dijelu iskaza u kojem je oštećenik ustvrdio kako je optuženik kritične prigode koristio vozilo marke „Toyota RAV 4“ reg. oznake [registarska oznaka], crne boje, iako se optuženik u to vrijeme koristio isključivo vozilom marke „Kia Rio“, bijele boje, što su, uz potvrđivanje optuženikovog alibija, taj navod optuženika potvrdili i svjedoci IG i ŠGK. Ujedno ukazuje i kako oštećenik s mjesta događaja nije imao preglednost prema ulici Stjepana Radića gdje se prema njegovim navodima nalazilo vozilo marke „Toyota RAV 4“ reg. oznake [registarska oznaka], crne boje, što dodatno ukazuje na nevjerodostojnost svjedočenja oštećenog ŠG.

14.1. Razmatrajući razloge koje je za svoja utvrđenja dao sud prvoga stupnja, kao i prigovore izložene u žalbi optuženika, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da optuženik navodima žalbe nije uspješno doveo u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.

14.2. Suprotno navodima optuženika, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, iskaza oštećenika ŠG, svjedokinje PG te svjedoka ĆG i ŠGK te VG, kao i sadržaja medicinske dokumentacije na ime oštećenika ŠG i na toj dokumentaciji utemeljenog nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka dr. Borisa Brkića, sve odlučne činjenice u odnosu na kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. KZ/11, za koje je optuženik proglašen krivim, ispravno i potpuno utvrdio i za njih iznio valjane razloge.

14.3. Tako, s pravom sud prvog stupnja iskaz oštećenika ŠG ocjenjuje uvjerljivim, budući je isti okolnosno u svim bitnim detaljima i dosljedno u toku postupka, iskazujući čak u četiri navrata (13. svibnja 2014., 14. veljače 2018., 22. svibnja 2018. i 28. listopada 2020.) iskazivao o tome kako mu je kritične prigode prišao optuženik te mu se unio u lice i rekao mu da kaže svom ocu da ne prijeti njegovoj majci, inače da će ubiti njega i njegovog oca, a potom i da ga je otvorenim dlanom više puta udario u predjelu glave uslijed čega je pao leđima kontaktirajući obližnji zidić uslijed čega je zadobio i tjelesne ozljede. Osim toga, taj bitni dio iskaza oštećenika ŠG potvrđuje medicinska dokumentacija kao i rezultati sudskomedicinskog vještačenja. Uz navedeno, suprotno žalbenim prigovorima, s pravom je prvostupanjski sud pozitivno ocijenio iskazivanje oštećenika o inkriminiranim radnjama optuženika s obzirom da njegov iskaz ima potporu i u iskazima svjedokinje PG te svjedoka VG.

14.4. Bez obzira što svjedokinja PG i svjedok VG nisu bili očevici predmetnog događaja, nema sumnje da se događaj zbio na način kako ga je oštećenik rekonstruirao u svom iskazu jer ovi svjedoci u bitnom identično oštećeniku, koji im je inače netom po inkriminiranim radnjama optuženika ispričao sve detalje samog događaja kao i o okolnostima koje su moguće u vezi tog događaja te o okolnostima nakon inkriminiranog napada optuženika na njega, u svojim iskazima opisuju napad optuženika na oštećenika kao i riječi prijetećeg sadržaja koje mu je tom prilikom izgovorio kao i o okolnostima koje su moguće izazvale reakciju optuženika u vezi spornih imovinskih odnosa između oštećenikovog i optuženikovog oca te obraćanja oštećenikovog oca optuženikovoj majci u vezi tih odnosa i ponašanja optuženikovog oca, a svjedokinja PG i o okolnostima koje su odvijale nakon događaja, a odnose se na kontaktiranje oštećenika sa službom hitne medicinske pomoći i policijom, koja je uz to navela i kako je po netom po inkriminiranom događaju uočila crvenilo u predjelu jagodice i oka oštećenika, a po leđima ozljede te oštećenikovu uznemirenost. I oštećenik ŠG i svjedoci PG i VG izvan svake sumnje ukazuju kako je upravo optuženik, a ne netko drugi, pa tako npr. SG, na inkriminirani način djelovao prema oštećeniku, jer se oštećenik i optuženik, kako je to već naprijed navedeno, poznaju dugi niz godina i na njega je kao počinitelja djela oštećenik odmah ukazao svojoj supruzi PG i ocu VG, koji to potvrđuju, a potvrđuju i događaj u kojem se optuženikov otac VG uoči samog inkriminiranog događaja, moguće na neprimjereni način, obratio optuženikovoj majci i koji je povezan sa sadržajem riječi koje je optuženik kritične prigode uz prijetnje uputio oštećeniku ŠG spominjući u tom kontekstu oštećenikovog oca i svoju majku.

14.5. Nadalje, spisu prileži medicinska dokumentacija na ime oštećenika ŠG (listovi 10 do 14 spisa) iz koje proizlazi kako je oštećenik ŠG dana 20. prosinca 2013., oko 08,00 sati u Opću bolnicu šibensko-kninske županije dovezen kolima hitne medicinske pomoći te da su na njegovom tijelu, nakon stručne medicinske obrade, evidentirane objektivno vidljive promjene, i to lokalno kontuzijski biljeg linearnog oblika, crvene boje oko lijevog oka i jagodice vel 10x10 cm (natučenje glave regije čela i lijeve sponaste kosti lica) na temelju koje je vještak sudskomedicinske struke u suštini zaključio da se radi o ozljedama tzv. lake naravi koje su mogle nastati djelovanjem nekog tupo tvrdog sredstva, silom nekog slabijeg intenziteta, što korespondira iskazu oštećenika ŠG u pogledu mehanizma i dinamike ozljeđivanja.

14.6. Unatoč pojedinih razlika u iskazima navedenih svjedoka i oštećenika na koje se ukazuje u žalbi, ali koje nisu odlučne za suštinu stvari, odnosno za utvrđenje da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo, prvostupanjski sud je s pravom prihvatio iskaz oštećenika ŠG kao i iskaze citiranih svjedoka kao vjerodostojne.

14.7. Ovdje se samo ukazuje kako oštećenik ŠG u svom iskazu nije nikada naveo kako se optuženik nakon spornog događaja udaljio svojim vozilom „Toyota RAV-4“ ili da ga je vidio kako u to vozilo ulazi i njime upravlja, nego je decidirano naveo da je nakon spornog događaja „vidio sam da se vraća prema svome vozilu koje je bilo parkirano na ŽG. Ja inače poznajem njegovo vozilo marke „Toyota RAV4“, a to vozilo poznajem iz razloga jer me optuženik prije ovoga događaja, možda nekih dvije godine prije, u selu htio pregaziti tim vozilom.“, pa kraj činjenice da je optuženik i sam izjavio kako je prije inkriminiranog događaja koristio to vozilo, a to su potvrdili i svjedoci SG te ŠGK i svjedokinja PG, tvrdnjom optuženika da je kritičnog dana koristio svoje vozilo marke „Kia“ bijele boje, nije dovedena u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenika ŠG.

14.8. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud uočio da obrana optuženika u sebi sadrži proturječja i nelogičnosti. Primjerice, optuženik je već prilikom prvog ispitivanja 13. svibnja 2014., dakle gotovo pet mjeseci nakon inkriminiranog događaja, osporio počinjenje predmetnog kaznenog djela tvrdnjom kako se kritičnog dana nalazio u mjestu Jadrtovac obavljajući radne zadatke svog radnog mjesta te da je na poziv državnog odvjetnika, koji je provodio njegovo ispitivanje u prisutnosti izabranog branitelja, da imenuje osobe koje mogu potvrditi njegov alibi doslovno izjavio kako to znaju svi u Jadrtovcu i da je to tako izjavio već i na policiji te je na daljnji upit državnog odvjetnika, po završenom ispitivanju, izjavio kako obrana nema dokaznih prijedloga. Dakle optuženik, unatoč aktivnom iznošenju obrane, i to u prisutnosti svog izabranog branitelja, nije ukazao na svjedoke alibija, a niti na bilo koje druge dokaze koji bi potvrdili njegov alibi. Tek nakon četiri godine ukazuje na svjedoke alibija ĆG i ŠGK, i k tome, suprotno navodima obrane da se u inkriminirano vrijeme nalazio u Jadrtovcu, sada navodi da se u to vrijeme sa svjedocima alibija nalazio u kafiću „Enigma“ u Ražinama, a kao razlog zašto na svjedoke alibija nije ukazao već prilikom prvog formalnog ispitivanja, u svojoj obrani izloženoj na raspravi od 27. studenog 2024., naveo je kako nije ozbiljno shvaćao optužnicu i kako te osobe nije htio izlagati neugodnostima u sudskom postupku (uplitati), što se protivi njegovoj aktivno izloženoj obrani pred državnim odvjetnikom u kojoj je decidirano osporio počinjenje predmetnog kaznenog djela, a posebno činjenici da je očito ozbiljno shvatio optužnicu kada je već podnio prigovor protiv kaznenog naloga kojim je prihvaćen prijedlog državnog odvjetnika za presuđenje optuženika za dva kaznena djela, koja su mu inače bila predstavljena već prilikom prvog ispitivanja pred državnim odvjetnikom. Stoga je prvostupanjski sud s pravom otklonio obranu optuženika kao nevjerodostojnu i usmjerenu na izbjegavanje vlastite kaznene odgovornosti, a tako i iskaze svjedoka SG, ŠGK te ĆG.

15. Zbog iznesenog i ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjske presude o inkriminiranom ponašanju optuženika, jer tijekom postupka nisu utvrđeni nikakvi razlozi zbog kojih bi oštećenik ŠG neistinito teretio optuženika s kojim do kritične prigode nije imao nikakvih kontakata, a kamoli li nesporazuma.

16. Stoga i po stajalištu ovog suda, kada se pravilno analiziraju i cijene provedeni dokazi, kako je to učinjeno i u prvostupanjskoj presudi, tada sa sigurnošću slijedi zaključak da je optuženik UG, unatoč njegovom poricanju, počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim.

17. Kako su u provedenom postupku utvrđene sve odlučne činjenice, nije bilo potrebe za provođenjem daljnjih dokaza predloženih po obrani optuženika UG, na čiji su prijedlog inače ispitani svjedoci SG, ŠGK, ĆG te pročitani podaci iz prometne dozvole za vozilo marke „Kia Rio“.

18. Povreda kaznenog zakona također nije ostvarena, jer je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio i odgovarajuću odredbu materijalnog prava.

19. Optuženi UG se žali i zbog odluke o kaznenoj sankciji koju ne obrazlaže. Međutim, u tom dijelu pobijana odluka je ispitana primjenom članka 478. ZKP-a.

19.1. Kako je izrekom pobijane presude prvostupanjski sud optuženika za presuđeno kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11, osudio na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11., izrekao mu uvjetnu osudu kojom je određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine optuženik ne počini novo kazneno djelo, te kako u obrazloženju nije dao razloge za tu svoju odluku i time počinio bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, to je ovaj sud, kako je naprijed navedeno, na raspravi utvrđivao činjenice odlučne u postupku odmjeravanja kaznene sankcije, pritom imajući u vidu odredbu članka 13. ZKP-a obzirom da se protiv pobijane presude žalio samo optuženik.

19.2. Pri izboru vrste i mjere sankcije ovaj sud je vodio računa o svim kriterijima propisanim u članku 47. KZ/11., pa je optuženiku olakotnim cijenio prekršajnu i kaznenu neosuđivanost, utvrđenu na temelju izvoda iz kaznene evidencije za optuženika kao i na temelju njegovog iskaza, a koja ukazuje da se radi o izoliranom incidentu u inače njegovom urednom životu i koji nije dolazio u sukob s društvenim normama te nije sklon činjenju kaznenih djela, potom protek vremena od počinjenja djela koji mu se ne može pripisati u krivnju, a kroz koje vrijeme je optuženik zasnovao obitelj, ustrajao u zaposlenju te, obzirom da nije ulazio kriminalnu zonu u tom vremenskom razdoblju, dodatno ukazao kako je predmetno kazneno djelo incidentalnog karaktera te da je otac dvoje djece o kojima skrbi, a kao otegotno da je otvorenim dlanom oštećenika više puta udario u predjelu glave nanijevši mu tjelesnu ozljedu u vidu natučenja glave regije čela i lijeve sponaste kosti lica te da je kod oštećenika izazvao osjećaj ugroze, što je ovaj izričito u više navrata istakao u svom iskazu.

19.3. Slijedom ovako utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti ovaj drugostupanjski sud je zaključio kako nema osnove za blaže kažnjavanje optuženika te je osnovano prvostupanjski sud optuženika osudio na kaznu zatvora od šest mjeseci.

19.4. Iz odredbi članka 56. stavka 2. KZ/11, proizlazi da će sud, ocjenjujući hoće li uvjetna osuda djelovati na počinitelja kaznenog djela dovoljno da ga odvrati od njihovog ponavljanja, voditi računa o ličnosti počinitelja, njegovu prijašnjem životu, osobito je li ranije osuđivan, obiteljskim prilikama, okolnostima počinjenja samog kaznenog djela te ponašanju nakon počinjenog kaznenog djela, osobito o odnosu počinitelja prema žrtvi i nastojanju da oštećeniku popravi štetu, pa sve okolnosti, koje su ranije opisane te cijenjene optuženiku kao olakotne, uz okolnost da nakon počinjenja djela, sada već nakon gotovo 12 godina, optuženik nije više kontaktirao oštećenika ŠG te okolnost njegovih urednih obiteljskih prilika, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, opravdavaju primjenu instituta uvjetne osude, pa je optuženom UG, na temelju članka 56. KZ/11, izrečena ta kaznenopravna sankcija kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja u trajanju dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Rok provjeravanja od dvije godine u logičnom je skladu s visinom izreče kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci te taj rok provjeravanja ovaj sud smatra dostatnim za provjeru ocjene hoće li uvjetna osuda odvraćajuće djelovati na optuženika od novog počinjenja kaznenog djela

19.5. Opisana uvjetna osuda pogodna je da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

20. Optuženik UG žali se i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka (točka 19. žalbe izjavljene putem braniteljice ĐG). Međutim, njegova je žalba u tom dijelu bespredmetna, s obzirom na to da je ovaj sud, ispitujući pobijanu presudu u povodu te žalbe, a po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP-a, utvrdio da je u odluci o troškovima u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, jer u tom dijelu nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, pa se presuda u tom dijelu ne može ispitati.

20.1. Naime, obrazlažući odluku o trošku, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi doslovno navodi da se odluka o troškovima postupka „temelji na osuđujućoj presudi i zaposlenosti optuženog.“. Pritom prvostupanjski sud ne daje razloge o imovnom stanju optuženika i sposobnosti da plaćanjem troškova postupka ne ugrozi vlastito uzdržavanje, a posebno osoba koje je dužan uzdržavati, a niti razloge u odnosu na svaki pojedini dio troška.

20.2. Stoga je, u povodu žalbi optuženog UG, a po službenoj dužnosti, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP-a, pobijanu presude trebalo u odluci o troškovima kaznenog postupka ukinuti i u tom dijelu uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, kako je i odlučeno pod točkom I. izreke ove odluke. Uslijed takve odluke je žalba optuženika u odnosu na troškove postupka postala bespredmetna.

21. U ponovljenom postupku odlučivanja o troškovima kaznenog postupka prvostupanjski sud će, uvažavajući primjedbe na koje je upozoren ovom drugostupanjskog odlukom, potpuno i pravilno utvrditi sve za to odlučne okolnosti, naročito vodeći računa da je optuženik za terećeno mu kazneno djelo proglašen krivim, da su oštećeniku ŠG u dva navrata isplaćeni putni troškovi, jednom u iznosu od 400,00 kuna (zapisnik s rasprave od 28. listopada 2020.), a jednom u iznosu od 170,00 kuna (zapisnik s rasprave od 14. veljače 2018.), a pripadaju mu i nužni izdaci koje je imao radi pristupa na raspravu pred ovim sudom održanoj 10. ožujka 2025., kao i da je tijekom postupka održano ukupno 11 ročišta rasprave tijekom kojih je sud izvodio dokaze optužbe i obrane. Također će pri ponovnom odlučivanju o troškovima ovog postupka prvostupanjski sud voditi računa i o optuženikovom imovnom stanju, ali i o optuženikovoj dužnosti uzdržavanja maloljetne djece, nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku koju će i valjano obrazložiti.

22. Slijedom svega navedenog odlučeno je temelju članka 483. stavka 1. (točka I izreke), i članka 482. ZKP-a (točka II izreke).

U Puli – Pola 11. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Dragana Kos Milevoj